Dakle.
Još pet dana prvog razreda!!!
PET!!
Ponekad se činilo da smo zarobljene
u začaranom
besmislenom
hirovitom zbivanju,
koje nas tjera amo tamo kako hoće
po vlastitim izmišljenim kriterijima
koje ne možeš provjeravati
nego se samo prilagođavati
a otkad mi se muž razbolio
pa bolovao
pa umro
pa ja ostala sama
sa cijelom konstrukcijom života na plećima
otada mi je pun kurac prilagođavanja na stvari koje ne želim
ne priznajem
ne mogu promijeniti
koje su na silu
koje štete
koje guše
koje ne daju korak naprijed.
A onda još ovaj prvi razred
u ovom apokaliptičnom razdoblju
stresenom razgoblju
popucalom razdoblju
prvi razred škole
gdje su ponosni što đaku sjede za vratom
što ga podlo iznenađuju
stvarima koje smisle u hodu
pa to opravdavaju činjenicom
da je prvi razred srednje najteži,
najveća prilagodba,
'hej, pa kaj bi ti htio,
prvi razred je najteži,
smije te svatko * u zdrav mozak, ne
ti si đak prvog razreda!''
Ukratko,
da nije bilo DIVNE
D I V N E razrednice,
bilo bi još teže.
Treba biti zahvalan na tim malim velikim stvarima,
na tim neočekivanim pojedincima
koje mogu sve popraviti,
sve učiniti podnošljivim, ljudskim, toplim.
Slijedi izvršenje planova.
Neću ništa unaprijed pisati,
tek kad izvrtimo slijedeće planove
a veliki su!!
ispisat ću šta se događalo,
ne želim ništa zacoprati
i želim da sve prođe potpuno glatko.
Sretna sam;
dijete ide na dva mora,
prije nego dođe na more,
gdje joj i frendica stiže u nekom periodu,
očekujem divno ljeto.
Iznenadila me:
želi ići posuditi knjige za more!!!
AH :))**** moje dijete
ipak jabuka ne pada...itd...ipak :)))
Mrzim putovati.
Toliko sam se naputovala,
da mi je muka od pomisli pakiranja,
zatvaranja kuće i ostavljanja vrta.
Bilo bi lakše kad bi se preselila u tople krajeve
i više se nikud ne micala.
Digresija totale:
kad sam počela biti sa svojim mužem,
koji mi onda nije bio muž,
iznenadila sam se koliko je bio slobodan u izrazu,
jer moje prijašnje veze nisu poznavale tako otvorenu komunikaciju
i ruku na srce nisu bile toliko složene,
toliko zahtjevne,
toliko drugačije.....
Uglavnom,
navikla sam se da ponekad govorim bez cenzure,
pnekad puno psujem
ponekad se uvrijedim ako se puno psuje
ali bitno je bilo sve izgovarati na glas
bitno mi je postalo, i tako ostalo
a najviše sve ono čega se najviše bojiš,
što ti je najneugodnije,
ono zbog čega inače hodaš ko po jajima.
izgovoriti, izgovoriti , izgovoriti!
Naravno, to zna biti brutalno,
jer je neugodno čuti neugodne stvari
tihe mise nisu bile rijetkost,
ali zapravo,
nikad ništa nije izgovarano da bi uvrijedilo, povrijedilo,
da bi bilo maliciozno...
možda je ponekad zvučalo optužujuće,
možda ponekad potaknuto nesigurnošću
možda ponekad iz zabrinutosti za osobu
ali uvijek da se stvari poprave, uvijek s tom mišlju.
Pa koje stvari nisu popravljive?
koje bi to bile neoprostive stvari,
ima li zaista išta što se ne smije izgovoriti voljenim osobama?
Ukratko, naučila sam se , i osjećam kao nasušnu potrebu
biti slobodna izgovarati bliskim osobama što mi je na umu,
ali, to gotovo uvijek podrazumijeva period 'tihe mise',
adaptacije na to što smo čuli,
i ako Bog da razgovora da se stvari raščiste.......
************************************************************************
Pjesma:
Morao bi biti čarobnjak
sa svim znanjima spremnim u rukavu
čitač misli i njegovatelj rana
onaj koji želi da sve suze budu isplakane
koji se ne boji najcrnijeg mraka
nego ima lampu u pripremi
i koji smije čuti najveće gluposti i najbahatije izjave
i znati da one ne znače ništa
baš nimalo ništa
trebao bi biti onaj koji zna
i kojem je sve jasno
koji ne sumnja nego samo pruža, pruža i pruža
trebao bi biti čarobnjak.
Trebao bi biti vidar
pun poezije i lijepih slika
pun munja i olujnog neba
pun kiše i pun vrućine sunca
sve u jednom.
Trebao bi stvarno biti čarobnjak.
Post je objavljen 13.06.2021. u 18:57 sati.