nedjelja, 13.06.2021.
update
|
Dakle.
Još pet dana prvog razreda!!! PET!! Ponekad se činilo da smo zarobljene u začaranom besmislenom hirovitom zbivanju, koje nas tjera amo tamo kako hoće po vlastitim izmišljenim kriterijima koje ne možeš provjeravati nego se samo prilagođavati a otkad mi se muž razbolio pa bolovao pa umro pa ja ostala sama sa cijelom konstrukcijom života na plećima otada mi je pun kurac prilagođavanja na stvari koje ne želim ne priznajem ne mogu promijeniti koje su na silu koje štete koje guše koje ne daju korak naprijed. A onda još ovaj prvi razred u ovom apokaliptičnom razdoblju stresenom razgoblju popucalom razdoblju prvi razred škole gdje su ponosni što đaku sjede za vratom što ga podlo iznenađuju stvarima koje smisle u hodu pa to opravdavaju činjenicom da je prvi razred srednje najteži, najveća prilagodba, 'hej, pa kaj bi ti htio, prvi razred je najteži, smije te svatko * u zdrav mozak, ne ti si đak prvog razreda!'' Ukratko, da nije bilo DIVNE D I V N E razrednice, bilo bi još teže. Treba biti zahvalan na tim malim velikim stvarima, na tim neočekivanim pojedincima koje mogu sve popraviti, sve učiniti podnošljivim, ljudskim, toplim. Slijedi izvršenje planova. Neću ništa unaprijed pisati, tek kad izvrtimo slijedeće planove a veliki su!! ispisat ću šta se događalo, ne želim ništa zacoprati i želim da sve prođe potpuno glatko. Sretna sam; dijete ide na dva mora, prije nego dođe na more, gdje joj i frendica stiže u nekom periodu, očekujem divno ljeto. Iznenadila me: želi ići posuditi knjige za more!!! AH :))**** moje dijete ipak jabuka ne pada...itd...ipak :))) Mrzim putovati. Toliko sam se naputovala, da mi je muka od pomisli pakiranja, zatvaranja kuće i ostavljanja vrta. Bilo bi lakše kad bi se preselila u tople krajeve i više se nikud ne micala. Digresija totale: kad sam počela biti sa svojim mužem, koji mi onda nije bio muž, iznenadila sam se koliko je bio slobodan u izrazu, jer moje prijašnje veze nisu poznavale tako otvorenu komunikaciju i ruku na srce nisu bile toliko složene, toliko zahtjevne, toliko drugačije..... Uglavnom, navikla sam se da ponekad govorim bez cenzure, pnekad puno psujem ponekad se uvrijedim ako se puno psuje ali bitno je bilo sve izgovarati na glas bitno mi je postalo, i tako ostalo a najviše sve ono čega se najviše bojiš, što ti je najneugodnije, ono zbog čega inače hodaš ko po jajima. izgovoriti, izgovoriti , izgovoriti! Naravno, to zna biti brutalno, jer je neugodno čuti neugodne stvari tihe mise nisu bile rijetkost, ali zapravo, nikad ništa nije izgovarano da bi uvrijedilo, povrijedilo, da bi bilo maliciozno... možda je ponekad zvučalo optužujuće, možda ponekad potaknuto nesigurnošću možda ponekad iz zabrinutosti za osobu ali uvijek da se stvari poprave, uvijek s tom mišlju. Pa koje stvari nisu popravljive? koje bi to bile neoprostive stvari, ima li zaista išta što se ne smije izgovoriti voljenim osobama? Ukratko, naučila sam se , i osjećam kao nasušnu potrebu biti slobodna izgovarati bliskim osobama što mi je na umu, ali, to gotovo uvijek podrazumijeva period 'tihe mise', adaptacije na to što smo čuli, i ako Bog da razgovora da se stvari raščiste....... ************************************************************************ Pjesma: Morao bi biti čarobnjak sa svim znanjima spremnim u rukavu čitač misli i njegovatelj rana onaj koji želi da sve suze budu isplakane koji se ne boji najcrnijeg mraka nego ima lampu u pripremi i koji smije čuti najveće gluposti i najbahatije izjave i znati da one ne znače ništa baš nimalo ništa trebao bi biti onaj koji zna i kojem je sve jasno koji ne sumnja nego samo pruža, pruža i pruža trebao bi biti čarobnjak. Trebao bi biti vidar pun poezije i lijepih slika pun munja i olujnog neba pun kiše i pun vrućine sunca sve u jednom. Trebao bi stvarno biti čarobnjak. |
