"Deset krvavih godina" sam
"Na rubu pameti", ali
"Zastave" Ti vijem.
"Dvije historije" još uvijek
ima Hrvatska radi
"Malograđanske historijske sheme"
"Prvi dani apokalipse
i politika puna rodoljubnih nada"
u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj
razočarali me, pa
"Amsterdamske varijacije" držim
aktualnim i opominjujućim.
Kod nas, u našem dičnom selu Mikanovcima puno se ogovara i kleveće na sve strane (kao u svim malim zakucima koji hoće igrati ulogu velikih centara, te obavljaju neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage.)
Mikanovački ljudi su takvi, rezoniramo pomirujući se u sebi sa svojom osnovnom druželjubivom idejom da ljude treba voljeti jer su više glupi nego zli, vjerujući negdje duboko intimno u sebi da još nitko, kroz duge vjekove ljudskog iskustva, nije otkrio ljudskoj gluposti lijeka i da će tako kako je danas, to jest poluljudski i poluglupavo, potrajati još prilično dugo u zbrkama oko nas i u nama.
Promatrajući mikanovačke ljude sa prilično svježom znatiželjom, primjećujemo kako se oni uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje selinom teže. Postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato. Ljudi se progone uzajamno i osjećaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od riječi, ljudi se njuškaju međusobno nepovjerljivo kao zvijeri.
Ljudi jesu zapravo dvonoge životinje. Ljudi kradu jedni drugima misli i novac kao opice u prašumama što kradu jedne drugima banane.
Ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrionima kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takvima potpuno neshvatljive i nerazumljive glazbe. Ljudi se tjeraju u slaboumnoj kružnici takozvanog socijalnouslovljenog karuzela i, kao na pravom sajamskom vrtuljku, ti su jahači na drvenim konjima društvenih predrasuda doista uvjereni da galopiraju nevjerojatnom brzinom u zatvorenom krugu "uspjeha".
A kada se od vremena na vrijeme takav sajamski vrtuljak raspadne i kad ti obezglavljeni jadni konjanici neočekivano poispadaju iz kolotečine, bjesomučni jahači svojih karijera ne snalaze se bez drvenih konja.
Uvjereni su kako je karneval doista tragično završio samo zato jer je vjetar odnio njihove klaunske kape. Da se to kojim slučajem dogodilo drugim maskama, bilo bi im smiješno. Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći, zaboravljajući da je tuđa nesreća njihova vlastita.
Mikanovčani se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda neizmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.
Mikanovčani su sebeljubivi jer nisu siti, jer strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su poniženi i jer im je učinjeno krivo, nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi bližnji, nesretni su, pozlijeđeni, ozlojeđeni, u krpama, pod smrdljivim perinama hrču, zaviđajući jedni drugima na lončiću kave, na čistoj jastučnici, na novom biciklu, zanovvijetajući za svaku sitnicu kao čavke na grani.
U dugoj povijesti Mikanovaca raspalo se puno vrtuljaka, a u intermezzima raspada, jahalo puno drvenih konjanika koji su mislili svojim drvenim sabljama ostaviti trajne ožiljke na mikanovačkom tkivu.
Htjeli su biti alfa i omega i mjera svim stvarima i događajima. U njihovim, kao bajbok uskim mozgovima, bez dara i znanja, stvarani su sudovi i presude o vrijednosti napisanog, ili naslikanog, o tome "što može ići, a što ne", što će se financirati, a što neće, što će se graditi, a što rušiti, tko je dobar i podoban Hrvat, a tko nije i takodalje i tomuslično.
Može se zamisliti koliko znaju ti ljudi kojima je i osnovna škola bila nesavladiv intelektualni napor i koji u životu, osim sportskog tiska i "Večernjakove" crne kronike ništa pročitali nisu!
To je gluhonijemi svijet koji samodopadno blebeće da je poezija "istomštogođ" i svakoješta, trlababalan, to je siva praznina praznog svijeta koji živi na praznoj planeti lišen svega što je čovjek usred tmine ikada osvijetlio vlastitim srcem, a to je na kraju, jedino što daje vrijednost ljudskom životu.
Apoetski mozgovi lišeni su osjećaja estetskog intenziteta koji nesumnjivo postoji, i to veoma jasno, da ne kažem, krvavo, baš kao i ljudska utroba što postoji, isto tako krvavo. Postoje boje i uživanje u polikromiji, a opet ima daltonista kojima boje ne govore ništa.
Puno se Mikanovčana odupiralo (i odupire) tim zastupnicima tromosti duha, iako zbog toga imaju negativnih posljedica.
Ali, ako čovjek živi pod krinkom, ako se ne odupire logikom, ako ne odbija izazove, on potiskuje svoje vlastite istine i tako samozatajno ponižen, predaje se pasivnoj šutnji, koja nikako i ni pod kakvim uvjetima nije spojiva sa dostojanstvom osobe, vrijeđajući čovjeka u onom što je najbitnije u njemu: u PONOSU.
U ovakim ljudskim okruženjima, u Mikanovcima je zaista teško isticati svoja, vlastita uvjerenja, jer su takvi poleti osobno smioni i opasni. Za to treba imati krila galeba burevjesnika, snagu sibirskog vuka, snagu divlje neukrotive zvijerke, a ne sklonosti dvopapkarskih preživača što čitave dane melju po svojim jednjacima prežvakane tuđe laži.
Obrati u pristupima najrazličitijim pitanjima u politici, gospodarstvu, kulturnim zbivanjima, religiji i uopće mikanovačkim odnosima, obavljaju se u ovom selu za stoosamdeset stupnjeva, dvadesetčetiri sata na dan, godinama.
To su Mikanovčani genetski naslijedili od hrvatskih političara od zakarpatskih dana do danas. Nesposobni da sami sobom vladaju i upravljaju.pozvaše naši drevni preci finske i normanske osvajače Varjage da nad njima zavladaju.
Po dolasku na istočnu obalu Jadrana (pod mudrim vodstvom Hrvata, Lobela, Kluka, Muhla, Kosene i njihovih sestara Tuge i Buge) porodismo svoje vlastite kraljeve i ne smirismo se dok ih nismo pobili.
Kada smo ih pobili, poklonismo se grbavom kralju mađarskom na Dravi Godine Gospodnje 1102. Od tada, pa sve do 1527. godine borimo se oprotiv Mađara, pa kada nas je Turčin kod Mohača zajedno s njima pogušio u mohačkim močvarama i uništio mađarsko kraljevstvo, umjesto da sami sobom zavladamo, potražismo u rekordnom roku sebi drugog gospodara – gospodina Habsburga.
Ali, odmah smo protiv gospodina Habsburga počeli borbu u novoj krvavoj rundi od četiristotine godina, pa kada je pobijeđen 1918. godine, naš se Stipica Radić sav upeo da spasi dinastiju, iako je svakom europskom vrapčiću bilo jasno da toj konjunkturi spasa nema.
Kao poklisar Zrinskog, kapetan Bukovečki u Carigradu i na Rodosu, što pregovaraše diplomatski s Turcima za spas Hrvatstva, i Stjepan Radić (tada republikanac) putuje u crvenu Moskvu, da poslije povratka legne pod sjekiru i dade da mu Srbi odsijeku republikansku glavu. U Moskvi, grlat kao pravi tamburaš, prijeti srpskoj dinastiji sa osamstotina tisuća svojih tamburaša, a na povratku grmi protiv boljševizma, postaje ministar na srpskom dvoru, pleše s Kraljicom "seljančicu" i umirovljuje Vladimira Nazora.
Bogumil, Hrvat, suveren Bosne, Hrvoje Hrvatinić, postaje vazal Stambula, a njegovi nasljednici primaju Islam.
Grof Petar Zrinski sanja o hrvatskom suverenitetu, a poslije pregovora s Francuzima i Turcima iz lojalnosti prema Habzburgu polaže svoju glavu pod njihov mač u Bečkom Novom Mjestu. Amen!
Hrvati primaju križ iz Rima, zaboravljaju svoje bogove Svantevida, Paruna, Vesnu, Ledu i još poneke, a onda odmah postaju glagoljaši. S glagoljicom se bore protiv Rima, a s latinštinom protiv germanizacije i mađarizacije.
U sklapanju ugovora i glupih političkih paktova tu su hrvatski političari stručnjaci vjekovima. U realizaciji tih sporazuma protustranke imaju, dakako krivo, a Hrvati pravo. Dakle, sami paradoksi, impulzivna nepromišljenost i bacanje iz ekstrema u ekstrem.
Sve se to, na vlas dešava(lo) u Mikanovcima!
Sjećate li se ne tako davne strašne depresije i potpune rezignacije koja je bila spopala naše nacionalo biće? Već je bila nepovratno prošla maspokovska euforija Hrvatskog proljeća, a ugasio se gnjev koji nas je grijao u postkarađorđevskoj zimi; ostali smo sami, okruženi mržnjom svih naroda zajedničke nam države Jugoslavije i prezirnom nezainteresiranošću ostatka svijeta.
Ne samo da nismo vidjeli nikakve izglede u budućnosti nego ni bilo koje uporište u prošlosti: sve su nam bilance pokazivale da je svaki naš povijesni pothvat završiuo nekakvom XXI. sjednicom.
Ali, ni narodi ne mogu vječno tumarati bez orjentira i oaza u bespućima povijesnih zbiljnosti. Moraju postojati neka nedvojbeno uspješna stoljeća, a ne da se, recimo, na diletantsku Krbavsku bitku nadoveže šeprtljava velikaška urota protiv Habsburga, a zatim se pred Europom jelačićevski obrukamo u zaštiti te iste medikritetske monarhije, da bi se poslije išlo s guskama u maglu, a onda se s Pavelićevim "strahotama zabluda" došlo do Bleiburga i sve tako dalje…
DUBROVNIK mi se učinio ona točka u svemiru na koju se može postaviti poluga za odbacivanje ove zemlje u orbitu novog europskog poretka. Zahvaljujući raguzinskim papirima opet sam povjerovao da će Hrvatska, sada, kad joj se ostvarila državotvorna šansa, znati na pravi način iskoristiti blagoslovljeni trenutak.
Za novu državu, za koju su proliveni slapovi hrvatske krvi u Domovinskom ratu, mislio sam, imat ćemo sve modele ponašanja i uzore svih bitnih institucija. Neka veliki imperijalni narodi nađu svoje Napoleone i Aleksandre, koji će ukinuti parlamente i maknuti s puta sve kontrolne mehanizme vlasti kako bi ušli u svoje genijalne osvajačke vratolomije, ali mi Hrvati to nećemo učiniti, jer bit će nam uzor DUBROVNIK.
DUBROVNIK, Grad koji kao da je veličanstveni nadgrobni spomenik lijepoj Harmoniji, kćeri Aresa i Afrodite; DUBROVNIK, skladna država koja je punih šest stoljeća preživjela s istim susjedima, istim religijama, istim jezicima, istim intrigama i istim mržnjama koje će do vijeka okruživati svaku hrvatsku državu, ako je uopće bude.
Po zakonima sklada oblikovali su Dubrovčani ne samo svoja kamena zdanja nego i živo tkivo običaja, navike, privatnog i javnog ponašanja. Možda će se to učiniti paradoksalnim, ali stari, aristokratski Dubrovnik bio je upravo bolesno nepovjerljiv prema instituciji vladara i ljubomorno je čuvao sve oblike republikanskog državnog ustrojstva.
U stoljećima trajanja Republike, na čelu državnog aparata stajao je Knez, biran iz redova vlastele, ali je njegov mandat trajao samo mjesec dana (a i to vrijeme, prekratko da stekne slavu, ali i da počini bilo kakvo zlo, provodio je kao kažnjenik u Dvoru iz kojeg nije smio izići).
Zahvaljujući i sumnjičavim zakonodavcima, Dubrovnik je jedna od onih država čiju povijest djeca teško uče, jer se događaju ne vežu ni uz jednu ličnost. Dubrovčani nisu htjeli dopustiti da bilo koje smrtno biće svojim zaslugama previše zaduži Grad, niti je bilo kome bilo dopušteno da ostane Gradu dužan. Ni od koga se nije tražilo više nego što nalaže dužnost, niti je tko od svoje dužnosti mogao biti pošteđen.
Vlastela je prepuštala građanima mnoge poslove u diplomatskom aparatu, ali na najvažnije pothvate samo su oni imali privilegij.
Međutim, puku za utjehu, te su najviše časti bile povezane i s najvećim tegobama. Još prije nego bi poklisar krenuo na put o njegovoj misiji je raspravljao Senat, sastavljajući preciznu instrukciju, i svi članovi tog svemoćnog i neumoljivog Vijeća umoljenih, imali su pravo iznositi vlastite ideje, prijedloge i primjedbe, osim samog poklisara, koji uopće nije smio sudjelovati na sjednici. Čak je senatorima, rođacima izabranog poklisara, zabranjivan pristup prigodom sastavljanja instrukcije, kako ne bi utjecali na određivanje njegovih zadaća…
Napokon, kad (i ako bi) se poklisar sretno vratio kući, morao je pred strogim knjigovodstvom Republike položiti račun za svaki groš troška. Pronevjere su u dubrovačkoj diplomaciji bile prava rijetkost, budući da se mudri Senat unaprijed osigurao: svakog poklisara – vlastelina pratio je na putu blagajnik – pučanin. I sve tako dalje….
No, Dubrovnik, na žalost Hrvata nije postao uzor pravnoj hrvatskoj državi. Kult ličnosti i dalje je zadržan kao nešto vrijedno i neprikosnoveno. Hrvati nastaviše starom praksom i parolama: poslije Tita – Tito, poslije Tuđmana – Tuđman, poslije Stipe – Stipo, poslije Ive – Ivo itd. itd.
A Mikanovčani?
Manji dio Mikanovčana u općoj klimi preuveličavanja svojih malih, neznatnih uloga i doprinosa u velikim događajima stvaranja hrvatske države, uz istovremeno odricanje bilo kakvog udjela u tim događajima ostalom, većem dijelu, podijelio je selo na dva antagonistička tabora.
Ova podjela će imati (već ima) nesagledivo negativne posljedice, a načinjena je po istim onim zakonima ljudske gluposti koji su određivali ljudske sudbine nepravedno i tragično, za koje (zakone) smo mislili da se neće ponoviti, jer su djelovali u davno prohujalim vremenima i državnim tvorevinama.
Slušajući te preživače tuđih laži i obmana kako patetičnim rečenicama prijete (ne)poznatim "unutarnjim i vanjskim neprijateljima", da će ih smožditi, pretući, etc. sjetimo se kako su se u proteklih devedeset krvavih godina prethodnici današnjih "državotvornih" bukača, isto tako patetično i prijeteći grozili "unutarnjim i vanjskim neprijateljima" Austro-ugarske carevine, Ugarsko-hrvatske kraljevine, jugoslavenske kraljevine i socijalističke Jugoslavije podjednako.
Okupljeni u svojim strankama i udrugama koje se međusobno ne podnose, jer njihovi članovi shvaćaju politiku kao hajdučiju, a ne djelatnost koja se, kao i umjetnina rađa iz zanosa i inspiracije koji ostvaruje ljudski uspon i oplemenjuje ljudsku stvarnost, svi takozvani "državotvorci", uvjeravaju nas da je ono što smo mi za desetak posljednjih godina imali čast doživjeti – POVIJEST.
Ono su bili dani najvećeg stila, govore nam i trube iz dana u dan.
A ti povijesni dani "najvećeg stila" mogu se promatrati sa bezbrojno puno gledišta od kojih svako odudara od drugoga, razlikujući se relativitetom interesa i mozga, elemenata veoma varavih i nepouzdanih.
Promatrani povećalom plaćenih kroničara, dvorskih savjetnika, stranačkih prvaka odlikovanih najvišim priznanjima i lentama, događaji ovi mogu se modelirati patetičnom lažljivošću rečenica koje klepeću kao rebra gnjilih stoljetnih kostura.
U vrijeme habsburške monarhije klepetali su: "Kada je Njegovo Veličanstvo Car i Kralj i Vojvoda i Grof i Barun itd.itd. Imperator Austrijski, u svojoj previšnjoj mudrosti objavio onih dvadesetšest ratova, Staleži i Redovi, sav Puk Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, uzeli su tu objavu u dubokom podaničkom prepočitanju jednoglasno na znanje, sakupivši se oko Previšnjeg Prijestolja u nepokolebljivoj lojalnosti i stoljetnoj vjernosti, da rame o rame sa ostalim narodima habsburškre monarhije, kao bedem stanu u obranu hrvatskog doma i ognjišta, u smislu one tradicionalne: Vitam et sanguinem pro rege nostro, ili : Exstra Hungariam non est vita."
U vrijeme SHS kraljevine prijetili su nam "državotvorci" kao da su sami poginuli na Kajmakčalanu: "Ova država sazidana je na kostima junaka od Mačkova kamena do Kajmakčalana i mi ćemo i opet zagaziti u poplavu krvi prije nego što dopustimo propast naših narodnih svetinja." (Ta fraza potpuno je analogna onoj da su Staleži i Redovi Trojedne Kraljevine s narodima Habsburške monarhije u nepokolebljivoj lojalnosti i stoljetnoj vjernosti u smislu stoljetnih tradicija.)
Od 1945. godine do 1990. opet isto klepetanje kao i 1914. i 1928.: "Naši bratski narodi i narodnosti na čelu s najvećim, najmudrijim, najdražim, najvoljenijom ljubičicom bijelom, Vođom, Strategom, Vojskovođom itd. prihvatili su socijalizam kao odraz vjekovnih težnji za slobodom i socijalnom pravdom i nema te sile koja nas može s tog puta skrenuti. Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!"
Onaj koji pokuša s toga puta zastraniti naići će na svenarodnu osudu i prezir (na Golom otoku, Lepoglavi i Gradiškoj, kao "unutarnji i vanjski neprijatelj", dakako.
Ništa manje patetike, udaranja u prsa, kunjenja u Hrvatstvo i državu Hrvatsku, naročito od onih skorojevića, koji su u svoje pretvorili narodno (većina naroda kaže –opljačkali), nije bilo od 1990. godine do danas.
Pokazalo se, dakle, da od povijesti kao učiteljice života ništa naučili nismo. Pokazalo se da je država jedna opasna fikcija koja se sastoji od neke blesave arogancije nepismenjaka koji misle da su oni osobno država kada obavljaju neke, u civiliziranom svijetu potpuno suvišne funkcije.
Tako se onaj kancelist koji čita popis regruta osjeća "osobno" državom koja "osobno" regrutira. Stražar na ulici "osobno" hapsi izgrednike, tako da se može reći da se ljudi dijele na "osobne" nositelje državnog suvereniteta i na bezimene građane koji zato postoje da ih kasta državnika (državotvoraca) kolje, psuje, globi, regrutira i vješa.
Da bi ljudi mogli jedni druge "osobno" vješati, globiti, regrutirati i "osobno" im pregledavati kofere na granicama, moraju biti u stanju da lažu, kleveću, da trguju svim svetinjama na najbestidniji način. U jednu riječ, da "osobno" vode takozvanu "bezličnu" politiku svih mogućih zavrzlama i podvala, politiku paleža i umorstava.
To naše mikanovačko (i hrvatsko) prokletstvo je, istina uvjetovano i spletovima raznih okolnosti.
Na periferičnoj udaljenosti od Istoka i od Zapada podjednako, Mikanovci, kao i Hrvatska, nikada u povijesti Istok, a nikada potpuni Zapad, pod kobnim uplivom jačih sila, da ne kažem civilizacija, prolazno područje tuđih gospodarskih interesa u sva četiri pravca kompasa, preslabi da se oblikuju samostalno, a ipak otporni, te se ne predaju, životare tako od najstarijih vremena, uvijek podjednako ranjavani kao progonjena zvijer pred hajkom jačih sila s jednom jedinom nadom da spase od propasti svoje bijedne uvjete za NAJPRIMITIVNIJI SELJAČKI ŽIVOT, zaboravljajući pri tomeda su male države, osuđene na samoobranu, najuspješnije kada su sve glave skupa i kada sve oči kontroliraju jesu li sve rupe na zidinama dobro začepljene.
(Ovaj tekst je nastao parafrazirajući, kompilirajući i prepisivajući Miroslava Krležu i Zvonimira Berkovića)
Post je objavljen 29.01.2006. u 21:10 sati.