Novim društvenim uređenjem, socijalizmom, u Jugoslaviji 1945. godine nije ukinuta diktatura, teror, strahovlada, mučenje, zastrašivanje, bijeda, pljačka, zatiranje hrvatskog imena, naroda, njegove kulture, inteligencije, rodoljublja.
Gotovo sve isto kao što je bilo i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije 1918. – 1941. i Nezavisne države Hrvatske 1941. – 1945.
U periodu vremena 1960.-1970. pogubno stanje se nešto poboljšalo, jer je na Brijunskom plenumu SKJ, lipnja 1966. godine "pao" Aleksandar Ranković oličenje za sva pomenuta zla prema Hrvatima, i sve promašaje u stvaranju novog društvenog uređenja – socijalizma.
Nažalost, ostali su "Rankovićevci", uključujući i samog Tita koji je činio sve što i Ranković, samo drugim, profinjenijim metodama.
Jugoslavija se tada predstavljala kao socijalistička društvena tvorevina, ali to društveno uređenje nije imalo veze sa socijalizmom. Jugoslavija je, ustvari živjela u jednoj varijanti Staljinizma.
"Socijalizam je nešto dobro" – rekao je poljski filozof Leszek Kolakowski, i to filozofsko objašnjenje, da je socijalizam "nešto dobro" prihvatio je hrvatski narod u ogromnoj većini, pa i u Mikanovcima. To društveno uređenje je priželjkivao, jer ga je izvuklo iz socijalne bijede i ponižavanja u svim političkim tvorevinama od VII. – XX. stoljeća.
Siromašni, (nažalost i neobrazovan svijet) stupio je , preko noći, kao akter zbivanja. Promjene su bile drastične! Seljaci i radnici postali su saborski zastupnici, istražitelji, tužitelji, upravitelji, predsjednici, sekretari, komesari, "rukovoditelji", direktori, a intelektualci (ako nisu bili "lijevi" i "crveni") postali su skladištari, korespondenti, "čate" i sl.
Ona pogubna, strašna, uništavajuća, za ljudski duh nezdrava "atmosfera" lebdjela je svuda. Svatko se bojao svakoga. Žbira, uhoda, denuncijanata bilo je svuda. Sve je to "režirala" tzv. UDBA, kasnije nazvana Služba državne bezbednosti -SDB ( u Hrvatskoj – sigurnosti – SDS).
Ta je služba u Mikanovcima imala puno doušnika (mahom neškolovani ljudi i neradnici, sumnjivih moralnih i ljudskih vrijednosti, koji su za sitne milicijske usluge, ili ucjene zbog njihovih nepodopština, u većini slučajeva izmišljali nečiju "antidržavnu" djelatnost. Zbog toga su i dobivali bolja radna mjesta ("poslovođe", vodonoše, administratori, i sekretari partijskih organizacija, članovi radničkih savjeta, sindikalisti, skladištari, ekonomi, birtaši, pisari).
U Mikanovcima je provedba ovakve doušničke metode bila naročito uspješna. Tu je bila milicijska postaja s bahatim, primitivnim milicionerima – Srbima (svi su u Mikanovcima završili osmogodišnju školu za 3 mjeseca). Za svaku sitnicu su kažnjavali, tukli i gotovo svakom prekršaju pridavali politički, antidržavni značaj.
Osim toga, i mikanovački komunisti, borci NOR-a, (u novom režimu privilegirani sloj, a do tada seljaci sa završenom pučkom školom) postali su rukovoditelji mjesnog, općinskog i kotarskog značaja.Lako se može zamisliti njihove domete u spoznajama i primjeni teoretskih osnova socijalizma, primjenu novih tehnologija, a napose prema svojim mještanima neistomišljenicima, a pogotovo onima koji su za vrijeme rata bili u ustaškim, domobranskim, ili njemačkim postrojbama.
Ta se njihova "sposobnost" naročito otkrila kada su se ubrzo međusobno posvađali, pa počeli jedni drugima "pakovati" simpatije prema Rusima, pronevjere i uništavanje narodne imovine.
Svađe i međusobna vrijeđanja obavljana su javno, na masovnim sastancima, "zborovima birača", partijskim sastancima itd. a posljedice su bile za neke i Goli otok, rudnici Raša, Jelas polje, kanalnik umjesto predsjednika kotara, skladištar od visokopozicioniranog "funkcionera". Od čobana postajalo se upravitelj Zadruge, od nekog nepismenog galamđije – šef mehanizacije.
Selo se podijelilo na klanove, "struje", obitelji se posvađale i zamrzile.
Može li se zamisliti bolji teren za rad tajnih službi i doušnika koji su načelo DIVIDE ET IMPERA u Mikanovcima doveli do savršenstva, provodeći pri tome velikosrpsku politiku.
U to vrijeme Mikanovci , selo sa 100% hrvatskim stanovništvom imali su gotovo 100% "kadrove" – rukovoditelje radnih organizacija, škole itd. – Srbe!
Javno mišljenje i "stavovi" temelje se za misleće Mikanovčane na krajnje ponižavajući način. Supruga nekog milicionera Mitra, nepismena, kao i on izjavljuje: "Da u Mikanovcima nema učitelja i nas milicionera, ne bi bilo teligencije." (Baš tako – teligencije).
U takvom ozračju javljaju se u Mikanovcima prve laste HRVATSKOG PROLJEĆA. Nikada se neće, niti može, utvrditi tko su bile prve laste, ni kada su točno doletjele, ali sredinom sedamdesetih godina njihov let je učestaliji, jata sve brojnija, s jatima iz drugih hrvatskih mjesta sve povezanija.
Da li je počelo 1966. godine psovkom JOSIPA RADIČEVIĆA – JOJE upućene milicioneru Ninku Nikoliću na partijskom sastanku prigodom rasprave o padu Aleksandra Rankovića: "A, što sada kaže Aleksandar Ranković, jebo te on?". Naime taj Ninko je na svakom sastanku plašio riječima: "Drugovi, pazite što radite. Drug Ranković je rekao…"
Da li je počelo pitanjem sekretara partijske organizacije, poslije provedene rasprave o jugoslavenskom bankarstvu (koju je inicirao Tito): "Drugovi, da li se slažete s ocjenama druga Tita?". "Slažemo!" digoše ruku (neki i dvije) članovi partijske organizacije. "Ja se ne slažem s drugom Titom!" – zagrmio je glas JOZE MATIJEVIĆA – PETROVOG. "Što mi znamo o bankarstvu? Zašto drug Tito nije k sebi pozvao guvernere banaka i s njima riješio taj problem?".
Da li je počelo na sastanku partijske organizacije, otvorenim neposluhom poslanstvu Općinskog komiteta Partije, Peri Nešiću i Mariji Panić, od mikanovačkih odbornika u Skupštini općine Vinkovci ŠIME FRKOVIĆ –BRACE i JOZE MATIJEVIĆA – PETROVOG, da neće poštivati zaključke općinskog komiteta, da ne glasaju za Dragutina Žanića za predsjednika Skupštine općine Vinkovci. Uprkos prijetnji da će biti isključeni iz Partije, zbog nepoštivanja tzv "demokratskog centralizma", pomenuti dvojac potpisao je Žanićevu kandidaturu zajedno s četrdesetak odbornika iz drugih mjesta.
Da li je počelo proljeća 1966. nastupom osječkog "Paje Kolarića" i poemom profesora Pavla Blažeka "Slavonija" uz glazbu Julija Njikoša, kada su Mikanovčani plakali shvativši što je majka im Slavonija i kuda su ju doveli?
Da li je počelo obnavljanjem rada folklornog ansambla "Šokadija" 1966. godine najviše nastojanjem "kulturnog animatora" STJEPANA MARIĆA?
Da li je počelo u birtijama, pjevanjem (u pomalo alkoholiziranom stanju) hrvatskih "budnica" "Ustani bane..", "Vile Velebita", ili domobranske "U gori raste zelen bor?
Da li je počelo izbacivanjem iz članstva Ive Mitrović – Boninog, jer je napadao neke Mikanovčane da su hrvatski nacionalisti, antiborački i antisocijalistički elementi.
Da li je počelo "Promemorijom" – osudom OKSKH Vinkovci koju su potpisali Mikanovčani JOZA JURIĆ I STJEPAN MARIĆ?
Da li je počelo učlanjivanjem Mikanovčana u Maticu hrvatsku kojue je organizirao STJEPAN MARIĆ?
Da li je počelo na "zboru birača" na kojem je ogromnom većinom prihvaćen prijedlog MATE MARTINOVIĆA i PAVE VALENTIĆA, da Dragutin Žanić bude saborski zastupnik, a "do nogu" potučen prijedlog jednog mikanovačkog "prvoborca", da zastupnik bude Srbin Zdravko Nikolić?
Da li je počelo osporavanjem srpske nacionalnosti onome Ninku Nikoliću. Naime, u jednoj partijskoj anketi izjasnio se da je Srbin, na što mu je ANTE BOBETIĆ uzvratio: E, ne možeš biti Srbin, jer si se u popisu stanovništva izjasnio da si Jugoslaven, a jasam bio popisivač".
Ništa od svega nabrojanog nije uzrok nastajanja Hrvatskog proljeća u Mikanovcima, a opet i to su jedni od nebrojeno uzroka, da je u Mikanovcima, po tko zna koji puta obnavljana i sačuvana hrvatska nacionalna svijest.
Jedno je nepobitno jasno: mnogi su Mikanovčani davali implicitnu ili eksplicitnu podršku istaknutijim pojedincima i pokazivali da podržavaju kurs na putu neke nove, slobodne, demokratske Hrvatske.
I ovo je bitno: Hrvatsko proljeće u Mikanovcima nije nastalo u mikanovačkim komunističkim partijskim organizacijama, kao njiohov program, ali su mikanovački komunisti pojedinci, često puta proskribirani kao buntovnici i neprijatelji socijalizma, ili hrvatski nacionalisti, bili nositelji i kreatori Hrvatskog proljeća u Mikanovcima.
Volja pojedinaca, uostalom nije ni mogla izazvati kretanje ogromnog broja Mikanovčana jer "kretanje naroda ne izaziva pojedinac, ni vlast, ni duhovna djelatnost, pa čak ni jedno i drugo zajedno, nego djelatnost svih ljudi koji sudjeluju u događaju.
Događaj je zbroj djelatnosti svih ljudi koji u njemu sudjeluju. On se nikada nije dogodio, niti će se dogoditi po nekoj zapovjedi pojedinca ili vlasti, ako nema i drugih uzroka.
Pojedinci, tzv. VELIKI LJUDI, samo su NALJEPNICE KOJE DAJU IME ZBIVANJU i isto kao i naljepnice imaju najmanje veze sa samim događajem" (L.N. Tolstoj), baš kao što i naljepnica na vinskoj boci ima najmanje veze s kvalitetom vina u boci.
Činjenica je da se Hrvatsko proljeće u Vinkovačkom kraju veže uz ime Dragutina Žanića i mladih, školovanih ljudi oko njega (Matko Kuna, Marijan Rubić, Ivan Rosandić, i dr.) Imali su mašte i ideja za mobilizaciju ljudi oko raznih projekata.
Sela su bila oduševljena učešćem (participacijom) iz proračuna općine u gradnji komunalne infrastrukture. Na seoskih 1 din. ulaganja dobivalo se 1 – 3 din. participacije.
Mikanovčani su to obilato koristili. Ovdje je održan i "povijesni sastanak" sa Žanićem s predstavnicima Mjesnih zajednica Ivankovo, Vođinci, Stari Mikanovci i Strizivojna o asfaltiranju ceste Vinkovci-Strizivojna-Vrpolje, što je ubrzo i realizirano.
Zbog duboko ukorjenjenog Hrvatskog proljeća u Mikanovcima, bilo je moguće doprijeti do Savke Dabčević –Kučar i "progurati", mimo svih redoslijeda, izgradnju mikanovačke velebne osnovne škole, da bude Spomen-škola Partiji. U pauzi XX. sjednice CKSKH u "Kockici", SVIBNJA 1971. GODINE u to su Savku uvjerili Mikanovčani ZDRAVKO ČABRAJAC, dr. JOSIP FALIŠEVAC, ŠIMO FRKOVIĆ, STJEPAN MARIĆ, JOSIP MATIJEVIĆ, TE Vinkovčani TOMISLAV LEDIĆ i MILAN BAŠIĆ.
A onda je krenulo "niz brdo" . Tito, Velikosrbi, Hrvati-Jugoslaveni u visokim partijskim i republičkim rukovodstvima, slomiše u Karađorđevu Hrvatsko proljeće. 1971. godine. Obračun s hrvatskim nacionalizmom uvučen je u sve pore života, u sve gradove i sela. Hrvatstvo je postalo frustracija prvog reda. Na brisanom prostoru ostali su pojedinci, napušteni od do tada bučnog naroda. Na tisuće ih je završilo u zatvorima.
I za mikanovačke proljećare nastali su teški dani. Bilo je i premetačina kuća zbog traženja slika hrvatskog rodoljubnog slikarstva s početka XX vijeka (STJEPAN MARIĆ), anonimnih prijava Službi državne sigurnosti zbog napada na borce NOR-a (ŠIMO FRKOVIĆ).
I izgradnja Spomen-škole odgođena je punih 10 godina, jer su ju preko noći pretvorili od spomenika Partiji u spomenik mikanovačkog hrvatskog nacionalizma.
U Mikanovcima je "antiproljećarski vjetar" puhao dugo, sve do sredine devedesetih godina prošlog vijeka. Potpirivali su ga opet "borci NOR-a" i općinski komitet Partije u kojem sjede neki novi ljudi, odani Jugoslaviji, bratstvu i jedinstvu naših naroda. Mikanovački komunisti, "većinom glasova", ali i uz nazočnost i prijetnje Državnom sigurnosti od tadašnjeg predsjednika OK i OKSKH (M.G i S.), u poznatoj "diferencijaciji" prihvaćaju procjenu sigurnosne situacije u općini Vinkovci u kojoj piše: "Odgoj i osnovno obrazovanje imaju velike poteškoće. U ovoj djelatnosti ima VRLO NEPODOBNIH KADROVA, KOJE JE VRLO TEŠKO RAZMJESTITI IZ OBRAZOVNOG I ODGOJNOG PROCESA, A POSEBNO SU TI KADROVI LOCIRANI U ZAVODU ZA PROSVJETU, I SIZ-u ODGOJA I OSNOVNOG OBRAZOVANJA".
A u tom Zavodu i SIZ-u su Vinkovčani MILAN BAŠIĆ, MIRKO MEŠTROVIĆ, GRGUR KRANJČEVIĆ, ZLATKO VIRC, STJEPAN BARIĆ, i Mikanovčanin ŠIMO FRKOVIĆ – BRACA. A ta "nepodobna" ekipa je uspješno, u proteklih desetak godina, organizirala izgradnju i kompletnu adaptaciju dvadesetak osnovnih škola (pa i velebnu mikanovačku), što se nije dogodilo nigdje u Hrvatskoj! I jedina im je greška bila što su pripadali Hrvatskom proljeću. Sic transit gloria mundi!
Točno je da su hrvatski proljećari, i mikanovački, dakako bili neiskusni i romantični. Zato su (i još zbog tisuću nesazrelih uvjeta izgubili bitku), ali bili su zadivljujuće moralno dosljedni.
Njihov je poraz bio ULOG za budućnost i slobodu Hrvatske koja je došla devedesetih godina, kada su, konačno sazreli uvjeti za ostvarenje snova hrvatskih proljećara i hrvatskog naroda uopće.
I u tim događajima, devedesetih godina, sudjelovali su proljećari, pa je upravo zaprepašćujuće, da ih današnji novopečeni Hrvati, a sedamdesetih godina "Titovi pioniri"i ignoriraju i vrijeđaju epitetima "komunjare" i slično.
