Udruga ars longa - vita brevis

"Deset krvavih godina" sam
"Na rubu pameti", ali
"Zastave" Ti vijem.

"Dvije historije" još uvijek
ima Hrvatska radi
"Malograđanske historijske sheme"

"Prvi dani apokalipse
i politika puna rodoljubnih nada"
u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj
razočarali me, pa

"Amsterdamske varijacije" držim
aktualnim i opominjujućim.

Kod nas, u našem dičnom selu Mikanovcima puno se ogovara i kleveće na sve strane (kao u svim malim zakucima koji hoće igrati ulogu velikih centara, te obavljaju neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage.)


Mikanovački ljudi su takvi, rezoniramo pomirujući se u sebi sa svojom osnovnom druželjubivom idejom da ljude treba voljeti jer su više glupi nego zli, vjerujući negdje duboko intimno u sebi da još nitko, kroz duge vjekove ljudskog iskustva, nije otkrio ljudskoj gluposti lijeka i da će tako kako je danas, to jest poluljudski i poluglupavo, potrajati još prilično dugo u zbrkama oko nas i u nama.
Promatrajući mikanovačke ljude sa prilično svježom znatiželjom, primjećujemo kako se oni uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje selinom teže. Postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato. Ljudi se progone uzajamno i osjećaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od riječi, ljudi se njuškaju međusobno nepovjerljivo kao zvijeri.
Ljudi jesu zapravo dvonoge životinje. Ljudi kradu jedni drugima misli i novac kao opice u prašumama što kradu jedne drugima banane.
Ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrionima kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumljive glazbe. Ljudi se tjeraju u slaboumnoj kružnici takozvanog socijalnouslovljenog karuzela i, kao na pravom sajamskom vrtuljku, ti su jahači na drvenim konjima društvenih predrasuda doista uvjereni da galopiraju nevjerojatnom brzinom u zatvorenom krugu "uspjeha".
A kada se od vremena na vrijeme takav sajamski vrtuljak raspadne i kad ti obezglavljeni jadni konjanici neočekivano poispadaju iz kolotečine, bjesomučni jahači svojih karijera ne snalaze se bez drvenih konja.
Uvjereni su kako je karneval doista tragično završio samo zato jer je vjetar odnio njihove klaunske kape. Da se to kojim slučajem dogodilo drugim maskama, bilo bi im smiješno. Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći, zaboravljajući da je tuđa nesreća njihova vlastita.
Mikanovčani se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda neizmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.
Mikanovčani su sebeljubivi jer nisu siti, jer strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su poniženi i jer im je učinjeno krivo, nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi bližnji, nesretni su, pozlijeđeni, ozlojeđeni, u krpama, pod smrdljivim perinama hrču, zaviđajući jedni drugima na lončiću kave, na čistoj jastučnici, na novom biciklu, zanovvijetajući za svaku sitnicu kao čavke na grani.
U dugoj povijesti Mikanovaca raspalo se puno vrtuljaka, a u intermezzima raspada, jahalo puno drvenih konjanika koji su mislili svojim drvenim sabljama ostaviti trajne ožiljke na mikanovačkom tkivu.
Htjeli su biti alfa i omega i mjera svim stvarima i događajima. U njihovim, kao bajbok uskim mozgovima, bez dara i znanja, stvarani su sudovi i presude o vrijednosti napisanog, ili naslikanog, o tome "što može ići, a što ne", što će se financirati, a što neće, što će se graditi, a što rušiti, tko je dobar i podoban Hrvat, a tko nije i takodalje i tomuslično.
Može se zamisliti koliko znaju ti ljudi kojima je i osnovna škola bila nesavladiv intelektualni napor i koji u životu, osim sportskog tiska i "Večernjakove" crne kronike ništa pročitali nisu!
To je gluhonijemi svijet koji samodopadno blebeće da je poezija "istomštogođ" i svakoješta, trlababalan, to je siva praznina praznog svijeta koji živi na praznoj planeti lišen svega što je čovjek usred tmine ikada osvijetlio vlastitim srcem, a to je na kraju, jedino što daje vrijednost ljudskom životu.
Apoetski mozgovi lišeni su osjećaja estetskog intenziteta koji nesumnjivo postoji, i to veoma jasno, da ne kažem, krvavo, baš kao i ljudska utroba što postoji, isto tako krvavo. Postoje boje i uživanje u polikromiji, a opet ima daltonista kojima boje ne govore ništa.
Puno se Mikanovčana odupiralo (i odupire) tim zastupnicima tromosti duha, iako zbog toga imaju negativnih posljedica.
Ali, ako čovjek živi pod krinkom, ako se ne odupire logikom, ako ne odbija izazove, on potiskuje svoje vlastite istine i tako samozatajno ponižen, predaje se pasivnoj šutnji, koja nikako i ni pod kakvim uvjetima nije spojiva sa dostojanstvom osobe, vrijeđajući čovjeka u onom što je najbitnije u njemu: u PONOSU.
U ovakim ljudskim okruženjima, u Mikanovcima je zaista teško isticati svoja, vlastita uvjerenja, jer su takvi poleti osobno smioni i opasni. Za to treba imati krila galeba burevjesnika, snagu sibirskog vuka, snagu divlje neukrotive zvijerke, a ne sklonosti dvopapkarskih preživača što čitave dane melju po svojim jednjacima prežvakane tuđe laži.
Obrati u pristupima najrazličitijim pitanjima u politici, gospodarstvu, kulturnim zbivanjima, religiji i uopće mikanovačkim odnosima, obavljaju se u ovom selu za stoosamdeset stupnjeva, dvadesetčetiri sata na dan, godinama.
To su Mikanovčani genetski naslijedili od hrvatskih političara od zakarpatskih dana do danas. Nesposobni da sami sobom vladaju i upravljaju.pozvaše naši drevni preci finske i normanske osvajače Varjage da nad njima zavladaju.
Po dolasku na istočnu obalu Jadrana (pod mudrim vodstvom Hrvata, Lobela, Kluka, Muhla, Kosene i njihovih sestara Tuge i Buge) porodismo svoje vlastite kraljeve i ne smirismo se dok ih nismo pobili.
Kada smo ih pobili, poklonismo se grbavom kralju mađarskom na Dravi Godine Gospodnje 1102. Od tada, pa sve do 1527. godine borimo se oprotiv Mađara, pa kada nas je Turčin kod Mohača zajedno s njima pogušio u mohačkim močvarama i uništio mađarsko kraljevstvo, umjesto da sami sobom zavladamo, potražismo u rekordnom roku sebi drugog gospodara – gospodina Habsburga.
Ali, odmah smo protiv gospodina Habsburga počeli borbu u novoj krvavoj rundi od četiristotine godina, pa kada je pobijeđen 1918. godine, naš se Stipica Radić sav upeo da spasi dinastiju, iako je svakom europskom vrapčiću bilo jasno da toj konjunkturi spasa nema.
Kao poklisar Zrinskog, kapetan Bukovečki u Carigradu i na Rodosu, što pregovaraše diplomatski s Turcima za spas Hrvatstva, i Stjepan Radić (tada republikanac) putuje u crvenu Moskvu, da poslije povratka legne pod sjekiru i dade da mu Srbi odsijeku republikansku glavu. U Moskvi, grlat kao pravi tamburaš, prijeti srpskoj dinastiji sa osamstotina tisuća svojih tamburaša, a na povratku grmi protiv boljševizma, postaje ministar na srpskom dvoru, pleše s Kraljicom "seljančicu" i umirovljuje Vladimira Nazora.
Bogumil, Hrvat, suveren Bosne, Hrvoje Hrvatinić, postaje vazal Stambula, a njegovi nasljednici primaju Islam.
Grof Petar Zrinski sanja o hrvatskom suverenitetu, a poslije pregovora s Francuzima i Turcima iz lojalnosti prema Habzburgu polaže svoju glavu pod njihov mač u Bečkom Novom Mjestu. Amen!
Hrvati primaju križ iz Rima, zaboravljaju svoje bogove Svantevida, Paruna, Vesnu, Ledu i još poneke, a onda odmah postaju glagoljaši. S glagoljicom se bore protiv Rima, a s latinštinom protiv germanizacije i mađarizacije.
U sklapanju ugovora i glupih političkih paktova tu su hrvatski političari stručnjaci vjekovima. U realizaciji tih sporazuma protustranke imaju, dakako krivo, a Hrvati pravo. Dakle, sami paradoksi, impulzivna nepromišljenost i bacanje iz ekstrema u ekstrem.
Sve se to, na vlas dešava(lo) u Mikanovcima!
Sjećate li se ne tako davne strašne depresije i potpune rezignacije koja je bila spopala naše nacionalo biće? Već je bila nepovratno prošla maspokovska euforija Hrvatskog proljeća, a ugasio se gnjev koji nas je grijao u postkarađorđevskoj zimi; ostali smo sami, okruženi mržnjom svih naroda zajedničke nam države Jugoslavije i prezirnom nezainteresiranošću ostatka svijeta.


Ne samo da nismo vidjeli nikakve izglede u budućnosti nego ni bilo koje uporište u prošlosti: sve su nam bilance pokazivale da je svaki naš povijesni pothvat završiuo nekakvom XXI. sjednicom.
Ali, ni narodi ne mogu vječno tumarati bez orjentira i oaza u bespućima povijesnih zbiljnosti. Moraju postojati neka nedvojbeno uspješna stoljeća, a ne da se, recimo, na diletantsku Krbavsku bitku nadoveže šeprtljava velikaška urota protiv Habsburga, a zatim se pred Europom jelačićevski obrukamo u zaštiti te iste medikritetske monarhije, da bi se poslije išlo s guskama u maglu, a onda se s Pavelićevim "strahotama zabluda" došlo do Bleiburga i sve tako dalje…
DUBROVNIK mi se učinio ona točka u svemiru na koju se može postaviti poluga za odbacivanje ove zemlje u orbitu novog europskog poretka. Zahvaljujući raguzinskim papirima opet sam povjerovao da će Hrvatska, sada, kad joj se ostvarila državotvorna šansa, znati na pravi način iskoristiti blagoslovljeni trenutak.
Za novu državu, za koju su proliveni slapovi hrvatske krvi u Domovinskom ratu, mislio sam, imat ćemo sve modele ponašanja i uzore svih bitnih institucija. Neka veliki imperijalni narodi nađu svoje Napoleone i Aleksandre, koji će ukinuti parlamente i maknuti s puta sve kontrolne mehanizme vlasti kako bi ušli u svoje genijalne osvajačke vratolomije, ali mi Hrvati to nećemo učiniti, jer bit će nam uzor DUBROVNIK.
DUBROVNIK, Grad koji kao da je veličanstveni nadgrobni spomenik lijepoj Harmoniji, kćeri Aresa i Afrodite; DUBROVNIK, skladna država koja je punih šest stoljeća preživjela s istim susjedima, istim religijama, istim jezicima, istim intrigama i istim mržnjama koje će do vijeka okruživati svaku hrvatsku državu, ako je uopće bude.
Po zakonima sklada oblikovali su Dubrovčani ne samo svoja kamena zdanja nego i živo tkivo običaja, navike, privatnog i javnog ponašanja. Možda će se to učiniti paradoksalnim, ali stari, aristokratski Dubrovnik bio je upravo bolesno nepovjerljiv prema instituciji vladara i ljubomorno je čuvao sve oblike republikanskog državnog ustrojstva.
U stoljećima trajanja Republike, na čelu državnog aparata stajao je Knez, biran iz redova vlastele, ali je njegov mandat trajao samo mjesec dana (a i to vrijeme, prekratko da stekne slavu, ali i da počini bilo kakvo zlo, provodio je kao kažnjenik u Dvoru iz kojeg nije smio izići).
Zahvaljujući i sumnjičavim zakonodavcima, Dubrovnik je jedna od onih država čiju povijest djeca teško uče, jer se događaju ne vežu ni uz jednu ličnost. Dubrovčani nisu htjeli dopustiti da bilo koje smrtno biće svojim zaslugama previše zaduži Grad, niti je bilo kome bilo dopušteno da ostane Gradu dužan. Ni od koga se nije tražilo više nego što nalaže dužnost, niti je tko od svoje dužnosti mogao biti pošteđen.
Vlastela je prepuštala građanima mnoge poslove u diplomatskom aparatu, ali na najvažnije pothvate samo su oni imali privilegij.
Međutim, puku za utjehu, te su najviše časti bile povezane i s najvećim tegobama. Još prije nego bi poklisar krenuo na put o njegovoj misiji je raspravljao Senat, sastavljajući preciznu instrukciju, i svi članovi tog svemoćnog i neumoljivog Vijeća umoljenih, imali su pravo iznositi vlastite ideje, prijedloge i primjedbe, osim samog poklisara, koji uopće nije smio sudjelovati na sjednici. Čak je senatorima, rođacima izabranog poklisara, zabranjivan pristup prigodom sastavljanja instrukcije, kako ne bi utjecali na određivanje njegovih zadaća…
Napokon, kad (i ako bi) se poklisar sretno vratio kući, morao je pred strogim knjigovodstvom Republike položiti račun za svaki groš troška. Pronevjere su u dubrovačkoj diplomaciji bile prava rijetkost, budući da se mudri Senat unaprijed osigurao: svakog poklisara – vlastelina pratio je na putu blagajnik – pučanin. I sve tako dalje….
No, Dubrovnik, na žalost Hrvata nije postao uzor pravnoj hrvatskoj državi. Kult ličnosti i dalje je zadržan kao nešto vrijedno i neprikosnoveno. Hrvati nastaviše starom praksom i parolama: poslije Tita – Tito, poslije Tuđmana – Tuđman, poslije Stipe – Stipo, poslije Ive – Ivo itd. itd.
A Mikanovčani?
Manji dio Mikanovčana u općoj klimi preuveličavanja svojih malih, neznatnih uloga i doprinosa u velikim događajima stvaranja hrvatske države, uz istovremeno odricanje bilo kakvog udjela u tim događajima ostalom, većem dijelu, podijelio je selo na dva antagonistička tabora.
Ova podjela će imati (već ima) nesagledivo negativne posljedice, a načinjena je po istim onim zakonima ljudske gluposti koji su određivali ljudske sudbine nepravedno i tragično, za koje (zakone) smo mislili da se neće ponoviti, jer su djelovali u davno prohujalim vremenima i državnim tvorevinama.
Slušajući te preživače tuđih laži i obmana kako patetičnim rečenicama prijete (ne)poznatim "unutarnjim i vanjskim neprijateljima", da će ih smožditi, pretući, etc. sjetimo se kako su se u proteklih devedeset krvavih godina prethodnici današnjih "državotvornih" bukača, isto tako patetično i prijeteći grozili "unutarnjim i vanjskim neprijateljima" Austro-ugarske carevine, Ugarsko-hrvatske kraljevine, jugoslavenske kraljevine i socijalističke Jugoslavije podjednako.
Okupljeni u svojim strankama i udrugama koje se međusobno ne podnose, jer njihovi članovi shvaćaju politiku kao hajdučiju, a ne djelatnost koja se, kao i umjetnina rađa iz zanosa i inspiracije koji ostvaruje ljudski uspon i oplemenjuje ljudsku stvarnost, svi takozvani "državotvorci", uvjeravaju nas da je ono što smo mi za desetak posljednjih godina imali čast doživjeti – POVIJEST.
Ono su bili dani najvećeg stila, govore nam i trube iz dana u dan.
A ti povijesni dani "najvećeg stila" mogu se promatrati sa bezbrojno puno gledišta od kojih svako odudara od drugoga, razlikujući se relativitetom interesa i mozga, elemenata veoma varavih i nepouzdanih.
Promatrani povećalom plaćenih kroničara, dvorskih savjetnika, stranačkih prvaka odlikovanih najvišim priznanjima i lentama, događaji ovi mogu se modelirati patetičnom lažljivošću rečenica koje klepeću kao rebra gnjilih stoljetnih kostura.
U vrijeme habsburške monarhije klepetali su: "Kada je Njegovo Veličanstvo Car i Kralj i Vojvoda i Grof i Barun itd.itd. Imperator Austrijski, u svojoj previšnjoj mudrosti objavio onih dvadesetšest ratova, Staleži i Redovi, sav Puk Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, uzeli su tu objavu u dubokom podaničkom prepočitanju jednoglasno na znanje, sakupivši se oko Previšnjeg Prijestolja u nepokolebljivoj lojalnosti i stoljetnoj vjernosti, da rame o rame sa ostalim narodima habsburškre monarhije, kao bedem stanu u obranu hrvatskog doma i ognjišta, u smislu one tradicionalne: Vitam et sanguinem pro rege nostro, ili : Exstra Hungariam non est vita."
U vrijeme SHS kraljevine prijetili su nam "državotvorci" kao da su sami poginuli na Kajmakčalanu: "Ova država sazidana je na kostima junaka od Mačkova kamena do Kajmakčalana i mi ćemo i opet zagaziti u poplavu krvi prije nego što dopustimo propast naših narodnih svetinja." (Ta fraza potpuno je analogna onoj da su Staleži i Redovi Trojedne Kraljevine s narodima Habsburške monarhije u nepokolebljivoj lojalnosti i stoljetnoj vjernosti u smislu stoljetnih tradicija.)
Od 1945. godine do 1990. opet isto klepetanje kao i 1914. i 1928.: "Naši bratski narodi i narodnosti na čelu s najvećim, najmudrijim, najdražim, najvoljenijom ljubičicom bijelom, Vođom, Strategom, Vojskovođom itd. prihvatili su socijalizam kao odraz vjekovnih težnji za slobodom i socijalnom pravdom i nema te sile koja nas može s tog puta skrenuti. Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!"
Onaj koji pokuša s toga puta zastraniti naići će na svenarodnu osudu i prezir (na Golom otoku, Lepoglavi i Gradiškoj, kao "unutarnji i vanjski neprijatelj", dakako.

Ništa manje patetike, udaranja u prsa, kunjenja u Hrvatstvo i državu Hrvatsku, naročito od onih skorojevića, koji su u svoje pretvorili narodno (većina naroda kaže –opljačkali), nije bilo od 1990. godine do danas.
Pokazalo se, dakle, da od povijesti kao učiteljice života ništa naučili nismo. Pokazalo se da je država jedna opasna fikcija koja se sastoji od neke blesave arogancije nepismenjaka koji misle da su oni osobno država kada obavljaju neke, u civiliziranom svijetu potpuno suvišne funkcije.
Tako se onaj kancelist koji čita popis regruta osjeća "osobno" državom koja "osobno" regrutira. Stražar na ulici "osobno" hapsi izgrednike, tako da se može reći da se ljudi dijele na "osobne" nositelje državnog suvereniteta i na bezimene građane koji zato postoje da ih kasta državnika (državotvoraca) kolje, psuje, globi, regrutira i vješa.
Da bi ljudi mogli jedni druge "osobno" vješati, globiti, regrutirati i "osobno" im pregledavati kofere na granicama, moraju biti u stanju da lažu, kleveću, da trguju svim svetinjama na najbestidniji način. U jednu riječ, da "osobno" vode takozvanu "bezličnu" politiku svih mogućih zavrzlama i podvala, politiku paleža i umorstava.
To naše mikanovačko (i hrvatsko) prokletstvo je, istina uvjetovano i spletovima raznih okolnosti.
Na periferičnoj udaljenosti od Istoka i od Zapada podjednako, Mikanovci, kao i Hrvatska, nikada u povijesti Istok, a nikada potpuni Zapad, pod kobnim uplivom jačih sila, da ne kažem civilizacija, prolazno područje tuđih gospodarskih interesa u sva četiri pravca kompasa, preslabi da se oblikuju samostalno, a ipak otporni, te se ne predaju, životare tako od najstarijih vremena, uvijek podjednako ranjavani kao progonjena zvijer pred hajkom jačih sila s jednom jedinom nadom da spase od propasti svoje bijedne uvjete za NAJPRIMITIVNIJI SELJAČKI ŽIVOT, zaboravljajući pri tomeda su male države, osuđene na samoobranu, najuspješnije kada su sve glave skupa i kada sve oči kontroliraju jesu li sve rupe na zidinama dobro začepljene.

(Ovaj tekst je nastao parafrazirajući, kompilirajući i prepisivajući Miroslava Krležu i Zvonimira Berkovića)

Pjesnik je tu putnik,
Prolaznik i popljuvana skotina
I koja korist od srebrnih riječi,
Kad više vrijedi srebrnjaka stotina?

Koja korist od lepeta svilenih rečenica,
Kad sve je krčma, graja sajma?
(M. Krleža)

Nevidljiv i Nepoznat Netko upalio je nebeske luči u božićnoj noći A.D. 2003. Prije toliko godina rodio se Isus Spasitelj, a s njim i Vjera, Nada, Put, da ne nabrajam još više patetičnih riječi koje Njemu – Bogočovjeku pripisuju ljudi, da mu se dodvore, jer je, ni kriv ni dužan preuzeo njihove grijehe.
Isuse dragi! Tvoj velikodušni čin krivo su shvatili ovovjeki ljudi! Oni su uvjereni da si Ti primio i njihove grijehe, a ne samo grijehe Tvojih suvremenika. Zato robe, pale, kradu, otimaju, ubijaju, lažu i obmanjuju, jednako kao i oni Tvoji prije 2.000 godina!
Roje se tako moje misli, (Cogito ergo sum) traže odgovore. Nema kraja pitanjima, kao i patnjama, dakako. "Uz ovaj (ovakav) mozak, samo vjera osta", nudi objašnjenje jedan đakovački profesor i pjesnik. Nije loše! Ali, meni je to nedovoljno! I dalje pitam i propitkujem, pogleda uprtog u Nebo.
Pitam ženskara i lovca Oriona kad se s psom Siriusom ( za pasjih vručina ) prikrada medvjedima Kalisti, Arkadu, i žuđenim Plejadama. Pitam Perzeja, Andromedu, Kasiopeju, Herakla. Prenosi mi Eter pitanja Prometeju, Ahileju, Odiseju, Didoni, Eneji, Ateni, Afroditi, Artemidi, Muzama TUMPECCET (posebno ljepotici Klio), Mojsiju, Krleži, Kozarcima, Reljkoviću, Cesariću, Kovačiću, Jesenjinu, Tolstoju itd. itd.
Pitam "Onu i one kojima je imena suvišno upisati na papir, jer su zauvijek urezana u srce".(Horvat) Ali, odgovora nema, niti biti može.
Mislio sam da sam isto što i Lucifer, ( ne u osobi palog anđela, oslobodi Bože!!!, nego u značenju njegovog imena), ali čini mi se, da moja svjetlost nije obasjala dalje od avlije u sokaku sv. Nikole 6 zadnja pošta Mikanovci.
Htio sam obasjati mikanovačke duše, "tu golu jesen bez lista"(Jesenjin), kao i pjesnik Marko koji je narodu pjevao najljepše pjesme , a naučio ih je družeći se s Muzama. Pljeskali su mu, kitili ga lovorovim vijencima, ali . . .

"Nitko da mi darak pruži,
darak pruži, Bogu se oduži.
Nisam koza svijete pomamljeni,
da je hrana ovo lišće meni."
(P.Preradović)

rekao je Marko i prestao pjevati. Zauvijek!

O, koliko se misli i sumnji gura u mojoj glavi, u ovoj Božićnoj noći, Gospodine!!!.
Gospodine! Gospodine!
Mi vjerujemo u Te,
duše naše tužne božanstvo Tvoje slute.
Ti plamen si i vođa, glas i riječ i zvijezda.
O, vječno silan, Gospodine, Ti Sve si!
Gdje si? O, gdje si? (Krleža)
Trnu mi zubi, jer mi (pra)roditelji zagrizoše kiselu jabuku. Služim inferniornijima, iako znam da je "orlu najteže ako pristane na nauk vrana, a rječitima, kad im sudbinu kroje nemušti." Umjesto da sve to pošaljem tamo gdje naš narod najčešće šalje, ja gušim u sebi svoj ponos, najveće blago što ga čovjek ima, i što je, uostalom najbitnije u njemu.
I kad se tako samozatajno uništim i ugasim, televizija prenosi poruke Pape i Nadbiskupa i Kardinala Bozanića. (ŕ propo: Mikanovčani su dali biskupa zagrebačkog 600 godina prije Bozanića, a taj se zvao "Hrvatski", a ne kao ovaj, Bože m„ prosti po piću – bozi.)
Elem, taj i takav Bozanić poručuje mi, da ne gubim nadu, jer da sam ja čovjek Božji, ili čak čovjek u kojem stanuje Bog i Crkva.
Ja sam, dakle stanište Božje isto tako kao i ona kurva saborska S.T. i onaj prostak LJ.Č. i onaj primitivac G.Š. i tma i tmuša "velikih" Hrvata koja je pokrala Hrvatsku, i koje Bozanić, preko svojih svećenika blagoslivlja, ispovijeda i grijehe im prašta.
Zašto ne istjeraš iz Božjeg Hrama te trgovce narodnim svetinjama? Zašto ne slijediš Isusov primjer? Zašto ne uputiš ovu lopovsku bratiju kroz ona vrata na kojima, po svjedoćenju Dantea piše:

"Lasciate ogni speranza voi ch„ entrate"(Tko uđe, nek se kani svake nade)
Narod, ta pigra masa i dalje se " zaluđuje od mlitavog klera koji ga filuje pobožnošću i pronalaženjem novih krijeposti na Blaženoj Djevici Mariji, umjesto da ga naoruža za teška pitanja trpljenja, strasti, smrti i drugog svijeta"(M.L.West) i da ga uči pronaći evanđeoske putove k Bogu, koji nisu ništa drugo nego praktična primjena Deset Zapovijedi, ili jednostavna Isusova poruka preko Mateja: "Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima. U tome je sav zakon."
Uopće, trebalo bi "razmontirati mitove koje Crkva širi o sebi, pogotovo onaj mit da je Crkva čelični trezor koji jedini pruža zaštitu vitalnim nacionalnim interesima Hrvatske, dok svi ostali debelo zaostaju, ili, još češće, štetočinski rasipaju i rasprodaju te interese." (Marinko Čulić)
Trebalo bi demantirati te mitove, jer je svakom vrapčiću na grani jasno da Crkva, sve do početka XX. stoljeća nije podupirala Hrvatstvo i Hrvate. Naprotiv, gušila ga je gdje god je stigla!
"Crkva bi morala prestati ubijati u pojam tim svojim napasnim hrvatovanjem i vratiti se u korito institucije koja ima svoje važno mjesto u društvu, ali se ne bavi sustavnim iznuđivanjem onoga što joj ne pripada." (Marinko Čulić)
Pisati, u takvim okolnostima, ili ne pisati, zaista je sudbonosno pitanje. "Koja korist od lepeta svilenih rečenica, kad sve je krčma, graja sajma. . . ."? Pogotovo se to odnosi na pisanje iz povijesti, ili za povijest u vrijeme opće globalizacije, letova na Mjesec i Mars i, opće " modernizacije".
Baš nekidan (27.I.2004.) slušam na radiju Zagreb kritiku kazališne izvedbe Krležinog romana "Povratak Filipa Latinovicza". Kritičar se pita , što je taj Filip iz vremena prije II. svjetskog rata, nama danas? Kao, treba ga "modernizirati". Pa gdje živiš, kritičaru!? Zar ne vidiš da današnja Hrvatska nije dostigla, u kulturnom, moralnom, pogledu, ni vrijeme Filipa Latinovicza!
Što bi trebao činiti "moderni", "hrvatski" Filip? Žvakati mirno žvakaću gumu, nakon što je drogirani Baločanski zubima zaklao njegovu prijateljicu Bobočku, otići u prvi kafić, (u kojem trešti Thompsonova pjesma o Jasenovcu i Gradiški Staroj), naći neku radodajku, to jest, "dobar komad" i provesti s njom noć pod krovom njegove majke Regine, koja bi sve to trebala prihvatiti kao posve normalnu stvar, jer je i ona sama pokupila (do malo prije Filipu nepoznatog oca): doktora Liepacha plemenitog Kostanjevečkog, u nekom kafiću…
Svi se "moderniziraju", svi se stide tradicijskih vrijednosti, smatraju ih preživjelim, pa čak i štetnim, a pisana riječ postala je strana, teška, nepotrebna. Za nju nema vremena. Ni čestitke se o Uskrsu i Božiću više ne pišu! Šalju se poruke mobitelom!
Pa ipak: PISATI! Pisati se mora, a živjeti ne mora! Riječi lete, napisano ostaje!
Kasno smo se rodili, da bi mogli reći nešto što već nije rečeno, ili napisano, ali treba ponavljati rečeno, ili napisano, jer svi nisu čuli, ni pročitali.
"Riječ je jača od mramora i od slike. Riječ ljudska pobjeđuje i ona će pobijediti sve ovo što se danas pričinja kao brodolom. Nepokolebljivo treba vjerovati u pobjedu ljudske pameti, jer ne budemo li plovili pod ovim kompasom, udavit ćemo se u kriminalu" (M.Krleža)

Selo Stari Mikanovci pripada onom dijelu Slavonije koji se sve do nedavno, čak i na zemljovidima, zvalo Šokadija. Stanovništvo je hrvatskog imena, ali u užem smislu je u većini bilo šokačko. U doturskim vremenima stanovnici Mikanovaca su se zvali Slovinci. (Potomci tih Slovinaca i danas obitavaju u Mikanovcima (Kulundžić, Abjanić, Konjarević, Jerković, Lošić, Cvrković, Babaić, Kablarević, Svirac)
Etnik (ime) Šokac nastao je u srednjovjekovnoj turskoj Bosni. Prvi zabilježeni spomen Šokaca potječe iz 1615. godine u fermanu sultana Ahmeda. Donijeli su ga došljaci – katolici koji su u Slavoniju došli iz Bosne poslije Turaka, ili još u vrijeme Turaka kao prebjezi. Iako su novi stanovnici Slavonije, poslije Turaka "pošokčili", malobrojne mikanovačke starosjedioce – "Slovince", ime Šokac s ponosom nose Mikanovčani i Mikanovke, kao uostalom i brojno stanovništvo Slavonije, naročito u hrvatskoj Posavini i nije usamljen slučaj da se "uvrijede" kad im netko kaže da su bosanskog podrijetla, baš kao što se danas "vrijeđaju" i doseljeni Bosanci, kad im netko kaže da su Šokci. O, tempora o mores!
Čuo sam priču da se Šokci iz Bošnjaka (kraj Županje) znaju vraški namrgoditi kad im netko kaže da su Bosanci, iako i naziv sela nedvojbeno potvrđuje njihovo bosansko podrijetlo.
Šokačka naselja u Bosni bila su na Glamočkom polju, Kupreškom polju, uz rijeku Vrbas, rijeku Sanu, oko Kreševa, Fojnice, Travnika, Lašve, Zenice, Vareša, Olova, Tuzle, Kozarca, Varcar Vakufa. Bosna je, dakle prazavičaj Šokaca, ali to ne znači da su svi Šokci bosanskog podrijetla.Tako se npr. Stjepan Pavičić s ponosom smatrao Šokcem, iaku su mu preci lički prebjezi. Valpovčanin Matija P. Katančić se nije smatrao "čistim" Šokcem, jer mu je otac bio stari hrvatski koljenović i prije dolaska Šokaca iz Bosne.
Porijeklo riječi "Šokac" još uvijek nije otkriveno. Neki ga povezuju s rječju "šaka", latinskim nazivom za goru Dilj (Succus), mađarskih riježi "sok az" (puno), talijanske riječi scioco (sulud), riječi "skok" ili "uskok", turske riječi, "šoka" (priležnica), njemačke riječi "Schok (grupa od 60 vojnika), turske riječi "šohkin" (nečist, onaj koji jede svinjetinu), rumunjske riječi "šoakc" (miš, lijenčina, smrdljivac) itd.
Ponekad, neki zli ljudi (nahvao, rekli bi Dubrovčani) za Šokce kažu da su "ovaki i onaki", to jest nikakvi. Kažu da im se istanjila krv, da su nestali, ili da će nestati, da su nesposobni itakodalje itomuslično.
Može li biti izrečena veća i bogohulnija glupost? Nesposobni Šokci?!!
Pa, tko je projektirao one divne hrastove kuće, ambare i štagljeve od Batajnice do Rokovaca i Požege? Tko je uzgojio one babogredske konje što se od snage i ljepote propinju k nebu i kidaju lance i ulare? Tko je izvezao one narodne nošnje kojima se divi cijeli svijet, ponjavce i otarke kojima kite političare kad zalutaju u Šokadiju?
Tko je izgradio Petrovaradin, gradišku, brodsku i osječku tvrđavu, savske nasipe, crkve, škole i drumove? Tko je rodio Reljkovića, Cesarića, Tadijanovića, Klaiće, Kozarce, Vladimira Kovačića, Josipa Matasovića, Diku Švagelja, Vanju Radauša, Jana Panoniusa – Kestenečkog, dr. Iliju Abjanića, dr. Josipa Fališevca, Slavka Jankovića, Martina Grgurovca-Šiminog, dr.prof. sc. Ivana Jurića, Katančića, da nabrojim samo neke?!
Samo od 1795. godine do 1937. Šokadija je dala preko 150 markantnih pisaca, a za neke je A.G. Matoš rekao da su najpraktičniji, najrealističniji i najpozitivniji među hrvatskim lučonošama!!!
Može li se zamisliti hrvatska kultura bez Šokaca i njihove kulture i umjetnosti koja se ogleda u svakoj alatki, odjeći, graditeljstvu, pjesmi, glazbi?
Sve to kao buktinja svijetli u budućnost i svjedoći o neponovljivosti dobre, šokačke duše, doduše prkosite i do oholosti uspravne, ali koja nije sposobna učiniti zlo drugima. Samo sebi.
A to, da im se istanjila krv je, možda i točno.
Tekla je šokačka krv u potocima, vjekovima. Na Savi kao "antemurale christianitatis",("Slavonci smo i Hrvati pravi, branili smo granicu na Savi") u Šest godišnjem ratu oko Bratislave, u četiristotinagodišnjim ratovima gospodina Habsburga i madžarskih grofova, u Jelačićevim postrojbama protiv mađarskih grofova, u njemačkim postrojbama pod Staljingradom, u ustaškim kod Krašića, u domobranskim po Bosni, u partizanskim po cijeloj tadašnjoj Hrvatskoj, u Domovinskom ratu u Vukovaru i okolo njega.
Tekla je ta krv pomiješana znojem krvavim, još i više, u doba mira i primirja. Svaka njiva natopljena je tom tekućinom i suzom kojom, teškom, kletom, samozatajnom, zbog mučnog oranja i kopanja, rintanja po štalama oko stoke i stočnog gnoja, košnje po paklenskim vručinama, sa "sušicom" vječnom družicom, u blatu i maglama slavonskim!
Za koga je tekla ta silna krv šokačka? Zašto? "Klasu za rod, suncu za žeđ", rekao je mikanovački pjesnik. Dodao bih; za sve vlastodršce na hrvatskim i europskim prostorima od stoljeća sedmog do Kristove dvijetisućetreće, dvadesetčetiri sata na dan. A otimali su im i više nego je trebalo, pretvarali njihovo u svoje. Pa, kako da se ne istanji ta krv šokačka, kad ju tako vole piti vampiri stoljećima?
Ipak, ne mogu nestati Šokci , pa čak i kad ih u grob stave! Zar sunce i Mjesec nestanu kad zađu? Ako ništa drugo, živjet će u pjesmi, u riječi svojih pisaca i pjesnika, na slikama svojih slikara, u bronci i kamenu svojih kipara. Još nije zašlo sunce svih dana, Šokadijo moja!
Uostalom, CUIUS REGIO, ILLIUS RELIGIO! (Čija je zemlja, onoga je i vjera. U prenesenom značenju; pokoravaj se zakonima zemlje u kojoj živiš)
Dalmacija, Lika, Kordun, Bosna, Hercegovina su nazivi zemlje, pokrajine, regije, provincije, pa zbog toga su i nazivi stanovnika koji tamo žive: Dalmatinci, Ličani, Kordunaši, Bosanci, Hercegovci.
Ovaj se dio Slavonije zove Šokadija. Zašto bi naziv ove svete zemlje bio izuzetak da se po tom nazivu ne zovu i stanovnici koji tu prebivaju?
O, što sve nisu pisali pjevali i lagali o toj Šokadiji, pogotovo ovi novovjeki "kantautori". Te da je bila sita i napita, raspojasana, puna bećara i podatnih snaša, da je i danas sretna, pametna, raspjevana i pobožna, da je bogata i zlatna, puna dukata i obilja svake vrste. Arkadija! Ori se pjesma po poljima i sokacima, sve pršti i bukti od miline i zadovoljstva! Hm! Hm!
Nitko ne primjećuje, ili namjerno prešućuje, da ovdje žive i drugačiji ljudi.
Živi ovdje, u Šokadiji, Mika Šokčević, poznatiji po "špicnamenu" Braca Knijin. Rodio se prije sedamdeset ili osamdeset godina, sudeći po njegovu izgledu, možda i devedeset. Od kako pamti, ore, vozi đubre po njivama, drva za zimu reže, "peče" rakiju "jaku manje od šesnajst gradi", ponekad, nediljom, u crkvu ode, psuje glasno i žestoko, ništa ne čita, kupatila i priključak na vodovod nema, ne brije se redovito.
Živi tako iz dana u dan, sedamdeset, osamdeset (možda i devedeset) godina, svejedno, u blatu, u životinjskim govnima, po kiši, po snijegu, u prašini, u vrućinama srpanjsko-kolovoškim, s boleštinama (pretežno "sušicama") , ponekad s lomovima kostiju, a ponekad, boga mi, i s po kojim ubodom noža o "kirbaju" ili "penđerašenju".
Živi tako Mika Šokčević, zvani Braca Knijin, s izbrazdanim licem, kao njiva njegova u Križnom Jelavu, svađa se s komšijama i ukućanima, dokazuje i raspravlja o poslanju čovjeka u ovoj dolini suza što se zove Šokadija, pa i poslanju njih, Šokčevića, zvanih Knijini.
Živi tako sedamdeset ili osamdeset (možda i devedeset) godina, svejedno, u strahu od neimaštine, od poreznika, od šamara popa i učitelja, žandara i milicionera.
Živio u strahu od metka partizanskog, kad je bio domobran, i metka ustaškog, kad je bio partizan, i metka crvenoarmejskog kad je u njemačkim postrojbama napadao Staljingrad.
Živio u strahu od crkonice njegove malobrojne stoke, od tuče i mraza, od suše i prekomjernih kiša, od pendreka žandarskog i milicijskog kad je psovao kralja i kraljicu, ili Titu i Mošu ("Drug nam Tito i Moša Pijade, povadili naše vinograde"), koji su povadili njegov tudum, jedino zadovoljstvo što mu je veselilo dušu, kad ga je pio, onako umoran od života, pluga i košnje kosom koja matematskom točnošću vodi kičmu do upale i ukočenosti.
Živi tako sedamdeset ili osamdeset (možda i devedeset) godina, svejedno, Mika Šokčević, zvani Braca Knijin, slušajući priče kako je nekada bilo bolje i kako će nekada biti bolje u ovoj njegovoj Šokadiji.
Godine su prolazile, a on ni primjetio nije, kada se to, od onog u "skutaru" obučenog dječaka pretvorio u djeda s očima bez sjaja, s licem neobrijanim, tužnim i tvrdim, s tijelom izmučenim od rada i patnje.
Živi tako Mika na vlas isto kao što je živio njegov otac Šima i njegov otac Đuka. Živi na vlas isto kao i komšija njegov i njegov otac i njegov dida i dida njegovog dide. Živi na vlas isto kao i njegovi lancmani iz Budrovaca, Ivankova, Babine Grede, Cerne, Prkovaca, Gundinaca, Cvelferije, Kuta i Svilaja i njihovi očevi i didaci i didaci njihovih didaka.
Žive tako, ili tako slično, generacije i generacije Šokaca. Oru, zube, siju, kopaju, čuvaju stoku na utvajima, voze đubre, drva za zimu režu, festunge grade, ginu po Poljima Slave, da bi njihovim gospodarima u Beču, Budimu, Zagrebu i Vinkovcima bilo bolje i bogatstvo veće.
Uz sve to rakiju piju i loš duhan puše, a rode ponekad dobrog doktora, pisca, slikara i tamburaša. Nitko za njih ne pita i ne mari. I kad umru, jedva primjete da ih nema.
Šokci nikada nisu živjeli od tuđih žuljeva i nesreća. Nikada svoje ciljeve nisu ostvarivali bezobzirno i preko leševa. I nikad nisu prosili, ni molili. Nikada nisu željeli gospodariti ljudima, pogotovo u politici, ili državnoj upravi, ali isto tako, osim zemlji, ničije sluge nisu htjeli biti. Zemlju su voljeli, njoj su robovali i robuju i dan-danas. Zato je upravo neshvatljivo, kad neki skorojević, bez korijena, pa čak i bez groba svojih predaka na mikanovačkom groblju nadmeno, zlurado kaže: "Propali su Šokci. Tako im i treba! Nesposobni su! Nekada smo im radili, u nadnici za kilu masti, a danas ih možemo kupiti za eksere."
Čuju to Šokci, ali šute, ili odgovaraju samo njima svojstvenim smiješkom za koji nikada nećeš saznati, da li je omalovažavajuće preziran, ili pun gorčine, ali je svakako odraz "prkosite, puntarske i do oholosti uspravne duše."
Pa ipak, u Šokca mržnje nema! Ni optužbi, ni kukanja, ni prošnje! Njihovo je propadanje samozatajno i gordo, gotovo prkosno.
Čini mi se da u Hrvata nema još neke etničke skupine koja bi bila opsjednuta zemljom kao što su Šokci. "Ovdje je zemlja i u srcu i u oku, a ne samo pod noktom", dobro je uočio naš Diko Švagelj. Mnogi su u Slavoniju dolazili primamljeni zovom plodova zemlje, ali jedini joj je Šokac ostao vjeran. Ostali ju napustiše, ili se pretvoriše u službenike, poreznike, tvorničke radnike, prekupce, nakupce i razno-razne priučene večernjoškolske administrativne moljce. ("Zalud diko, na košulji grane, kad ti nisu njive poorane.")
Šokac je nastavio putovima predaka. Samo je u zemlju vjerovao. I to ga je uništilo, osiromašilo, stanjilo mu krv. Poput Trojanaca branio je svoju Troju (zemlju) od nasrtaja bezdušnika, ali nažalost, morala se zlatna glava sviti.
Dugogodišnjim diobama obitelji, zemlja je postala rascjepkana, uzgoj neakumulativnih kultura (uglavnom žito i kukuruz) nije bio dovoljan ni za prostu reprodukciju, a kamo li za kupovinu mehanizacije, pa se radilo alatkama koje su izmišljene još u vrijeme prvih poljoprivrednika (Naftufijci iz doline Jordana 10.000godina prije Krista).


Osim toga, Šokac nije imao novca za plaćanje radnika, pa je sam radio na polju i oko stoke dvadesetčetiri sata na dan, a kako to sve završava – zna se!
Uz sve to pljačkali su ga nemilice. Nijedna država, nijedna vlada (pa i ove hrvatske) nije mu pomagala da njegovu ljubav prema zemlji pretvori i u njegovu korist, da ga preorjentira na one kulture koje bi bile primjerene njegovim usitnjenim površinama i nedostatku radne snage. (Proizvodnja zdrave hrane, na primjer)
Štoviše, komunistički režim bivše Jugoslavije sistematski ga je uništavao, bolje rečeno dovršio je ono što je počelo razvojačenjem Vojne krajine dalekih 1870. godina. Bio mu je suvišan, jer je stvarao velike poljoprivredne kombinate, otimajući zemlju Šokcu raznim mjerama (arondacije, komasacije, propisivanjem maksimuma vlasništva itd.)
I što je drugo preostalo Šokcu, nego da svoje kćeri i sinove školuje za neka druga zanimanja, a ne za beskorisno rintanje po zemlji. Otišli su tako Šokci iz sela Šokadije u gradove Šokadije, ili gradove izvan nje. U većini slučajeva to su uspješni ljudi u svojim zanimanjima. Nažalost, u selima Šokadije ostali su njihovi stari roditelji, pa se tako, eto nekima pričinjava da je Šokaca nestalo.
Ne, ne, odlazak Šokaca iz sela nije šokačka Apokalipsa, nego Exodus, jer je većina našla svoj Kanaan.
Odlazak Šokaca je katastrofa (Apokalipsa) Mikanovaca, da ne kažem Slavonije, jer nikada neće imati onaj bivši sjaj, kulturu i ljepotu. Preostali Šokci i doseljenici iz Bosne, Hercegovine i drugih krajeva Hrvatske, sudeći po skrbi, brizi i ljubavi koju im poklanja vlada, mogu samo zdvajati nad svojom budućnošću. Slavonija je za njih postala Danteova vrata paklena:

"Kroz nas se ide u grad sviju muka
kroz nas se ide, gdje se vječno plače
kroz nas se ide do propala puka.
Tko uđe, nek se kani svake nade."


Pred tim paklenim vratima ostala je (do kada?) šokačka narodna umjetnost i kultura koja još uvijek osvjetljava putove i odvraća od beznađa.
Šokadija i njeni žitelji bili su, a i danas jesu bogati lijepim narodnim rukotvorinama, koje su izrađene rukama ovdašnjih anonimnih umjetnika. Bilo ih je tako puno, da se slobodno može reći da sav šokački etnos nosi u sebi iskonski dar za umjetnost, koja i nije ništa drugo, nego odraz prirode koji se preko osjetila u mozgu odražava na platno, žbuku, kamen, ili se pretvara u pjesmu, ili glazbu.
Nažalost, šokačku narodnu umjetnost sistematski i smišljeno uništavaju. Naročito nakon II. svjetskog rata. "Stvorena je takva kolektivna svijest da je sve što je tradicijsko nazadno i zaostalo. I sami stanovnici sela počinju se sramiti svoje tradicije, socijalna struktura našeg sela se raspada, a graditeljska supstanca se rastače. Država vodi brigu, a struka kako-tako kontrolira samo razvoj gradova dok seoski prostori bivaju prepušteni sami sebi. Da apsurd bude veći događa se to još 50-tih godina prošlog stoljeća, kada još 70% hrvatskog pučanstva živi u izvangradskim, dakle seoskim prostorima. Raslojeno selo ne traži uzore za gradnju svojih kuća u vlastitoj, bogatoj tradiciji, nego u problematičnim prigradskim naseljima, a kasnije i u inozemstvu." (ing. arh. Zdravko Živković)
A što se poezije tiče, nije Reljković slučajno napisao da su njegovi "domoroci svi odreda dobri pjevači i od naravi pjesnici".


Neki naši suvremeni pjesnici izražavaju se u tradicionalnom žanru japanske poezije HAIKU (skraćenica od haikai hokku) koji izražava u tri stiha (od 17 slogova) neku misao o čovjeku ili prirodi, a svoje savršenstvo je dosegao u XVII. stoljeću. Ne znam kada je Haiku došao u Hrvatsku, čini mi se da to nije bilo davno, ali znam da je šokački narod sa ovih prostora davno, davno izmislio "šokačke pismice" koje u svega dva stiha izražavaju sliku, stanje duše, životne prilike, patnju, ljubav i td. na način koji niti jedan haiku žanr ne može dostići. Mladen Trnski, slava mu i dika, je svaku šokačku pismicu prozvao romanom u dvostihu.
Šokac Slavko Janković je u tri knjige skupio nekoliko tisuća ovih "romana" (ja ih zovem i "šokački haiku") od kojih navodim dvadesetak koje obrađuju samo nekoliko tema:


TAJNA LJUBAV BOLEST VOJNIŠTVO

Sve sam diko krila i tajila, Što ću, mati, mene boli glava? Alaj ću se najadati jada,
lane moje, više se ne more Šuti, milka, izličit će dika. od Osika, pa do Nađvarada.

Diko moja, ne kaži nikome, Imam strica teškog bolesnika Tri godine i četiri dana,
da si bio u kiljeru mome obdan ječi, obnoć strinu gnječi. kako spavam u krevetu sama.

BOGATSTVO SMRT PERADARSTVO

Nije gazda, ko ima volova, Oj, da mi je leći pa umriti Ajde, curo, piliće nasadi,
već je gazda, ko ima sinova. i vidjeti, ko će me žaliti. ja ću jaja, a ti kvočku dadi.

Mila mamo, dukate mi veži, Janje moje bilo pa ga nema Komšinice ne valja što radiš,
a s ocem se kako znaš nateži. dosta će ga spominjati sela. moga pitla svojoj koki vabiš.

Pita dika di su mi dukati… Da j„ umriti, kad je kome volja Kad je koka pitla potapala?
Di su tvoji volovi rogati? zajedno bi ja i dika moja. Al„ ja jesam diku vako mala.


RAT
U Rusiji jedan brižak mali Srce moje Galiciji teži, Italijo, krvlju zalivena,
tamo su mi janje zakopali di moj dragi u dekungu leži. tamo mi je poginila želja.

Crn se oblak priko neba vije Crn se oblak priko neba vuče Kud se moje razasulo grožđe
Moj se dragi s Talijanom bije. sad se dika s Albanijom tuče po Rusiji i po Italiji.

Galicijo, sva krvi zalita Oj, mladosti, di ću te provesti Varadine, grom te zapalio
Tamo mi je baš dika ubita U vojarni na rumunjskoj strani. u tebika moj robuje dika.

SIROMAŠTVO
Kuća mi se na bubanj prodaje, Meni kažu, da ja nemam tala, Sirotinjo, što ću s tobom radit
cura mi se za drugog udaje imam tala: medna usta mala. nit te mogu prodat, nit pazarit

Pijem, pit ću, kapital popit ću,
Samog sebe trizan obesit ću.


GIZDA

Prodaj, tata riđu i đogata Mila mati, prodaj kravu Milku Ne diće me zidani kučari
Pa mi kupi lančić oko vrata. Pa mi kupi suknju polusvilku. Već široki sa zlatom rukavi.

TUGA
Ja ne pjevam, što se meni oće Ja ne pivam, što mi srce išće Ja ne pivam, što ja pivat znadem
Već od moje tuge i teškoće Već ja pivam da tugu razbijem Već ja pivam da jade rastiram.


No, da li ste čuli da netko veliča, cijeni, promiče i proučava, "šokački haiku"? I ne samo "šokački haiku."
Što je s etnoparkovima u našim selima i gradovima, koji bi osim muzejskog prezentiranja narodne umjetnosti, mogli biti i primamljivi, pa i profitabilni objekti (restorani s narodnim jelima i pićem, glazbom, suvenirima itd. itd.) u kojima bi se cijele godine nešto zbivalo (izložbe, susreti)?
U Šokadiji nema niti jednog takvog etnoparka. Za ulaganje kapitala u tako nešto nema interesa poduzetnika, ali ni poticaja iz općina, županija, ili ministarstva kulture.
Zato se šokačka narodna umjetnost svodi na diletantsko paradebauerstvo, na dekoraciju političarima kad govore u predizbornim kampanjama, ili presjecanju vrpce prigodom "puštanja u pogon" nekoliko novih stupova javne rasvjete.
Jedanputa godišnje neka "kulturno umjetnička" udruga nastupi na nekim "Jesenima", "Prelima", "Vezovima" za gulaš i piće prije jela i poslije, a onda u selima vlada muk do "priprema" idućih mimohoda u "Jesenima"…Trenutačni kipovi od dima i blještavila, a onda tama, muk. . .
Nema aktivnog etnoparka, nema izložbi, nema kola, nema kola i konja, nema snaša, nema ni bećara, nema šokačkih suvenira, pa ni tamburaša.
Izgradnju mikanovačkog etno parka zagovaram godinama, nažalost bez uspjeha. "Teško je naći odjeka u šupljim glavama", glasi jedan aforizam.
U Mikanovcima sam tom parku čak i lokacije predlagao: godine 1981. bila je to kuća mikanovačkih legendarnih učitelja gospodina Ice i Barice Petričević (vidi mikanovačke novine "Mikanovački život".) Godina 1989. i 1997. predlagao sam lokaciju u staroj školi (pokraj crkve) i zemljištu oko nje, (vidi moje knjižice "Feud Hrvati i …" i "Slike za povijest Mikanovaca", pa čak i jedno pismo župi sv Klare u Mikanovcima). Godine 2001. (vidi "Mikanovačku reviju" broj 1) opet predlažem gradnju etno-parka! Nažalost, svih tih lokacija danas nema. Petričevića kuću je kupio Pavo Petričević, stara škola je srušena, a dio prostora je ustupljen Župi sv. Klare za proširenje crkvenog dvorišta.
Ostala je još jedna, ili dvije lokacije: "Gradina" i prostori oko današnjeg lovačkog doma "Artemidin hram" na "Vodenici". Na ovu posljednju su "bacili oko" neki mještani, ali ne za etno park, nego neke hale, skladišta, što li? A, tu je nekad bila mikanovačka vodenica!
I tek što sam počeo predlagati da se tu, radi uspomene na vodenicu izgradi vodeničko kolo, a uz njega drveni ambar (u Mikanovcima ima još 2 – 3 ambara, kojima prijeti uništenje!) ode, eto i treća lokacija! Sic transit gloria mundi!
Inače, ostvarenje velikih poduhvata ("akcija" kako se to zvalo u "socijalizmu") nailazilo je u Mikanovcima, oduvijek na velike prepreke. Malobrojni inicijatori imali su vrlo jasne vizije kako i gdje što graditi, kako i gdje osigurati novac za gradnju, ali su gotovo uvijek nailazili na otpor neškolovanih osoba koji su bili načelnici, predsjednici, sekretari, upravitelji, članovi poglavarstava, savjeta, sekretarijata, odbora i što sve ne! ("Zaista, kažem vam, nastavi on (Isus, o.a.)nijedan prorok nema priznanja u svom zavičaju".)
Gradnja škole, dječjeg vrtića, lovačkog doma, betonskih staza, asvaltiranje cesta, uređenje baruština u ataru, proširenje zdravstvene ambulante, izgradnja mrtvačnice, uređenje "Gradine", sve je to na neki način "kočeno", ili primano s podsmjehom i arogancijom tih polupismenih ljudi!
Jedan od njih predlagao je da se dječji vrtić izgradi kraj groblja, škola na današnjem nogometnom igralištu, a igralište na Vašarištu! Drugi se protivio lokaciji škole na "Gradini", jer je ona pošumljena crnim borom (i te sadnice je predložio jedan mikanovački "stručnjak"), pa zato predstavlja "pluća Mikanovaca". Istovremeno, mu je bila bogohulna svaka pomisao da se "utvaj" parcelira i dade u zakup vlasnicima krava i svinja, a ne da ta stoka ide glavnom prometnicom u "čordi" serući po cesti , koja je, ustvari "pluća Mikanovaca". Tada sam u broju 6 "Mikanovačkog života" daleke 1981. godine Gospodnje, pod pseudonimom "Mika-oko"napisao članak "Svete krave mikanovačke":
"Razlika između krava u Indiji i ovih u St. Mikanovcima je u tome što se u Indiji krave ne jedu, a u St. Mikanovcima krave "jedu" ljude. U svim drugim upoređenjima gotovo nema razlike. U Indiji i St. Mikanovcima krave ometaju promet, zagađuju cestu, šire bolesti, uništavaju drvorede i travnjake.
U Indiji krave "ne dovode u red" nikakve mjesne vlasti, u St. Mikanovcima, također.
U Indiji krave slobodno hodaju, jedu voće i povrće sa stolova po pijacama, u St. Mikanovcima to čine ispred crkve, samoposluge, ljekarne, župnog ureda, ispred kuća, pa čak u parku ispred Doma kulture.
U Indiji nitko protiv krava ne poduzima ništa, jer su one "svete" a u St. Mikanovcima, jer daju "sveto" mlijeko, koje uzgred budi rečeno ni u jednom selu nije tako skupo, iako "svete" krave mikanovačke žive na račun 300 jutara zajedničke zemlje koja bi trebala koristiti svim stanovnicima St. Mikanovaca, a ne samo vlasnicima "svetih krava".
U Indiji se još dugo (možda nikada) stanje neće izmjeniti, a u St. Mikanovcima neće još dugo, dugo, doći do intenzivnog, stajskog stočarenja.
I neka mi još netko kaže da se stari Mojsije nije uzalud borio protiv poklonika zlatnog teleta. Telci su ga nadvladali, i to oni "ekstenzivno", po mikanovački, uzgojeni."
Ali," koja korist od lepeta svilenih rečenica, kad sve je krčma, graja, sajma." (Krleža)

Oni malobrojni inicijatori su, dakako i dalje odrađivali velik dio posla oko realizacije projekata, jer su bili poznati i uticajni u općinskim institucijama u Vinkovcima i šire, dokazujući tako Krležinu misao, da biti usamljen u mišljenju ne znači ujedno i ne biti u pravu.
Ali, kada sve bude na opće zadovoljstvo završeno, kada počnu slavlja i veselja zbog uspješno obavljenih "akcija", ona nepismena bulumenta sekretara, predsjednika, načelnika i vjećnika, daje izjave, prima čestitke, jer je , eto ta i ta "akcija" bila u njihovom mandatu.
Ne znaju, bijede, da je "bolje zaslužiti počast, a ne dobiti je, nego ju dobiti, a ne zaslužiti je". Ne znaju, da nema veće sramote i kazne od skrivene i pritajene mržnje naroda.

OBEĆANA ZEMLJA

Putom "Trbuhom za kruhom" došlo je u Šokadiju (i Mikanovce, dakako) puno stanovnika Like, Korduna, Dalmatinske Zagore, Bosne , Hercegovine, Hrvatskog Zagorja. Dolazili su samoinicijativno, poticajem Crkve, ali i "kolonizacijom", to jest "humanim preseljenjem", iniciranim od vlasti Nezavisne Države Hrvatske (hrvatski živalj), ili "Socijalističke Jugoslavije" (srpski živalj). U svakom slučaju Šokadija je za njih bila Obećana zemlja, jer su u njoj našli utočište od gladi i bijede.
Bila je Šokadija , u to vrijeme, za njih, bogata, sveta zemlja, baš onakva, kako i danas, svjesno ili nesvjesno, tepaju i lažu tamburaši i ostali zaljubljenici ove blatne, maglovite, nadasve drage zemlje.
Došli su jadni i gladni. Hrvati iz tih krajeva (ako su kolonizirani u hrvatska, šokačka sela za vrijeme Nezavisne) bili su sluge kod malobrojnih, imućnijih seljaka, nadničari, risari, napoličari, radnici na vršalicama, u šumama. Hrvati i Srbi, koji su poslije II. svjetskog rata kolonizirani na, uglavnom, njemačka imanja bili su , ubrzo " svoji na svome".
Mikanovački "došlje", vrijedni, pošteni i skromni, malo po malo sticali su i sami nešto zemlje, a poslije Drugog svjetskog rata zapošljavali su se u "socijalističkim" seljačkim radnim zadrugama, postajali državni službenici, članovi Partije, poneki i sekretari mjesnih organizacija Partije, poreznici itd. – jednom rječju – napredovali su!
Istovremeno, "autohtoni" živalj, imućniji seljaci – Šokci nezaustavljivo su propadali. To je propadanje počelo još od razvojačenja Granice 1870. godina, ali je dovršeno u "socijalističkoj" Jugoslaviji zbog "strategije" razvoja socijalizma koja se uglavnom sastojala od otimačine šokačke zemlje i plodova rada njihovih ruku.
Propadali su Šokci, ponekad, i zbog svojih čudnih i neshvatljivih opredjeljenja: dioba zemlje do apsurdno malih površina, slab natalitet, kupovina mrtvog kapitala (dukati, gizda) patološka privrženost zemlji, opredjeljenje za proizvodnju tradicionalnih, niskoakumulativnih kultura, zatvorenost u sebe, nepovjerenje u "novotarije", puntarska i prkosna oholost, ponekad neshvatljiva rasipnost. To je propadanje bilo njihovo, moglo bi se reći – svojevoljno, samoubilačko.
Međutim, glavni, paklenski planovi za njihovo uništenje su smišljeni u glavama "socijalističkih i komunističkih, teoretičara i vođa u Zagrebu, a naročito u Beogradu. Izvršitelji tih planova po selima ( primitivni i nepismeni seoski "rukovodioci" i "aktivisti", polupismeni "društveno-politički radnici", nepismeni milicioneri, većinom Srbi), provodli su -tihi genocid. Genocid Šokaca.
Propadali su Šokci tiho, polako, gotovo nezamjetljivo, ali zato matematski sigurno i nezaustavljivo.
Ali, tko bi znao za Hektora, da je Troja bila sretna? Veliki događaji rađaju velike ljude! Šokci su propadali, ali nestali nisu!
Rodili su Šokci velikane uma i značaja. Bili su, nekad, i banovi i saborski zastupnici, prosvjetitelji i književnici lučonoše. Za razliku od drugih, ti velikani nisu (zbog skromosti "golubinje" slavonske duše?) isticali pripadnost šokačkom korpusu, pa je uvriježeno mišljenje da Šokaca nema sposobnih i značajnih, nego da žive samo zato da "kolju svinje i drva za zimu režu."
Sredinom devedesetih godina objavio je jedan hrvatski tjednik 48 imena i slika najutjecajnijih osoba u vrhovima hrvatske vlasti, vojske i medija. Nijednog Šokca među njima! Svi su bili iz Hercegovine!
Smučilo mi se, i nisam mogao Alter Egu, s kojim sam tada razmjenjivao misli o svemu i svačemu, ne postaviti pitanja:

- Kako je moguće da su najsposobniji hrvatski kadrovi, baš iz Hercegovine, iz njena dva – tri mjesta(šca)? Zar Šokice ne rađaju više pametne sinove i kćeri, ili nam se istanjila krv na bojišnicama, na njivama žitnim, brazdama dubokim, u rakiji ljutoj?
- E, jesi zabrazdio ti, Šima Frkoviću - odvratio mi je Alter Ego i nastavio:
- Mrsko je slušati pod granom nebesnom nevidljiv krila šum, razbudit nećeš ti svojom pjesmom djedova starih hum.(Jesenjin) Pregazilo te vrijeme. Ne shvaćaš hrvatske prilike. Živiš u prošlosti, utrkuješ se, konju jedan, s lokomotivom. "Dragi, dragi, smiješna ludo kriva, našto, našto trka bezgranična. Zar ti ne znaš da je konja živa, pobijedila konjica čelična.?"(Jesenjin) A to, da Šokaca nema, samo je privid, fantazmagorija, bolećiva melanholija, uzrokovana možda i vinom kojeg toliko voliš!
- Ali,. . . . Ali,. . . . Šujica, Čitluk, Duvno, Široki Brijeg, Veljaci, Čapljina, Popovo Polje! Priberi se, čovječe! Pa vidiš, valjda tko i kako vlada Hrvatskom!
- Ma, koje Šujice i Široki Brijegovi! Sve je to za kratku, dnevnu uporabu. Prijelazni period. "Nizovi kojima se blagorodne duše zavaravaju i opijaju lažima od straha pred stvarnošću." (Krleža)
- Da, ali zbog toga tvoja i moja stvarnost nije Toscana, nego sušica, pijanstvo, neimaština, nekultura, nepismenost.
A narod, naš narod, pogotovo Šokci, to je bijeda koja se probija kroz život kao štetočina i zvjerokradica.(Krleža) I što vrijedi što mi imamo svoju civilizaciju i svoju tradiciju? Dalmatinska arhitektura X. i XI. stoljeća, dalmatinska romanika, gotika, barok naših sjevernih provincija, imena od Laurane, Flaciusa, Jana Panoniusa, do dubrovačkih madrigala, od manihejaca i protestanata, Reljkovića, Kozaraca, Cesarića, Tadijanovića, Radauša, Grgurovca i drugih Šokaca, ima ih legija!? "Suvremeni naš, nazovimo ga, romantični zanos, sve je to dokaz da smo mi pozitivna pojava in statu nascendi u zapadno – europskom smislu te riječi."(Krleža) Što to vrijedi, kad je sve to potopljeno u ovoj bezobzirnoj pljački i pretvorbi, kič folkloru. Nazadujemo, nekulturni smo, bolesni, mračni, apatični. Uđi u autobuse, tramvaje, kafiće, pa ćeš vidjeti kako se ponaša naša mladež, naša uzdanica! U crkvu idu samo bake, a po bogopsovci smo prvi na svijetu. Izlaza nema, čovječe! Sve je jad i čemer! Samo onih 48 sličica, s pravom govore da "imaju Hrvatsku", jer "zbog zasluga za Hrvatsku" imaju novac i mogu živjeti životom dostojnim čovjeka!
- Glupane glupi! Nevjerni Tomo! Stoko sitnog zuba! Katastrofičaru! – oborio se na mene Alter Ego i otpočeo svoj žučljivi solilokvij, palucajući rašljastim jezikom:
- Što znači onih 48 sličica? Što znače prema mikanovačkom Šokcu dr. prof. Josipu Fališevcu, infektologu svjetskog glasa, savjetniku Svjetske zdravstvene organizacije, piscu knjiga "Opća klinička infektologija", "Antimikrobna terapija", ili mikanovačkom Šokcu prof. dr. sc. Ivi Juriću, počasnom guverneru američkog biografskog instituta, osobi čija je biografija zabilježena na sveučilištu u Kembriđu, autoru preko 200 znanstvenih radova, autoru knjige "Genetičko podrijetlo Hrvata", pa mikanovačkom Šokcu dr. Iliji Abjaniću, prijatelja A.G. Matoša, kojeg se 20.000 stranica rukopisa iz oblasti medicine, hrvatskog jezika, povijesti, politike čuva u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, pa mikanovačkom Šokcu dr. Mati Novoselu, tajniku biskupa J.J. Strossmayera, pa mikanovačkom Šokcu, glumcu Mati Ergoviću, pa Mikanovcu dr. Marku Samardžiji, pa mikanovačkim Šokcima Ručevićima: dr. Stjepanu, liječniku i generalu, dipl. pravniku Marijanu Zmaju Mikanovačkom, dr.sc. Iliji, veterinaru, Velimiru, dipl. inž arhitekture, Božidaru, ing. članu Savjeta za naftu pri HAZU, pa mikanovačkom Šokcu Božidaru Abjaniću osnivaču Sjeverno američkog vijeća za nezavisnu Hrvatsku i prvom Glavnom tajnika Hrvatskog narodnog vijeća, pa Mikanovcu dr. Peri Štefancu, pa književnici Dunji Fališevac, pa Mikanovčanima Šrajer Lavoslavu, Stjepanu Jeliću i Vinku Milinkoviću cvjetovima hrvatskih komunista iz Kerestinca? Ma, što znači onih 48 sličica prema 150 markantnih pisaca koje je od 1795. – 1937. dala Slavonija, odnosno Šokadija!? Prema tim šokačkim velikanima su one sličice – dim, da ne kažem, ovako ljutit, p....n dim!! Već sutra za njih nitko znati neće! A buktinje koje su zapalili Šokci svjetlit će vječno u hrvatskim tminama i maglama!
- Hvala Bogu, pa si završio, Alter Ego!
- Ma što, završio? Tek sam počeo! Što znače one sličice prema današnjim Mikanovčanima profesorima i doktorima: Mir..
- Jooooj! Dosta! Nemoj! Nastavit ćemo drugi put!
(Morao sam naprasno prekiniti pričljivog Alter Ega. Kako je počeo, nabrojio bi mi sve Šokce Mikanovčane. A koliko još ima sposobnih i pametnih Šokaca, diljem Lijepe Naše, moj Alter Ego?!)

(Ovaj zapis, pisan rukom, ima 4 stranice tintom pisanog teksta. Pronađen je u boci koja se nalazila u temelju stare kuće koja je pripadala Antunu Kurfűrstu. Tu je kuću naslijedio Radičević Josip – Joja. Prigodom rušenja te stare kuće, radi izgradnje nove, pronađen je zapis. Original se čuva u obitelji Radičević, ul. V. Nazora.)

Ljeta Gosp. 1896. u mjesecu travnju za vlade njegova veličanstva cara i kralja Franje Josipa I. Marija Radičević udata Kurfűrst podigla je ovu poštovanu kuću koju je njezin otac rođen Pavao Vukovac, od udovice Marije Radičević rodom iz Broda, zadobio, jer je on kao (Kukmarski) opančarski obrtnik staricu do njezine smrti dohranio i dug podmirio, te su ga iza graničarsko doba, oko god. 1830. na ime Radičević upisali.
Pavao Radičević rodio se je u Stari Mikanovci u našoj obćini, a njegova porodica poteče iz sela Divoševci blizu Save. Njegovi pređe; otac sa sedam sinova doselili u našu obštinu Stari Mikanovci i posjedovali su veliko zadružno blagostanje, sve do diobe, do godine 1880.
Od ta doba porodica Vukovac se je na 5 djelova razdjelila. Bilo jest preko 90 jutara zemlje, krava, ovaca, koza, konja i sitne marve, a do danas pod ovom upravom svega toga nestalo. Porodica živi, al oskudjeva.
Pavao Radičević, rođen Vukovac imadijaše suprugu, rođena Magdalena Blatt i rodi s njome kćerku Mariju koja bijaše udana za Živka Bibić, opančarskog pomoćnika, koji prerano umre i ostavi muškog odvitka dijete Šimuna Bibić, i za 5 godina 1875, dana 20 srpnja vjenča se Marija sa Antunom Kurfűrst krojačkim obrtnikom iz Moravske iz mjesta Fiščin (Zatišje) kuće broj 114. te rodi sa svojim zakonitim suprugom sina Antuna, Evicu i Tereziju Kurfűrs, na ovom temelju kuće broj 113.

Godine 1892. probudio se Hrvatski duh iz dugotrajnog sna, a to poradi svojih starinskih prava za koji je potoki krvi levalo.
Pod ovim slamnatim krovom sakupljali su se Hrvatski sinovi čiste Hrvatske misli i doprinašali su prinos za dom Prvaka Stranke Prava dra Ante Starčevića.
U to vrijeme bijaše izbori narodnih zastupnika. Narodu seljačkom se je obećavalo, mitilo da glasuje vladu.
Pravaši bijaše pako potišteni, oglobljeni i u zatvor bačeni, to sam i ja doživio te sam bio četiri puta u zatvoru i pritrpio sam mnogo za Hrvatski Narod koji sam toli žarko ljubio, a moji Pravaši su mi ljubav s ljubavi vraćali.
Naša slavna opština broji do 270 kuća sa 1700 duša i do 12 kuća doseljenika Mađara, sa 5 obitelji Nijemaca. Našu okolicu Mrzović više od polovice posjeduju Nijemci. Više sela naselio je Mađar kojeg naš narod ne trpi.
Dana 14. listopada 1895. godine pohodilo je njegovo veličanstvo Franjo Josip I. grad Zagreb, te su kod te svečanosti sveučilišni đaci spalili mađarsku zastavu. Ban Khuen Hedervari je obolio jer ne može da pomađari Slavoniju.
Obština st. Mikanovci plaća godišnje 17.000 forinti ukupno.
Godine 1895. bila je svinjska pošast. U Mikanovcima je uginilo 1.500 komada krmaka.
Filoksera na vinogradima vlada u okolici 10 godina. U Sremu su vinogradi propali od trsne uši.
Godine 1893. došle su gusjenice i pojele lišće na šljivama.
Godine 1895. noći od 14 na 15. travnja bio je u Ljubljani potres.
Godine 1880. bio je u Zagrebu žestoki potres.
Godine 1896. košta metrička centa žita (100 kilograma) 5 forinti ili 10 kruna. Nadničar se plaća na dan 40 novčića i hranu. Litra vina činjenoga 36 nov. litra špiritusa 90 nov litra šljivovice 60 nov. jedan kruh 40 nov. kilo muke proste 10 nov. fine 24 nov. hvat hrastovih drva 5 for. ili 10 kruna kilo mesa 40 nov. Od jutra zemlje plaća se poprično 1 for.
Financionalni porez po Mađarske Nagodbi je najveći.
Najviše nepravde učinio je obštinski načelnik po imenu Marijan Petričević, kuće broj 12. On je dao 3.000 rali obštinskog pašnjaka za usjeve u najam koji su najviše Židovi i trgovci kao arendu uživali.
Najveću prevaru počinio je narodni kandidat plemeniti Njemčić iz Vinkovaca poradi duševna? ili kompetentnih? drva koji su pravoužitnici dobivali. A za 10 godina isjeći će Imovna svu hrastovu šumu da neće potomcima ništa ostat.
U ovom vremenu seljački narod najviše strada, jer sve stoji u lihvarskim rukama.
Advokati oguliše narod, a Židovi postali bogataši. Gizda je velika, a popovima je trbuh domovina.

Ove retke upisao sam onome koji će se jednoć sjećati mojih kosti, jer sam vazda budio naše seljake i poticao je na poštenje i rad za Boga i domovinu.
Nas tri brata: Antun, Jozef i Jeakim smo kao obrtnici došli. Jozef Kurfűrst, klanfer u Sarajevo, Antun i brat Jeakim živimo u Mikanovci gdje i naša mati, starica od 85. godina u časnom katol. groblju opočiva.

Pisano dana I. Travnja 1896.
Bog i Hrvati!!!

Njemu već mrtvu riječ progovori divni Ahilej: "Umri!",
Reče te mjedeno koplje izvuče on iz mrtvaca.
"Veliku stekosmo slavu kad ubismo Hektora divnog,
Kojega slavljahu Trojci po gradu kakono boga".
Reče, te graditi stane od Hektora sramotna djela.
Žile na obje noge od pete do gležnja njemu
Probuši divni Ahilej i volujski remen uvede,
Priveže za kola njega i ostavi, da mu se glava
Vuče. U kola uđe i oružje dignuvši slavno
Ošine konje da trče, i oni hotno polete.
Povlačeni se Hektor zaprašio, mrka se njemu
Rasula kosa, a glava u prahu se njegova našla
Dražesna nekad, a tada dušmanima dade je Zeus-bog,
Neka nagrde nju u njegovoj očinskoj zemlji.

(Ilijada)

Mikanovci su u II. svjetskom ratu izgubili oko 10% populacije. U postrojbama, logorima, mučkim ubojstvima po partizanskim, ustaškim i tko zna kojim "direktivama", bezobzirnim osvetama, zbog susjedskih i familijarnih razmirica, izgubilo je živote oko 200 osoba!
Sudjelovali su u raznim postrojbama: ustaškim, domobranskim, njemačkim, partizanskim, gotovo u istim brojčanim omjerima, pa nije točan, svojevremeni naziv za Mikanovce –" Mala Moskva".
Poginulih partizana, komunista i njihovih simpatizera i suradnika je bilo oko 50 , ustaša i njihovih simpatizera i suradnika oko 60, domobrana oko 20 ( većina partizana su bili, uglavnom do 1943. godine – domobrani), u njemačkim postrojbama poginulo je 4 Mikanovca. U logorima je nestalo 62 Mikanovčana( 9, Židovi, 2 Srbi. 51 Cigani).
Pobjednici su, oduvijek pisali povijest , koja je redovito počimala od datuma njihovog dolaska na vlast. Obično njihova povijest krene preimenovanjem ulica i trgova, kojima daju imena "svojih" poginulih, ili umrlih.
Odmah poslije II. svjetskog rata partizanska vlast je dala nazive ulicama po poginulim Mikanovčanima – partizanima, a padom komunističke vlasti i stvaranjem Hrvatske, kao neovisne države 1990. godina preimenovane su te ulice, tako da je ulica Ive (Jove) Jarića (bivši Jarić sokak) preimenovana u dr. Ante Starčevića, ulica Stjepana Jelića (bivši Grobljanski sokak) u sv. Nikole, ulica Vinka Kneževića (bivši Garvanov sokak) u Josipa Kozarca, ulica Lavoslava Šrajera (bivši Mišin sokak) u Bana Ivaniša Horvata.
Osnovna škola se zove po poginulom mikanovačkom partizanu Stjepanu Cvrkoviću, učitelju, ali je jedva zadržala taj naziv. Jedan nedorasli i nesvršeni učitelj (nije čak ni Mikanovac) zdušno se zalagao da se naziv promjeni, a bista Stjepana Cvrkovića koja stoji pred školom – baci.
Pravo je čudo da je "preživio" brončani spomenik mikanovačkim borcima NOR-a i žrtvama fašizma, koji se nalazi u parku u centru sela (nekad je na tom mjestu bila zgrada mikanovačke općine i žandarmerije). Doduše, pucali su mu u srce iz "kalašnjikova", čak su ga i prostrijelili, ali, eto još stoji. Zato nisu preživjela poprsja Stjepana Jelića i Lavoslava Šrajera ( mikanovački komunisti poginuli pri bijegu iz Kerestinca) koja su se nalazila u blizini pomenutog spomenika. Bačena su! (Nalaze se kod rodbine.)
"Preživjela" su i poprsja (stoje u parku u centru sela) Luke Fališevca i Stjepana Fališevca. Marijana Vuksanovića su poslije borbe u Majaru, gdje je i poginio kao partizan, zavezali za kola i kao Ahilej Hektora od zidina Troje do ahajskih lađa, dovukli u Đakovo.
Mikanovčani Mrgan Pero i Josip, otac i sin, umrli su u groznim mukama u blizini vrbičkog groblja, kao osumnjičenici za suradnju s partizanima, a ubili su ih ustaše muslimani, "s fesovima na glavi" kako se sjećaju , još i danas neki Mikanovčani. (Kod njih su bili "stacionirani" – što znači –smješteni).
Ubijaju Mikanovčane Mikanovčani, sve u ime svojih ideologija. Tuku se međusobno kao bijesni psi, zaluđeni i zavedeni od Pavelića i Tita, ustaša i partizana, jednako jučer, kao i danas. Devedesetih godina su neki Mikanovčani, "veliki" Hrvati, samoinicijativno, bez suda i zakona, navodno sastavili popis oko 50 Mikanovčana, "komunjara" koje je u pogodnom trenutku trebao "pojesti mrak", jer po sudu tih primitivaca, nisu bili za "Neovisnu Hrvatsku", iako devedesetih godina nije bilo niti jednog Mikanovca koji nije, s puškom, ili bez puške zdušno podržao osamostaljenje i slobodu Hrvatske.
U partizanskom Boroviku i Paučju, ali i mikanovačkim šumama Ceriku i Renovici, ubijeno je puno Mikanovčana, "narodnih neprijatelja", bez suda i obrane, bez dokazane krivnje, često puta zbog osobne mržnje i osvete, a u ustaškim logorima završilo je puno Mikanovčana, "komunističkih zlikovaca", isto tako bez osnove i dokazane krivnje. Završili su svoje Križne putove, zaboravljeni i neopjevani.
Grozote su činjene i s jedne i druge strane. Zato je motto na početku ovog teksta posvećen svim mikanovačkim "pobjednicima" na bilo kojoj strani i u bilo koje prošlo i buduće vrijeme, kao opomena, kao savjet kako ne bi trebalo činiti. "Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima. U tome je sav zakon." rekao je Isus.
Poslije II. svjetskog rata govorilo se da su partizanske žrtve pale za slobodnu Hrvatsku (i Jugoslaviju, dakako!!!). Ostale žrtve (ustaške i domobranske) pale su također za slobodnu Hrvatsku, ali to partizani nisu priznavali. Danas partizana više nema, pa je slobodna Hrvatska priznala da su i te žrtve pale zbog nje.
O, Hrvatska, Hrvatska, krvopijo hrvatska! A, vi Mikanovčani, znate li priču o Kajinu i Abelu?

"Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina, . . . Poslije rodi Abela, brata Kajinova. I jednog dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve poizbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti, i lice mu se namrgodi.
. . . I našavši se u polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi. Potom Jahve zapita Kajina: "Gdje ti je brat Abel?" "Ne znam – odgovori – Zar sam ja čuvar brata svoga?" Jahve nastavi: "Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga!" (Biblija – Postanak)
Kajin je postao vječni skitalac, prokletnik. Nastanio se u zemlji ISTOČNO OD RAJA.
Slijedeći Kajinov primjer (uprkos Bogu) puno je braće pobilo svoju braću. U II. svjetskom ratu su ubijeni Mikanovčani:


1. Grba Nikola Kolodvorska 72 , Domobran poginio u Bosni
2 .Grba Stipo Kolodvorska 72, Njemačka vojska oslijepio u borbi
3 Cabadaj Andrija Sv. Nikole Ustaški redar ubijen u šumi Renovica
4. Cabadaj Šimo Sv.Nikole Gestapo ubijen od partizana
5. Klobučar Slavko Ustaša nestao na Križnom putu
6. Salopek Mile Ustaša nestao na Križnom putu
7. Pavičić Ivan Ustaša ubijen od partizana
8. Helmlinger Jakob – Kršić M. Gupca 9 Partizan, komandir voda, poginio u partizanima
9. Helmlinger Hans – Kršić M.Gupca 9 Njem. vojska, veterinar, ubijen u Podgorju 5.I.45.
10. Šokčević Josip M. Gupca 104 Domobran poginio u Bosni
11. Babaić Živko V.Nazora 19 Partizan , poginio u napadu na bunker u Vođincima
12. Babaić Šimo V. Nazora 19 Domobran poginio u borbi
13. Kotnik Ivan – svećenik ubijen u Zemunu kao komunistički simpatizer
14. Lošić Adam Đakovačka 8 Ustaša poginio u Krašiću.
15. Petričević Marijan-Fastić M. Gupca 3 Ustaša poginio u Krašiću.
16. Petričević Antun-Damić V. Nazora 113 Domobran umro u logoru u Njemačkoj
17. Juratović Mato – Patak Sv. Nikole 27 Partizan Poginio na Papuku
18. Lošić Josip- Jugove, Kolodvorska 12 Partizan otišao u partiz. sa ženom, poginio
19. Jambrešić Stjepan (Pišta brico)Kolodvorska 16 Partizan Poginio u Klokočeviku
20. Milinković Ivan M. Gupca 10 Njemač. morn. Ubili ga partizani.
21.Kolarević Božo M. Gupca 146 simpat.komun. Ubijen u Zemunu u logoru
22. Frković Mirko M. Gupca 132 Ustaša umro u vojsci
23.Frković Pero M. Gupca 123 Ustaša
24.Svirac Antun M. Gupca 49 simp. komun. Ubijen u logoru u Zemunu
25.Kolarević Marijan M. Gupca 41 simp. Ustaša Ubili ga Partizani
26.Sekulić Milan M. Gupca 144 Partizan,komand.batalj. poginio u Klokočeviku
27.Jarić Ivan – Jovo M. Gupca 99 Partizan Poginio u Paučju
28.Jelić Marko M. Gupca 77 Domobran poginio u u Bosni
29.Kolarević Mato M. Gupca 98 simp.Ustaša ubijen u šumi Cerik
30.Matezović Nikola Kolodvorska 13 Ustaša. Ubili ga Nijemci kod "Maričeve kapele"
31.Vukovac Pavo M. Gupca 46 Ustaša Poginio u Krašiću
32.Petričević Živko Nazora 48 ? ubili ga partizani zbog pronevjere ?
33. Radočaj Ivica? ? nestao na Križnom putu?
34.Butina Franjo Sv. Nikole Partizan Poginio u Tesliću-Bosna
35.Barić Đuro – Zerica Sv. Nikole simp.Ustaša Ubijen od partizana u vlast.kući
36. Tonković Franjo-Garo M.Gupca 90 Križar Poginio u Retkovcima
37.Tonković Mato-Garo M. Gupca 90 Ustaški doušnik? obješen na đermu u st.Bašći
38. Martinović Stjepan – kovač M. Gupca 11 Partizan Samouboj.u Mikanovcima
39.Karavla Đuro Vinkovačka 1 Ustaša nestao na Križnom putu
40.Vukovac Franjo- Vukovački V. Nazora Ustaša, umro u zatvoru u Sl.Brodu
41.Pezer Ivan Sv. Nikole 3 Partizan Poginio na Papuku
42. Radočaj Franjo – Milić, Đakovačka 2 Partizan poginio
43Vuković Tomo Đakovačka 10 Ustaša, ranjen u obe noge,ubijen na Križnom p.

44.Fališevac Stjepan Kolodvorska 1o. Partizan poginio u Majaru
45. Debeljak Ivan M. Gupca 103 Partizan poginio kod Sl. Požege
46. Lasić Mirko Đakovačka 15 Partizan poginio
47.Volf Franjo radio kod pekara F.Jurjevića Partizan, ubijen od Ustaša
48. Vuksanović Marijan M. Gupca 66. Partizan umro u Mikanovcima ?
49.Cvrković Stjepan – učitelj M. Gupca 79 Partizan Poginio kod Otoka
50.Vuksanović Mato M.Gupca 66 Partizan poginio u Perkovcima - Majar
51. Težak Ivan , Kolodvorska 18 Domobran Ubijen u Ivankovu nailaskom "Fronte"
52. Babaić Antun V. Nazora 19 Partizan Poginio u oslobođenju Beograda
53. Škrget Josip Mlinska Domobran poginio
54. Škrget Đuro Potočka l Partizan zaklan u žandarmeriji u Mkci.
55. Škrget Ivan Potočka 1 Ustaša poginio kod Virovitice
56. Mitrović Josip V. Nazora Domobran poginio
57. Bušljeta Antun, žandar V.Nazora, kuća Branz, Partizan poginio
58. Martinović Mato Domobran? poginio
59.Malinar Ivan Vinkovačka 117 Ustaša nestao na Križnom putu
60. Malinar Josip Vinkovačka 117 Ustaša nestao na Križnom putu
61. Cindrić Ivan Vinkovačka Domobran poginio u bunkeru kod Vođinaca
62.Knežević Vinko V. Nazora 83 Partizan ubili ga ustaše
63.Šimić Ljuban Osječka 21 Ustaša Nestao na Križnom putu
64. Petričević Stjepan – načelnik općine,Nazora 115, Ustaša? Strijeljan u Podgorju 5.I.45.
65. Cindrić Ante J. Kozarca Ustaša nestao na Križnom putu
66. Cindrić Jure (Juso)J. Kozarca Ustaša Strijeljan u Mikanovcima(kraj škole)
67. Cindrić Mile J. Kozarca Partizan Ubili ga Partizani
68. Mujić Vinko V. Nazora 44 Ustaša Ubili ga partizani
69. Mujić Mile V. Nazora 44 Ustaša nestao na Križnom putu
70. Božičević Joso Vinkovačka 26 Ustaša nestao na Križnom putu
71.Salopek Pavica Bana Horvata 9 Partizanka Umrla od poslj. logora
72. Ručević Antun, bilježnik V. Nazora 135 simp. Ustaša? Ubijen po Fronti
73. Ručević Martin V. Nazora 135 simp. Ustaša? Ubijen po Fronti.
74. Barić Ivan Nazora 151 Ustaša ubijen od ustaša
75.Valentić Mato J. Kozarca simp.Part. Ubili ga Kulturbundovci
76.Valentić Ante J. Kozarca simp.Part. Ubili ga Kulturbubndovci
77. Barić Martin Osječka Domobran nestao na Križnom putu
78. Konjarević Josip V. Nazora Domobran nestao na Križnom putu
79. Đurošević Ivica V. Nazora 131 Ustaša sin kovača Ivana, nestao na Križnom putu
80. Đurošević Ivan, kovač V. Nazora 131 Komunist Ubijen u logoru
81. Jukić Jure Ustaša nestao na Križnom putu
82.Stepić Mato Vinkovačka 115 Ustaša ubili ga partizani
83. Mrgan Pero V. Nazora 49 Partizan Mučeni i ubijeni u Mikanovcima
84. Mrgan Josip, Nazora 49 Partizan od ustaša muslimana
85. Udovičić Nikola V. Nazora Ustaša Ubijen na Kr.putu u Lazama
86.Šrajer Lavoslav V. Nazora 99 Komunista Ubijen pri bijegu iz Kerestinca
87.Šrajer Bartol V. Nazora 99 Partizan ubili ga ustaše
88. Valentić Ivan J. Kozarca Domobran nestao na Križnom putu
89. Valentić Pavo J. Kozarca Ustaša nestao na Križnom putu
90. Radičević Ivan V. Nazora 86 Partizan poginio
91.Kovačević Franjo M. Gupca 152 Partizan poginio
92. Ljubas Stipe Potočka ubačena grupa iz Australije 1966. poginio
93. Pavičić Marko Ustaša?
94. Pavičić Mile, žandar Ustaša? poginio u bombardiranju Zemuna
95. Perković Nikola Osječka 38 Domobran poginio u Bosni
96. Abjanić Ivan Osječka 20 Ustaša poginio kod Krašića
97. Abjanić Mato Vinkovačka 115 Ustaša nestao na Križnom putu
98.Cvrković Ivan M. Gupca 53 Domobran poginio
99. Kulundžić Šimo –Šabin,V.Nazora Partizan poginio
100.Žugaj Mato V. Nazora 5 Domobran poginio
101. Sokačić Vinko – Lović V. Nazora 64 Partizan ubili ga ustaše
102.Konjarević Jozo – Tudrin,Mlinski sokak Ustaša nestao na Križnom putu
103. Konjarević Pavo V. Nazora Ustaša nestao na Križnom putu
104.Baličević Marko V. Nazora106 Ustaša ubili ga partizani
105. Brzak Pavo V. Nazora104 Ustaša nestao na Križnom putu
106.Baličević Pavo V. Nazora Domobran ubili ga partizani
107.Apčag Mato Vinkovačka Domobran poginio
108.Petričević Šimo – Rokin, Vinkovačka Partizan ubili ga Gestapovci
109.Pleš Josip Sv. Nikole Ustaški suradnik Ubili ga partizani
110.Jelić Stjepan Sv. Nikole Komunist poginio pri bijegu iz Kerestinca
111.Jelić Marko Sv. Nikole Partizan umro na Golom otoku
112. Grahovac Zdenko, Bana Horvata, Ustaša nestao na Križnom putu
113. Ružić Andrija,poštar, V. Nazora 36 Ustaša Ubijen u Podgorju 5.I. 1945.
114. Ružić Barica, poštarica V. Nazora 36 Ustaša Ubijena u Podgorju 5.I.1945.
115. BabaićMato Potočka 5 Ustaša ubili ga partizani
116. Konjarević Ilija – Bibukov, V. Nazora Ustaša nestao na Križnom putu
117. Mustapić Franjo kod Mlina Ustaša ubili ga ustaše
118. Kulundžić Đuro- Šabin, Osječka 2 Partizan Umro u logoru
119. Jurić Kuzman M.Gupca 116, Komunist Ubijen u logoru u Zemun
120.Pejaković Marica – učiteljica, M. Gupca 54. ubili ju partizani, djevojka ust. satnika
121.Heigl Franjo, majstor M. Gupca 95 Ustaša Ubili ga Partizani
122.Heigl Ignac, M. Gupca 95 Ustaša? Ubili ga partizani
123. Knežević Luka V.Nazora Ustaša? Ubijen u Boroviku,osveta?
124.Rukavina Ilija M. Gupca 59 Ustaša Ubijen u Boroviku 15.XII.1944.
125.Živikić Pavo Parcov, M. Gupca 123. Partizan (imao stan u Kniji) Ubijen od Kulturb.
126.Lončar Dane, Bok Ustaša Nestao na Križnom putu
127. Tonković Antun Partizan poginio
128. Dičerdi Nikola Partizan poginio
129. Filipović Franjo, M. Gupca 124 Partizan ubili ga ustaše
130.Krolo Nikola Partizan umro od tifusa
131.Gašparović (Čubrić) Tuna, Vodenica Ustaša nestao na Križnom putu
Fišman Eva M. Gupca 39 Židovka Ubijena u logoru
Fišman Makso i 3 člana obitelji M.Gupca 39 Židovi Ubijeni u logoru
Fuks Aron i 3 člana obitelji V. Nazora 31 Židovi Ubijeni u logoru
Radulović Zorka M. Gupca Srpkinja Ubijena u logoru
Radulović Dušanka M. Gupca Srpkinja Ubijena u logoru
Petrović Mijo i 6 članova obitelji Cigani Ubijeni u logoru
Petrović Jozo i 2 člana obitelji Cigani Ubijeni u logoru
Petrović Jole i 4 člana obitelji Cigani Ubijeni u logoru
Petrović Stevo i 6 članova obitelji Cigani Ubijeni u logoru
Petrović Tuna Cigan Ubijen u logoru
Petrović Tuna st. Cigan Ubijen u logoru
Petrović Marko i 9 članova obitelji Cigani Ubijeni u logoru
Petrović Mišo (preživio logor) 11 članova obitelji (Cigani) Ubijeni u logoru
Radosavljević Branko i 4 člana obitelji Cigani Ubijeni u logoru


Oprosti mi čitatelju! Sastavljajući ovu tužnu listu zaboravih na priču o Kajinu i Abelu.
Godine čine svoje. Odlutaju tako misli, ponekad "skrenu s puta", ali vraćaju se, vraćaju. . . .
Evo i nastavka priče:
"A Kajin reče Jahvi: "Kazna je moja odviše teška da se nosi. Evo me tjeraš danas sa plodnog tla; moram se skrivat od tvog lica i biti vječni lutalac na zemlji – tko me god nađe, može me ubiti." A Jahve mu reče: "Ne! Nego tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti!" I Jahve stavi znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije" (Biblija – Postanak)
Znači li to da je Bog oprostio Kajinu? Ako nije, zašto ga nije ubio i tako, po kratkom postupku zadovoljio pravdu?
Neznani su putovi Gospodnji! No, po mom skromnom mišljenju, Kajinu je bilo i previše kazne uzrokovane Božjom odlukom: "Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga."
A ti, Hrvatska, krvopijo hrvatska. Ako si baš žedna krvi, i željna smrti, načini da ova Europa umre, a ti , Hrvatska preživi, pa pamet u glavu, kada Europu budeš opet stvarala!

ABJANIĆ BOŽIDAR (BOŽO) – JAKŠIN, 22.XI. 1923.-27.III.2005.
Rođen u St. Mikanovcima od oca Marijana, mesarskog obrtnika i majke Marije rođene Rukavina.
Gimnaziju završava u Vinkovcima 1944. godine, a Tehnički fakultet u Gracu, poslije bijega iz Bleiburškog polja 1945. godine, gdje je, kao pripadnik hrvatske vojske trebao biti izručen partizanima. Iz Austrije odlazi u U.S.A. zapošljava se u "General Electric", za koji do mirovine projektira tvornice po U.S.A i Južnoj Americi.
Po dolasku u U.S.A u Clevelandu osniva hrvatski folklorni ansambl s kojim nastupa diljem U.S.A. punih 8 godina. Postaje i Glavni predsjednik organizacije "Ujedinjeni američki Hrvati". Potiče sjedinjavanje iseljenih Hrvata iz cijelog svijeta. Godine 1969. izabran je za predsjednika "Sjeverno američkog vijeća za nezavisnu Hrvatsku", a 1974. godine za Glavnog tajnika "Hrvatskog narodnog vijeća". Aktivan je u "Američko-hrvatskom ogranku Republikanske stranke", organizator mnogobrojnih protujugoslavenskih prosvjeda, pisac puno protujugoslavenskih članaka koje objavljuje u američkom tisku i hrvatskim radio postajama. Godine 1989. stupa u članstvo "Hrvatske demokratske zajednice" u Clevelandu. Dr. Franjo Tuđman ga je odlikovao "Redom hrvatskog pletera". Pokopan je u San Diegu, Kalifornija.
U St. Mikanovcima je obnovio rad nogometnog kluba "Vitez" 1940.-1941. godine, vodi tamburaški sastav, radio-amaterski klub.
(Više o Boži Abjaniću u knjizi Šime Frkovića: "Mikanovci-Bleiburg-Amerika" – izdavač "Ars longa-vita brevis", St. Mikanovci 2005. godine.)

ŠRAJER LAVOSLAV, 1905. – 1941.
JELIĆ STJEPAN, 1908. – 1941.
MILINKOVIĆ VINKO

Rođeni Mikanovčani, predratni mikanovački komunisti. Njihova komunistička aktivnost je prelazila usko, mikanovačko područje. Pripadali su eliti tadašnje KPH. U svibnju 1941. godine su uhićeni i zatočeni u logoru Kerestinaec sa Božidarom Adžijom, Otokarom Keršovanijem, Augustom Cesarcem, Ognjenom Pricom. Adžija, Keršovani i Prica su, bez suda strijeljani 9.VII 1941. godine, a 13.VII. su ostali logoraši razoružali straže i izašli iz logora. U grupama za razoružavanje straža bili su i Mikanovčani.
Kod sela Obrež, kraj Zagreba ih je napala 14.VII. jaka ustaška postrojba. Grupa logoraša u kojoj je su bili Lavoslav Šrajer i August Cesarec je imala samo 4 puške i jedan puškomitraljez. U neravnopravnoj borbi poginio je Lavoslav Šrajer, August Cesarec je ponovno uhićen. Stjepan Jelić se uspio probiti do Nove Gradiške. Tamo je poginio. Jedini preživjeli Mikanovčanin iz Kerestinca je Vinko Milinković, koji je preživio i II svjetski rat. Poslije je živio u Sarajevu.


STJEPAN CVRKOVIĆ, St. Mikanovci,

Učitelj, prije rata službovao u Donjem Novom Selu. Postaje član SKOJ-a. U partizanima od 1941. godine kao borac, kurir, a 1943. godine vodi partizansku školu u Đakovačkoj Breznici. Član je Okružnog NOO Sl. Brod. Vodi Odjel prosvjete KNNO Vinkovci. Boreći se protiv jake folksdojčerske patrole, poginio je 20.XI 1944. godine kod Otoka. Mikanovačka osnovna škola nosi njegovo ime. U Mikanovcima je bio vrlo aktivan u društvenom radu. S nekolicinom mikanovačkih "školaraca" izgradio je bazen za kupanje, popularno "Barzino kupalište" koje je trajalo sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća.

JURIĆ IVAN, prof. dr. sc. St. Mikanovci 1940.

Redoviti profesor na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavio više od stotinu znanstvenih radova i napisao mnoštvo članaka za Opću te Hrvatsku enciklopediju.
Sudjelovao u organizaciji pedesetak znanstvenih simpozija. Njegova aktivnost na osnivanju dvaju novih predmeta; Povijest poljoprivrede i Populacijska genetika, najuže je vezana uz tematiku njegove knjige "Genetičko podrijetlo Hrvata – etnogeneza i genetička otkrića" za koju je Dragan Primorac, aktualni ministar znanosti rekao, da "predstavlja značajan doprinos istraživanju podrijetla Hrvata", a akademik Šanjek, da "knjiga predstavlja novinu u našim znanstvenim istraživanjima."
Istraživao je početke poljoprivrede na tlu Hrvatske, te matematička znanja Vučedolaca. ("Vučedolska šahovnica", "Ishodište Pitagorinog poučka u Vučedolskoj kulturi"). Član je Europske federacije za zootehniku (FEZ). Živi u Zagrebu i na otoku Pagu.
U Mikanovcima se zalaže za revitalizaciju crkve sv. Bartola, spomenika kulture "0" kategorije iz XII. stoljeća.

RUČEVIĆ STJEPAN, St. Mikanovci 1850. - 1919.

Liječnik, general. Nakon Pučke škole u St. Mikanovcima i Gimnazije u Požegi završava studij medicine i vojnu akademiju u Beču. Poslije studija, nekoliko godina radi kao liječnik u trupi, a nakon specijalizacije u vojnoj bolnici u Beču. Početkom XX. stoljeća dobiva položaj: "K.u.K. Generalstabsartz". Desetak godina radi kao dvorski liječnik cara i kralja Franje Josipa. U tom razdoblju, po nalogu Dvora, 1910. godine u Carigradu liječi i izliječi teško bolesnog sultana Mehmeda V. te biva odlikovan najvišim turskim odlikovanjem, inače je bio nositelj i najviših austro-ugarskih carskih odličja.
Prvi svjetski rat ga zatiče na vojno-medicinskoj dužnosti u Rijeci i Zadru. Zarana mu umire supruga, austrijska plemkinja s kojom nije imao djece. Godine 1915. s navršenih 65. godina života se kao umirovljenik vraća u St. Mikanovce. Puno je pomagao u školovanju mlađih rođaka, a pregledima i lijekovima brinio i o zdravlju Mikanovčana.
Potječe iz roda Ručevića – Čanića. Selom se prepričavala zgoda, da je svaka reduša poslije ručka znala da je "dida – Stipi" ugodila pripremljenim jelom kad bi ispod otarka, kod raspremanja "sinije" pronašla dukat. Jednom zgodom je u kuhinji napravio pravu strku među ženama, tražeći da mu donesu vanilije. Ne znajući što on to traži, donesu mu "bili luk", a on će: "Bođana mu, vidi, vidi šokačke vanilije." Sahranjen je na mikanovačkom groblju.

RUČEVIĆ BOŽIDAR, rođen 4.VII.1933. U Osijeku. Pučku školu završio je u Zagrebu (Knežija), Gimnaziju u Zagrebu i Virovitici, tehnološki fakultet u Zagrebu. Od 1979. godine je izvanredni član Znanstvenog savjeta za naftu pri HAZU. Objavio je desetak stručnih radova iz kemije površinski-aktivnih spojeva i adativa za naftnu industriju, nekoliko putopisa u kamperskom časopisu, te zapisa o rodoslovlju obitelji Ručević-Čanić iz St. Mikanovaca.
Nosilac je Spomenice Domovinskog rata 1990. – 1992. Hobiji: Čitanje, pisanje, putovanja, klasična i tamburaška glazba, nekada rukomet. Umirovljeničke dane provodi u Zagrebu i na ladanju u Zagorju. Donedavnu posljednju europsku prašumu hrasta lužnjaka, koja kao polumjesec okružuje Stare Mikanovce – ne zaboravlja nikad.

RUČEVIĆ MARIJAN, 1871. – 1951.

Rođen je u St. Mikanovcima, gdje završava Pučku školu. Maturira u vinkovačkoj Gimnaziji, a pravo diplomira na Sveučilištu u Zagrebu. Službuje u Požegi i Dugom Selu. U Zagrebu dosiže najvišu sudačku čast. Postaje septemvir – viječnik Stola sedmorice.
Sudjeluje u društvenom životu Zagreba. Uvaženi je član Viteške družbe braće hrvatskog zmaja kao Zmaj mikanovački. Pomaže u obnovi mnogih kulturnih spomenika. Bio je oženjen hrvatskom plemkinjom s kojom je imao brojnu obitelj. U mirovini uzgaja voćke i vinograd na svom imanju u Bukovcu. Često je dolazio u Mikanovce, gdje su uvažavani mnogi njegovi korisni savjeti za dobrobit i organizaciju sela. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Mirogoju.

RUČEVIĆ ILIJA, dr. sci. veterinar 1905. – 1981.

Rođen u St. Mikanovcima gdje završava Pučku školu. Gimnaziju završava u Vinkovcima i Požegi, gdje maturira. Diplomira na Veterinarskom fakultetu 1930. godine. Na istom fakultetu i doktorira 1943. godine. Obranjena disertacija: bolest kopita.
Do 1935. godine radi kao upravitelj vojne marvene bolnice u Osijeku, a od tada u Zagrebu u Gradskoj mljekari, a zatim kao asistent na fakultetu i bakteriolog u Veterinarskoj eksperimentalnoj stanici. Predaje na potkivačkoj školi. Piše nekoliko stručnih radova.
Nakon II svjetskog rata je protjeran iz Zagreba, i to poslije Križnog puta i logora, iako je bio veterinar i pregledač mesa u zagrebačkoj klaonici. Imao je čin domobranskog nadsatnika.
U Slatini, kao iskusan i stručan veterinar gradi veterinarsku stanicu, dobro ju oprema, te suzbija mnoge poslijeratne zarazne bolesti životinja. Širi veterinarsko prosvjetiteljstvo do svakog kućanstva i stočarskog dobra. Cijeli je život puku i suradnicima puno pomagao. Ostavio je stručne radove među mnogim stočarima kao i među prijateljima, rodbinom i mještanima St. Mikanovaca.
U Mikanovcima je ostao zapamćen i po jednom razgovoru sa dr. Josipom (Jozom) Fališevcom, također Mikonavcem, i infektologu svjetskog glasa. Jozo je , naime konstatirao da su po školi veterinari i doktori – isti. "E, moj Jozo bit ćemo isti tek onda kad Ti budeš obljubio toliko mojih pacijentica, koliko sam ja tvojih."
Nakon prometne nesreće i dugotrajnih liječenja umirovljen je 1966. godine. Umirovljeničke dane provodi u Zagrebu i povremeno u Mikanovcima. Umro je u Zagrebu vjerujući u sretniju budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda.

RUČEVIĆ VELIMIR, 1921. – 2001. dipl. inž. arhitekture.

Rođen je u St. Mikanovcima. Pučku školu polazi u Požegi, gdje mu službuje otac, pravnik.Maturira u Gimnaziji u Sl. Brodu. Studij arhitekture završava u Zagrebu 1947. godine.
Prve godine života provodi u Mikanovcima s majkom Ruskinjom i sestrom Jelenom, jer su oca Stipu, nakon povratka iz ruskog zarobljeništva poslali na završetak pravnih studija u Zagreb.
Velja, nazvan među prijateljima Pat, je svirao violinu, puno čitao, uživao u stolnom tenisu i tenisu, volio duge vožnje biciklom, bio zaljubljenik u šume i gljivarstvo, te u svoj rod i rodne Mikanovce koje je često posjećivao.
Radni vijek je proživio u Brodu, gdje je projektirao mnoge stanbene zgrade i nebodere, te zgradu Suda. Slikao je vedute Broda u akvarel tehnici. Živio je u vremenu koje je "krasila" tiranija gluposti nad umom. Teškoće koje se urušavahu na ljude koji ne pripadaju partijama je svladavao nenametljivim humorom, dokazujući da želi biti svoj, bez klanova. Umro je u Brodu, a pokopan u Zagrebu gdje mu žive djeca i unučad.
U Brodu mu je, posthumno organizirana retrospektivna izložba akvarela.

Predstavljamo vam knjigu Šime Frkovića – Brace "POVRATAK MIKE ŠOKČEVIĆA".
To je skraćeni pregled hrvatske povijesti, ili bolje rečeno pregled hrvatskih dvijetisućegodišnjih snova i more.
Sve je to prikazano u snu jednog Šokca (Mike Šokčevića) kojeg njegova ljubavnica Muza Klio vodi kroz dvijetisuće godina staru hrvatsku povijest.
Knjiga ima VIII. poglavlja i 171. stranicu s pedesetak fotografija.
U prvom poglavlju "O POVIJESTI" Mika sanjari, ljubuje i raspravlja o povijesnim zakonima s muzom Klio, što će imati značajne posljedice za njegov "pogled na svijet", a istovremeno i za historiografiju Lijepe Naše, "koju treba tek napisati, jer sve je otkriveno tek jučer. Sve je još uvijek na početku, veoma bijednom, mucavom, barbarskom početku, jer čitava naša malograđanska povijest o idealističkoj konstanti jednog te istog hrvatstva je krivotvorina", a ne mali broj dokumenata na kojima su utemeljena naša znanja o hrvatskoj povijesti su falsifikati.
U drugom poglavlju "O SLAVENIMA, HRVATIMA I HRVATSKOJ DRŽAVI" se priča kako su živjeli stari Slaveni, kako su spremno poslušali Boga, kako im je dosadio ratarski i stočarski život uz medovinu, ovce i krave, kako je u njima proradio pustolovni duh, kako su se uputili na zapad prema Odri, Labi i Visli i kako su žestoko provalili u Bizantsko carstvo kroz Karpate. Nadalje se priča kako su dobili, ili nametnuli hrvatsko ime, kako su naselili osvojene oblasti, kako su napustili svoga, a primili kršćanskog Boga, kako su u borbama sa neslavenskim državama i međusobnim bitkama došli do svoje države i kako su ju brzo prokockali.
U trećem poglavlju "S MADŽARIMA" Mika promatra hrvatske (ne)prilike u doba madžarskih kraljeva Arpadovića od 1102. – 1301. Mika je ljut, što se hrvatske jebobrige ne živciraju kad gube u povijesnom, krvavom pokeru, pa pomišljaju da su, lukavi kakvi već jesu i zajebali Arpadoviće, davši im se na komenciju, a onda kao i svaki uživatelj komencije, tražili više dobara, nego što im po ugovoru pripada.
U četvrtom poglavlju "HRVATSKO-MADŽARSKI ZAPLETAJI I RASPLET NA MOHAČKOM POLJU" Mika promatra silne zapletaje i spletke oko borbi za mađarsku krunu u kojima sudjeluju i Hrvati, koji boriđaju od jednog do drugog kandidata, nikad jedinstveni, nikad sposobni formulirati zajednički, hrvatski stav, po starom dobrom hrvatskom običaju, dobro služeći ugarskim, pa čak njemačkim i mletačkim interesima.
Dalje se priča kako je nastala klica hrvatskog nezadovoljstva prema ŽELJKI ANTUNOVIĆ, ministrici obrane u Hrvatskoj 2002. godine, pa onda kako su Mikanovci dali Zagrebu biskupa 600 godina prije Bozanića, pa onda kako su se mikanovački gospodari Horvati narogušili na hrvatsko-ugarske kraljice, pa jednu čak i zadavali, a usout poklali i nekoliko madžarsko-hrvatskih velikaša, i na kraju, kako su Ugarska i Hrvatska obezglavljene na Mohaču.
U petom poglavlju Mika promatra daljnje nesloge i borbe za ugarsku krunu, o daljnjim razdvajanjima Hrvata iz Hrvatske i Hrvata iz Slavonije, o nadiranju Turaka, o Sigetu kao Termopilima i Nikoli Zrinskom kao Leonidi, pa kako su Petar Zrinski i Krsto Frankopan izgubili glave u Bečkom Novom Mjestu i kako je Mika, uz pomoć Klio upoznao Krležu.
U šestom poglavlju "ČEŽNJE ZA SAMOUPRAVOM" Mika promatra sustav turskog vladanja u Hrvatskoj i Bosni, oslobađanje od Turaka, pristajanje Hrvata da im vladarica bude žena. Priča se i o životu u Vojnoj krajini, pa o vjernosti Hrvata Austriji sve do 1918. godine kada je jedan pedalj-doktor Ante Pavelić, predao Hrvate Srbima, pa kako je jedan drugi doktor Ante Pavelić oteo Hrvate Srbima i dao ih Talijanima i Nijemcima, pa onda kako je jedan bravar oteo Hrvate od Talijana i Nijemaca i vratio ih opet Srbima i Jugoslaviji, pa kao je opet jedan doktor oteo Hrvatsku iz Jugoslavije i kako će Hrvatsku, po svemu sudeći, Ivica Račan i Stipe Mesić predati Hrvatsku Europskoj Uniji.
U sedmom poglavlju "POST FACTUM" se priča kako su Krleža i Mika komentirali događaje iz prethodnih šest poglavlja-tj. prethodnih 2.000 godina. Priča se kako Hrvati nisu na ovim prostorima dotepenci od stoljeća VII. nego autohton narod kojemu su preci i Vučedolci i Iliri i Slaveni i Starohrvati. Nadalje se priča o vjekovnim hrvatskim raskolima, vrtnji oko tuđih osovina, hrvatskim obratima u politici za 180 stupnjeva u dvadesetčetiri sata, mentalitetu naših političara "velikih" Hrvata, "rodoljuba", tajkuna i skorojevića, odnosu Papa prema Hrvatima, o hrvatskoj inteligenciji, selu i seljaštvu, te hrvatskoj "tisućgodišnjoj" kulturi i civilizaciji.
U osmom poglavlju "POVRATAK MIKE ŠOKČEVIĆA" se priča kako se Mika probudio iz dvijetisućegodišnjeg hrvatskog sna i zaključio da "SVI KRADU I NOSE, A SVI BIJU PO ŠOKCU KAO PO MARVI. I VIDI ŠOKAC, DA JE ON, NEKAKO, NAJDONJI I DA SU NA NJEGA SILU TOGA NAVALILI, ALI KAD VIDI – TO ŠTO VIDI – ŠTO IMA OD TOGA DA MU JE TO SVE JASNO!?"

Udruga za promicanje kulture "UMJETNOST JE DUGOVJEKA – ŽIVOT JE KRATAK" ("Ars longa – vita brevis") u St. Mikanovcima nastoji obogatiti seosku svakodnevicu različitim kulturnim događajima.
Tako je u Šahovskom domu organizirala izložbu PRVIH EKSPONATA BUDUĆEG ZAVIČAJNOG MUZEJA u St. Mikanovcima, koja će trajati sve do iza Uskrsa, a 21. siječnja će biti otvorena izložba "OD ADAMA DO ISUSA KRISTA" u Vjeronaučnoj dvorani (Župni ured) u 19,00 sati. I ova izložba će trajati do iza Uskrsa.

Na izložbi će biti prikazano 145 slika (reprodukcija u boji) najpoznatijih slikara, starih majstora kao što su: MICHELANGELO, LEONARDO DA VINCI, CARAVAGGIO, REMBRANDT VAN RIJN, VERMEER, DÜRER, DELACROIX, TIZIAN, GIORGONE, POUSSIN, RUBENS, EL GRECO, HEMLING, BRUEGHEL, RAFAEL, BOTICELLI, GIOTTO, FRA ANGELICO, VEROCCHIO, SCHIAVONE – "SLAV", VERONESE i drugi.

Motivi na slikama su biblijski i "svjetovni". Biblijski su podijeljeni u dva dijela: STARI ZAVJET i NOVI ZAVJET.
Na slikama sa "svjetovnim" motivima stari majstori nam dočaravaju ljepotu umjetnosti u najrazličitijim životnim momentima svoga doba: portreti uglednika, lov, priroda, građevine itd. Najznačajnija slika iz ove grupe je, dakako "MONA LIZA" (Gioconda) Leonarda da Vincija.

UDRUGA IZLOŽBOM POČINJE OBILJEŽAVANJE 30. OBLJETNICE DOLASKA U ŽUPU SV. KLARE DJEVICE ST. MIKANOVCI, VLČ. MIRKA BINGULE, KOJEM JE IZLOŽBA I POSVEĆENA, UPRAVO RADI USPJEŠNOG VOĐENJA I PREPORODA OVE ŽUPE.

"ARS LONGA - VITA BREVIS" vam predstavlja tekstove iz knjiga i rukopisa koje su napisali Mikanovčani. Danas vam predstavljamo tekst iz knjige Šime Frkovića: "EVO ŠIME ´KO ZA ŠIMU PITA". Knjigu ćete moći uskoro dobiti kod Marije Martinović, ulica V. Nazora 6 u St. Mikanovcima.

NE ĆU VAM OPROSTITI!!!

Bolestan sam kao Slavonija, bezvoljan, mrzovoljan. Uz to, nisam više ni lijep kao snaša i Iva Kozarac s kojim Slavonija izgubi najboljeg pisca budućnosti.Već sam si i epitaf naručio:
"OVDJE LEŽI BRACA KOJI JE MIKANOVCIMA ZAVIČAJNIM
DONOSIO RIJEČI S BOŽANSKOG HELIKONA.
O, ZAVISTI, BAR OVAJ SPOMEN MRTVOM NE SPRIJEČI,
ON NE ĆE SAV UMRIJETI, PRISTAJU MU SAMO DOBRE RIJEČI."

Sam sam sebi suvišan i nepotreban. I planete se urotile protiv mene! Čitam u horoskopu Mire Ljubić-Lorger u "Nacionalu" od 11.I. 2005. godine da je protiv mene Uran (bog neba) i Mars (bog rata), pa čak i Venera (boginja ljubavi i ljepote) koja me načinila gotovo NEURAČUNLJIVIM.
Nije mi krivo zbog ona dva razbojnika Urana i Marsa, ne trpim ni ja njih, ali što sam tebi skrivio Venero? Pa, cijeli život sam poklonik Ljubavi i Ljepote!
Čini mi se da je bolja prešla na me od Šokadije, vjekovima bolesne, sumorne, bezbroj puta na križ razapinjane, umorne, iscrpljene, beznadne, pokradene, obezvrijeđene, prezrene, proklete i osiromašene, od Boga i Hrvatske napuštene, ali meni nadasve drage i nezamjenjive.
Čuli za moju bolest brojni prijatelji. Posjećuju me, naročito u SNOVIMA. Razgovaramo, "polemiziramo" o svemu i svačemu. Nastoje me "razvedriti", izliječiti. Stol mi je pun ljekovitih vina: "Faros", "Stagnum", "Plavac Mali", "Geršmayerova graševina i rizling", "Traminac" Šime Vladića iz Budrovačkih vinograda, "Erdutski rizling", "Iločka graševina", Bingulino "Sljubljeno", "Frankovka" od nekog baje na ulazu u Feričance, tu je i moj "Bracanero" i "Bracaroze", a kao kruna svega "Tudum". (Mislim, da su Šokci dali ime ovom vinu iskrivljujući riječi "Te Deum laudamus" (Tebe Boga hvalimo)
Ugodni su mi ti razgovori, pogotovo što vino liječi tijelo i dušu. Možda ću i ozdraviti. Već mi je nešto bolje, pa ih neautorizirane objavljujem, s iskrenom nadom da će pomoći i drugim bolesnicima, a pogotovo mojoj dragoj Šokadiji, Šokcima i bolesnoj Hrvatskoj.
Došao mi, nekidan, ILIJA LADIN i ispričao susret i razgovor sa Isusom.
- Sa Isusom sam pio u krčmi. Služile nas lijepe grešnice.
- Sanjao si to, Ilija, pomislio sam, ali mu nisam rekao. I snovi su odraz jave.
- I ti si mi taj po duhu svetom,- pomislih, i samo što ne rekoh: tvoja baba bi obična žena, tvoja prababa prostitutka Rahab, tvoja pra pra rodoskvrna Thamar, tvoja pra pra pra baba bestidna Ruth, tvoja pra pra pra pra baba preljubnica Betshabe….
- Grešnih li misli za jednog svećenika, Ilija – opet pomislim, ali ne rekoh, jer i svećenici su ljudi i sve što je ljudsko nije im strano. (Errare humanum est.).
- Pozva me On za stol i ponudi pićem!
- Oho! Sve bolje iza boljeg! – pomislih opet. – I, što će Isus na sve te tvoje misli, Ilija?
- Ne, nije, Ilija Ladin, ne će bit baš tako – odgovori Isus na moje misli- nit je puno u dvanaest plemena toliko grešnica! Ako je tvoj narod bez njih, slobodno moj rod otpiši!
- Ne, nije, rabi, rekoh, ujevši se za jezik.
- Ako i sam si bez želja – nastavi Isus- i od ovih otidi! Sablazni se i otidi! Magdalene mi ostavi, a ti otidi!
- Ne, nisam rabi, rekoh: od makova zrna manji odsada.
- Lijepo su vas nasamarili, reče Isus. Uspostavili me, pa upotrijebili: toliko i toliko vele, kad duši spasa tražite! Ni jednu paru ispod! Tako to nekome odgovara: da svijet na griješne i pravedne, na lijevo i desno, na pakao i raj dijeli se pravo! Tako to nekome odgovara: da radi radnja njegova! Mene su zloupotrijebili, ja moram ponovo doći! Učinio sam čuda: da se vidi što može čovjek, a oni su rekli – da sam ja Bog! Nisu nikad povjerovali: da može čovjek! S jednog su me križa skinuli, a na drugi raspeli, u dogmu me s devet brava okjovali, mnome TRI broja ispunili (O, sveto Trojstvo!), ne mogu uskrsnuti! Čovječnosti svoje sam se uželio, čovječe – kužiš? Eto, ČETIRI da sam! Četiri slova u imenu Adam i četiri je broj zemlje! S četrdeset sam dana bio u Hramu, četrdeset sam mjeseci propovjedao, za četrdeset sati uskrsnuo, a eto, nikako ČETIRI. Da sam samo četiri, da nikada nisam TRI, toliko božanski i pun, savršen i sveti broj tri na koji su me raspeli! Bog-otac, bog-sin, bog-duh sveti!
- Gospodine, nisam dostojan – ponizno mu rekoh….
- Ne kaži "gospodine", ako nisi rob! U zdravlje reci i tu čašu iskreni!
- Zdrav mi, Isuse!
- I ti, Ilija! Marija, natoči!
- Zdrav mi, Isuse!
- I ti, Ilija! Marija, natoči! Za prvi križ jedan me izdao, za ovaj drugi – mnogi! De, Marija! Natoči!
- Nisam valjda ja jedan? Jude se sjetih, ja izustih.
- Jesi, Ilija – jedan si! I ti si nasjeo! Marija, natoči! Na koljena padao si i na samo spomen imena mog – nisi li?
- Ali ti si oprostio onima koji su te raspeli, Isuse?!
- Jesam. Pomolio sam se ocu nebeskome i zavapio: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine". TO ONIMA PRVIMA. NE ĆU OVIMA DRUGIMA! NE ĆU IM NIKADA OPROSTITI!. Njegove se obrve svedoše. Njegovo se čelo namršti. Iz očiju mu munje sjevnuše.
- NE ĆU OPROSTITI. PRVI PUT SU ONI MENE RAZBOŽILI I OČOVJEKOTVORILI. SAD SU ME RASČOVJEČILI PA OBOGOTVORILI. A to je razlika!
- O, Isuse! Može li ova čaša mimoići mene?
- Ne može, Ilija Ladin! Natoči, Marija!
- Sve si to sanjao, Ilija Ladin – priznaj!
- Sa Isusom sam pio u krčmi – reče Ilija, sanjao sam:
Služile nas lijepe grešnice
Kao snijeg bijele one
Kao snijeg poslije potopa
na planini Ararat

Trgoh se iz sna znojan, prestrašen. Posegnuh za čašom rizlinga.
- O, Isuse! Može li ova čaša mimoići mene?
- Ne može, Šima! Popij!

I svud je, svuda beskrajna ravnica
i na njoj kao ovce naša sela:
HRVATSKA IM LJUBAV BLISTA S LICA
skromna, kao cvijeće šljive bijela.

U nebo dižu koplja ĐERME VITE
i cvile tugu starinskih bunara,
kad momci snaše jabukama mite
i vrisak srca krvlju pjesmu šara.

I svud je, svuda beskrajna ravnica
nad kojom srce naše krvi grije
i širi zlatna krila kao ptica:
SUNCE, STRASNA DUŠA SLAVONIJE!

A ja sama, ja sam jadna sama.
Tužna čekam. Treća jesen ide,
Čemer peče. Oči tugu vide.
Gdje je dika? Da li za me mari?

Spavaj mirno, radenice moja!
Sve je, draga bako, kao prije:
na platnu se trobojnica smije
i utkani sni na njemu žive.
JOŠ NAM SRCE BIJE!
Spavaj mirno, moja stara bako
Hvaljen Isus, radenice moja!
(Vladimir Kovačić)

Gledali smo puno emisija na TV, toj "katedrali duha" o našim spomenicima kulture i sve su bile dobre! No, uvijek smo se pitali: "Bože, zar ne znaju da takvog blaga, takvih kulturnih bisera, ljepote i svetosti, takvih zasluga za opstojnost naroda i vjere, ima i ovdje kod nas, u našem provincijskom blatu i maglama slavonskim, u našim "svračjim zakutcima, kako je znao reći najlucidniji Hrvat Veliki Krleža?
Takav dragulj je crkva sv. Bartolau Novim Mikanovcima, srednjovjekovni spomenik kulture "0" kategorije!
Tko joj je kriv? Zašto nije izgrađena ruka,a Jurja, ili Radovana u nekom dalmatinskom mjestašcu, ili u sjeverozapadnoj Hrvatskoj?
Tada bi ju snimali, mazili i pazili, proučavali njenu arhitekturu, kosi toranj i srednjovjekovne freske, popravljali bi ju i pretvarali u značajne turističke atrakcije i destinacije.
Odgovor na ta pitanja, donekle se može dobiti i ovdje, među nama. Nismo li i mi zanemarili ovu crkvu, koja nam je spasila ime i sjeme?
Koliko puta su ju posjetili od 1828. godine, kada je u Mikanovcima utemeljena Pučka škola, pa do danas 2006. godine Gospodnje, učitelji sa školskom djecom, da ih nauće, da im drže predavanja, da im usade ljubav za mikanovačku povijest, za koju je ova crkva pravo oličenje!?
A trebali su, da ne kažem – morali su! Makar jedanput godišnje!

Crkva sv. Bartola u Novim Mikanovcima je jezgra srednjovjekovnog mjesta HRVATI, A TO MJESTO JE BILO SREDIŠTE ISTOIMENOG POSJEDA KOJI SE PROSTIRAO NA ATARIMA DANAŠNJIH SELA: Arduševac, Đurđanci, St. Mikanovci, Novi Mikanovci, Vođinci, Vrbica, Mrzović i Koritna.
To je u osnovi romanički, jednobrodni tip crkve sa nesrazmjernim, kosim tornjem, s puškarnicama i osmatračnicama, dakle tvrđavnim elementima.
Imala je i romaničku apsidu, koja je u jednoj od obnova porušena, te nadomještena tročlanom, gotskom apsidom, ojačanom sa četiri otpornjaka između kojih su tri gotička prozora.
Na južnoj strani je imala pet romaničkih prozora, od kojih su dva zazidana dogradnjom sakristije.Na sjevernoj strani crkve je, vjerojatno prvobitna sakristija na kojoj je, također jedan romanički prozor.
U crkvu je ugrađeno puno RIMSKIH OPEKA, naročito u otpornjake. U njoj je otkrivena srednjovjekovna freska finih linija (nažalost do danas neistražena i nezaštićena!), a u zidove crkve su ugrađeni kameni ostaci neke starije građevine.
Iskapanjem u unutrašnjosti crkve pronađeno je desetak kosturnih grobova i nekoliko u škrinjama.
Ispod današnjih temelja otkriveni su temelji još starije (manje) crkve) za koju se pretpostavlja da je izgorjela, pa je onda na tim temeljima izgrađena postojeća.
Prof. dr. i znanstvenik ĐURO SZABO, misli da crkvu nisu gradili KRIŽARI, koji su posjed HRVATE stekli 1238. godine. Isto tako ne misli da je ona ostatak franjevačkog samostana koji su braća Horvat izgradili , dozvolom Pape Grgura 1376. godine, ali zna da je crkva u svojoj suštini ostatak iz dalekih, dalekih vremena, da je preživjela tursko doba i da je tek u XVIII. vijeku dobila svoj današnji oblik (1731. godine). Smatra ju "specijalnim srijemskim tipom" koja ima svoj analogan u mađarskom mjestu Bőrszőny. Po njemu je crkva kasnoromanička i ranogotička, to jest da je izgrađena krajem XII. odnosno početkom XIII. stoljeća.
Szabo ne vjeruje da je kosi toranj zbog slabih temelja, nego prebrze gradnje u kojoj su graditelji "izgubili" okomicu!
ŠIMO FRKOVIĆ misli da su crkvu izgradili KRIŽARI između 1238.-1312. godine kada je taj red ukinut, i posvetili ju sv. Bartolu kao zaštitniku putnika. Za gradnju (ili popravak-proširenje) crkve upotrijebljene su RIMSKE OPEKE iz ranije izgrađenih zgrada (vojničke postaje-mansiones, mutationes i sl.)ali i od cigle koju su proizvodili u "ciglani" koja se nalazila istočno od crkve i od koje se i danas vidi "rupa" impresivnih dimenzija 100 x 70 x 2-4 m.
Ona freska je, vjerojatno nastala prigodom obnove crkve 1479. godine, a možda je još i starija, to jest da je iz one porušene romaničke apside, jer je urušavanje crkve bilo intenenzivnije na sjeveroistočnoj strani, što znači da je južni, odnosno jugoistočni zid s freskom ostao više očuvan.
Crkva je mogla stradati u borbama između braće Horvata i Gorjanskih 1400. godina, ali je nelogično da je ostala nepopravljena do 1478. godine.Zato je logičnije objašnjenje da je stradala u kratkotrajnim sukobima kralja Matijaša i Ladislava Gorjanskog 1458. –1463. godine, ili još vjerojatnije "provalom bosanskih poturica koji prodriješe u prekosavske države 1463. – 1479. godine, kako piše u "Poviestnici Bosne" iz 1881. godine.
Crkva je nadahnula i MATIJU ANTUNA RELJKOVIĆA da napiše crticu "Kriv toranj" i da kaželjudima da su himbeni, umišljeni i da se vole obmanjivati lažima, kako bi postali "veliki", "pametni" i "sposobni".
VANJA RADAUŠ, zaljubljenik u Šokadiju i Slavoniju, koji nam je, uzalud upućivao prijekore, da je kod nas "tako puno nemara, a tako malo kulture, je mislio da je crkva sv. Bartola arhitektonski odjek iz kasnog rimskog carstva, iz Ravene, gdje je sahranjena Galla Placidia, unuka rimskog cara Valentiniana I. rođenog u rimskom gradu Cibalae (Vinkovci).
Prof. VLADIMIR P. GOSS je uvjeren da je crkva sv. Bartola "laboratorijski" primjer gradnje u "Renesansi XII. stoljeća". On smatra da su ju izgradili Sasi koji su se kao kolonisti širili iz Donjo-njemačkih zemalja prema sjeveru, istoku i jugoistoku Europe.Ti su kolonisti stigli u Skandinaviju, do istočnih obaka Baltika, u Galiciju, Sedmogradsku, i do Kosova, na Britansko otočje.U Ugarsku se doseljavaju već krajem XI stoljeća, a masovno ih naseljava kralj Andrija II. početkom XIII. stoljeća.
Ovime naš "neobični" toranj u Novim Mikanovcima postaje važan povijesni dokumenat i pokazatelj veza hrvatskog dijela Panonske nizine s velikom ruralnom subkulturom europskog XII. i XII stoljeća.
Kad prostrani posjedi braće Horvat prelaze u ruke Gorjanskima, nastaju u začuđujuće preinake u crkvi sv. Bartola, čiji zid prekrivaju slikarije, nesumnjivo među najljepšima u kontinentalnoj Hrvatskoj!
Dok romanički dio sv. Bartola govori o možda skromnoj, ali za nas neobično važnoj ekologiji XIII. stoljeća u koju su integrirani elementi sa dalekog zapada, detalji arhitektonskog dekora i slikarija XV. stoljeća svjedoće o visokoj kulturi gruga Gorjanskih koji su na svoje posjede doveli umjetnike iz samog središta kraljevstva, ili možda još nekog udaljenijeg velikog kasnosrednjovjekovnog žarišta, poput Praga i Češke.
Crkva je nadahnila i slikara "MATIJU POKRIVKU" (Njegove slike možete dobiti kao suvenir kod Marije Martinović u St. Mikanovcima, V. Nazora 6).
O crkvi su pisali i SENA SEKULIĆ-GVOZDENOVIĆ ("Crkve-tvrđave u Hrvatskoj"), LELJA DOBRONIĆ ("Templari i Ivanovci u Hrvatskoj"), TOMISLAV ŠALIĆ ("Vrbica u Đakovštini"), a svećenik u Vrbici IVAN CVRKOVIĆ (Mikanovac) sastavio je njen "Imovnik".
MIKANOVAČKA UDRUGA ZA PROMICANJE KULTURE "ARS LONGA – VITA BREVIS" POKREĆE VELIKU AKCIJU ZA SPAS I REVITALIZACIJU CRKVE SV. BARTOLA, NASTOJEĆI JU PRETVORITI U PRVORAZREDNU MIKANOVAČKU TURISTIČKU ATRAKCIJU I DESTINACIJU. U 2006. GODINI SE PLANIRA OSLIKAVANJE CRKVE I IZGRADNJA KRUŽNIH STUBA U KOSOM TORNJU S KOJEG "PUCAJU" VIDICI SVE DO SAVE I ĐAKOVAČKE KATEDRALE!

Udruga za promicanje kulture "UMJETNOST JE DUGOVJEKA – ŽIVOT JE KRATAK" – skraćeni naziv "ARS LONGA – VITA BREVIS" (Umjetnost je dugovjeka – život je kratak), organizira TOMBOLU (po hrvatski:igra na sreću) u kojoj će glavni zgoditci biti u vrijednosti 5.000 Kuna, a najmanji 500 Kuna!
"Izvlačenje" zgoditaka obavljat će se svaki mjesec, na kraju mjeseca, počevši (izuzetno) PRIJE USKRSA 2006. godine.
U tomboli sudjeluju svi koji na poslovni račun "ARS LONGE – VITA BREVIS" broj 2340009-1110179640 uplate DRAGOVOLJNI–DOBROVOLJNI PRILOG ZA IZGRADNJU PRVOG OBJEKTA ZAVIČAJNOG MUZEJA U MIKANOVAČKOM ETNOPARKU, TO JEST ŠOKAČKOG AMBARA U KOJEM ĆE BITI DRUŠTVENE PROSTORIJE UDRUGE, MANJI, STALNI POSTAV MUZEJSKIH EKSPONATA I PRVA MIKANOVAČKA TRGOVINA SUVENIRA (ISKLJUČIVO MIKANOVAČKIH!) KOJE ĆE MIKANOVČANI MOĆI PRODAVATI BEZ IKAKOVIH PROVIZIJA I NAKNADA!
Najmanja uplata dobrovoljnog priloga obavlja se uplatnicom na poslovni račun u svoti od 20 kuna i u "bubanj" se stavlja 1 "tiket" tombole na kojem piše ime i prezime uplatitelja. To ime se ujedno objavljuje u Spomenici Udruge "Ars longa – vita brevis" KAO DONATORA IZGRADNJE AMBARA.
Ako donator uplati više od 20 Kuna u "bubanj" se stavlja i više njegovih "tiketa". Na primjer:
- uplatom od 20 Kuna u "bubanj" ide njegov 1 tiket
- uplatom od 30 Kuna u "bubanj" ide njegovih 2 tiketa
- uplatom od 40 Kuna u "bubanj" ide njegovih 3 tiketa
- uplatom od 50 Kuna u bubanj ide njegovih 4 tiketa
- uplatom od 60 Kuna u bubanj" ide njegovih 5 tiketa
- uplatom od 70 Kuna u "bubanj" ide njegovih 6 tiketa
- uplatom od 80 Kuna u "bubanj" ide njegovih 7 tiketa
- uplatom od 90 Kuna u bubanj ide njegovih 8 tiketa
- uplatom od 100 Kuna u bubanj ide njegovih 9 tiketa
- itd.
NEIZVUČENI TIKETI UPLATITELJA OSTAJU U IGRI U DALJNJEM IZVLAČENJU ZGODITAKA SLIJEDEĆEG MJESECA! NAIME, IGRA ĆE TRAJATI SVE DO KRAJA RUJNA 2006. GODINE!

PREOSTALA NOVČANA SREDSTVA POSLIJE IZGRADNJE AMBARA UPOTRIJEBIT ĆE SE ZA IZGRADNJU KRUŽNIH STUBA U KOSOM TORNJU CRKVE SV. BARTOLA U NOVIM MIKANOVCIMA I OSLIKAVANJU TE CRKVE SLIKAMA S MOTIVIMA IZ SREDNJOVJEKOVNE POVIJESTI MIKANOVACA!



MIKANOVČANI, SLAVONCI, HRVATI!

SUDJELOVANJEM U DRAGOVOLJNIM UPLATAMA NA POSLOVNI RAČUN UDRUGE "ARS LONGA VITA – BREVIS" STARI MIKANOVCI DOPRINOSITE SPAŠAVANJU MIKANOVAČKOG, ŠOKAČKOG ETNO-BLAGA, ALI I HRVATSKOG, SLAVONSKOG SPOMENIKA KULTURE "0" KATEGORIJE IZ XII. STOLJEĆA - CRKVE SV. BARTOLA U NOVIM MIKANOVCIMA, KOJA JE BEZ PRESTANKA OD XII. STOLJEĆA SPAŠAVALA IME I SJEME HRVATSKOG NARODA NA OVIM PROSTORIMA!
DANAS, NAŽALOST STOJI PO STRANI, ZABORAVLJENA, S TUGOM ZAGLEDANA U JOŠ VEĆU TUGU ŠOKAČKOG PUKA, OTETU MU ZEMLJU I POSJEĆENE ŠUME PRAVOUŽITNIČKE!

NE ZABORAVITE!

ONAJ NAROD, ETNOS, SELO KOJI NE NJEGUJE, NE ČUVA, SVOJE ZNAČAJE, KOJI NE ZNA I NE ČUVA SVOJU POVIJEST, UMJETNOST, PONAVLJA SVOJE TRAGEDIJE, STREPI ZA SVOJU BUDUĆNOST, JER NITI ZNA ODAKLE JE DOŠAO, KAKO JE POSTAO I KUDA IDE I GDJE ĆE ZAVRŠITI!

ARS LONGA – VITA BREVIS vam predstavlja knjige koje su napisali Mikanovčani, a možete ih dobiti, ili ćete ih uskoro moći dobiti kod MARIJE MARTINOVIĆ u St. Mikanovcima, ulica V. Nazora 6.

1. Šimo Frković – Braca: "MIKANOVCI – BLEIBURG – AMERIKA" – životni put znamenitog Mikanovca Bože Abjanića Jakšinog, osnivača mikanovačkog nogometnog kluba "Vitez", tamburaškog orkestra, radio amaterskog kluba, velikog borca za stvaranje neovisne države Hrvatske, istaknutog člana HDZ u Americi. Predsjednik Tuđman ga je odlikovao visokim hrvatskim odličjem "Red hrvatskog pletera".
2. Šimo Frković – Braca: "LOVAČKO DRUŠTVO STARI MIKANOVCI – Artemidini poklonici sa Oraja". Knjiga je izdana prigodom 60. obljetnice postojanja Udruge i 20. obljetnice izgradnje lovačkog doma "Artemidin hram",
3. Šimo Frković – Braca: "SLIKE ZA POVIJEST MIKANOVACA i znameniti i poznati Mikanovčani". U knjizi je na fotografijama ili tekstovima pomenuto preko 600 Mikanovčana.
4. Šimo Frković – Braca: "FEUD HRVATI i druge crtice za povijest Mikanovaca". Knjiga opisuje srednjovjekovnu povijest Mikanovaca s naglaskom na zbivanja u mjestu Hrvati (Novi Mikanovci) i posjedu Hrvati na đurđanačkim, vrbičkim, mikanovačkim, vođinačkim, korićanskim atarima. KNJIGA JE RASPRODANA.
5. Šimo Frković – Braca: "POVRATAK MIKE ŠOKČEVIĆA". Pregled dvijetisućegodišnjih hrvatskih snova i more s kalendarom zbivanja od 535. – 2003. godine.
6. Šimo Frković – Braca: "VODIČ ZA ČITANJE KNJIGE IVANA JURIĆA Genetičko podrijetlo Hrvata-etnogeneza i genetička otkrića". Knjiga trenutačno "trese" hrvatskom historiografijom, jer dokazuje da Hrvati nisu na ovim prostorima "dotepenci" od stoljeća VII. nego autohtoni narod koji ovdje obitava 24.000 godina.

7. Šimo Frković – Braca: "ZRINSKIJADA" – tragedija Zrinskih i Frankopana. Separat iz knjige "POVRATAK MIKE ŠOKČEVIĆA"

8. Šimo Frković – Braca: "BOŽE, BOŽE ZAŠTO SI ME OSTAVIO?!". U knjizi se piše o povijesti crkve sv. Bartola i potrebnim mjerama za sanaciju i revitalizaciju crkve kao prvorazredne mikanovačke turističke atrakcije i odredišta, zatim o arheološkim lokacijama u Mikanovcima, udruzi "Ars longa-vita brevis", te "Hrvatskom proljeću" u St. Mikanovcima.
9. Šimo Frković – Braca: "EVO ŠIME KO ZA ŠIMU PITA". U knjizi se piše o "razgovorima" u snu i na javi sa Ilijom Ladin o Isusu, s Krležom o hrvatskom selu i seljaštvu, hrvatskoj civilizaciji, historiografiji, politici katolicizmu, pravoslavlju, protestantizmu, bogumilima, Marxu, Bogu, s Alter Egom o mikanovačkom folklornom ansamblu "Šokadija", Šokcima, udruzi "Ars longa-vita brevis", s Ivom Jurić o genetičkom podrijetlu Hrvata, s Josipom Ivićem o crkvi sv. Bartola..

10. Šimo Frković – Braca: "REKVIJEM ZA ŠOKCE I MIKANOVCE". U knjizi su tekstovi o Šokadiji, Šokcima, znamenitim Mikanovčanima, Mikanovcima u tursko vrijeme, mikanovačke 4 crkve, poginulim Mikanovčanima tijekom II. svjetskog rata.

11. Pavao Petričević: "PROIZVODNJA PRASADI",

12. Pavao Petričević: "KRIŽEVI I RUŽE". Roman napisan na temelju događaja iz Mikanovaca,

13. Vinko Petričević: "LOGO" . Nezaobilazna knjiga iz područja informatike i računala.

14. Mato Kovandžić: "PRKOSI RAVNICE" – Zbirka pjesama,

15. Mato Kovandžić: "OBIČAJI I KOMEDIJE"

16. Mato Kovandžić: "GDJE RASPELA OPLAKUJU LJUDE" – Roman napisam na temelju događaja u Mikanovcima.

17. Ivan Jurić: "GENETIČKO PODRIJETLO HRVATA- Etnogeneza i genetička otkrića"- knjiga koja "trese" hrvatsku historiografiju i iz dana u dan znanstveno potvrđuje teoriju da su Hrvati na ovim prostorima 24.000 godina, a ne samo od stoljeća VII.

Ako dođete u Dubrovnik, ne propustite otići u palaču Sponza koja se nalazi odmah preko puta crkve sv. Vlaha i viteza Orlanda. Ta palača je bila i carinarnica slavne, gosparske Republike.
Dočekat će vas u toj palači, u notarsko odijelo obućeni notar Republike i nakon uplate od 80 Kuna, uručit će vam, na svećani način povelju u kojoj je upisano vaše ime, a na latinskom jeziku tekst kojim se od Kneza i njegovih vijećnika potvrđuje da ste građanin Dubrovnika i da imate prava i privilegije, počasti i časti, nepovrediv imunitet, koji imaju i ostali građani Dubrovnika.
Ovaj, najznačajniji suvenir suvremenog Dubrovnika, ukrašen slikom sv. Vlaha, zaštitnika Grada i dubrovačkim grbovima prodan je u preko 100.000 primjeraka!
Udruga za promicanje kulture ARS LONGA – VITA BREVIS je našoj Župi sv. Klare predložila izdavanje sličnog, mikanovačkog suvenira, što je Župa i prihvatila, i tako možete za svega 30 Kuna postati privilegirani , počasni i časni građanin Župe sv. Klare djevice St. Mikanovci. Povelja je ukrašena slikama crkve sv. Klare i crkve sv. Bartola, a u sredini je slika sv. Klare, mikanovačke zaštitnice. Na hrvatskom i latinskom jeziku je napisana potvrda o vašem statusu.
Uokviren (uramljen) suvenir će, kao i slika sigurno ukrasiti zid u vašoj kući!

POVELJA JE PRVI MIKANOVAČKI SUVENIR, A MIKANOVČANE POZIVAMO DA IZRAĐUJU SVOJE SUVENIRE KOJE ĆE MOĆI , BEZ IKAKOVIH NAKNADA I PROVIZIJA PRODAVATI U PRODAVAONICI SUVENIRA U AMBARU KOJI ĆE TIJEKOM 2006. GODINE BITI IZGRAĐEN NA "NUMERI KRŠIĆ".

Mikanovčani imaju, nažalost "kratko" pamćenje. Gotovo preko noći usvojili su netočnu tvrdnju da su PRVI, TAJNI, TJ. SLOBODNI IZBORI BILI 1990. GODINE. Da mikanovačka povijest ne bude falsifikat odgovorno tvrdim: PRVI, TAJNI TJ. SLOBODNI IZBORI ZA MIKANOVAČKE ODBORNIKE U SKUPŠTINU OPĆINE VINKOVCI ODRŽANI SU 1967. ILI 1968. GODINE!
Na glasačkim listićima bilo je 6 kandidata od kojih je trebalo izabrati 2
U birački popis je bilo je upisano oko 2000 birača, na izbore je izašlo oko 1800 ili 90%.
Za izabrane odbornike je glasovalo oko 1400 ili 78% od IZAŠLIH BIRAČA.
Za izabrane odbornike NIJE glasovalo oko 400 ili 22% IZAŠLIH BIRAČA
Za izabrane odbornike je glasovalo oko 1400 ili 70% od UPISANIH BIRAČA
Za izabrane odbornike NIJE glasovalo oko 600 ili 30% UPISANIH BIRAČA
U Skupštinu općine Vinkovci izabrani su odbornici: 1. ŠIMO FRKOVIĆ – BRACA
2. JOZO MATIJEVIĆ – PETROV

U izborima za vijećnike Općinskog vijeća općine Stari Mikanovci 23.X.2005. godine je na popisu bilo 2719 upisanih birača, a na izbore su izašlo 1416 ili 52,08%

OD IZAŠLIH birača STRANKE su dobile glasove:
- H N S 33,52% 5 vjećnika
-HDZ-DC 26,00% 4 vjećnika
- BOŽIDAR JENIĆ 11,32% 1 vjećnik
- HSS 10,24% 1 vjećnik
- HSU 9,96% 1 vjećnik
-HSP 8,95% 1 vjećnik

OD IZAŠLIH birača NIJE GLASOVALO za STRANKE:
- HNS 928 birača ili 66 %
- HDZ-DC 1.033 birača ili 74%
- BOŽIDAR 1.238 birača ili 89%
- HSS 1.253 birača ili 90%
- HSU 1.257 birača ili 90%
- HSP 1.271 birača ili 91%
Od UPISANIH birača STRANKE SU DOBILE glasove:
- HNS 468 glasova ili 17%
- HDZ-DC 363 glasa ili 13%
- BOŽIDAR 158 glasova ili 6%
- HSS 143 glasa ili 5%
- HSU 139 glasa ili 5%
- HSP 125 glasova ili 5%



OD UPISANIH birača NIJE GLASOVALO za STRANKE:
- HNS 2.251 birača ili 83%
- HDZ-Dc 2.356 birača ili 87%
- BOŽIDAR 2.561 birača ili 94%
- HSS 2.576 birača ili 95%
- HSU 2.560 birača ili 95%
- HSP 2.594 birača ili 95%

UPOREDITE REZULTATE (USPJEHE) POJEDINIH STRANAKA, ODNOSNO NJIHOVIH VJEĆNIKA NA PROŠLIM IZBORIMA 2005. GODINE I ONIH IZBORA PRIJE 37 GODINA, PA SAMI PROSUDITE KOJI IZBORNICI IMAJU BOLJI "REJTING" KOD NARODA.
POSTATI VJEĆNIK , PA ČAK I ČLAN POGLAVARSTVA, A DA ZA TEBE NE GLASUJE 95 – 83 % UPISANIH BIRAČA JE LEGITIMNO PO POZITIVNIM PROPISIMA. DA LI JE ČASNO – PROSUDITE SAMI!

Novim društvenim uređenjem, socijalizmom, u Jugoslaviji 1945. godine nije ukinuta diktatura, teror, strahovlada, mučenje, zastrašivanje, bijeda, pljačka, zatiranje hrvatskog imena, naroda, njegove kulture, inteligencije, rodoljublja.
Gotovo sve isto kao što je bilo i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije 1918. – 1941. i Nezavisne države Hrvatske 1941. – 1945.
U periodu vremena 1960.-1970. pogubno stanje se nešto poboljšalo, jer je na Brijunskom plenumu SKJ, lipnja 1966. godine "pao" Aleksandar Ranković oličenje za sva pomenuta zla prema Hrvatima, i sve promašaje u stvaranju novog društvenog uređenja – socijalizma.
Nažalost, ostali su "Rankovićevci", uključujući i samog Tita koji je činio sve što i Ranković, samo drugim, profinjenijim metodama.
Jugoslavija se tada predstavljala kao socijalistička društvena tvorevina, ali to društveno uređenje nije imalo veze sa socijalizmom. Jugoslavija je, ustvari živjela u jednoj varijanti Staljinizma.
"Socijalizam je nešto dobro" – rekao je poljski filozof Leszek Kolakowski, i to filozofsko objašnjenje, da je socijalizam "nešto dobro" prihvatio je hrvatski narod u ogromnoj većini, pa i u Mikanovcima. To društveno uređenje je priželjkivao, jer ga je izvuklo iz socijalne bijede i ponižavanja u svim političkim tvorevinama od VII. – XX. stoljeća.
Siromašni, (nažalost i neobrazovan svijet) stupio je , preko noći, kao akter zbivanja. Promjene su bile drastične! Seljaci i radnici postali su saborski zastupnici, istražitelji, tužitelji, upravitelji, predsjednici, sekretari, komesari, "rukovoditelji", direktori, a intelektualci (ako nisu bili "lijevi" i "crveni") postali su skladištari, korespondenti, "čate" i sl.
Ona pogubna, strašna, uništavajuća, za ljudski duh nezdrava "atmosfera" lebdjela je svuda. Svatko se bojao svakoga. Žbira, uhoda, denuncijanata bilo je svuda. Sve je to "režirala" tzv. UDBA, kasnije nazvana Služba državne bezbednosti -SDB ( u Hrvatskoj – sigurnosti – SDS).
Ta je služba u Mikanovcima imala puno doušnika (mahom neškolovani ljudi i neradnici, sumnjivih moralnih i ljudskih vrijednosti, koji su za sitne milicijske usluge, ili ucjene zbog njihovih nepodopština, u većini slučajeva izmišljali nečiju "antidržavnu" djelatnost. Zbog toga su i dobivali bolja radna mjesta ("poslovođe", vodonoše, administratori, i sekretari partijskih organizacija, članovi radničkih savjeta, sindikalisti, skladištari, ekonomi, birtaši, pisari).
U Mikanovcima je provedba ovakve doušničke metode bila naročito uspješna. Tu je bila milicijska postaja s bahatim, primitivnim milicionerima – Srbima (svi su u Mikanovcima završili osmogodišnju školu za 3 mjeseca). Za svaku sitnicu su kažnjavali, tukli i gotovo svakom prekršaju pridavali politički, antidržavni značaj.
Osim toga, i mikanovački komunisti, borci NOR-a, (u novom režimu privilegirani sloj, a do tada seljaci sa završenom pučkom školom) postali su rukovoditelji mjesnog, općinskog i kotarskog značaja.Lako se može zamisliti njihove domete u spoznajama i primjeni teoretskih osnova socijalizma, primjenu novih tehnologija, a napose prema svojim mještanima neistomišljenicima, a pogotovo onima koji su za vrijeme rata bili u ustaškim, domobranskim, ili njemačkim postrojbama.
Ta se njihova "sposobnost" naročito otkrila kada su se ubrzo međusobno posvađali, pa počeli jedni drugima "pakovati" simpatije prema Rusima, pronevjere i uništavanje narodne imovine.
Svađe i međusobna vrijeđanja obavljana su javno, na masovnim sastancima, "zborovima birača", partijskim sastancima itd. a posljedice su bile za neke i Goli otok, rudnici Raša, Jelas polje, kanalnik umjesto predsjednika kotara, skladištar od visokopozicioniranog "funkcionera". Od čobana postajalo se upravitelj Zadruge, od nekog nepismenog galamđije – šef mehanizacije.
Selo se podijelilo na klanove, "struje", obitelji se posvađale i zamrzile.
Može li se zamisliti bolji teren za rad tajnih službi i doušnika koji su načelo DIVIDE ET IMPERA u Mikanovcima doveli do savršenstva, provodeći pri tome velikosrpsku politiku.
U to vrijeme Mikanovci , selo sa 100% hrvatskim stanovništvom imali su gotovo 100% "kadrove" – rukovoditelje radnih organizacija, škole itd. – Srbe!
Javno mišljenje i "stavovi" temelje se za misleće Mikanovčane na krajnje ponižavajući način. Supruga nekog milicionera Mitra, nepismena, kao i on izjavljuje: "Da u Mikanovcima nema učitelja i nas milicionera, ne bi bilo teligencije." (Baš tako – teligencije).
U takvom ozračju javljaju se u Mikanovcima prve laste HRVATSKOG PROLJEĆA. Nikada se neće, niti može, utvrditi tko su bile prve laste, ni kada su točno doletjele, ali sredinom sedamdesetih godina njihov let je učestaliji, jata sve brojnija, s jatima iz drugih hrvatskih mjesta sve povezanija.
Da li je počelo 1966. godine psovkom JOSIPA RADIČEVIĆA – JOJE upućene milicioneru Ninku Nikoliću na partijskom sastanku prigodom rasprave o padu Aleksandra Rankovića: "A, što sada kaže Aleksandar Ranković, jebo te on?". Naime taj Ninko je na svakom sastanku plašio riječima: "Drugovi, pazite što radite. Drug Ranković je rekao…"
Da li je počelo pitanjem sekretara partijske organizacije, poslije provedene rasprave o jugoslavenskom bankarstvu (koju je inicirao Tito): "Drugovi, da li se slažete s ocjenama druga Tita?". "Slažemo!" digoše ruku (neki i dvije) članovi partijske organizacije. "Ja se ne slažem s drugom Titom!" – zagrmio je glas JOZE MATIJEVIĆA – PETROVOG. "Što mi znamo o bankarstvu? Zašto drug Tito nije k sebi pozvao guvernere banaka i s njima riješio taj problem?".
Da li je počelo na sastanku partijske organizacije, otvorenim neposluhom poslanstvu Općinskog komiteta Partije, Peri Nešiću i Mariji Panić, od mikanovačkih odbornika u Skupštini općine Vinkovci ŠIME FRKOVIĆ –BRACE i JOZE MATIJEVIĆA – PETROVOG, da neće poštivati zaključke općinskog komiteta, da ne glasaju za Dragutina Žanića za predsjednika Skupštine općine Vinkovci. Uprkos prijetnji da će biti isključeni iz Partije, zbog nepoštivanja tzv "demokratskog centralizma", pomenuti dvojac potpisao je Žanićevu kandidaturu zajedno s četrdesetak odbornika iz drugih mjesta.
Da li je počelo proljeća 1966. nastupom osječkog "Paje Kolarića" i poemom profesora Pavla Blažeka "Slavonija" uz glazbu Julija Njikoša, kada su Mikanovčani plakali shvativši što je majka im Slavonija i kuda su ju doveli?
Da li je počelo obnavljanjem rada folklornog ansambla "Šokadija" 1966. godine najviše nastojanjem "kulturnog animatora" STJEPANA MARIĆA?
Da li je počelo u birtijama, pjevanjem (u pomalo alkoholiziranom stanju) hrvatskih "budnica" "Ustani bane..", "Vile Velebita", ili domobranske "U gori raste zelen bor?
Da li je počelo izbacivanjem iz članstva Ive Mitrović – Boninog, jer je napadao neke Mikanovčane da su hrvatski nacionalisti, antiborački i antisocijalistički elementi.
Da li je počelo "Promemorijom" – osudom OKSKH Vinkovci koju su potpisali Mikanovčani JOZA JURIĆ I STJEPAN MARIĆ?
Da li je počelo učlanjivanjem Mikanovčana u Maticu hrvatsku kojue je organizirao STJEPAN MARIĆ?

Da li je počelo na "zboru birača" na kojem je ogromnom većinom prihvaćen prijedlog MATE MARTINOVIĆA i PAVE VALENTIĆA, da Dragutin Žanić bude saborski zastupnik, a "do nogu" potučen prijedlog jednog mikanovačkog "prvoborca", da zastupnik bude Srbin Zdravko Nikolić?
Da li je počelo osporavanjem srpske nacionalnosti onome Ninku Nikoliću. Naime, u jednoj partijskoj anketi izjasnio se da je Srbin, na što mu je ANTE BOBETIĆ uzvratio: E, ne možeš biti Srbin, jer si se u popisu stanovništva izjasnio da si Jugoslaven, a jasam bio popisivač".
Ništa od svega nabrojanog nije uzrok nastajanja Hrvatskog proljeća u Mikanovcima, a opet i to su jedni od nebrojeno uzroka, da je u Mikanovcima, po tko zna koji puta obnavljana i sačuvana hrvatska nacionalna svijest.
Jedno je nepobitno jasno: mnogi su Mikanovčani davali implicitnu ili eksplicitnu podršku istaknutijim pojedincima i pokazivali da podržavaju kurs na putu neke nove, slobodne, demokratske Hrvatske.
I ovo je bitno: Hrvatsko proljeće u Mikanovcima nije nastalo u mikanovačkim komunističkim partijskim organizacijama, kao njiohov program, ali su mikanovački komunisti pojedinci, često puta proskribirani kao buntovnici i neprijatelji socijalizma, ili hrvatski nacionalisti, bili nositelji i kreatori Hrvatskog proljeća u Mikanovcima.
Volja pojedinaca, uostalom nije ni mogla izazvati kretanje ogromnog broja Mikanovčana jer "kretanje naroda ne izaziva pojedinac, ni vlast, ni duhovna djelatnost, pa čak ni jedno i drugo zajedno, nego djelatnost svih ljudi koji sudjeluju u događaju.
Događaj je zbroj djelatnosti svih ljudi koji u njemu sudjeluju. On se nikada nije dogodio, niti će se dogoditi po nekoj zapovjedi pojedinca ili vlasti, ako nema i drugih uzroka.
Pojedinci, tzv. VELIKI LJUDI, samo su NALJEPNICE KOJE DAJU IME ZBIVANJU i isto kao i naljepnice imaju najmanje veze sa samim događajem" (L.N. Tolstoj), baš kao što i naljepnica na vinskoj boci ima najmanje veze s kvalitetom vina u boci.
Činjenica je da se Hrvatsko proljeće u Vinkovačkom kraju veže uz ime Dragutina Žanića i mladih, školovanih ljudi oko njega (Matko Kuna, Marijan Rubić, Ivan Rosandić, i dr.) Imali su mašte i ideja za mobilizaciju ljudi oko raznih projekata.
Sela su bila oduševljena učešćem (participacijom) iz proračuna općine u gradnji komunalne infrastrukture. Na seoskih 1 din. ulaganja dobivalo se 1 – 3 din. participacije.
Mikanovčani su to obilato koristili. Ovdje je održan i "povijesni sastanak" sa Žanićem s predstavnicima Mjesnih zajednica Ivankovo, Vođinci, Stari Mikanovci i Strizivojna o asfaltiranju ceste Vinkovci-Strizivojna-Vrpolje, što je ubrzo i realizirano.
Zbog duboko ukorjenjenog Hrvatskog proljeća u Mikanovcima, bilo je moguće doprijeti do Savke Dabčević –Kučar i "progurati", mimo svih redoslijeda, izgradnju mikanovačke velebne osnovne škole, da bude Spomen-škola Partiji. U pauzi XX. sjednice CKSKH u "Kockici", SVIBNJA 1971. GODINE u to su Savku uvjerili Mikanovčani ZDRAVKO ČABRAJAC, dr. JOSIP FALIŠEVAC, ŠIMO FRKOVIĆ, STJEPAN MARIĆ, JOSIP MATIJEVIĆ, TE Vinkovčani TOMISLAV LEDIĆ i MILAN BAŠIĆ.
A onda je krenulo "niz brdo" . Tito, Velikosrbi, Hrvati-Jugoslaveni u visokim partijskim i republičkim rukovodstvima, slomiše u Karađorđevu Hrvatsko proljeće. 1971. godine. Obračun s hrvatskim nacionalizmom uvučen je u sve pore života, u sve gradove i sela. Hrvatstvo je postalo frustracija prvog reda. Na brisanom prostoru ostali su pojedinci, napušteni od do tada bučnog naroda. Na tisuće ih je završilo u zatvorima.
I za mikanovačke proljećare nastali su teški dani. Bilo je i premetačina kuća zbog traženja slika hrvatskog rodoljubnog slikarstva s početka XX vijeka (STJEPAN MARIĆ), anonimnih prijava Službi državne sigurnosti zbog napada na borce NOR-a (ŠIMO FRKOVIĆ).

I izgradnja Spomen-škole odgođena je punih 10 godina, jer su ju preko noći pretvorili od spomenika Partiji u spomenik mikanovačkog hrvatskog nacionalizma.
U Mikanovcima je "antiproljećarski vjetar" puhao dugo, sve do sredine devedesetih godina prošlog vijeka. Potpirivali su ga opet "borci NOR-a" i općinski komitet Partije u kojem sjede neki novi ljudi, odani Jugoslaviji, bratstvu i jedinstvu naših naroda. Mikanovački komunisti, "većinom glasova", ali i uz nazočnost i prijetnje Državnom sigurnosti od tadašnjeg predsjednika OK i OKSKH (M.G i S.), u poznatoj "diferencijaciji" prihvaćaju procjenu sigurnosne situacije u općini Vinkovci u kojoj piše: "Odgoj i osnovno obrazovanje imaju velike poteškoće. U ovoj djelatnosti ima VRLO NEPODOBNIH KADROVA, KOJE JE VRLO TEŠKO RAZMJESTITI IZ OBRAZOVNOG I ODGOJNOG PROCESA, A POSEBNO SU TI KADROVI LOCIRANI U ZAVODU ZA PROSVJETU, I SIZ-u ODGOJA I OSNOVNOG OBRAZOVANJA".
A u tom Zavodu i SIZ-u su Vinkovčani MILAN BAŠIĆ, MIRKO MEŠTROVIĆ, GRGUR KRANJČEVIĆ, ZLATKO VIRC, STJEPAN BARIĆ, i Mikanovčanin ŠIMO FRKOVIĆ – BRACA. A ta "nepodobna" ekipa je uspješno, u proteklih desetak godina, organizirala izgradnju i kompletnu adaptaciju dvadesetak osnovnih škola (pa i velebnu mikanovačku), što se nije dogodilo nigdje u Hrvatskoj! I jedina im je greška bila što su pripadali Hrvatskom proljeću. Sic transit gloria mundi!
Točno je da su hrvatski proljećari, i mikanovački, dakako bili neiskusni i romantični. Zato su (i još zbog tisuću nesazrelih uvjeta izgubili bitku), ali bili su zadivljujuće moralno dosljedni.
Njihov je poraz bio ULOG za budućnost i slobodu Hrvatske koja je došla devedesetih godina, kada su, konačno sazreli uvjeti za ostvarenje snova hrvatskih proljećara i hrvatskog naroda uopće.
I u tim događajima, devedesetih godina, sudjelovali su proljećari, pa je upravo zaprepašćujuće, da ih današnji novopečeni Hrvati, a sedamdesetih godina "Titovi pioniri"i ignoriraju i vrijeđaju epitetima "komunjare" i slično.

Ima puno mjesta u Hrvatskoj u kojima su rođeni poznati, znameniti i slavni ljudi. Gunja je, npr. dala bana Josipa Šokčevića, Gundinci Slavka Jankovića, Privlaka Ivana Domca i Martina Grgurovca –Šiminog, Otok Josipa Lovretića itd.
A, Mikanovci? Mikanovci imaju puno takvih osoba (usudio bih se reći da su Mikanovci po broju takvih osoba pri vrhu ljestvice), samo što se u Mikanovcima za to ne zna, ili se namjerno prešućuje. NEMO PROPHETA IN PATRIA (Nitko nije prorok u svom zavičaju). "Zaista, kažem vam, nijedan prorok nema priznanja u svom zavičaju", rekao je Isus, kad su ga u njegovom rodnom mjestu Nazaretu nagovarali da napravi čuda kakva je napravio u Kafarnaumu.
Udruga "ARS LONGA – VITA BREVIS" "stat će na kraj" ovoj nepravdi prema znamenitim Mikanovčanima koja do neba vapi za ispravkom.
Šimo Frković je u svojoj knjižici "SLIKE ZA POVIJEST MIKANOVACA I ZNAMENITI I POZNATI MIKANOVČANI" (Privlačica,1997.) počeo s tim poslom i napisao ponešto za osamdesetak takvih Mikanovčana.
Udruga će nastaviti tim poslom i na ovim stranicama objaviti i druge poznate Mikanovčane. Zato molimo sve koji nešto znaju o njima da nam pošalju podatke za:
1.STJEPAN CVRKOVIĆ, učitelj, aktivan sudionik u mikanovačkom društvenom životu, organizator gradnje mikanovačkog kupališta, član SKOJ-a, organizator rada partizanskih škola, poginio kao partizan kod Otoka, boreći se sam protiv jake patrole Folksdojčera.
2. STJEPAN JELIĆ, LAVOSLAV ŠRAJER, VINKO MILINKOVIĆ, pripadali eliti predratnih hrvatskih komunista. Zatočeni u logoru Kerestinec 1941. godine sa Augustom Cesarcem, Božidarom Adžijom, Ognjenom Pricom. Pri bijegu iz Kerestinca poginuli su Lavoslav Šrajer (kod sela Obrež – Zagreb), a Stjepan Jelić, kod Nove Gradiške. Vinko Milinković je preživio.
3. IVAN JURIĆ, prof.dr.sci. stalni profeseor na Agronomskom fakultetu, autor preko 200 znanstvenih djela, između ostalih knjige "Genetičko podrijetlo Hrvata – etnogeneza i genetička otkrića" koja je do sada doživjela 2 izdanja i koja će, nadamo se, malo "protresti" (već ju "trese"!) hrvatsku historiografiju za koju je Krleža rekao da ju "treba tek napisati, jer je sve još na barbarskom početku i većina podataka su falsifikati".
4. Dr. MATO NOVOSEL, tajnik biskupa J.J.Strossmayera,
5. Dr. STJEPAN RUČEVIĆ, general, stožerni liječnik cara F.J. I. poslan u Carigrad da izliječi turskog sultana Mehmeda V. (izliječio ga je!). Nositelj najviših austro-ugarskih i turskih odličja.
6. Ing. BOŽIDAR RUČEVIĆ, ČLAN Znanstvenog savjeta za naftu pri HAZU,
7. MARIJAN RUČEVIĆ, vijećnik Stola sedmorice, Zmaj Mikanovački,
8. ILIJA RUČEVIĆ, dr. sci. veterinar,
9. VELIMIR RUČEVIĆ, glasoviti arhitekt i slikar,
10. ADAM ČURDINJAKOVIĆ – SAKRAMENTOV, crtač stripova, ilustrator, urednik knjiga, dizajner.
11. MARKO SAMARDŽIJA, prof. dr. sci. drži Katedru hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu, autor desetaka knjiga o hrvatskom jeziku,
12. MATO ERGOVIĆ, poznati kazališni i filmski glumac,
13. JOSIP BOŽIČEVIĆ, graditelj prekrasnih maketa od šibica i drugog materijala,
14. PERO KAMPIĆ, slika na drvu (gravure),
15. IVAN PETRIČEVIĆ, prof. dr. ravnatelj poznate zagrebačke bolnice,
16. MARKO JARIĆ, šahovskog kluba , organizator gradnje šahovskog doma,
17. JOSIP – JOJA RADIČEVIĆ,
18. LUKA FALIŠEVAC (Djed Luka),
19. SALOPEK JOSIP – JOHAN,
20. ANDRO I BARICA RUŽIĆ,
21. FRANJO HEIGL,
22. IVAN (ICA) I BARICA PETRIČEVIĆ, legendarni mikanovački učitelji.
23. PAULINA (Paula) PETRIČEVIĆ, LEGENDARNA MIKANOVAČKA UČITELJICA,
24. IVAN (Ivica) JERKOVIĆ,
25. PERO ŠTEFANAC, Dr.
26. MATO BUNJEVAC, mikanovački načelnik, između dva rata,
27. MATO ŠIKIĆ, predratni mikanovački komunist,
28. BARTOL ŠRAJER,
29. KATICA GAŠPAROVIĆ – SEDMAK, saborska zastupnica,
30. DAMIR GAŠPAROVIĆ, poznatiji sindikalni vođa,
31. IVAN CVRKOVIĆ, zadnji visoki časnik broda "Galeb", prešao među prvima iz JNA u Hrvatsku vojsku,
32. STJEPAN VUKOVAC, visoki časnik JNA, prešao u Hrvatsku vojsku među prvima,
33. TOMO JERKOVIĆ,
34. FRANJO SARKA,
35. VLADO RADOČAJ, traktorista, "virtuoz" u radu s desetak "Fergusonovih" priključaka,
36. BRANKO SVIRAC, najjači Mikanovčanin,
37. MATO JURIĆ, čovjek koji je najbolje poznavao povijest, stare običaje, zemljopis itd Mikanovaca. (nažalost, nije zapisivao, nego usmeno prenosio),
38. DAVORKA ČABRAJAC (udana Huljev) POZNATA ZAGREBAČKA ODVJETNICA
39. MARKO KNEŽEVIĆ. pisac puno nježnih i dirljivih članaka o Mikanovcima i Mikanovčanima
40– 100 ZA OVE POZNATE MIKANOVČANE, PODATKE ĆETE DATI, VI MIKANOVČANI, ZAR NE?

Mikanovci su pod turskom vlašću od 1526. godine pa do rata za oslobođenje Slavonije 1691. – 1699. godine.
Stosedamdeset godina zuluma, kolca i konopca za najmanje prekršaje, ograničavanja slobode vjere, o ljudskim slobodama da se i ne govori. Naročito je bilo teško i haotično u prvim desetljećima turske okupacije. Nakon 50 godina proradila je i ustalila se turska "pravna" država, a odnosi između Turaka i mikanovačke raje uređeni su i zapisani pravnim normama koje su se, uglavnom nepromjenjene, uredno primjenjivale sve do 1683. godine kada je opet nastupilo kaotično stanje, jer su Turci izgubili bitku pod Bečom, što je ujedno značilo i njihov izgon iz Mađarske i Slavonije.Poslije 1683. godine se kršćansko stanovništvo povlači u šume, napušta svoja sela iz straha od turske odmazde.
U široj okolici Osijeka, Požege i Virovitice godine 1688. od dotadanjih 522 naselja svega je 70 bilo naseljeno! Stanovništvo Slavonije svelo se na svega 40.000 što je 20% od broja stanovnika 1680. godine! Toliko demografskog uništavanja nije zabilježeno nigdje u pisanoj povijesti Europe!
Turski sustav vladavine bio je neka čudna mješavina jednakosti i najstrašnijeg nasilja.Svi su Turci bili jednaki pred zakonom vjerom i običajima. Podrijetlo i podobnost nisu bili uvjeti napretka osobe, nego sposobnost, spretnost, znanje i druge osobine.
Turci nisu razlikovali narod po krvi i jeziku nego isključivo po vjeri, dakle muslimani koji su uživali sva prava i nemuslimani (obespravljena kršćanska raja). Raja nije mogla nositi oružje, jahati konje (samo mule i magarce) i morala je živjeti u selima, na spahilucima.
Cijelo tursko carstvo je bilo podijeljeno na 22 beglerbegata (pašaluka ili ejelata). Beglerbegat se dijelio na sandžake, ovaj na kadiluke, a kadiluci na nahije koje su imale u sastavu više sela.
Mikanovci su pripadali BOSANSKOM BEGLERBEGATU, POŽEŠKOM SANDŽAKU, KADILUKU U GORJANIMA (sjedište u Đakovu) i NAHIJI JOŠAVI koja je imala sela: Berjan(i)ce – Vučevicu, Pavlovce, Mikanovce, Viškovce, Jošavu, Đurđance i Dopušance.
Uprava je bila organizirana po vojnički. Turski dužnosnici nisu primali plaću nego su imali prihode od posjeda i imovine. Zemlja je bila državno vlasništvo i nije bila nasljedna. (kasnije jeste!). Turska vlastela su spahije (zeametlije-posjednici čiji su zeameti davali najmanje 400 dukata godišnjeg prihoda i timarioti, čiji su timari davali najviše 400 dukata godišnjeg prihoda.
Sveukupnoj vojsci jednog beglerbegata je na čelu janjičarski aga, kao glavni pašin savjetnik. Alajbeg je bio na čelu nekoliko spahilučkih odreda (alaja). Janjičarima su zapovijedali dizdari (kapetani). Za sva važnija pitanja sazivao je beglerbeg divan (vijeće) koje je brojalo 12 članova.
Koristeći što više turskih riječi sastavio sam "izvješće" o popisu Požeškog sandžaka kojim su uvedeni porezi i za Mikanovce, kako bih čitatelju "približio" to vrijeme, pa i riječi koje su u Mikanovcima rabljene donedavno, pa i danas.
Dakle:
HIDŽRETSKE 987. godine poslije RAMAZANA donese TEKLIČ iz ISTANBULA, preko VALIJE iz Bosanskog VILAJETA (BEGLERBEGATA), NAMU velikog VEZIRA i

FERMAN s TUGROM PADIŠAHA, SULTANA MURATA III. i preda ih u ruke SANDŽAK- BEGU požeškom, u kojima mu se nalaže, pod prijetnjom povlačenja BERATA, da sastavi MUFASSAL DEFTER RAJE i MEDŽMEL DEFTER ASKERA, te njima uredi poreske obveze.
Sazvan je DIVAN, pa onda dogovor s MUFTIJAMA, AGAMA, BEGOVIMA, DEFTERDARIMA, ULEMOM, ČEHAJAMA, DIZDARIMA, EFENDIJAMA, REISOVIMA, ČELEBIMA, HALIFAMA, SER-ODOM, EMINIMA, KADIJAMA, ALAJ-BEGOVIMA, NAIPIMA, SEJMOVIMA… Došli svi dobro osvježeni u HAMAMIMA, obučeni u IPEKLIJE, opasani sabljama…
Pošto su na poziv MUJEZINA, predvođeni IMAMOM i MAURRIFOM u DŽAMIJI pokraj MESDŽIDA, rekli molitvu u slavu ALAHA, uđoše u veliki HAJMANE, za tu prilgodu posebno uređenom po ČIRAKDŽIJI. Na uzvišenom mjestu je KURAN.
Zastupljene su sve KASABE, MAHALE, NAHIJE, KADILUCI, DŽEMATI, ŠEHERI…
Proučiše KANUN NAMU sastavljen prema ŠERIATU i utvrdiše da će ZIMMIJE i RAJA plaćati:
1. FILURIJU kao zamjenu za DŽIZJU,
2. SEFER HARDŽI, kada bude rata ili se krene u DŽIHAD,
3. RESM-I KAPU,
4. RESM-I ČIFT na cijeli i RESM-I BENNAK na dijelove ČIFTLUKA ,
5. RESM-I TAPU,
6. UŠUR na usjeve i napolicu i sve što zemlja daje (desetinu),
7. RESM-I BID AT,
8. RESM-I na BAŠĆU ako se iz nje što prodaje,
9. RESM-I AGIL i RESM-I OTLAK,
10. DIVSIRME za buduće JANJIČARE,
11. BADUHAVU,
12. RESM-I na vodenice,
13. ISPENCU.
Po zakonu o poljarini primjenit će se kazna u BATINAMA i novčanoj naknadi od onoga čija stoka učini štetu. HAMZE i svi oni koji nešto prodaju i kupuju na PAZARIMA, plaćat će pristojbe, a na SKELAMA će se naplaćivati SKELARINA prema zakonu koji je napisan za osječku SKELU, očemu BAŽDARI moraju voditi naročitu pažnju.
Sve će biti izraženo u količinskim mjerama: KEJLAMA, PINTAMA, ČABROVIMA, DUNUMIMA, OKAMA i novčanim jedinicama AKČAMA.
Sve će TELALI i ČAUŠI priopćiti NAHIJSKIM ČEHAJAMA, DŽABIJAMA, ESNAFIMA, EŠKINDŽIJAMA, MARTOLOSIMA, ORTAKCIMA, SAHIPARZIMA, SPAHIJAMA, SUBAŠAMA, TIMARLIJAMA, VAKUFIMA, VAROŠIMA, VOJVODAMA, ZEAMETIMA, TIMARIMA, BEDELIMA, BERAYEAMA.
DEFTERDARIMA se skreće pažnja da sve bude dobro popisano po svim selima, MEZRAMA, i BAŠTINAMA, TIMARIMA, HASSAMA, BOSTANIMA, da se zna što je ČERAHORLUK…
DEFTERE treba napisati u više primjeraka i držati ih u DEFTERHANAMA. Za njihovu provedbu će se brinuti BULJUCI, AKINCI, AZAPI, CEBELI, DERBENDŽIJE, FARISI, GONULHI, JANJIČARSKE AGE, ORTE, ODE, MUSTAHAFIZI, ŠPANOVI.

Prema ovom "izvješću" sve je uredno napisano i popisano, a ne treba ni sumnjati da nije, kako se i pristoji, bilo i provedeno.
Priča se da su kmetovi prije dolaska Turaka, zbog terora feudalaca nad njima, priželjkivali Turke, kao osloboditelje. Da li im je bilo lakše pod Turcima, nikada nećemo saznati. Činjenica je da su mnogi emigrirali, ali je i činjenica da su mnogi preživjeli i poživjeli na svojim ognjištima i opet dočekali svoje nove gospodare i namete koji više nisu imali turske nazive, ali čini se, da nisu bili ni manji ni malobrojniji.
A sada pogledajmo što su sve TURCI na temelju gornjeg "izvješća" propisali Mikanovčanima 1579. godine.
Mikanovci tada imaju 36 kuća (35 vratnica) i jednog (1) birova (sudac, knez, starješina sela izabran između stanovnika sela na godinu dana). Imaju BAŠTINE (zemljište u posjedu raje) koje se zovu Metvarovica i Polanica, a u ataru Mikanovaca su i MEZRE (napuštena sela) HRVAT i GRADAC.
Daju u ukupnoj vrijednosti od 6.851 Akči (srebrni sitni turski novac) prihoda od desetina i poreza, po vrstama poreza:
1. Vratnica 35 1.400 Akči,
2. Pšenica , kejla 64 1.408 Akči
3. Napolica (mješavina žita i raži) 456 Akči (64 kejla)
4. Porez na drva i vrt 252 Akči
5. Od košnica 842 Akči
6. Od sijena 184 Akči
7. Od lana, konoplje, bijelog i crvenog
luka, kupusa i repe 415 Akči
8. Od leće, graha, slanutka i boba 200 Akči
9. Od voća i porez na tapiju 300 Akči
10. Od svinja i božićno klanje svinja 404 Akče
11. Od mošta (pinta 100) 500 Akči
12. Baduhava s poljarinom i porezima
na udaju i na vinsku burad 490 Akči

Uz pregled poreza za Mikanovce zapisana su i imena stanovnika:
Đurađ Bogdanić, Mati Đuraka, Berla pridošlica, Petar Lazović, Vuk Marić, Marko Laslov, Matijaš Muković, Dimitre Posavec, Mihal Suknari, Mikloš Radić, Ivaniš Sredić, Istruš Miklošev, Petruš, Jakob Kovač (sin Kovača), Martin Istrenić, Balaž pridošlica, Đuriš Matijašev, Mihal Stokačić, Đurko Kolesar, Vuk pridošlica, Mihal Sar(e)šić, Đula suknar, Marko Matić, Đura Tomašev, Marko Slančić, Balko Ontolović, Ferenc Stojić, Fabijan Suknarić, Ivaniš Batovački, Pejak Bilešković, Nikola Matić, Đurak pridošlica, Đurađ Brodenđan, Štefan Todilić,Vinko Gurevec.

Službeni naziv naše udruge (upisan u Pravila i potvrđen od Državne uprave) je: UDRUGA ZA PROMICANJE KULTURE "UMJETNOST JE DUGOVJEKA – ŽIVOT JE KRATAK ("ARS LONGA – VITA BREVIS"). Dodatak hrvatskom nazivu, na latinskom jeziku, "ARS LONGA – VITA BREVIS" koristi se kao SKRAĆENI NAZIV i na hrvatskom jeziku znači UMJETNOST JE DUGOVJEKA – ŽIVOT JE KRATAK.
Baš taj skraćeni naziv na latinskom jeziku zasmetao je ne(u)ke Mikanovčane, kao da poznavanje i uporaba latinskog jezika nije jedan od najvećih dometa naše civilizacije i obrazovanih osoba. Pa, zaboga, nije tako davno bilo, da je latinski jezik bio službeni jezik u Hrvatskoj ( Saboru, pogotovo!) i da je itekako služio i doprineo borbi Hrvata protiv germanizacije i mađarizacije.
Obrazlažući tu svoju odioznost prema skraćenom nazivu udruge napisanom latinskim jezikom, ti Mikanovčani (kao dobri i neprikosnoveni poznavatelji mikanovačkog naroda i samog pojma – NAROD) - govore: " E, baš ste našli kome ćete govoriti ARS LONGA – VITA BREVIS". "To naš NAROD ne razumije". "Naš NAROD je neuk, nenačitan" (Dobro, da ne kažu –glup). "NAROD ne shvaća". "NAROD se tomu smije, ruga". "NAROD VAM ZBOG TOGA NEĆE DATI NI MINIMALNU SVOTU ZA ONAJ VAŠ AMBAR".
(Po toj logici u mikanovačkoj firmi "TRITICUM" mikanovački narod neće ni poslovati, ni kupovati, jer ima latinski naziv! Ili u "DELMINIUM"-u, "LARIX" –u, "CASABLANCA"- i, "CAPITANO" –u, "NO NAME" – u ?!)
Dakle, tim, mikanovačkim NARODNIM DUŠEBRIŽNICIMA puna su usta NARODA. Oni su spremni, u ime toga NARODA žariti i paliti pojedinca koji se, eto, usudi napisati i rabiti poneku latinsku riječ, bilo kao ures svoga stila pisanja, bilo rabljenja latinskih sentencija i riječi kao sublimacije (isticanje uzvišenosti) pojmova koju ne može tako dobro pružiti niti jedan jezik, pa ni hrvatski.
Uostalom, gospodo, gdje ste vi vidjeli, čuli taj vaš NAROD? Gdje ste razgovarali s NARODOM, pa došli do tih, vaših "dubokoumnih" zaključaka?
Narod, javnost, javno mnienje, gospodo, u smislu kako ga vi shvaćate – NE POSTOJI! To su vaše iluzije, da takav narod postoji!
Pa nije, valjda narod, onih pet – šest bakica što se nađu uz kavicu i poneku rakijicu, pa "bistre" seoska događanja? Nije narod, valjda tridesetak umirovljenika, koji ništa drugo ne razmišljaju, nego kako će u jednodnevnom kupanju u sumpornoj vodi odagnati svoje išijase?! Ili nekolicina članova nekih udruga ili stranaka koje se međusobno ne podnose, jer misle da je politika HAJDUČIJA, A NE UMJETNIČKA INSPIRACIJA KOJA TREBA U MIKANOVCIMA STVORITI NEKI PLEMENITI NARODNI OBLIK ILI STANJE.
Narod, kao nešto samo po sebi – ne postoji! Narod, kao nešto što ima oblik, mišljenje, stavove, zaključke, namjere, djelovanje – ne postoji, nikada nije postojao i nikada neće postojati!
Narod je skup različitih pojedinaca, različitih mišljenja, materijalnog statusa, različitog obrazovanja i inteligencije, različitih političkih uvjerenja, moralnih, vjerskih nazora, različitih svjetonazora i "pogleda na svijet", različitih bolesti, mana, različitih sklonosti prema alkoholu, drogi, pušenju itd. itd.
Sve što neki narod, pa i hrvatski i "mikanovački" ima zajedničko je prostor koji su razno-razni, često puta kriminalni međunarodni činitelji omeđili kao njegov državni teritorij.
Tako i u Mikanovcima nema naroda koji bi znao koji je naziv udruge primjereniji. Ima samo pojedinaca kojima se taj naziv sviđa i pojedinaca kojima se ne sviđa.
Narod je, često puta nekontrolirana rulja, nahuškana od pojedinaca, koja će vas danas slaviti kao Boga, a već sutra urlati: "Raspni ga, raspni", kao što se dogodilo Isusu prije 1973 godine, kada je, ni kriv ni dužan, na sebe preuzimao grijehe tadašnjih ljudi, nadajući se, naivno, da će tadašnje poludjelo Čovječanstvo okrenuti list.
Takozvani narod, ili javnost, svejedno, "zapravo pojma nema ni o čemu, on samo kriči i ogovara, plače nad svojom sudbinom, i svi su mu krivi osim njega samog". (M. Krleža)
Još je Ivan Kukuljević (prvi koji je u hrvatskom Saboru progovorio hrvatskim jezikom) banu Josipu Jelačiću objasnio što je to narod. "Ne razumjevam ja pod narodom mojim – objašnjava Kukuljević – NEUKE MASE, koje fanatizam, ushićenje i zasljepljenje simo i tamo nagnuti može, već ja RAZUMJEVAM POD NARODOM ONE LJUDE, STARE I MLADE, KOJI SU OD POČETKA GIBANJA NARODNOG SVE DO DANAS U SVIH KRIZAH NAŠEGA POLITIČKOG ŽIVOTA NAROD RAVNALI, PODUČAVALI, TJEŠILI I ODUŠEVLJAVALI.
E, pa gospodo, za taj i takav narod je izmišljena udruga "ARS LONGA – VITA BREVIS"!
A što se uporabe latinskoga jezika tiče, Hrvati bi imali više sreće i kulture da ga što više uče i rabe, pogotovo što hrvatski jezik ne znaju baš naročito, o čemu se možete osvjedočiti čitajući ocjene iz hrvatskog jezika vaših sinova i kčeri u đačkim knjižicama.

Načelnik općine St. Mikanovci, g.Tadija Orlović i predsjednik Općinskog vijeća g. Ivan Konjarević su 28.XII 2005. godine, prigodom blagdana Božića i Nove godine pozvali na domjenak mikanovačke gospodarstvenike i predstavnike stranaka i udruga.
Između ostalog, bilo je riječi da će Općina tijekom 2006. godine ponuditi gospodarstvenicima lokacije u tzv. "slobodnoj zoni" za gradnju objekata, odnosno ostvarenja njihovih programa proizvodnje roba.
Pozvane su i mikanovačke udruge da svoje programe i zahtjeve dostave Općini, koja će ih podržati u realizaciji.
Udruga "Ars longa – vita brevis" je još 8. listopada 2005. godine poslala Općini svoj program rada u 2006. godini u kojem je i planirana svota općinske participacije u realizaciji.

Što se tiče realizacije programa u "slobodnoj zoni", ali i izvan nje (u postojećim objektima mikanovačkih poduzetnika i poljima mikanovačkih poljoprivrednika), udruga "Ars longa – vita brevis" preporučuje, da zainteresirani prouče veoma zanimljiv program KOJI JE PRIJE 25 GODINA POKUŠALA REALIZIRATI MIKANOVAČKA MJESNA ZAJEDNICA. Taj je program u Mikanovcima popularno nazvan "M I K A".
Program je izložen kao eksponat Izložbe prvih eksponata budućeg Zavičajnog muzeja i vrlo rado ćemo ga pokazati zainteresiranima, pa i Općini, ako ga želi nekom ponuditi.
Radi se o prijavljenom patentu broj 3407 ing. Velimira Sigala iz Daruvara koji omogućava organiziranje i proizvodnju u ČETIRI DJELATNOSTI (PROGRAMA) PRIMJENE TOG PATENTA:
1. PROIZVODNJU "MINI SILOSA" ZA KISELJENJE KUPUSA I DRUGOG POVRĆA,
2. PROIZVODNJU KISELOG KUPUSA I DRUGOG POVRĆA U "MINI SILOSIMA",
3. PRODAJU – DISTRIBUCIJU KISELOG KUPUSA I DRUGOG POVRĆA DO POTROŠAČA, UZ MOGUĆNOST RECIKLIRANJA "MINI SILOSA" (Prodaja kao plina u bocama)
4. PROIZVODNJU KISELOG KUPUSA IZVAN "MINI SILOSA" , ODNOSNO PUNJENJE "MINI SILOSA" ZA POTREBE TRGOVCA-DISTRIBUTERA.

"MINI SILOS" je izvanredno dobro rješen proizvod koji ima niz prednosti u odnosu na klasičnu proizvodnju, spremanje, čuvanje, pa i distribuciju ukiseljene zimnice.
To su plastične posude zapremnine 3 – 25 kg. koje omogućavaju (zbog izuzetno dobrog rješenja poklopca) da se zimnica u njima očuva i preko godinu dana, uz istovremeno trošenje. Dakako, ni postignuta prvobitna kvaliteta ukiseljenog proizvoda i njegov okus se ne mijenja!
Poklopac omogućava idealne uvjete za stvaranje ANAEROBNOG STANJA, TE ODUŠAK PLINOVA KOJI SE STVARAJU FERMENTACIJOM, ODNOSNO MLIJEČNO-KISELINSKIM VRENJEM, A SPRIJEČAVA OCTENO-KISELINSKO VRENJE.
Načeti sadržaj u "mini silosu" se ne mora ubrzano trošiti, jer se pritiskom na preostalu masu eliminira zrak koji prouzrokuje kvarenje, što opet omogućava spremanje nekih jela od kiselog kupusa i "izvan sezone". (npr. sarma usred ljeta!).
Obzirom da poklopac spriječava i octeno-kiselinsko vrenje, moguće je u velike potrošačke centre (hotele) u "mini silosima" slati npr. narezanu salatu od svježeg kupusa, jer mliječno-kiselinsko vrenje počinje tek za nekoliko dana.
SVAKAKO TREBA NAGLASITI DA POKLOPAC OMOGUĆAVA KISELJENJE BEZ KONZERVANSA, ŠTO PREDSTAVLJA VELIKI DOPRINOS U PROIZVODNJI ZDRAVE HRANE.
Tehnologija izrade "MINI SILOSA" JE JEDNOSTAVNA, ne zahtjeva VELIKA ULAGANJA, ne zahtjeva POSEBNO IZUČENE RADNIKE.

Nikada u svojoj povijesti Mikanovci nisu organizirali svoje gospodarsko djelovanje (naročito poljodjelstvo) na naučnim spoznajama. Sve se odvijalo stihijski, kaotično, neplanski, nepromišljeno i neznalački.
Tomu je puno uzroka i krivica. Na jednoj strani krivac je država, (od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, SR Jugoslavije, pa sve do današnje Hrvatske), a na drugoj vlasnik zemlje-seljak.
Država je kriva, jer nije stvarala povoljne uvjete, planove, strategiju itd. a vlasnik zato što nije znao, niti htio znati i učiti, misleći da je pametan za sve oblasti gospodarstva, a pogotovo što se zavaravao onom glupošću: "I moj je dida i dado tako radio, pa je bilo dobro." Osim toga, bezdušnom je rodbinskom diobom stvorio toliko zemljišnih čestica, da je to postalo povjesno neoprostivo. Dakle, pored države koja ga je cijedila i mljela, otimala mu i ono malo što je stvarao i sam je došao na ovo gdje je sada.
Proizvodnja mu je sitno-robna, nedovoljnih tržnih viškova, gotovo autarkična, preskupa, uz ulaganje puno mučnog, tjelesnog rada, koji ga naprosto uništava i matematskom sigurnošću ga vodi u bolest i bijedu. Osim toga, ostario je i nemoćan, sinovi i kćeri su mu u gradovima i ne misle se vratiti!
Mikanovac, ing. MARIJAN BEKAVAC – RINE ponudio je općini St. Mikanovci izradu studije kao polazišta za donošenje odluka o rješenjima poljodjelske proizvodnje.

POLAZIŠTA PROGRAMA

1. Činjenica da se hrvatsko selo nalazi na povijesnoj prekretnici, kada treba postaviti temelje nove budućnosti i kada imperativno mora osmisliti projekte za vremena koje dolaze, pogotovo što će poljoprivreda i turizam biti temelj razvoja Hrvatske,
2. Svjetske, a pogotovo europske tendencije moraju biti usvojene!
3. Stanje društvenih procesa. (u Mikanovcima je naročito izražena deagrarizacija, depopulacija, urbanizacija i migracija),
4. Zemljište i tlo (fizikalna, kemijska, biološka svojstva, te predodređenost kultura),
5. Mjere poboljšanja tla (rigolanje, drenaža, kalcizacija, kalcifikacija, fosfatizacija, stajski gnoj, zelena gnojidba),
6. Klima,
7. Struktura usjeva, stočni fond i kapaciteti polj. objekata,
8. Bruto vrijednost (prihod po granama djelatnosti),
9. POLAZIŠTE JE I DETALJNA ANALIZA PODATAKA IZ POPISA POLJOPRIVREDE ZA OPĆINU MIKANOVCI IZ 2003. GODINE.

PREDLOŽENI PROGRAMI

1. Gospodarenje tvarima i energijom ("GEIT")
2. Bilinogojstvo: žitarice, mahunarke, krmno bilje, industrijsko bilje, voćarstvo, vinogradarstvo, vrtlarstvo, povrtlarstvo ("BILP")
3. Stočarstvo: govedarstvo, svinjogojstvo, ovčarstvo, kozarstvo, peradarstvo ("STOP"),
4. Dorada, prerada i usluge (dorada i prerada sirovina biljnog i životinjskog podrijetla, usluge u poljodjelstvu) ("DIPU")
5. Seoski i lovni turizam ("SELT")

PRIMJENOM PREDLOŽENIH PROGRAMA U SKLADU SA STUDIJOM, PROJEKCIJA PRIHODA SA 15 milijuna Kuna u 2003. godini RASTE NA 45 milijuna Kuna u 2009. GODINI I 60 milijuna Kuna U 2013. GODINI!

OSTALI SADRŽAJI STUDIJE

1. Usklađenost propisa, preporuka, zakona Europske Unije, Republike Hrvatske i općine Mikanovci,
2. Put-usmjerenje samosvojne agrarne politike općine, koja se uklapa u tokove i kretanje agrarne politike Republike Hrvatske i EU,
3. Mogućnost povećanja prihoda po jedinici površine zemljišta, bruto prihod po glavi stanovnika (iz poljoprivrede), bruto prihod po gospodarstvu, te povećanje ukupnog bruto prihoda općine (do 2010. godine za 300%!)
4. Korištenje novčanih sredstava za izvedbu programa: (Pretpristupni fondovi EU, sredstva za razvoj poljoprivrede u Republici Hrvatskoj – poticajna sredstva).

NOSITELJI PROGRAMA

1.Općina Stari Mikanovci,
2.Investitori, pojedinačno: poljoprivredna gospodarstva, udruge, zadruge, mala korporativna društva i druge asocijacije, poduzeća, d.d., doo.

TREBA LI ISTAĆI DA JE OVAJ PROGRAM DOSTAVLJEN OPĆINI STARI MIKANOVCI 17. OŽUJKA 2005. GODINE I DA OD TADA "ČAMI U LADICI", A DA GA NIJE NITKO NI PROČITAO, A KAMO LI POKUŠAO POKRENUTI NEKU RASPRAVU.

Puno je vode proteklo ovdašnjim vodotocima: Kaluđerom, Biđem, Kladavcem, Jošavom, Malom Jošavom, Skadnjem, Križnim Jelavom, Studencem, Ladnivodom, Žavorijom i Prkosom od pojave prvih naselja u mikanovačkim atarima.
Postojala su u pretpovijesno vrijeme, u vrijeme Kelta, Ilira, tajanstvenih Vučedolaca iz Slavonske kulture 5.000 – 4.200. godine prije Krista, u vrijeme početka gradnje egipatskih piramida, Troje, Rima, u Srednjem vijeku, u tursko vrijeme.
Prigodom gradnje škole (mikanovačke Sorbone) na Gradini, iskopan je srebrni keltski novac, podovi kuća, keramika, "dvojna" posuda iz Slavonske (vučedolske) kulture, razni nakit, fibule itd.
Na istoj je Gradini Marsigli 1726. godine zatekao ostatke neke obrambene kule i drugih fortifikacija ("mikanovački šanac zvani") koji su "u staro doba izgrađeni".
Predpovijesni lokalitet je i Čanića stan, elipsasto povišeno zemljište uz željezničku prugu. Tu se, još i danas mogu pronaći ostaci keramike, utezi za ribarske mreže, kosti.
Na mikanovačkom Utvaju (zemljište zvano Kaluđer) također je pronađena keramikai posuđe).
U ataru Paskovac pronađen je opekom zidani rimski grob, kameni žrvanj i keramika.
U šumi Cerik nađena je neuobičajena kamena sjekira. U toj šumi je i danas vidljiv neki stari (rimski?) put čiji se pravac naslučuje prema Arduševcu?
U šumi Muško ostrovo (Panjik-Stara Zabrana) je neki put koji narod zove "rimski".
Prigodom kopanja bunara na Salašu (danas farma Petričević) pronađena je keramika.
U ataru Glavnik (prvotno ime "Glavić") u rudinama Pepelana, Stara Vrbica, Zdenac nađena je kamena sjekira.
U blizini Glavnika, u ataru Prisunjače, uočen je izuzetno lijep primjer utvrđenog naselja iz Slavonske (vučedolske kulture).
U neposrednoj blizini istočnog zida današnje vjeronaučne dvorane, također su odtaci neke stare građevine. Pokojni svećenik Antun-Milošević-Barba, govorio je da je to ulaz hodnika koji vodi u Gradinu.
Oko crkve sv. Bartola u Novim Mikanovcima, tom dragulju mikanovačke, slavonske i hrvatske povijesti, još i danas se mogu naći rimske opeke.
Oko crkve je bilo mjesto HRVATI kao centralno naselje velikog posjeda koji se prostirao na današnjim atarima Đurđanaca, Vrbice, Mikanovaca, Prkovaca, Retkovaca, Vođinaca i Koritne. Pored HRVATA na posjedu su bila mjesta: Sv. Nikola (Mikanovci), Đurđanci, Vrbica, Salaš, Ostrigovci, Pečkovci, Vođinci, Blaževci ili Peskovci, Petrošinci i Vinjak.Mikanovci, Đurđanci, Vrbica i Vođinci i danas postoje, a na ostala mjesta nas podsjećaju nazivi pojedinih dijelova atara: Paskovac, Vinjak, Petruševci, Salaš (farma Petričević).
Taj veliki posjed se također zvao HRVATI, vjerojatno po imenu centralnog naselja. Ime posjeda i naselja održalo se sve do turskih vremena. Tako se u popisu Požeškog sandžaka iz 1579. godine spominju Mikanovci sa mezrama (mezra=ranije naselje) Gradac i Hrvat, te baštinama (atarima) Metvarovica i Polanica.

Po imenu posjeda su i mađarski plemići Bančaji (Ivan Ladislav, Pavao) dobili prezime HRVATSKI (Horvati).
Mikanovački Horvati su bili značajne osobe u slavonsko-hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti. Bili su na čelu pokreta protiv Sigismunda Luxemburškog. U bitki kod Gorjana 25.VII.1386. godine zarobili su mađarsko-hrvatske kraljice Mariju i Elizabetu. Eleizabetu su dali jastukom zadaviti u Novigradu na moru. Tom su prigodom Dubrovčani priredili misu zadušnicu. Mariju su oslobodili Mlečani i vratili ju Sigismundu, jer mu je bila zaručnica. Dubrovčani su to proslavili i na slavlje potrošili čak 30 perpera.
Ivan Horvat se borio na Kosovu Polju protiv Turaka. Sigismund ga je zarobio kod Dobora (Modriča) i dao ga ubiti (rasčetvoriti) u Pečuhu.
Ivanov brat Pavao bio je zagrebački biskup i značajan činilac u državnim poslovima. Eto, tako su Mikanovčani dali Zagrebu biskupa 600 godina prije Bozanića! I Pavao je bio zarobljen kod dobora, ali mu se od tada gubi svaki trag. "Špekuliram" da je umro zatočen u samostanu u Vrbici koji je njegov brat Ivan (ban) sagradio dopuštenjem Pape 1386. godine za borbu "protiv šizmatika i bogumila".
Radi uspomene na Horvate, jedna ulica u Starim Mikanovcima se zove ulica Bana Ivaniša Horvata. (Bivši Mišin sokak, odnosno bivša ulica Lavoslava Šrajera)
Mikanovci se spominju i u jednom zapisu 1z 1395. godine. Dobili su ime vjerojatno po crkvi posvećenoj sv. Nikoli (Szenth Miklosz) koja se nalazila u tom naselju. Kako se u narodu Nikoli kaže Mika, s vremenom je nastao i naziv selu – Mikanovci. Otud je i naziv jedne ulice u St. Mikanovci – ulica sv. Nikole (bivši Grobljanski sokak, odnosno bivša ulica Stjepana Jelića).
U Tursko vrijeme su Mikanovci pripadali Požeškom sandžaku, kadiluku Gorjani kojije imao sjedište u Đakovu. Mikanovačka nahija zvala se JOŠAVA, koja je imala i sela: Berjan(i)ce sa česticom Podgajci i zemljištem Ušvarci,Abramovci, Pripojovci, Divošinci, te mezrama Pasakovci, Petroševica, Vrbnica (ili Vrbinci-Vrbica?), Vučevica s česticom Dragašnica i Dolanc, te mezrama Julkovica, Kolkoševica, Gajić, Topolanice i Obrevac, Pavlovce s mezrom Martina Dijaka i livadom Feruha Kethode, Viškovce s mezrama Andrijaševci i Polubovci, Jošavu sa selištima Bježanija i Peštenica i mezrom Izlatnica, Đurđance s mezrama Popovci i Erdeševci, te selo Dopušanci s mezrama Gadekovci i Orašanci.
Mostovi na rijeci Jošava pripadaju također nahiji Jošava, a mora ih održavati stanovništvo 50 rajinskih kuća iz Vučevaca, Viškovaca, Đurđanaca, Junakovaca, Velikog Sela (Velič Vas, Velika Vas) i Kečinci.
Godine 1579. Mikanovcima je određen porez (desetina) u vrijednosti 6.851 turkih Akči. Imali su tada 36 kuća. Zadnji turski vlasnik Mikanovaca bio je neki Ali-beg iz Đakova.
Iz turskih ruku Mikanovci su po oslobođenju Slavonije od Turaka prešli u posjed Đakovačke Biskupije. U početku su, dakle bili "Paoraši". Po popisu iz 1702. godine imaju 7 zemljišnih posjeda (sesija, zadruga) kojima je na čelu jedan domaćin. Bilo je 26 oženjene braće i njihovih 4 oženjena sina, te 3 najamnika, došljaka i stanara. Imaju 21 konja i ždrebadi, 36 volova, 33 krave, 49 teladi, 106 koza i ovaca, 266 svinja i prašćića, 33 košnica pčela. Obrađivali su 75 jutara žita, 9 jutara ječma, 12 jutara zobi, 25 jutara prosa i kukuruza, te 9 jutara livada. Neobrađene zemlje bilo je 585 jutara. Po narodnosti i vjeri su svi Mikanovčani SLOVINCI – KATOLICI. Nešto kasnije, kada su na ovu praznu zemlju došli ŠOKCI IZ BOSNE, oni su "pošokčili" starosjedilačko slovinski stanovništvo i tako su Mikanovčani postali ŠOKCI, a taj naziv i danas s ponosom nose i ističu.
Prezimena mikanovačkih Slovinaca po popisu iz 1702. godine su: Abramović, Brzak, Brotić, Bastić, Babin, Cvrković, Dunković, Đurić, Galetić, Grnić, Habjanić, Ivanovac, Jakšo, Jovanović, Jerković, Kulundžić, Kunarović, Kablar, Lošić, Markalušić, Mihotić, Martinčević, Sokatić, Spahija, Starac, Svirac, Šarac.
Stanovništvo Mikanovaca povećava se doseljavanjem (naročito Šokaca iz Bosne) pa se već 1724.-1737. godine pojavljuju nova prezimena: Birov, Debelić, Fališevac, Ivanov, Krnjić, Lukačević, Pejaković, Ručević, Radulović, Stojanović, Štrbenić, Vinković.
Poslije Turaka Mikanovci imaju 3 šume: Busiju –900 jutara, Gajić – 700 jutara i Rinovicu – 400 jutara. Slobodno love ribu u Biđu, koji ima najviše štuke. Pravo lova pripada im još iz turskih dana.
Granice mikanovačkog atara sa susjednim mjestima su: na istoku s Vođincima potok Sovorija (Žavorija) koji se ulijeva u Biđ.
Južna granica je Jošavička bara (Stari Biđ). U zapadnom dijelu Jošavičke bare Mikanovci graniče sa nestalim selom Bježanija (dio atara u Đurđancima.
Zapadna granica Mikanovaca ide od Jošavičke Bare na sjever sve do Hasine Busije, gdje Mikanovci graniče sa Đurđancima.
Sjeverna granica Mikanovaca opisana je u popisu iz 1702. godine škrto. Kaže se: "od podneva (juga) u konšiluku selom Mikanovci". Ustvari, tu se opisuje južna granica sela Vrbice. Zato mislim da je ta granica bila onda, kao i danas, dakle od vodotoka Zdenac na Ladnivodu, pa na šumu Cerik.
Prema tome Mikanovci su obuhvaćali današnji staromikanovački i novomikanovački atar. Takvo je stanje bilo sve do 1745. godine kada su iz okolice Cetingrada doseljeni Kordunaši. Tada je nastalo novo Naselje – NOVI MIKANOVCI, i tada su Mikanovcima dodali naziv STARI, iako bi bilo ispravnije da su im vratili stari naziv – SVETI.
Stanovništvo Novih Mikanovaca je onaj potok Žavoriju prozvalo KORANOM, a dio naselja – CETNGRAD! Sic transit gloria mundi!
Stari Mikanovci, kao i većina Mikanovčana starosjedilaca imaju i "špic-name" (nadimak). Mikanovce zovu i NA ORAJU (orahu). ili KO MIKANOVACA NA ORAJU.
Priča se da je taj naziv nastao po mikanovačkim švalerima koji su se, ne znajući jedan za drugoga, zatekli na granama jednog orha u ŠUŠNJARU, istočnom dijelu Mikanovaca, u kojem je stanovala jedna krasotica, udovica. Bećari su čekali su strpljivo svoj red u snašinu sobu, pa dočekali i zoru! Možda je i to razlog što Mikanovci nisu mgli dobiti naziv SVETI.
Neka! Bolji je i naziv NA ORAJU, NEGO DA SU NAS NAZVALI " Kupusari", "Pečenjaci", ili "Đedovi", kako zovu Mikanovcima susjedna sela.
Iz osvete, što nisu mogli dobiti naziv "Sveti" Mikanovčani su otišli u drugu krajnost. Tako su današnju Kolodvorsku ulicu prozvali "Picin Dol", a današnju Đakovačku – "Šestoguzovac i "Lički kraj".
Osim toga, nisu htjeli slušati naloge iz sjedišta Župe, to jest iz Vrbice, da ne smiju igrati kola, uz tamburu po sokacima i drumovima. Taj "gadni" običaj iskorjenio je vrbički župnik u Vrbici, ali Mikanovčani za to nisu htjeli ni čuti.
Zato danas imaju najbolji folklorni ansambl u državi, a Vrbičani su svoj tek nedavno osnovali.
Mikanovci su iz svjetovne jurisdikcije Đakovačke Biskupije izuzeti 1743.-1745. godine i prevedeni u Vojnu krajinu (Granicu). Prestali su, dakle biti "Paoraši" i postali "Graničari" – pravoužitnici, "antemurale christianitatis". Krleža bi rekao da su postali hrana austro-ugarskim topovima, jer su kao vojnici u miru branili Carstvo o svom trošku, a u ratovima uz Savu i po ostatku Europe ginuli o državnom trošku. Zbog toga su imali neka prava (pravoužitništvo) koja nisu imali seljaci izvan Granice.
Stanovništvo Mikanovaca, ulaskom u Granicu opet raste doseljavanjem iz drugih mjesta. Otuda, vjerojatno i nova prezimena: Antinac, Aljmašanac, Čajkovac, Budrovac, Bunjevac, Kranjac, Novosel, Posavac, Srijemac, Vukovac, Podbiočić, itd..
Teritorij Slavonsko-srijemsje vojne granice (Vojne krajine) nije bio u sastavu Slavonije, odnosno Hrvatske, nego je bio posebna politička tvorevina pod direktnom vojnom komandom u Beču. Otuda u Spomenici mikanovačke škole za učitelja Miju Zreleca iz Đurđevca piše da je "došao u Mikanovce iz Hrvatske".
Granicu su čuvale tri slavonske regimente osnovane 1747. godine. Regimente su dobile imena po tadašnjim tvrđavama: Gradiška, Brodska i Petrovaradinska) Osim te tri regimente Granicu je osiguravao i Šajkaški bataljon (riječna mornarica) sa sjedištem u Mitrovici. Štabovi regimenti bili su u Novoj Gradiški, Vinkovcima (Brodska regimenta) i Petrovaradinu. Brodsa regimenta je nadzirala 90 sela. Bila je podijeljena na 12 kompanija. Sjedište VII. kompanije bilo je u Ivankovu, a toj kompaniji su pripadali Stari Mikanovci (446 muških glava), Vođinci (339 muških glava), Novi Mikanovci (121 muška glava), Retkovci (486 muških glava) . Kompanija je imala ukupno 212 vojnika, koji su imali jednoobrazne uniforme. Sjedište mikanovačkih vojnika bilo je u "zgradi straže", danas Župni dvor.
Kada nisu bili u službi, uniforme su držali u zato posebnim ormarima u svojim kućama. No, "u civilnoj" odjeći su nastojali imati obilježja svoje kompanije. O tome naročito svjedoće reklje koje se od kompanije do kompanije razlikuju po šarama. Čini se da je VII. kompanija imala "službene" šare – ružmarin, ili srceta i jabuke, a pantljika na šeširu je bila zelene boje!
Granica je, preko kapetana kompanije sve, ama baš sve nadzirala, vidjela i čula. Sve je uređivala izdavanjem tzv. "ZAPOVIDI" koje je "tambur" (bubnjar) oglašavao na nekoliko mjesta u selu. Na primjer:
"Mnogi se usuđuju rakiju na manje od akova prodavati, daje se dakle na znanje, da ako bi se koji ubuduće usudio rakiju na taj način prodavati, sva će mu se oduzeti i muntati hoće", ili:
"Graničar Marko Vincetić iz Štitara jeste radi krađe 10 PUTA KROZ 300 MOMAKA ŠIME TRČAO, ili "Budući da će Regimenta ovoga prolića u seldata NA JEDNU FORMU SVE BRKOVE RIHTOVAT, zapovida se pod prijetnjom najoštrije kazne da se ni jedan soldat usudio nije svoje brkove odrezivati."
Uvodila je Granica red najviše silom. Po današnjem shvaćanju bila je to tiranija, no poslije onoga što se desilo kada je Granica razvijačena 1873. godine (dioba zadruga, usitnjavanje zemljišta, bezobzirna eksploatacija šuma, pad morala itd) ljudi su žalili za Granicom, jer je njena uprava bila stroga, ali pravedna.
U svojoj dugoj povijest Mikanovci su imali 4 crkve. Prva je bila, već spomenuta crkva sv. Nikole (ne zna joj se lokacija), druga sv. Bartola u Novim Mikanovcima (sve do 1776. godine), treća (drvena) sv. Klare i Apolonije (bila je preko puta Grobljanskog sokaka) i četvrta (današnja) koja je izgrađena 1810. godine.
Mikanovci su sve do 1869. godine pripadalu župi čije je sjedište bilo u Vrbici. Od 1869. su samostalna Župa.
Školu su izgradili 1828. godine nastojanjem Granice, ali o svom trošku. Imali su i dvije vodenice; jednu na potoku Žavoriji, a drugu u blizini današnjeg lovačkog doma "Artemidin hram". Zato se cijeli taj zemljišni prostor još i danas zove "Vodenica".
Neki, neupućeni tvrde (čak zlonamjerno) da se mikanovačka šokačka krv "istanjila", a Šokci "nestali". Ovo, sa "istanjenjem" krvi je možda i točno. Tekla je ta šokačka krv vjekovima u potocima. U Šestgodišnjem ratu u koji ih je odveo M.A. Reljković kod Bratislave, u četiristotinegodišnjim ratovima gospodina Habsburga i mađarskih grofova, u Jelačićevim postrijbama protiv mađarskih grofova, u austrougarskim postrojbama po Rusiji, Galiciji, Italiju, Albaniji, Rumuniji, Srbiji, u njemačkim postrojbama kod Staljingrada, u ustaškim kod Krašića, u domobranskim po Bosni, u partizanskim diljem Lijepe Naše, u Domovinskom ratu u Vukovaru i okolo njega.
Samo u II. svjetkom ratu poginulo je oko 200 Mikanovčana ili 10% tadašnje populacije!
Pa ipak, tvrdnja da su mikanovački Šokci "nestali" nije točna. Mikanovački Šokci su odselili iz Mikanovaca i razmilili se Lijepom Našom. Tamo su postali radnici, učitelji, profesori, doktori, naučnici (neki čak i svjetskog ranga). Neki su izračunali da u današnjim Mikanovcima živi trećina starosjedilačkog stanovništva. No, neki su izračunali, da ih je diljem Lijepe Naše još jedna trećina! Pa kako onda mogu nestati mikanovački Šokci?! Pa nije valjda njihova smrtnost veća od smrtnosti ostalih hrvatskih etnosa!