Puno je vode proteklo ovdašnjim vodotocima: Kaluđerom, Biđem, Kladavcem, Jošavom, Malom Jošavom, Skadnjem, Križnim Jelavom, Studencem, Ladnivodom, Žavorijom i Prkosom od pojave prvih naselja u mikanovačkim atarima.
Postojala su u pretpovijesno vrijeme, u vrijeme Kelta, Ilira, tajanstvenih Vučedolaca iz Slavonske kulture 5.000 – 4.200. godine prije Krista, u vrijeme početka gradnje egipatskih piramida, Troje, Rima, u Srednjem vijeku, u tursko vrijeme.
Prigodom gradnje škole (mikanovačke Sorbone) na Gradini, iskopan je srebrni keltski novac, podovi kuća, keramika, "dvojna" posuda iz Slavonske (vučedolske) kulture, razni nakit, fibule itd.
Na istoj je Gradini Marsigli 1726. godine zatekao ostatke neke obrambene kule i drugih fortifikacija ("mikanovački šanac zvani") koji su "u staro doba izgrađeni".
Predpovijesni lokalitet je i Čanića stan, elipsasto povišeno zemljište uz željezničku prugu. Tu se, još i danas mogu pronaći ostaci keramike, utezi za ribarske mreže, kosti.
Na mikanovačkom Utvaju (zemljište zvano Kaluđer) također je pronađena keramikai posuđe).
U ataru Paskovac pronađen je opekom zidani rimski grob, kameni žrvanj i keramika.
U šumi Cerik nađena je neuobičajena kamena sjekira. U toj šumi je i danas vidljiv neki stari (rimski?) put čiji se pravac naslučuje prema Arduševcu?
U šumi Muško ostrovo (Panjik-Stara Zabrana) je neki put koji narod zove "rimski".
Prigodom kopanja bunara na Salašu (danas farma Petričević) pronađena je keramika.
U ataru Glavnik (prvotno ime "Glavić") u rudinama Pepelana, Stara Vrbica, Zdenac nađena je kamena sjekira.
U blizini Glavnika, u ataru Prisunjače, uočen je izuzetno lijep primjer utvrđenog naselja iz Slavonske (vučedolske kulture).
U neposrednoj blizini istočnog zida današnje vjeronaučne dvorane, također su odtaci neke stare građevine. Pokojni svećenik Antun-Milošević-Barba, govorio je da je to ulaz hodnika koji vodi u Gradinu.
Oko crkve sv. Bartola u Novim Mikanovcima, tom dragulju mikanovačke, slavonske i hrvatske povijesti, još i danas se mogu naći rimske opeke.
Oko crkve je bilo mjesto HRVATI kao centralno naselje velikog posjeda koji se prostirao na današnjim atarima Đurđanaca, Vrbice, Mikanovaca, Prkovaca, Retkovaca, Vođinaca i Koritne. Pored HRVATA na posjedu su bila mjesta: Sv. Nikola (Mikanovci), Đurđanci, Vrbica, Salaš, Ostrigovci, Pečkovci, Vođinci, Blaževci ili Peskovci, Petrošinci i Vinjak.Mikanovci, Đurđanci, Vrbica i Vođinci i danas postoje, a na ostala mjesta nas podsjećaju nazivi pojedinih dijelova atara: Paskovac, Vinjak, Petruševci, Salaš (farma Petričević).
Taj veliki posjed se također zvao HRVATI, vjerojatno po imenu centralnog naselja. Ime posjeda i naselja održalo se sve do turskih vremena. Tako se u popisu Požeškog sandžaka iz 1579. godine spominju Mikanovci sa mezrama (mezra=ranije naselje) Gradac i Hrvat, te baštinama (atarima) Metvarovica i Polanica.
Po imenu posjeda su i mađarski plemići Bančaji (Ivan Ladislav, Pavao) dobili prezime HRVATSKI (Horvati).
Mikanovački Horvati su bili značajne osobe u slavonsko-hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti. Bili su na čelu pokreta protiv Sigismunda Luxemburškog. U bitki kod Gorjana 25.VII.1386. godine zarobili su mađarsko-hrvatske kraljice Mariju i Elizabetu. Eleizabetu su dali jastukom zadaviti u Novigradu na moru. Tom su prigodom Dubrovčani priredili misu zadušnicu. Mariju su oslobodili Mlečani i vratili ju Sigismundu, jer mu je bila zaručnica. Dubrovčani su to proslavili i na slavlje potrošili čak 30 perpera.
Ivan Horvat se borio na Kosovu Polju protiv Turaka. Sigismund ga je zarobio kod Dobora (Modriča) i dao ga ubiti (rasčetvoriti) u Pečuhu.
Ivanov brat Pavao bio je zagrebački biskup i značajan činilac u državnim poslovima. Eto, tako su Mikanovčani dali Zagrebu biskupa 600 godina prije Bozanića! I Pavao je bio zarobljen kod dobora, ali mu se od tada gubi svaki trag. "Špekuliram" da je umro zatočen u samostanu u Vrbici koji je njegov brat Ivan (ban) sagradio dopuštenjem Pape 1386. godine za borbu "protiv šizmatika i bogumila".
Radi uspomene na Horvate, jedna ulica u Starim Mikanovcima se zove ulica Bana Ivaniša Horvata. (Bivši Mišin sokak, odnosno bivša ulica Lavoslava Šrajera)
Mikanovci se spominju i u jednom zapisu 1z 1395. godine. Dobili su ime vjerojatno po crkvi posvećenoj sv. Nikoli (Szenth Miklosz) koja se nalazila u tom naselju. Kako se u narodu Nikoli kaže Mika, s vremenom je nastao i naziv selu – Mikanovci. Otud je i naziv jedne ulice u St. Mikanovci – ulica sv. Nikole (bivši Grobljanski sokak, odnosno bivša ulica Stjepana Jelića).
U Tursko vrijeme su Mikanovci pripadali Požeškom sandžaku, kadiluku Gorjani kojije imao sjedište u Đakovu. Mikanovačka nahija zvala se JOŠAVA, koja je imala i sela: Berjan(i)ce sa česticom Podgajci i zemljištem Ušvarci,Abramovci, Pripojovci, Divošinci, te mezrama Pasakovci, Petroševica, Vrbnica (ili Vrbinci-Vrbica?), Vučevica s česticom Dragašnica i Dolanc, te mezrama Julkovica, Kolkoševica, Gajić, Topolanice i Obrevac, Pavlovce s mezrom Martina Dijaka i livadom Feruha Kethode, Viškovce s mezrama Andrijaševci i Polubovci, Jošavu sa selištima Bježanija i Peštenica i mezrom Izlatnica, Đurđance s mezrama Popovci i Erdeševci, te selo Dopušanci s mezrama Gadekovci i Orašanci.
Mostovi na rijeci Jošava pripadaju također nahiji Jošava, a mora ih održavati stanovništvo 50 rajinskih kuća iz Vučevaca, Viškovaca, Đurđanaca, Junakovaca, Velikog Sela (Velič Vas, Velika Vas) i Kečinci.
Godine 1579. Mikanovcima je određen porez (desetina) u vrijednosti 6.851 turkih Akči. Imali su tada 36 kuća. Zadnji turski vlasnik Mikanovaca bio je neki Ali-beg iz Đakova.
Iz turskih ruku Mikanovci su po oslobođenju Slavonije od Turaka prešli u posjed Đakovačke Biskupije. U početku su, dakle bili "Paoraši". Po popisu iz 1702. godine imaju 7 zemljišnih posjeda (sesija, zadruga) kojima je na čelu jedan domaćin. Bilo je 26 oženjene braće i njihovih 4 oženjena sina, te 3 najamnika, došljaka i stanara. Imaju 21 konja i ždrebadi, 36 volova, 33 krave, 49 teladi, 106 koza i ovaca, 266 svinja i prašćića, 33 košnica pčela. Obrađivali su 75 jutara žita, 9 jutara ječma, 12 jutara zobi, 25 jutara prosa i kukuruza, te 9 jutara livada. Neobrađene zemlje bilo je 585 jutara. Po narodnosti i vjeri su svi Mikanovčani SLOVINCI – KATOLICI. Nešto kasnije, kada su na ovu praznu zemlju došli ŠOKCI IZ BOSNE, oni su "pošokčili" starosjedilačko slovinski stanovništvo i tako su Mikanovčani postali ŠOKCI, a taj naziv i danas s ponosom nose i ističu.
Prezimena mikanovačkih Slovinaca po popisu iz 1702. godine su: Abramović, Brzak, Brotić, Bastić, Babin, Cvrković, Dunković, Đurić, Galetić, Grnić, Habjanić, Ivanovac, Jakšo, Jovanović, Jerković, Kulundžić, Kunarović, Kablar, Lošić, Markalušić, Mihotić, Martinčević, Sokatić, Spahija, Starac, Svirac, Šarac.
Stanovništvo Mikanovaca povećava se doseljavanjem (naročito Šokaca iz Bosne) pa se već 1724.-1737. godine pojavljuju nova prezimena: Birov, Debelić, Fališevac, Ivanov, Krnjić, Lukačević, Pejaković, Ručević, Radulović, Stojanović, Štrbenić, Vinković.
Poslije Turaka Mikanovci imaju 3 šume: Busiju –900 jutara, Gajić – 700 jutara i Rinovicu – 400 jutara. Slobodno love ribu u Biđu, koji ima najviše štuke. Pravo lova pripada im još iz turskih dana.
Granice mikanovačkog atara sa susjednim mjestima su: na istoku s Vođincima potok Sovorija (Žavorija) koji se ulijeva u Biđ.
Južna granica je Jošavička bara (Stari Biđ). U zapadnom dijelu Jošavičke bare Mikanovci graniče sa nestalim selom Bježanija (dio atara u Đurđancima.
Zapadna granica Mikanovaca ide od Jošavičke Bare na sjever sve do Hasine Busije, gdje Mikanovci graniče sa Đurđancima.
Sjeverna granica Mikanovaca opisana je u popisu iz 1702. godine škrto. Kaže se: "od podneva (juga) u konšiluku selom Mikanovci". Ustvari, tu se opisuje južna granica sela Vrbice. Zato mislim da je ta granica bila onda, kao i danas, dakle od vodotoka Zdenac na Ladnivodu, pa na šumu Cerik.
Prema tome Mikanovci su obuhvaćali današnji staromikanovački i novomikanovački atar. Takvo je stanje bilo sve do 1745. godine kada su iz okolice Cetingrada doseljeni Kordunaši. Tada je nastalo novo Naselje – NOVI MIKANOVCI, i tada su Mikanovcima dodali naziv STARI, iako bi bilo ispravnije da su im vratili stari naziv – SVETI.
Stanovništvo Novih Mikanovaca je onaj potok Žavoriju prozvalo KORANOM, a dio naselja – CETNGRAD! Sic transit gloria mundi!
Stari Mikanovci, kao i većina Mikanovčana starosjedilaca imaju i "špic-name" (nadimak). Mikanovce zovu i NA ORAJU (orahu). ili KO MIKANOVACA NA ORAJU.
Priča se da je taj naziv nastao po mikanovačkim švalerima koji su se, ne znajući jedan za drugoga, zatekli na granama jednog orha u ŠUŠNJARU, istočnom dijelu Mikanovaca, u kojem je stanovala jedna krasotica, udovica. Bećari su čekali su strpljivo svoj red u snašinu sobu, pa dočekali i zoru! Možda je i to razlog što Mikanovci nisu mgli dobiti naziv SVETI.
Neka! Bolji je i naziv NA ORAJU, NEGO DA SU NAS NAZVALI " Kupusari", "Pečenjaci", ili "Đedovi", kako zovu Mikanovcima susjedna sela.
Iz osvete, što nisu mogli dobiti naziv "Sveti" Mikanovčani su otišli u drugu krajnost. Tako su današnju Kolodvorsku ulicu prozvali "Picin Dol", a današnju Đakovačku – "Šestoguzovac i "Lički kraj".
Osim toga, nisu htjeli slušati naloge iz sjedišta Župe, to jest iz Vrbice, da ne smiju igrati kola, uz tamburu po sokacima i drumovima. Taj "gadni" običaj iskorjenio je vrbički župnik u Vrbici, ali Mikanovčani za to nisu htjeli ni čuti.
Zato danas imaju najbolji folklorni ansambl u državi, a Vrbičani su svoj tek nedavno osnovali.
Mikanovci su iz svjetovne jurisdikcije Đakovačke Biskupije izuzeti 1743.-1745. godine i prevedeni u Vojnu krajinu (Granicu). Prestali su, dakle biti "Paoraši" i postali "Graničari" – pravoužitnici, "antemurale christianitatis". Krleža bi rekao da su postali hrana austro-ugarskim topovima, jer su kao vojnici u miru branili Carstvo o svom trošku, a u ratovima uz Savu i po ostatku Europe ginuli o državnom trošku. Zbog toga su imali neka prava (pravoužitništvo) koja nisu imali seljaci izvan Granice.
Stanovništvo Mikanovaca, ulaskom u Granicu opet raste doseljavanjem iz drugih mjesta. Otuda, vjerojatno i nova prezimena: Antinac, Aljmašanac, Čajkovac, Budrovac, Bunjevac, Kranjac, Novosel, Posavac, Srijemac, Vukovac, Podbiočić, itd..
Teritorij Slavonsko-srijemsje vojne granice (Vojne krajine) nije bio u sastavu Slavonije, odnosno Hrvatske, nego je bio posebna politička tvorevina pod direktnom vojnom komandom u Beču. Otuda u Spomenici mikanovačke škole za učitelja Miju Zreleca iz Đurđevca piše da je "došao u Mikanovce iz Hrvatske".
Granicu su čuvale tri slavonske regimente osnovane 1747. godine. Regimente su dobile imena po tadašnjim tvrđavama: Gradiška, Brodska i Petrovaradinska) Osim te tri regimente Granicu je osiguravao i Šajkaški bataljon (riječna mornarica) sa sjedištem u Mitrovici. Štabovi regimenti bili su u Novoj Gradiški, Vinkovcima (Brodska regimenta) i Petrovaradinu. Brodsa regimenta je nadzirala 90 sela. Bila je podijeljena na 12 kompanija. Sjedište VII. kompanije bilo je u Ivankovu, a toj kompaniji su pripadali Stari Mikanovci (446 muških glava), Vođinci (339 muških glava), Novi Mikanovci (121 muška glava), Retkovci (486 muških glava) . Kompanija je imala ukupno 212 vojnika, koji su imali jednoobrazne uniforme. Sjedište mikanovačkih vojnika bilo je u "zgradi straže", danas Župni dvor.
Kada nisu bili u službi, uniforme su držali u zato posebnim ormarima u svojim kućama. No, "u civilnoj" odjeći su nastojali imati obilježja svoje kompanije. O tome naročito svjedoće reklje koje se od kompanije do kompanije razlikuju po šarama. Čini se da je VII. kompanija imala "službene" šare – ružmarin, ili srceta i jabuke, a pantljika na šeširu je bila zelene boje!
Granica je, preko kapetana kompanije sve, ama baš sve nadzirala, vidjela i čula. Sve je uređivala izdavanjem tzv. "ZAPOVIDI" koje je "tambur" (bubnjar) oglašavao na nekoliko mjesta u selu. Na primjer:
"Mnogi se usuđuju rakiju na manje od akova prodavati, daje se dakle na znanje, da ako bi se koji ubuduće usudio rakiju na taj način prodavati, sva će mu se oduzeti i muntati hoće", ili:
"Graničar Marko Vincetić iz Štitara jeste radi krađe 10 PUTA KROZ 300 MOMAKA ŠIME TRČAO, ili "Budući da će Regimenta ovoga prolića u seldata NA JEDNU FORMU SVE BRKOVE RIHTOVAT, zapovida se pod prijetnjom najoštrije kazne da se ni jedan soldat usudio nije svoje brkove odrezivati."
Uvodila je Granica red najviše silom. Po današnjem shvaćanju bila je to tiranija, no poslije onoga što se desilo kada je Granica razvijačena 1873. godine (dioba zadruga, usitnjavanje zemljišta, bezobzirna eksploatacija šuma, pad morala itd) ljudi su žalili za Granicom, jer je njena uprava bila stroga, ali pravedna.
U svojoj dugoj povijest Mikanovci su imali 4 crkve. Prva je bila, već spomenuta crkva sv. Nikole (ne zna joj se lokacija), druga sv. Bartola u Novim Mikanovcima (sve do 1776. godine), treća (drvena) sv. Klare i Apolonije (bila je preko puta Grobljanskog sokaka) i četvrta (današnja) koja je izgrađena 1810. godine.
Mikanovci su sve do 1869. godine pripadalu župi čije je sjedište bilo u Vrbici. Od 1869. su samostalna Župa.
Školu su izgradili 1828. godine nastojanjem Granice, ali o svom trošku. Imali su i dvije vodenice; jednu na potoku Žavoriji, a drugu u blizini današnjeg lovačkog doma "Artemidin hram". Zato se cijeli taj zemljišni prostor još i danas zove "Vodenica".
Neki, neupućeni tvrde (čak zlonamjerno) da se mikanovačka šokačka krv "istanjila", a Šokci "nestali". Ovo, sa "istanjenjem" krvi je možda i točno. Tekla je ta šokačka krv vjekovima u potocima. U Šestgodišnjem ratu u koji ih je odveo M.A. Reljković kod Bratislave, u četiristotinegodišnjim ratovima gospodina Habsburga i mađarskih grofova, u Jelačićevim postrijbama protiv mađarskih grofova, u austrougarskim postrojbama po Rusiji, Galiciji, Italiju, Albaniji, Rumuniji, Srbiji, u njemačkim postrojbama kod Staljingrada, u ustaškim kod Krašića, u domobranskim po Bosni, u partizanskim diljem Lijepe Naše, u Domovinskom ratu u Vukovaru i okolo njega.
Samo u II. svjetkom ratu poginulo je oko 200 Mikanovčana ili 10% tadašnje populacije!
Pa ipak, tvrdnja da su mikanovački Šokci "nestali" nije točna. Mikanovački Šokci su odselili iz Mikanovaca i razmilili se Lijepom Našom. Tamo su postali radnici, učitelji, profesori, doktori, naučnici (neki čak i svjetskog ranga). Neki su izračunali da u današnjim Mikanovcima živi trećina starosjedilačkog stanovništva. No, neki su izračunali, da ih je diljem Lijepe Naše još jedna trećina! Pa kako onda mogu nestati mikanovački Šokci?! Pa nije valjda njihova smrtnost veća od smrtnosti ostalih hrvatskih etnosa!
Post je objavljen 01.01.2006. u 19:47 sati.