I svud je, svuda beskrajna ravnica
i na njoj kao ovce naša sela:
HRVATSKA IM LJUBAV BLISTA S LICA
skromna, kao cvijeće šljive bijela.
U nebo dižu koplja ĐERME VITE
i cvile tugu starinskih bunara,
kad momci snaše jabukama mite
i vrisak srca krvlju pjesmu šara.
I svud je, svuda beskrajna ravnica
nad kojom srce naše krvi grije
i širi zlatna krila kao ptica:
SUNCE, STRASNA DUŠA SLAVONIJE!
A ja sama, ja sam jadna sama.
Tužna čekam. Treća jesen ide,
Čemer peče. Oči tugu vide.
Gdje je dika? Da li za me mari?
Spavaj mirno, radenice moja!
Sve je, draga bako, kao prije:
na platnu se trobojnica smije
i utkani sni na njemu žive.
JOŠ NAM SRCE BIJE!
Spavaj mirno, moja stara bako
Hvaljen Isus, radenice moja!
(Vladimir Kovačić)
Gledali smo puno emisija na TV, toj "katedrali duha" o našim spomenicima kulture i sve su bile dobre! No, uvijek smo se pitali: "Bože, zar ne znaju da takvog blaga, takvih kulturnih bisera, ljepote i svetosti, takvih zasluga za opstojnost naroda i vjere, ima i ovdje kod nas, u našem provincijskom blatu i maglama slavonskim, u našim "svračjim zakutcima, kako je znao reći najlucidniji Hrvat Veliki Krleža?
Takav dragulj je crkva sv. Bartolau Novim Mikanovcima, srednjovjekovni spomenik kulture "0" kategorije!
Tko joj je kriv? Zašto nije izgrađena ruka,a Jurja, ili Radovana u nekom dalmatinskom mjestašcu, ili u sjeverozapadnoj Hrvatskoj?
Tada bi ju snimali, mazili i pazili, proučavali njenu arhitekturu, kosi toranj i srednjovjekovne freske, popravljali bi ju i pretvarali u značajne turističke atrakcije i destinacije.
Odgovor na ta pitanja, donekle se može dobiti i ovdje, među nama. Nismo li i mi zanemarili ovu crkvu, koja nam je spasila ime i sjeme?
Koliko puta su ju posjetili od 1828. godine, kada je u Mikanovcima utemeljena Pučka škola, pa do danas 2006. godine Gospodnje, učitelji sa školskom djecom, da ih nauće, da im drže predavanja, da im usade ljubav za mikanovačku povijest, za koju je ova crkva pravo oličenje!?
A trebali su, da ne kažem – morali su! Makar jedanput godišnje!
Crkva sv. Bartola u Novim Mikanovcima je jezgra srednjovjekovnog mjesta HRVATI, A TO MJESTO JE BILO SREDIŠTE ISTOIMENOG POSJEDA KOJI SE PROSTIRAO NA ATARIMA DANAŠNJIH SELA: Arduševac, Đurđanci, St. Mikanovci, Novi Mikanovci, Vođinci, Vrbica, Mrzović i Koritna.
To je u osnovi romanički, jednobrodni tip crkve sa nesrazmjernim, kosim tornjem, s puškarnicama i osmatračnicama, dakle tvrđavnim elementima.
Imala je i romaničku apsidu, koja je u jednoj od obnova porušena, te nadomještena tročlanom, gotskom apsidom, ojačanom sa četiri otpornjaka između kojih su tri gotička prozora.
Na južnoj strani je imala pet romaničkih prozora, od kojih su dva zazidana dogradnjom sakristije.Na sjevernoj strani crkve je, vjerojatno prvobitna sakristija na kojoj je, također jedan romanički prozor.
U crkvu je ugrađeno puno RIMSKIH OPEKA, naročito u otpornjake. U njoj je otkrivena srednjovjekovna freska finih linija (nažalost do danas neistražena i nezaštićena!), a u zidove crkve su ugrađeni kameni ostaci neke starije građevine.
Iskapanjem u unutrašnjosti crkve pronađeno je desetak kosturnih grobova i nekoliko u škrinjama.
Ispod današnjih temelja otkriveni su temelji još starije (manje) crkve) za koju se pretpostavlja da je izgorjela, pa je onda na tim temeljima izgrađena postojeća.
Prof. dr. i znanstvenik ĐURO SZABO, misli da crkvu nisu gradili KRIŽARI, koji su posjed HRVATE stekli 1238. godine. Isto tako ne misli da je ona ostatak franjevačkog samostana koji su braća Horvat izgradili , dozvolom Pape Grgura 1376. godine, ali zna da je crkva u svojoj suštini ostatak iz dalekih, dalekih vremena, da je preživjela tursko doba i da je tek u XVIII. vijeku dobila svoj današnji oblik (1731. godine). Smatra ju "specijalnim srijemskim tipom" koja ima svoj analogan u mađarskom mjestu Bőrszőny. Po njemu je crkva kasnoromanička i ranogotička, to jest da je izgrađena krajem XII. odnosno početkom XIII. stoljeća.
Szabo ne vjeruje da je kosi toranj zbog slabih temelja, nego prebrze gradnje u kojoj su graditelji "izgubili" okomicu!
ŠIMO FRKOVIĆ misli da su crkvu izgradili KRIŽARI između 1238.-1312. godine kada je taj red ukinut, i posvetili ju sv. Bartolu kao zaštitniku putnika. Za gradnju (ili popravak-proširenje) crkve upotrijebljene su RIMSKE OPEKE iz ranije izgrađenih zgrada (vojničke postaje-mansiones, mutationes i sl.)ali i od cigle koju su proizvodili u "ciglani" koja se nalazila istočno od crkve i od koje se i danas vidi "rupa" impresivnih dimenzija 100 x 70 x 2-4 m.
Ona freska je, vjerojatno nastala prigodom obnove crkve 1479. godine, a možda je još i starija, to jest da je iz one porušene romaničke apside, jer je urušavanje crkve bilo intenenzivnije na sjeveroistočnoj strani, što znači da je južni, odnosno jugoistočni zid s freskom ostao više očuvan.
Crkva je mogla stradati u borbama između braće Horvata i Gorjanskih 1400. godina, ali je nelogično da je ostala nepopravljena do 1478. godine.Zato je logičnije objašnjenje da je stradala u kratkotrajnim sukobima kralja Matijaša i Ladislava Gorjanskog 1458. –1463. godine, ili još vjerojatnije "provalom bosanskih poturica koji prodriješe u prekosavske države 1463. – 1479. godine, kako piše u "Poviestnici Bosne" iz 1881. godine.
Crkva je nadahnula i MATIJU ANTUNA RELJKOVIĆA da napiše crticu "Kriv toranj" i da kaželjudima da su himbeni, umišljeni i da se vole obmanjivati lažima, kako bi postali "veliki", "pametni" i "sposobni".
VANJA RADAUŠ, zaljubljenik u Šokadiju i Slavoniju, koji nam je, uzalud upućivao prijekore, da je kod nas "tako puno nemara, a tako malo kulture, je mislio da je crkva sv. Bartola arhitektonski odjek iz kasnog rimskog carstva, iz Ravene, gdje je sahranjena Galla Placidia, unuka rimskog cara Valentiniana I. rođenog u rimskom gradu Cibalae (Vinkovci).
Prof. VLADIMIR P. GOSS je uvjeren da je crkva sv. Bartola "laboratorijski" primjer gradnje u "Renesansi XII. stoljeća". On smatra da su ju izgradili Sasi koji su se kao kolonisti širili iz Donjo-njemačkih zemalja prema sjeveru, istoku i jugoistoku Europe.Ti su kolonisti stigli u Skandinaviju, do istočnih obaka Baltika, u Galiciju, Sedmogradsku, i do Kosova, na Britansko otočje.U Ugarsku se doseljavaju već krajem XI stoljeća, a masovno ih naseljava kralj Andrija II. početkom XIII. stoljeća.
Ovime naš "neobični" toranj u Novim Mikanovcima postaje važan povijesni dokumenat i pokazatelj veza hrvatskog dijela Panonske nizine s velikom ruralnom subkulturom europskog XII. i XII stoljeća.
Kad prostrani posjedi braće Horvat prelaze u ruke Gorjanskima, nastaju u začuđujuće preinake u crkvi sv. Bartola, čiji zid prekrivaju slikarije, nesumnjivo među najljepšima u kontinentalnoj Hrvatskoj!
Dok romanički dio sv. Bartola govori o možda skromnoj, ali za nas neobično važnoj ekologiji XIII. stoljeća u koju su integrirani elementi sa dalekog zapada, detalji arhitektonskog dekora i slikarija XV. stoljeća svjedoće o visokoj kulturi gruga Gorjanskih koji su na svoje posjede doveli umjetnike iz samog središta kraljevstva, ili možda još nekog udaljenijeg velikog kasnosrednjovjekovnog žarišta, poput Praga i Češke.
Crkva je nadahnila i slikara "MATIJU POKRIVKU" (Njegove slike možete dobiti kao suvenir kod Marije Martinović u St. Mikanovcima, V. Nazora 6).
O crkvi su pisali i SENA SEKULIĆ-GVOZDENOVIĆ ("Crkve-tvrđave u Hrvatskoj"), LELJA DOBRONIĆ ("Templari i Ivanovci u Hrvatskoj"), TOMISLAV ŠALIĆ ("Vrbica u Đakovštini"), a svećenik u Vrbici IVAN CVRKOVIĆ (Mikanovac) sastavio je njen "Imovnik".
MIKANOVAČKA UDRUGA ZA PROMICANJE KULTURE "ARS LONGA – VITA BREVIS" POKREĆE VELIKU AKCIJU ZA SPAS I REVITALIZACIJU CRKVE SV. BARTOLA, NASTOJEĆI JU PRETVORITI U PRVORAZREDNU MIKANOVAČKU TURISTIČKU ATRAKCIJU I DESTINACIJU. U 2006. GODINI SE PLANIRA OSLIKAVANJE CRKVE I IZGRADNJA KRUŽNIH STUBA U KOSOM TORNJU S KOJEG "PUCAJU" VIDICI SVE DO SAVE I ĐAKOVAČKE KATEDRALE!
