U bespućima naše povijesne zbiljnosti postalo je pitanje časti da imaš nagradnu igru. Danas si nitko i ništa bez brenda i nagradne igre. Nitko i ništa! Dala sam si truda ovaj mjesec te proučila kako iste funkcioniraju. Mislim, neš ti blog koji nema nagradnu igru. Ako vidiš nečiji blog i ako ne vidiš nagradnu igru odma ti jasno da taj blog ne drži do sebe. No ovaj nije od tih. Daklen, kao što sam već spomenula danima sam proučavala funkcioniranje nagradnih igara e da bih onda mogla i sama napravit jednu. Ili dvije. Ovisi. Mislim da sam sve shvatila. Nakon studioznog proučavanja prvo što sam shvatila je da igra mora imat 3 kola. Mora i bok! Jer kako bi se znalo tko je ozbiljan a tko nije ako ima samo jedno kolo? Kako bi se znalo tko se zeza a tko odgovorno pristupa istoj ako ima samo jedno kolo? Kako pitam ja vas? Nisu sva pravila ista naravno, ali ja sam ovdje izvukla neki kao prosjek : U prvom koraku odeš u neki dućan i nešto kupiš. Na primjer cipele. Al nemoš kupit cipele ispod 2000 kuna jerbo ne ulaziš u izvlačenje dobitnika. Moš igrat ali neš ući u izvlačenje ako nije 2000 kuna u igri. Pak ako ti cipele koje ti se dopadaju koštaju recimo 1980 kuna ti još nadodaš do onih dvije tisuće te kupiš žnirance i pastu za cipele i još se osvrneš po dućanu pa ugledaš recimo torbu. Kupiš i nju. Time si ušao u treće kolo nagradne igre a bome doma imaš i nove cipele, žnirance te crvenu pastu. Ušavši u treće kolo sad moraš otić u drugi dućan u drugom gradu i od tamo moraš nazvat broj na koji ćeš se prijavit da si u trećem kolu i da hoćeš u drugo kolo. Oni te registriraju te kažu da će ti doma poslati formular sa 600 pitanja na koja moraš točno i ispravno odgovoriti u roku od 27 minuta. Kad ti to dođe doma moraš onom ko ti je to donio dati 200 kuna, jerbo štampanje tih formulara bome nije jeftino a i štopericu moraš platit još 45 kuna jer ćeš si mjerit vrijeme. Onih spomenutih 27 minuta. Daklen sjedneš, upališ štopericu i odgovoriš na pitanja. Šalješ formular natrag u grad iz kojeg si ih nazvao.I vraćaš štopericu na kojoj se očitava vrijeme u roku kojeg si odgovorio na pitanja. No prije nego si poslao formular opet moraš nazvat taj broj te reći svoje ime i prezime i radno mjesto. Nakon toga ako pristaneš da ti doma dođu iz agencije "Plus" da ti naprave anketu te to platiš 6 kuna onda si ušao u drugo kolo nagradne igre. E sad ti je već malo lakše jerbo u drugom si kolu!!!!!! Drugo kolo je nešto lakše. Naime, samo moraš otrčati do prvog kioska Tiska i tamo kupiti sve novine koje počinju sa slovom K. Zatim naslove tih novina izrezati , staviti u kovertu te otići do Konzuma. U Konzumu ćeš kupiti juhu u vrećici koja košta 9,87 lipa te naljepnicu na njoj pridodati naslovu novina koje si već stavio u kovertu. Zatim ćeš kovertu zalijepiti ,kupiti marku, te to poslati na adresu koja će ti biti rečena ako nazoveš broj. Nazoveš broj. Kažu ti adresu. Šalješ!!! E sad si u prvom kolu!!!!!!!!!! Još malo i evo te skoro u izvlačenju. Ono što još samo trebaš napraviti jest da odeš na parkirno mjesto broj 7 u ulici broj 23. Tamo ćeš platiti parkiranje za 2 sata. E. Neš ti ostat 2 sata. Ostat ćeš 3. Doći će pauk, uzeti ti auto. Ti se nećeš zbog toga ljutiti, kako bi se inače ljutio, jer znaš da je to sve put da dođeš do prve nagrade!!! Ti se igraš! Ako istoga dana dođeš po svoj auto, platiš troškove odvoženja te platiš za krivo parkiranje te istoga dana pošalješ faksom obavijest da si sve to platio ušao si u izvlačenje "igraj i osvoji". Sad čekaš. Izvlačenje je dana koji je napisan na unutrašnjoj strani boce od koka-kole koja se nalazi u tvom kvartu u jednom od dućana u tvojoj blizini. Odeš i nakon 11 kupljenih boca bingo evo, stvarno piše datum. No još trebaš znat i gdje će biti objavljeni izvučeni dobitnici. A to ćeš saznat ako kupiš 18 tegli za cvijeće te 10 kila zemlje u dućanu koji je u tvojoj neposrednoj blizini. Kad to kupiš javiš se na blagajnu i kažeš "ja igram nagradnu igru "igraj i osvoji" molim vas recite mi u kojim će novinama biti objavljeni dobitnici?". Na blagajni dobiješ odgovor. Sad šutiš. Nisi lud da okolo pričaš koje novine moraš kupit. Pa da onda svi znaju. O ne. Ti šutiš i čekaš. I prođu godine. Napokon dođe datum izvlačenja. Nekako si uzbuđen. Ipak tavica je u pitanju. Teflonska tavica za pečenje jaja je u pitanju kao prva nagrada. To želiš! To si od djetinjstva želiš!!!!! Uzbuđenje te prožima po cijelom tijelu. Oblačiš se i odlaziš u prvi kiostk tiska. Plaćaš 28 kuna donacije za nagradnu igru i kupuješ novine. Drhtavim rukama otvaraš, gledaš stranu 23. Tražiš svoje ime! I bingo!! Bingo !!! Evo te , tu si!!! Dobio si drugu nagradu. Druga nagrada je kupon za sudjelovanje u idućoj nagradnoj igri "igraj i osvoji II". E sad kad sam štovano čitateljstvo upoznala sa osnovnim smjernicama nagradnih igara diljem lijepe naše , nadam se da su shvatili da ne mogu odmah i sad i ja napravit jednu. Stoga molim za strpljenje te će tokom idućeg mjeseca, kad nađem vremena da osmislim pravila, na ovom blogu (koji drži do sebe) , osvanut i moja igra "igrom do nagrade". Jedino što mogu reć jest da će prva nagrada bit jedno putovanje. Toliko! Ne smijem više ništa govoriti. Idem sad osmisliti pravila. |
Jučer sam gledala neki časopis i vidim čovjeka na slici kako farba neko potkrovlje. Obučen u svoj najbolji đemper i najbolje hlače, osmijeh na licu. Morat ću nazvat i pitat kako je on to izveo, budući da je kod mene sve obratno. U kosi mi još boje na dva mjesta. Lijevo i desno. Tako da bude ravnoteža. Skinut se neda. Ni razređivačem, nit šamponom a nit s češljem . Moje cipele za hodanje postale su šarene i dinamične. Kućica je puna boje. Ono ima je posvuda. Zatim ja sam slomljena. Zatim....... ma neću nabrajat. Di bi stigla kad bih sve nabrojala... Pak sam tako, dok sam vrijedno radila razmišljala : kuda ovo vodi? di je tome kraj? hoću li stić ofarbat sve dok uđemo u Europu? Zašto mi nitko nije rekao da će tu trebat TRI (3) sloja boje!!!!! Koje dobro od ovoga? Zašto je prešućeno o ta tri sloja?!?!? TRI!!!!! Zašto me nitko nije upozorio ? Bilo je puno tih zašto…. Ondak sam razmišljala koje su mi psovke najadekvatnije. One lagane nisu mi po volji. Nikako nisu istinito izražavale dubinu očaja koje sam osjećala radeći posao koji ni Sizif ne bi prihvatio. One teške spominju opet neke likove koji mi ništa nisu krivi što sam se prihvatila ćoravog posla, pak sam i njih odbacila. Lupanje nogom po gredi malo je popravilo stvar, no samo trenutačno a osim toga odtad me i noga krenula bolit. Uz sve ostalo što me već bolilo. Onda me i glava krenula bolit. Mislim nasnifat se boje nije mala stvar. Ljepilo je već nešto drugo, to je kvalitetna droga, ali boja i to boja slonove kosti nije na listi droga koje te čine sretnom. Baš obratno. Ondak, ruke pune boje i to ne samo dlanovi, doslovno čitave ruke, nisu baš neka stvar koja bi te razgalila i učinila zadovoljnom osobom. Jerbo takve su ruke ljepljive. Jerbo ni cigaretu s takvim rukama ne moš popušit a da ne pričam što sve još ne moš s takvim rukama. Ondak spavanje na tvrdom dvosjedu, budući da u krevetu ne moš spavat, budući da je preko njega razastrto pokrivalo koje skuplja boju. Koja se cijedi. Dok ti farbaš. Cijedi preko tvojih ruku i vrata preko leđa na to pokrivalo. Daklen spavanje na totalno neudobnom dvosjedu dok mali pas preskače preko tvog slomljenog tijela zbog dežurstva na vratima. Mali je pas bio požarni od 22 do jutra. Na vratima su se pojavljivale mačke. Moje tijelo bila mu je odskočna daska. Mislim, ipak je lakše kad se popne na mene pa s mene skoči do vratiju nego da me mora zaobilaziti. Razumijem ja to. Razumjela sam negdje do ponoći a zatim više nisam. Pak je dobio zabranu izraženu tonom koji ga je malo primirio. Pak smo oboje uspjeli odspavat kojih par sati. Da bismo se ujutro probudili, potražili svoje kosti, namjestili ih nekako, popili kavu te krenuli iznova. Sizife prijatelju moj o kako te dobro razumijem! Idući dan bio je mahinalno ponavljanje jučerašnje muke. Ima nešto dobro u tome kad čovjekov mozak ne radi. Nego kad tijelo radi po inerciji. Samo ponavlja ono što je jučer naučilo. Rezultati kvantitativno nisu bogznašto. Rezultati kvalitativno jesu. I to me drži. Naime nakon trećeg sloja boje onaj mali, malecki dio koji sam uspjela dovršit izgleda fenomenalno!! To mi je dobra vijest. Loša vijest je da ako nastavim ovim tempom možda ipak neću stić proslavit ulazak u Europsku Uniju 2014. onako kako sam zamislila. Prefarbanim potkrovljem. Iz ovih stopa idem dakle zvat tog čovjeka iz tog časopisa. Neću štedit novac. Ponudit ću mu sve što imam od materijalnih dobara samo neka saznam kako je on to uspio zadržat osmjeh na licu! |
Evo da se ne kaže da je Snješko Kiklop. E nije! Moj snješko IMA oba oka! Tak!!!! /a> U prošlom postu na slici Mali Pas izgleda tužan?. svejedno mi prijatelj djeluje nekak tužno, da nije nesretna ljubav u pitanju ;) (NF 24.09.2008. 19:37) Šta je Malom, čini se tužan ? (Koraljka 24.09.2008. 23:26) Pitam se pitam tko je tužan u toj kući. Mali je Pas tužan jer ima zabranu jesti posteljinu! Zato je tužan. Pa glumata. Ono, kao ih ni posteljinu mi nedaju jest. A ja moram kod plaće otić i (ponovo) kupit novu. Što znači da ću i dalje bit gola i bosa. Mislim, normalna domaćinstva posteljinu ne kupuju svaki mjesec. Mi da! Tja. A osim toga što kupujemo posteljinu BAREM jednom mjesečno jučer smo i Muškarcu išli kupit cipele. U toj kući JA SAM gola i bosa, a njemu kupujemo cipele , pa to je apsurd nad apsurdima!!!!!. No nisam o tom htjela pisat. Htjela sam pisat kako su ti muškarci teški za kupovinu. Užas ti je to pravi! I tako sam odavno odustala da idem s njim, mislim to nema ukusa, to neće poslušat i zašto da se ja onda kinjim. Zašto pitam ja vas? Pak onda dok sam još bila zanesena išla sam s njim e da bi čovjeka obuklo. Al ne moš ti to i bok. Ono što ja ne bi ni pogledala on kupi O svijete. Pak je tako bilo i jučer. Mislim te cipele ja ne bih ni vidjela. Di ih je našao ne znam al eto zapalio se i oće te i samo te. Nemoš bilivit. Ima ih prekrasnih. Sportskih. Mislim stvarno dobrih. Al di će bik (u horoskopu) neg na klasiku? Dosadnu. Neinventivnu. Stabilnu. Crnu naravno. Nemoš ti to vjerovat. I ondak sam rekla :"pa daj pogledaj ove.". "Ma neću ne sviđaju mi se". Pa ti reci kad spojiš tradicionalnog bika i blizanca koji opet nikad ne zna što hoće. Di tu može bit dogovora di pitam ja vas??? Di tu može bit dobrih i zanimljivih muških cipela u kući? Di pitam ja vas? Samo dakle ja ostajem da popravim prosjek. A to ne mogu budući da kad kupimo posteljinu mjesečnu, kad platimo režije, kad odvojimo za ostale troškove, nikad ali baš nikad ne ostane niš novaca za mene. Pak to postaje već signifikantno. To mi već počinje pomalo ličit na spolnu diskriminaciju. To mi već počinje ličit na nedostatak prava žene u toj kući. Hmmm, kad malo bolje promislim to liči na nepravdu. Kad malo bolje promislim ovu plaću ću potrošit na sebe! Tak! |
I sad ako je štovano čitateljstvo u svojoj naivnosti i poštenju mislilo da smo mi sjele i jele taj grah i da je izvješće gotovo grdno se prevarilo. Jednako kao što sam se i ja prevarila misleć "super, sad ćemo sjest za stol i jest". Mislim, svako normalan bi to pomislio, te stoga ne zamjeram štovanom čitateljstvu da je i ono to pomislilo. No brus. Šipak. Nema odmora dok traje obnova. Nema graha dok Lorna ne kaže da će bit graha! I točka. Dakle, bilo je negdje oko 6 sati kad sam izvela onaj test i uvjerila se 100% da je grah na štednjaku. U pola sedam još smo sjedile oko stola. Razgovor je pomalo zastajkivao, budući da GLADNI ljudi ne mogu puno pričati. Možda oni i mogu puno pričati, ali ne mogu baš pametno pričati. Te smo održavale konverzaciju, sve misleć, sad ćemo dobit jest, pa ćemo utažit tu glad koja je postala osnova naše sveukupne egzistencije tog momenta. Mislim, opće je poznato da ako si gladan da na ništa drugo ne moš mislit nego na tanjur. Pun po mogućnosti. Nnnda. No Lorna nas je iskušavala. Iskušavala je naše strpljenje, naš očaj, našu bijedu, našu glad, naše..... Naime, žena je rekla : idem još napravit štrudlu, nisam stigla, pa ćemo sve pojest zajedno. Kažem, bilo je pola sedam. Ja sam se lagano zalijepila za stolicu, na fulvusici sam vidjela da procijeđuje riječi iz usta, nymphea je pokušavala održati tempo, no što jest jest, nije nam išlo, sve smo bacale gladne poglede na taj grah na tom štednjaku. Lorna je elanom domaćice krenula otvarat pakete tijesta za štrudlu. I radila je to ona brzo , ne mogu reć da nije. Ali , ako u paketu imaš 14 listova, i ako imaš 35 paketa još za otvorit i nafilat, onda moš ti bit neznam kako brz ali takav postupak traži vremena. Osim toga nije imala dovoljno tava i provajna za stotine i stotine tih budućih štrudli od sira te je spravljala jednu po jednu. Stavljala je u pećnicu jednu po jednu hoću reć, o svijete....... Grah je i dalje stajao na štednjaku. Razgovor je zamro. Pogledi su bili upereni prema Lorni, grahu, budućim štrudlama koje nikad gotove. Glave su nam klonule, ruke klonule. Vode, kole, kruha...daj bilo što samo da ne krulji, tako je nekakvo stanje bilo. No Lorna se nije dala. Budući da je obećala da će čitavom naselju napravit štrudlu, a to znači da je obećala ispeći 467 komada za svako domaćinstvo u njezinom susjedstvu, to treba shvatit da taj proces traje. I bingo! Vidi sad. Kaže "nemam cimeta". O svijete...zemljo otvori se.... "sad će po cimet sto posto ići negdje u dućan." pomislile smo sve tri istovremeno te na kraju totalno i definitivno klonule. Odustale. Pogledale ju širom otvorenih očiju iz kojih je izbijala glad. Nevjerica. Nemoć. Jad. Te stane objašnjavat ZAŠTO nema cimeta. Trajalo je to objašnjenje nekih 5 minuta. Sad, pet minuta je dosta relativan pojam. Ako si na primjer UPRAVO JEO, onda ti 5 minuta ništa ne znači. No ako na primjer nisi JOŠ JEO, te ČEKAŠ DA BI JEO, onda je 5 minuta jedna sasvim druga priča. Jedna sasvim druga stvarnost. Onda je 5 minuta tragedija!!!!!!!! Stoga smo odlučile stvar primit u svoje ruke!!!! Eliminirat Lornu i uzet taj grah sa tog štednjaka bila je jedna od varijanti. Nagovorit dijete da nam da graha bila je druga varijanta. Lornu zatvorit u podrum, zaključat ju te pojest taj grah bila je treća varijanta. Zvati policiju bila je četvrta varijanta. Mislim dosta varijanti je bilo u igri, očajni i gladni ljudi nisu i prisebni ljudi. Gladni ljudi koji čekaju da se donese cimet iz dućana koji je udaljen cca 250 kilometara simo i tamo nemaju puno strpljenja kažem vam. No sad moram pohvalit Lornu, jer ipak je napokon SHVATILA!! Lampica joj je sjevnula, mislim znala sam ja da je Lorna pametno jedno biće. Pogledala je dakle na sat. Reći ću vam koliko je bilo!! Bilo je već skoro 9 sati navečer. Ako uzmeš u obzir da smo od kuće sve krenule negdje oko 5, ako uzmeš u obzir da smo hodale bespućima hrvatske stvarnosti oko 45 minuta, a to iscrpljuje, mislim hrvatska stvarnost iscrpljuje rekli vi što hoćete, te moraš jest jerbo energije za istu inače neš imat, dakle ako sve to uzmeš u obzir ondak moraš znat koliko smo već gladne, iscrpljene i jadne bile!!! Pak je na kraju i Lorna to shvatila. Te rekla dugo dugo isčekivanu rečenicu :"dobro, sad ću zagrijati grah". Našto smo sve tri šutjele, s poštovanjem. Zaista je stavila tanjure, zaista je stavila vilice i žlice, zaista je stavila salvete. Mislim, sve je izgledalo kao da ćemo ipak i napokon jesti. I tako je bilo. Sjele smo i jele. Svaka pohvala grahu . Svaka pohvala i štrudli koja je napokon bila gotova. Bar prvih 10 je bilo gotovo od onih potencijalnih 1245 koliko ih je trebala napraviti. Eto. To još nije kraj. Sad ću još kratko opisati, kako smo nakon graha izvadile svoje četkice za zube i piđame. Pitala sam "di je kalodont?". Mislim nisam uzela kalodont sa sobom jer svako dobro domaćinstvo ima svoj kalodont. Lorna je pitala "što će ti kalodont?". Ja sam rekla "pa da operem zube". I još sam pitala "di ćemo mi spavat?" vadeći svoju piđamu, a i nymphea i fulvus su radile to isto. Lorna je ostala zabezeknuta. "Kako spavat?" pitala je. Mislim, eto, što da kažem. Nije nam dala da prespavamo kod nje neg smo morale ić doma u ta doba kad je vani sve opasno i mračno i hladno i kad zna se dobro ima egzibicionista ima, onih koji ti pišu pokazuju i podzemnog svijeta i dilera. I onih koji ti drogu nude. Sve vrvi od kriminala u ta doba, a ona nas poslala van neka idemo i neka se snalazimo kako znamo. Eto. Budući da se danas ipak javljam to znači da sam (nekako) sretno stigla doma. |
part II ....... Dakle tu subotu mi je Muškarac otkazao poslušnost, ono nije htio kuhat nekud je morao ić te mi ostavio juhu i rečenicu "imaš lignje u frizeru pa si napravi". O svijete , tako me izdat, mislila sam. "Zašto te imam?" mislila sam "pa valjda zato da i skuhaš" mislila sam. Al što da radiš njega nema, sam si , s tim lignjama iz frizera i juhom koju treba zakuhat. Što da radim? Da kuham? Ja da kuham , mislila sam sva očajna. Pa to je razlog za rastavu, mislila sam. To je razlog da se nadurim i naljutim odsada pa do kraja života svog i njegovog, mislila sam. To je izraziti čin nepoštovanja drugog ljudskog bića, mislila sam. Mene. To mi je poruka.... To je.... No glad je glad pa sam u neko doba izvadila te lignje iz tog frizera. I tu sam juhu zakuhala. I sjela jest. Juha je bila ok, no lignje su bile ajmo to eufemistički reć polusirove, no da vam pravo kažem bile su totalno sirove. Pojela sam tri pritom razmišljajuć "ma daj, sirovo ti je puno zdravije. Sirova hrana ne gubi svoja svojstva, ti sada u svoj organizam unosiš sve hranjive vrijednosti. Da je to kuhano izgubilo bi svoju vrijednost. ", tako sam obrazlagala sebi kod prva tri kolutića , a ondak mi je sjevnulo "oho, oho, levant, pa ti ideš na grah!!!!" Pak je ostatak lignji završio u kanti za smeće! Ovo opisujem stoga jer je bitno za izvješće. Opisujem zato da kažem da sam bila u stanju neke gladi. Da sam pojela dva tanjura juhe, i tri sirove lignje što me moglo držati neko vrijeme ne kažem da nije, ali ne i do navečer, ne i cijeli dan. Neophodno mi je bilo potrebno svom organizmu dati još energije. U vidu hrane. Graha na primjer. Nnnda. I obučem na sebe svoju najbolju odjeću , stavim torbu ruksag na leđa, uzmem srce-vrećicu u ruke, ne pozdravim se s nikim jer nikog nema doma, nikom ne mogu reć povijesno "zbogom", odlazim u avanturu s koje ne znam hoću li se vratit a nemam kome reć zbogom, o svijete... Dođem na autobus, dam 10 kuna, dobijem kartu i čekam. Ono , ko tuka čekam. Čekam...čekam.. Nakon 6 stanica shvatila sam da karta košta 10 kuna a ne 8 kako sam ja mislila i čekala svoje 2 kune natrag. Dođem. Siđem. Stiže nymphea. Ispričam joj svoju tragičnu priču o 2 kune, ona me ne šljivi, ne plače samnom, naprotiv smije mi se u lice, o svijete, te me vodi na drugi autobus, onaj koji ide u suprotnom smjeru, dakle levant kupuj novu kartu. Trebala sam. No nisam. Vozili smo se tako bespućima hrvatske stvarnosti, sva je sreća da je nymphea bila samnom jer ja bih se bila odavno izgubila, već se jesam izgubila ako ćemo pravo , ali kažem nymphea je tu kao stup. Kao oslonac. Kao put , istina i život. Sve prepuštam u njezine ruke, bespuća su postala preteška za mene i idem...idem... Nakon nekog vremena vožnje, hoda, mobitela, vožnje, ja izgubljena no pojavljuje se Lorna kao spas! U autu. Te nas pokrca. Kao teret. Kao krumpire. Te vozi. I dalje bespućima hrvatske stvarnosti, vozi. No meni lakše. Tu su nymphea, tu je lorna, možda sve dobro i završi, mislim se u svojoj izgubljenosti. Oslonci su tu. Štake su ovdje. Stupovi su tu u vidu Fulvusice. Imam se na koga nasloniti kad mi postane preteško nositi breme te iste stvarnosti, razmišljam kaotično. U strahu. Razmišljam kako nisam ni posljednje zbogom rekla, razmišljam kako.... Ipak. Stignemo. Parkiramo. Ulazimo. Divimo se jer moram reć da draga Lorna ima puno ukusa. Neću u detalje i neću puno hvalit, mislim žena bi se mogla uobrazit, mislim stvarno nije dobro puno hvalit, al što jes jes, svoje je okruženje napravila toplim. I cvijeća ima ko u priči. Ma bajka. Uvede nas u kuhinju. Ja krajičkom oka pogledam, ono , na štednjaku STVARNO grah!!!! Ono, grah! Ono, jesti ćemo!!! Stvarno ćemo jest! Stvarno vidim grah. Pređem dlanovima preko očiju, zatvorim ih pa ponovo otvorim no slika je ista. Grah je na štednjaku. Ne sanjam. Nemam fatamorgane. Ponovim proces sa očima, mislim bolje bit siguran, nego poslije lupat glavom u zid, dakle ponovim proces. Zatim napravim još jedan test. Okrenem se leđima prema štednjaku a onda se naglo okrenem licem prema štednjaku. Ako nisam izmislila sve u svom jadu i svojoj gladi, tada bi grah trebao biti na štednjaku, mislem se. Te napravim i taj opisani test. I odahnem. Grah je tamo, što je je. Jest ćemo. ..to be continued.... |
Pustila sam Lornu da opiše subotnji susret Veselih Pljoskica tek toliko da vidim što će izmislit, znajući pri tom da to nikako ne može bit objektivan i istinit opis događaja jer tko je kad vidio da bi jedna Pljoskica, osim mene naravno, mogla istinito opisat bilo što , a kamo li susrete. Prvo i prvo sve one negiraju svoju ovisnost o alkoholu a to već svakoj normalnoj osobi puno govori. Jer kad netko ne priznaje nešto onda se pravi da toga i nema. Pa izvješće ne može biti potpuno i objektivno već samo stoga što pola zaborave jer imaju crne praznine u svojoj glave, a drugo što je ono što potom opisuju u stvari idealiziran prikaz onoga kako JE MOGLO biti. Da su bile trijezne. Na primjer. No neću sad o tome elaborirati jer me čeka iznošenje ISTINITIH i OBJEKTIVNIH činjenica u vezi subotnjeg sastanka Veselih Pljoskica. Dakle, Lornu smo mjesecima molile da nam napravi grah. Mislim nije to da smo mi gladne, nego eto, neka se ne izvlači i ne vadi , neka i ona napravi neku žrvtvu za svoje prijatelje sa svoje strane, a ne samo okolo da priča kako dobro kuha i kako nas sve jako voli. Neka tu ljubav i dokaže akcijom, mislile smo. Uspijevala je eskivirati kuhanje tog graha mjesecima i mjesecima no pritisak je bio prejak, te je na kraju popustila i rekla "ajte vrit. skuhat ću vam taj grah, valjda ćete me onda pustiti na miru". Te nas je pozvala da u subotu dođemo k njoj. Pri čem je namjerno zaboravila reći adresu. Kao bilo je "dođite u subotu k meni na grah". I to je bilo to. Mi smo naravno pitale "a kuda Lorna?" no na svako takvo pitanje njezin odgovor bio je: a) trenutni offline s gmaila b) promjena teme razgovora c) "telefon u kvaru" d) mobitel "trenutno nije dostupna" e) blog - "imate zabranu komentiranja." No Vesele Pljoskice ne zovu se uzalud Vesele Pljoskice te smo ipak i unatoč adresu uspjele pronać. Nebih sad opisivala kako i na koji način smo to uspijele no smo u petak Lorni na mail ostavile poruku "dobro dolazimo. znamo adresu". Tu je bilo šutnje. Nakon te poruke. Ni a ni be. Ništa. Nema odaziva. Onda je negdje pred kraj radnog vremena ipak uspjela procijedit "dobro, znači sutra u 5 sati". I to je bilo sve od nje. Ni "ajte vrit" ni ništa drugo. Kad Lorna kaže "ajte vrit" onda znaš da je sve u redu. Ako ta fraza izmakne, ako je nema, odmah ti jasno koliko je sati, odmah ti jasno da Lorna zlovoljna, odmah ti jasno da nešto ne štima. A fraze nije bilo. Napravile smo brzinski brainstorming stoga te se pitale "jel da idemo ili da neidemo, vidiš da nema "ajte vrit", znači stanje je opasno". Razmišljale smo i smišljale te na kraju zaključile da "dogovor je dogovor" i svatko tko je čovjek dogovora se pridržavat mora bez obzira na to što nema "ajte vrit" a što znači da baš i nije nešto naročito raspoložena a to opet znači da bi se moglo dogodit da sad kad znamo adresu možebit da ona neće biti doma. Ono dođemo na vrata a sve zaključano. Lokotima. A na vratima piše "prodaje se". Ili nešto slično se moglo dogodit ,kod Lorne ne znaš što je sve u stanju napravit samo da ne mora kuhati taj grah. Mogla se stvarno odselit. Mogla je recimo bagere pozvat pred svoju kuću pa se pravit da ima radove. Mogla je svašta smislit u svojoj glavi a ti budi pametan pa znaj što je pametno u toj situaciji napravit. Ali budući da smo mi ljudi koji još uvijek imaju vjere u ljude i vjere da će dobrota na kraju ipak pobijediti, da će poštenje pobijediti, da će savjest pobijediti, da će sve završit dobro ako dobrim pristupaš, to smo rekle "nećemo se obazirat na loše vibre, idemo pa šta bude biće". Tako smo rekle i s riječi na djela krenule! Evo što sam ja napravila. Otišla sam u najskuplji dućan i rekla "dajte mi najskuplje dvije čokolade što imate!". Žena je sa skrivenih zaliha izvadila dvije, ja sam iskeširala svoju plaću te sam eto namirila djecu. Zatim sam otišla u najskuplji Pet dućan te ponovila "dajte mi najskuplju hranu za mačke" . Proces se ponovio. Otišla sam u minus. No sam namirila mačku. Onda sam razmišljala "ako sad dodam kavu, bajaderu i vino do Nove godine neću izać iz minusa" te sam od toga odustala te Lorni zamotala najdragocijeniji rani rad moje genijalnosti : ženu u zelenom! Ako joj se ne dopadne mislila sam, onda će joj bar čačkalice ostat mislila sam. Te sam sve to lijepo stavila u bijelu, srčekima istiskanu vrećicu, romantičnu i nadasve dirljivu. Vrećicu mislim. Te krenula na dalek i neizvjestan put... ...to be continued... |
Otkrili smo novu zabavu. Zabava se zove ograđeno igralište za pse. Koje je izgrađeno u mom naselju. Skup sa mormonskom crkvom. Koja mi zasad ne treba, no nikad ne znaš, možda se Muškarac odluči za još takve dvije kao što sam ja, što mu nebi preporučila, jer jedva se i samnom nosi kud će mu još dvije ili tri pride? No nikad neznaš, ak se odluči da idemo u Mormone, eto meni crkve pred nosom. Pak sam se zato upisala tam, zlu ne trebalo. Jer poslije neću moć, kasno će bit, neće mjesta više za mene bit. Ali nisam htjela o crkvi pisat htjela sam o tom okruženom igralištu pisat. S igrališta se lijepo vidi crkva pak ju zato spominjem. I ondak smo odlučili da ćemo malog pasa, koji je usput rečeno postao gunđav da gunđaviji ne može bit, koji se svađa sa svima okolo sebe od pasa, preko mačaka, ptica, miševa, mrava, zraka, automobila, ljudi, pčela, muha opet do pasa vodit u to ograđeno igralište za pse e da bi ga pokušali socijalizirat što baš nije jako vjerojatno da će se i ostvarit, no očajnici ne misle. Oni djeluju!!!! I sad, budući da ima samo 4 kile to baš nije uvijek zgodno i praktično za mene da mi se pseto počne svađat sa na primjer pit bul terijerom. Jerbo ću ondak ja izvuć kraći kraj. On će izazvat problem, a ja ću ga morat rješavat. On će se nameračit na pit bul terijera. Pit bul terijer će mu pokušat vratit. No mali pas će u međuvremenu već bit na mojim rukama. Pit bul terijer onako nervozan izgrist će mene, budući da je provokator sretno zaštićen u mojim rukama. I još će, da bi pojačao dojam, s visine lajat i gunđat na istoga dole na zemlji koji će zatim u nemoći i ljutnji izgrebst pola moga nejakog tijela e da bi ipak došao na svoje. I tako smo dakle odlučili naše pseto socijalizirat. Civilizirat. Ugospodit. Napravit ga psom. Odlaskom među druge pse. I bivanjem tamo neko vrijeme. Svaki dan. Pak ondak negdje oko 6 sati uputimo se na socijalizaciju . Dosadašnji rezultati su ovi : mali pas je pokazao zube SVAKOM psu u tom prostoru. Mali pas se izlajao na SVAKOG psa u tom prostoru. Mali pas smatra da je igralište NJEGOVO te se tako i ponaša. Mali pas DOZVOLJAVA nekim psima da mu se približe na 3 metra. Mali pas je NAJGLASNIJI u tom prostoru. Malog pasa počeli su izbjegavat i ljudi i psi. Ne moram posebno naglašavat kako gledaju NAS. Kad se pojavimo na vratima tog ograđenog prostora, kreće nekakvo šuškanje. Meškoljenje. Neki ljudi stavljaju ruke na glavu i čupaju kose. Ne znam zašto, valjda buhe imaju. Neki drugi gledaju na sat te se sjete nekih neriješenih obaveza. Neki vežu svoje pse debelim lancima za ogradu. Neki panično trče. Neki okreću očima. Valjda ih oči bole. Sve bolesni u ovoj zemlji. Pak ostajemo sami. Kao što smo i u početku bili. |
Neću ništa reć o akciji Index jerbo se ništa ni nema reć. Tresla se brda rodio se miš, predstava je odigrana, tko popušio popušio, tko povjerovao povjerovao i sad idemo dalje. Meni to smiješno, ali tko mene išta pita. Jedna asocijacija mi odmah pala na pamet, ničim izazvana a to je film "Polja smrti" i Crveni Kmeri. To mi došlo ničim izazvano a to puno znači. Kad ti nešto dođe ničim izazvano to je onda ono pravo! Nekako me sve eto podsjetilo na taj film pak eto. No sebi sam dala u zadatak i kao životnu smjernicu da se ne obazirem na predstave naše vrle Vlade jerbo im ne mislim davat svoju energiju, niti svojom ljutnjom niti svojom pažnjom. Ničim. Nije se dogodilo što se mene tiče. Jer je činjenica da se i nije dogodilo. Samo je odigrana prestava. Neznam za koga. Zastori se polako spuštaju te čekamo novu predstavu. Pljeskat ću izvedbi jerbo je ona bila profesionalna. Te režija, te faktor iznenađenja, te glumci...ma svaka čast, profesionalno nema što. Sad dosta o tome neda mi se više trošit svoje dragocijeno vrijeme na predstave kazališta "Podijeli pa vladaj" iliti "Divide et impera", stari rimljani su već to znali ni tu nismo toplu vodu otkrili jebemti. Samo smo kravatu otkrili. Ostalo kopiramo. ____________________________________________ Lik je skupa samnom, ili ajmo reć ja skupa s njim jer je hijerarhijski viši od mene ,bio na sastanku na kojem smo zdefinirali stvari. To bilo prije 4 mjeseca. Lik je jasno i glasno, ničim izazvan, dakle vlastitom odlukom i vlastitim izborom rekao "može, to se može izvesti kod nas". Ova rečenica je važna za daljnje čitanje posta. Vraćamo se Lik i ja sa sastanka a u iduća četiri mjeseca ja odrađujem logistiku. Logistika i moj rad temelje se na toj rečenici "to se može izvesti kod nas". Sav se posao u stvari i temelji na toj lokaciji. Ako je lokacija druga onda je i posao drugačiji. I gle.. Trebalo bi krenut s realizacijom. Vrijeme je, pripremni poslovi su napravljeni. Samo se čeka da Lik kaže "idemo". Lik jučer dolazi u sobu i govori "ne znam, ne može se to izvršiti kod nas". Zemljo otvori se... Ja (naravno) u šoku. Međutim, nisam ni ja više ona od prije deset godina recimo. Ona koja je vjerovala da kad netko nešto kaže da onda to tako i bude. Naučila sam u međuvremenu da obećanja nisu obećanja, riječi nisu riječi, ljudi baš i nisu svi ljudi. Pak sam brzo izašla iz šoka te rekla "znaš da to sve mijenja na stvari? Znaš da si sam to rekao? Znaš da možemo to ovdje izvesti?". "Ma da ali ne vidim kako" O svijete....Vidio je pred 4 mjeseca, sad oslijepio što li???? I eto. Sad čitav posao moram ponovit. Jerbo su se okolnosti promijenile. Lik je bio u PMS-u pak nije znao što govori. Sad zna. I neka mi se još netko usudi reć da muškarci nemaju PMS. O da. Imaju ga. Samo što su oni non-stop u njemu , PMS-u mislim, a mi žene samo par dana, pak se kod njih to ne vidi tako izražajno kao kod nas. Sad idem razmislit koga da ubijem? Sebe jer sam u pripremu četveromjesečnog posla zaboravila pod broj jedan staviti : VAŽNO! Levant ne zaboravi da vjetar puše svaki dan s neke druge strane. Ne zaboravi da Lik hirovit; Ne zaboravi da se Lik svaki dan resetira. Ne zaboravi da Lik zaboravlja što je rekao jučer, a kamo li da će se sjetit što je definirao pred 4 mjeseca!! To sam eto zaboravila ukalkulirat! ..ili njega. Ubit mislim. A opet žao mi njega. On moj život, posao i rad čini dinamičnim. Zanimljivim. Što bih inače radila kad bi sve teklo? Kako bih svoj kruh nsušni zaradila kad bi posao bio obavljen na vrijeme i sa voljom? Koja bi moja svrha bila da sve teče i ide kao podmazano? Tako da ću preko vikenda malkice razmislit. Pa vidjet. Pa odlučit koga je tu potrebno i neophodno eliminirat. Sebe jer sam glupo retardirana te zaboravim unijet u kalkulaciju ljudski faktor ili njega, al opet se mislim a što čovječe on tu kriv? Prije vidio sad nevidi i što je tu čudno? Sebe ću morat eliminirat čini mi se. Sebe ću morat preispitat čini mi se. Sa sobom ću se morat porazgovarat pred ogledalom i sa par šamara u vlastite obraze. Tek toliko da dođem k sebi. Tek toliko da vidim stvari onakvima kakve one jesu a ne onakvima kakvim ja mislim da jesu. O svijete... |
Ovo će biti dug post. Na moru sjedim na klupici, intelektualno razmišljam, promišljam o kvantnoj fizici te stvaram u glavi nove teorije. Einsteina ću pobit samo moram još malo vremena si dat, te neke jenađbe još proradit, daklen tako razmišljam kadli iz jednog jedinog dućana izlaze otac i sinak. Otac cca 30-ak godina te sinak cca 3 godine i 4 mjeseca. Sinak se duri ali onako nekako pristojno se duri. Otac se ljuti. Govori "nosit ćeš taj vlakić rekao sam" no takvim tonom da me odmah izbacio iz mojih proračuna te pažnju usmjerio na samoga sebe. Na žalost moje pobijanje Einstainove teorije relativnosti morat će malo pričekat. Dakle moja pažnja je sada usmjerena na njih dvojicu od kojih je jedan nejak i dijete, a drugi neuk i veliko dijete no napokon je našao nekoga na kom se može iskalit. E dakle, predstava se nastavlja jer otac je sada shvatio da ima nekoga u svojoj okolini na kom može iskalit sve svoje frustracije skupljane tokom godina a koje nije rješavao na vrijeme i sa voljom jer kukavica bio. Pa je tako krenuo pokazivat svoj autoritet djetetu od cca 3 godine i 4 mjeseca. .. Bilo je to sve dosta degutantno pa neću ponavljat detalje. Scena završava ovako : ja sjedim na jednoj klupi, na drugoj sjedi sinak a otac sa grane trga šibu. I govori "sad ćeš dobit batina". Ja sam se doslovno smrzla. Razmišljam "idem mu reć" no druga strana mene govori "ne mogu, okomit će se na mene ništa neću postić". Kako to nisam više mogla gledat ustajem i odlazim. Kasnije sam razmišljala što sam trebala napravit u toj situaciji i shvatila kako sam trebala reagirati. Trebala sam otić do njih i kao prava plavuša pitati "molim vas koliko je sati" ili "znate li možda gdje je turistička zajednica?". Tako bih razbila dinamiku scene, razbila bi napetost, "spasila" dijete od očeve šibe, a njegovu agresiju razbila bih u komadiće. Samo da sam se sjetila! A nisam. Jer sam bila zblesirana. I u šoku, jer nisam mogla vjerovati da u 21. stoljeću civilizirani ljudi mogu tako razgovarati sa svojim djetetom. Dok sam ja tako bila u šoku izgubila sam dragocijeno vrijeme. No naučila sam za drugi put. Nisam o tome htjela pisati. To se dogodilo, reagirala nisam, meni ide u minus ali sam naučila kako ću reagirati drugi put. Htjela sam pisati o tome što se dogodilo jučer. Vrlo slična situacija. Nama su u naselju napravili ograđen prostor za pse. Budući da je Mali Pas gunđalo i ljutko to smo odlučili da ćemo uredno i sa voljom ići u to ograđeno igralište e da bi se naše Malo pseto naučilo družit s drugim psima. O tome kako to izgleda pisat ću u jednom drugom postu. Sad ću pisat o familiji koja je došla sa svojim psom. Mama, tata, sin i pas. Pas je i prije dolazio tamo ali samo sa gazdom. Pas je duplo veći od Malog Pasa no ne spada u velike. Žilav je, smeđ i ima glavu kao buldog. Ne znam koja je pasmina. Igrao se i skakao sa drugim psima. Sve pet. Jučer je familija odlučila održat predstavu za nas laike, tek toliko da vidimo što se sve u 21. stoljeću, u civiliziranom društvu kakvim se mi volimo nazivat, može događat. E dakle, prvo je krenulo sa rečenicom Oca "lupi ga nogom u rebra". Ono, ničim izazvanom, i neočekivanom. Mi smo , vlasnici, stajali tamo svako gledajuć svog psa i nešto malo pričajuć između sebe, no ta je rečenica izazvala kao neki šok, ono svi smo zašutjeli. Ja sam mislila "ne čujem dobro, jel on to stvarno rekao?" a jedna žena (svaka joj čast) odmah je reagirala, za razliku od mene koja se zblesiram i 30-ak sekundi ostajem u šoku kod takvih scena pa ne reagiram na vrijeme, dakle ona je rekla "kako lupit ga nogom? Psi se ne tuku. Ja bih najradije udarila svakog onog tko tuče psa". To je rekla i maknula se malo dalje od svih nas. Rečenica je ostala visjeti u zraku. Predstava se nastavlja. Sinak, Tatin sinak kreće nama ostalima pokazivat tko je On i tko je njegov Tata. Te kreće maltretirati psa. Što mu je radio, nije bilo za gledat. Navlačio ga je, sjedao na njega, za ogrlicu ga vukao. U svakom slučaju to nije bila igra, to je bila predstava. To nije bila iskrena igra djeteta i psa, to je bio šou za nas ostale kojim je jadno dijete pokazivalo "vidite što ja mogu svom psu". Imao je frizbi pa je taj frizbi bacao. Pas ga je vraćao, ali dijete je , na žalost već manirima silnika frizbi otimao psu i ponovo bacao. Zatim bi opet sjeo njemu na leđa. Pa ga vukao. Ma odvratno. E sad. Budući da je tu bilo cca 9 pasa i cca toliko vlasnika bacanje frizbija rukama djeteta koji već sad u sebi ima agresivnosti na bacanje nije bila šala. Kreneš se bojati da će frizbi završiti tebi na ili u glavi ili nekom psu u ili na glavi. U svakom slučaju situacija kreće bit napeta i nekako neprirodna. I onda još jednom ta ista rečenica "lupi ga nogom u rebra, neće on to ni osjetiti". Od Oca silnika. Djetetu. Budućem silniku. Ona žena odlazi. Ja zblesirana stojim. Gledam i nevjerujem. Ostali šute. Vjerojatno isto u šoku kao i ja. MAMA ŠUTI I GLEDA. U jednom momentu mama kaže "ajdemo polako ovo postaje opasno". E sad! Ta me rečenica dotukla. Kockice su se posložile. Tu smo! Svjesna si svega ali šutiš. I onda sam postala ljuta. Mama se do tada nije primećivala. Nekako smo ju svi zaboravili u tim trenutcima predstave. Sad se ona javlja i sad shvatiš da je ona svjesna svega ALI ŠUTI. Ja počinjem tiltati. Mislim se "odi ili će biti svačega. Nećeš moć prešutit". Te odlazim. Ne znam kako je završilo sve to. No jutros se probudim i prvo mi je bila ta slika tog djeteta i tog jadnog psa. I onda ljutnja na tu mamu koja niti jednog momenta nije rekla "nemoj bacati frizbi tu ima ljudi i tu ima pasa, mogao bi nekoga pogoditi". Trebala je to reć! Morala je to reć! To je njezina obaveza da to kaže! A nije rekla, ništa nije rekla. Dobro jutro tugo. Dobar ti dan agresijo i silino. "Ovaj svijet je opasno mjesto za življenje, ne zbog onih ljudi koji su zli nego zbog onih koji u vezi toga ništa ne poduzimaju“. A.Einstain Žao mi je da je svijet takav. Jučer nisam imala prava ništa reć, ništa napravit. Onda na moru jesam ali nisam znala kako. Znam za ubuduće. Međutim vidim što će se dogoditi. Točno znam što će se dogoditi. Dam se kladit da će taj pas biti zatučen jednoga dana od tog istog Oca. Jer otac će reć "pas je bio zločest. Napao je tog i tog, morao sam ga zatuć". I svi sretni i zadovoljni. Znam to jer to se već događalo. Lancima zatuku psa. Na njemu iskale sve svoje frustracije. I onda kažu "pas je bio zao". A "prijatelji životinja", zatim ljudi kao što sam ja bit će ismijani jer "pas je bio zao trebalo ga je ubit, što se vi tu pjenite". I mi ostali, malo manje agresivni i malo više pitomi, povući ćemo se jer ne znamo se adekvatno boriti protiv takvih silnika i drznika. Možda sam jučer trebala nešto reć. Ne znam. Međutim mi moje dosadašnje iskustvo govori da od toga nikakve koristi. Kad kažeš nešto agresija se okreće na tebe. I ništa ne postižeš. Osjetila sam to na vlastitoj koži već previše puta. A postigla nisam ništa. Osim da se takvi ljudi osjećaju napadnuti te im ti postaješ neprijatelj nambr van. Stoga sada prešućujem ako nije direktno uprereno protiv mene. Ili mog psa. Ili mog života. Ne petljam se više. Bar ne dok ne nađem način da se upetljam a da time nešto i postignem. Kao ono na moru kad sam shvatila što treba napravit. I tako ću ubuduće kod takvih situacija reagirati. No za ovu situaciju ne znam što bi trebalo napravit. Reći ženi "dajte recite djetetu da ne baca frizbi na nas i naše pse?". O neee. Jer ona je to vidjela, ona je to znala. I nije reagirala. Moja bi ju rečenica samo dovela do toga da napravi BAŠ suprotno. Ne znam. Stvarno ne znam način kako se "boriti" protiv takvih situacija. |
Neko vrijeme neću pisati blog. Događaju se stvari na koje nemam utjecaja i s kojima se teško nosim, pa mi mozak radi na nekoj drugoj frekvenciji. Nije sposoban za laprdanje. |
Budući da je danas petak, dan Venere i nosi se zeleno to sam jučer navečer pripremila zelenu majcu za danas, tek toliko da ujutro to ne zaboravim, a ondak bi me čekalo još godinu dana apstinencije. Ovako, Pljoskice mi moraju priznat apstiniranje samo do kraja godine a iduću godinu prestanak i definitivan kraj istoga, te život kakav se podrazumijeva i kakav jedno normalno žensko biće zaslužuje . A ne da mi se uskraćuje. Naravno, ako se trend nastavi i iduće godine morat ću se u karmelićanke prijavit , jer ionak ne živim niš bolje od njih. Em sam gola i bosa, em apstiniram, em... Sve se nešto mislim, možda ja već i jesam karmelićanka, no nisam toga svjesna. Niš, vidjet ćemo. Vidjet ćemo iduće godine. Kad urok prestane, a novog neće bit , jerbo kao što već rekoh na sebi imam zeleno, ondak će se sve karte otvorit i ja ću znat jel ja spadam u crkveni il mi sudbina ipak dala svjetski život. Samo moram bit strpljiva to je sve. I moram si bit dobra s Pljoskicama, jer nikad neznaš di i kad i s čim ih moš naljutit , pa bi mogle onako u toj ljutnji novi mi urok stavit. Eto. Toliko o zelenom. A što se tiče ostalog nemam što pametnoga pisat jerbo ništa se pametnog ni ne događa. Jutros na jutarnjim misama, malkice sam pukla. Pa sam rekla što o nečem mislim i otišla van iz sobe, od tih ljudi s kojima se nikako ne želim družit. A moram. Jerbo mi u sobu dolaze i ovdje prosipaju svoj otrov. A dost mi toga da se frustracije izbacuju ovdje. Nek si svoje frustracije ostave u svojim sobama. U svakom slučaju rekla jesam, no poučena iskustvom, ništa od toga što sam ja rekla nije se čulo. Ne mogu vjerovat da se kulturne osobe mogu tako ponašat. Jednostavno ne mogu vjerovat. A opet. Moram vjerovat jer to vidim vlastitim očima i doživljavam opet i opet svakoga jutra. No neću o tome. Neka truju sebe, ja želim ostati izvan toga. Kao što želim ostat i izvan politike. I izvan svega što truje. Booože što sam danas pametna. Idem se sad prošetat do WC te se u ogledalo malo gledat. |
Promatram. Ušao je u 13sati i 12 minuta. Šest puta krenuo prema vratima no se vratio. Sjeo na stolac i priča. Priča mu je ko vodopad. Nezanimljiva. Evo. Opet je došao do vrata , primio kvaku. O nee. Pustio je kvaku. Vratio se. Hoće li sjesti? sada je 15,27. Opet drži kvaku. Možda ode. Nadam se da ovaj put hoće. I tako . Dnevne pizdarije. |
tja ajte molim vas. pa neću ja na svom pasu štedit. ak oće zlatne kuglice ondak će i dobit zlatne kuglice. ak ih neće jest neće ih jest. ipak je to pas jedne pljoskice i nema da za njega nema. toliko o prošlom postu. sve me sram reć kolika je količina u toj hrani. mislim da su kuglice od zlata koštalo bi manje. a opet... tako nas je nabrzinu smotala ta trgovkinja da nisam stigla reć "neću preskupo mi je". a inače, ja tu stalno pišem kak sam gola i bosa. a jesam. al to ti je tako da ću i dalje bit gola i bosa. jerbo em imam pasa koji se hrani kuglicama od čistog i suhog zlata, em volim putovat. takva sam oduvijek pak svaki zarađeni, ups zaboravila sam reć, svaki teško i krvavo , sad je bolje, dakle svaki teško i krvavo zarađeni novčić potrošit ću na putovanja. i nemoš ti tu ništa. jerbo sam ko kakvo ciganče i ne volem biti doma. pa ako netko pokaže i najmanju naznaku da bi se moglo negdje ić, nije bitno kuda, samo da se ide evo ti mene u prvim redovima. A nemoš imat i ovce i novce. Nemoš ić na put i imat cipelice. Nečeg se moraš odreći. Pak sam još davnih dana odlučila da neću bit šminkerica i nikad se neću bogato udat (šmrc), to sam odlučila , al ću zato putovat. Jednom na faksu me je oduševila jedna asistentica i moje oduševljenje time još uvijek traje. Ta je došla i onako ofrlje rekla "ah, ova torba mi je iz vrancuske, cipele sam kupila u Indiji, majca mi je iz kazahstana". Mislim nije ona baš to tako rekla ali poanta je bila "putujem i dobro mi je" pak sam je to u meni izazvalo slijedeću misao " takav će bit i moj život". Pak eto. Niš me ne treba sažaljevat, to je moj izbor da nemam puno cipela. I nije to meni ništa žao što nemam. Zato obavezno od svake plaće stavim na stranu za neki put. Nikad se nezna tko će kad reć : ajmo, a kao što sam već rekla meni i prvo slovo od ajmo već izaziva sline. Na "a" od ajmo su mi već koferi spremni. Neka netko samo i pomisli da bi se moglo nekuda ić, već sam spremna. Samo da se ide. Nije važno kuda, važno je da nisam doma. A to košta. Sve to košta. Zato eto neću imat nove cipelice idućih 120 godina. I nosit ću sako plavi idućih 26 godina jerbo drugi neću kupit. Ako treba birat između sakoa novog ili cipela i na primjer odlaska u....svjedno je ondak biram odlazak u.. Dok sam živjela sama bilo me je posvuda a najmanje kući. Sad nisam više sama pa se moram prilagođavat. Pa onda to više nije baš tako kako bi htjela al opet dobro je. I tako. Gola sam i bosa., al nisam nesretna. Samo sam nesretna ako dva mjeseca moram bit na istom mjestu u istom stanu. Ondak kopnim. Onda se počnem osjećat ko one jadne ptičice u kavezu. Pa ono gola i bosa trebalo bi shvatit uvjetno. I dalje ću naravno kukat da to jesam, jer u stvari jesam, ali to je tako moj izbor i ništa se po tom pitanju ne more napravit. Ciganče ti ostaje ciganče koliko god mi šutjeli o tome. A najsretnija bih bila kad bi mogla mijenjat mjesto boravka svaka 2 do 3 mjeseca. E to bi me zadovoljilo. kategorija :jedan dosadan post. Psihoterapeutski kutak i pojašnjavanje samoj sebi "gol i bos" sindroma. |
Jučer me opet ugodno iznenadilo novcima. Posudila sam neke novce davno, jednoj kolegici, to sam već odpisala, zaboravila, jer mi je rekla da će vratit kad može. To "kad mogu" nikad ne znaš kad će bit pa je najbolje zaboravit da išta potražuješ pa si sretan kad dobiješ. I ondak sam si dala 10 minuta za sanjarenje. Iznad moje glave pojavio se oblačić, u njemu cipelice nove. Ne znam da li je štovano čitateljstvo upoznato s činjenicom da sam gola i bosa , nisam sigurna dal sam to spomenula uopće ikad, pa zato bio taj oblačić s cipelama. Kad malo bolje razmislim mislim da nisam. Spomenula mislim. Neke druge persone bi imale oblačić sa alatom. Na primjer moja kolegica bi u oblačiću imala stolarski metar ili bormašinu. No nije ona gola i bosa, ona može stvarat nadgradnju. Ja pak moram temelje radit. Ne moš hodat gol i bos po svijetu i gradit kuću. Ne moš i bok. Prvo se obut treba e da te majstori (ako na primjer gradiš kuću) ne bi gledali onako. I da. Dakle samo sam si 10 minuta dala za sanjarenje a ondak sam se ispljuskala hladnom vodom, stavila se u grubu realnost , rekla sebi "znaš da moraš stavit na račun". Sa suzama u očima sam to rekla. Jecajuć i ridajuć. No karakter je karakter i stoga sam popodne stavila ruksag na leđa mi nejaka, u ruksag stavila novac, (keš šmrc), uzela malog pasa te krenula put banke. Tjelohranitelj je naravno bio s nama kao odraz savjesti. Krenuli smo u koloni. Prvo Mali Pas veseo i sretan, naravno ne trebaju njemu nove cipele, zatim ja sva uplakana i Tjelohranitelj ozbiljna izraza lica. Mislilo bi da na sprovod idemo da nas vidjelo. Stigosmo do banke ipak i unatoč mojim nadama da bismo mogli skrenut pa koji izlog pogledat. Došla sam na red, dala novac, ali u zadnji čas odvojila 100 kuna, ono nisam mogla baš sve dat . Nisam i bok. Pak sam izašla sa sto kuna keša i rekla Tjelohranitelju : sad te vodim na piće i idemo za malog Pasa kupit hranu. To mi je bio izgovor. Mislila sam da će mi nešto novaca ostat pak onda nešto da si kupim. Žnirance barem .... I prvo smo ušli u pet shop. Sad treba napravit malu digresiju i opisat jedalačke navike malog pasa. Dakle to jede onda kad se njemu jede i ono što se njemu jede. Putnik namjernik pomislio bi da je to lako nahranit. Ono , pas je, jednostavno je, samo mu kupi pseću hranu. Tako bi mislio putnik namjernik. Onaj koji ne živi u domaćinstvu s tim mislio bi da je nahranit to pis of kejk. Ali ne i mi. Profesionalci. Mi znamo što imamo doma. Pak kupovina hrane postaje visoka filozofija kada se toga primiš. I tako uđemo u petšop te razgledavamo : ovo neće jest, ovo je htio jest 3 dana poslije više nije, ovo ne dolazi u obzir jer to ispljune, ovo je najkvalitetnija hrana ali njemu ne paše, ovo isto neće jest, ovo .........i tako prolaze sati. Trgovkinja postaje nervozna, no ne i mi, mi znamo što radimo i zašto to radimo. Te tako trgovkinja lagano iziritiranim tonom kaže " a hranu za pudlice niste probali?". Oho. Nešto novo. Bingo. Možda bi to htio , mislimo oboje lagano ipak skeptični. Naglašavam, znamo mi koga doma imamo. No , budući da smo vidjeli da trgovkinja lagano tilta i da joj se ruke počinju trest a na usnama počinje dobivati neku nedefiniranu pjenu to smo rekli "dobro uzet ćemo hranu za pudlice" pri tom ne razmišljajuć o cijeni iste. Najednom ozarena trgovkinja brzo brzo uzima hranu, brzo poput vjetra dolazi do blagajne i brzo radi račun : 98 kuna!!! O svijete Ako je štovani čitatelj pažljivo čitao ovaj post može znat da je u mom đepu bilo 100 kuna. I da mi je namjera bila da na Tjelohranitelja i sebe potrošim cca 20, na malog pasa cca 20 kuna a ondak na sebe ostalih 60. Nije važno na što tih 60, samo da potrošim. Samo da znam da si mogu kupit bilo što što nije hrana i što nisu režije. Bemti režije. I da skratim. Poanta je vjerojatno jasna : i dalje sam gola i bosa!!!!!! Hranu je dobio jučer u zdjelicu. Koliko košta valjda je svaka kuglica od zlata. Pa smo gledali kako će se odnositi prema toj vrijednosti. Pojeo je tri kuglice, ostalo je prezirno ostavio. Jutros je pojeo još tri kuglice. O svijete. |
Levantice draga, petak je danas! Oćemo novi uradak! (filipinka 05.09.2008. 10:22) levantica, nemogu vjerovati da si još na jučerašnjem postu:) gle i filipinka je primjetila,oko sokolovo:)) (fulvus 05.09.2008. 11:09) Tko će ti nabijat klipove nego Udruga veselih pljoskica, one koje bi ti trebale bit najbliže po boci one ti ubodu nož u leđa nejaka. A kad filipinku tražim da mi vrati mojih 10 eura onda se pravi gluha! Onda priča kako ne čuje na jedno uho, a na drugo je gluha 60%. I pravi se mutava i kao nije ona iz tog filma. I kao nešto ju brine što u zadnje vrijeme ne čuje dobro. A sad zna tražit nove postove. O fulvusici više neću reći niti riječ jer nisam očekivala da bi ona mogla ovako držat stranu filipinkinu a meni zabijat sjekiru u leđa. Direkt. No to je očito moja karma da se družim s takvima a od karme pobjeć ne mogu. I još mi se smiju. U lice mi se smiju. O svijete.. No što da pišem što kad danas opet nemam zeleno na sebi? A prema Udruzi nisam ni prošli put kad smo se našle imala zeleno na sebi pa za mene nema seksa do kraja godine. Budući da ni danas nemam zeleno na sebi ne želim ni razmišljat o posljedicama mog neodgovornog ponašanja.. Ne želim se ni sjetit što me čeka i kakav me život čeka. Bez....... O svijete.. I što? Htjela sam onaj post od jučer ostavit preko vikenda zato da nakupim nešto komentara. Svi ostavljaju i skupljaju komentare i onda hodaju gradom i šire i hvale se "si vidla kolko komentara ja imam ha?". Ondak ti moraš kimat glavom i reć "što jes jes stvarno ih imaš". A ja? Jedva jedvice nakupim kojih 9 komentara i to si još sama napravim 5 tek toliko da nešto piše ispod posta i di sam ja onda u toj konkurenciji? Di pitam ja vas? Evo gledam svi u prosjeku 24, 25 komentara, čovječe ja par komadića i to mi se daju komentari iz sažaljenja i suosjećanja i još si ih ja par napišem. Ondak se odem zlogirat ko neko drugi pa si opet sama napišem . I sad. Kad se one hvale kak imaju puno komentara, a sve uz neke kao kul izraze lica, kao nije da se hvalim al vidiš nakupila sam samo 63 i to onim izrazom lica "ah ja sam navikla na to" ja šutim, pokrivam se ušima preko glave, nabacim onaj izraz lica -mene to uopće ne dira nije meni do komentara-, pokušam ispod stola otić od srama, sve sam manja i manja na toj stolici ipak i unatoč. I napokon skupim snagu i odlučnost te odlučim "sad ću ostavit par dana jedan te isti post možda mi neko i napiše koji komentar", e sve to ja tako odlučim i onda mi one dvije od naprijed bace izdajničke klipove pod vitke mi nožice. Kao Levantica daj novi post. I di sam ja sad di pitam ja vas? Eto novi post o vi izdajice. A o čemu da pišem? O ludom pasu koji opet ima histerije doma. Koji trči od prozora do vrata i obratno. Koji stoji i gleda me onim svojim okicama , tapše onim svojim nožicama i govori mi nijemo "idemo van, što čekaš". Na moj odgovor "Mali Pas mi smo UPRAVO došli izvana" on se ne obazire. Pravi se gluh. Ko i filipinka kak se pravi gluha kad tražim pišljivih 10 eura. Mora da su si u rodu. Njih dvoje. Filipinka i Mali Pas. Pak ti levant ponovo oblači japanke ( ne razumijem levant zašto ih uopće i skidaš) i kreći u nove pohode. E da bi tvoje pseto možda moglo imat seksualni život. Koji ja neću imat do kraja godine i šire zbograditoga jer je Udruga Pljoskica to tako rekla. A radim po tom pitanju nije da ne radim. I stalno u zadnje vrijeme haljinice nosim. I počešljam si kosu tak da izgledam ko žensko. I noge sam si posunčala sve u nadi da kad obučem haljinu da će one zablistat. I ruke su mi lijepo crne. I osmjeh mi je na licu. I što? Prođu pored mene i kažu "o vidi levant u haljini". I odu. Udruga me urekla to ti je. Ako one kažu da nema onda nema i to je to. Moš ti neznam što radit al ak Udruga kaže da neće bit ondak neće bit. I da znaju da ni danas nemam niš zeleno na sebi bilo bi gadno jer bi mi oduzele gore navedeno i za iduću godinu. Ovako, drži me nada da iduće godine urok prestaje. Stoga o tom da nemam niš zeleno šutim. Ko zalivena šutim. O svijete.. &Update Vidim da se i Djevojka sa zlatnom naušnicom učlanila u izdajničku, petokolonašku grupaciju. divim se slici dok čekam današnji post i već se pomalo brinem. Da se nisi prebacila na kist ? (djevojka s bisernom naušnicom 05.09.2008. 11:27) Nemam riječi. |
Na poslu me zovu genijalka. Što i jesam ako se uzmu u obzir svi faktori. Naime, dođem s godišnjeg i pita me kolegica :"Tebi ne fali niš novaca?" Odgovorim "meni uvijek fali" Nato će ona "nisi gledala listić od plaće?" "Nisam" odgovaram. Mislim kak da gledam listić od plaće kad sam na godišnjem kak pitam ja vas?? "Dobro ak ti ne fali onda niš. No da ti kažem da si odplatila dvije rate moga kredita, vraćam ti novac sutra". Meni (genijalki) sad niš jasno. No kako sam ionak u nekom blaženom stanju to mi kuna sim kuna tam niš ne znači. Ionako ne smijem trošit , ionako sam gola i bosa, sad kuna više manje neće me spasit. I ondak mi dođe i druga, ta koja obračunava plaću i smije mi se. "E jesi genijalka pa zar nisi vidjela da dva mjeseca otplaćuješ tuđi kredit?". "Pa nisam" odgovaram "No dobro, sad znam kom ću stavljat tuđe kredite". Pak evo obavještavam štovano čitateljstvo da ako ima neke kredite koje ne može otplaćivat može se javit na moju adresu. Novac sam dobila. Uz nadgledanje da dođem do banke (Muškarac) išla sam direkt da stavim te novce na račun. Svoj. Prazan. Pokušala sam reć "ajmo malo do dućana", mislim imam keš u rukama a dućani blizu no tjelohranitelj je bio neumoljivo čvrst. Pak eto. A da pojasnim da stvarno ne ispadne da sam mutava. Dobila sam izvod od banke na kojem je bio priliv koji je zaista bio mali. Priliv mislim. Pomislila sam "jebate stvarno je malo" no sam bila na g.o. i nisam mogla niš provjeravat. Pak sam rekla Muškarcu "čuj morat ćemo stisnuti dobila sam jako malu plaću". Na kraj mi pameti nije bilo palo da bi moglo nešto bit sfušano s plaćom. Na kraj pameti mi to nije bilo. Mislila sam da sam nešto zaboravila, neki izdatak koji imam a nisam se sjetila da ga imam. Tako sam ja mislila. Budući da ionak imam kredita i izdataka ko u priči, više nisam u stanju pratiti sve to. Kad jednom tome dođe kraj ondak ću odahnut a do tad ionako mi je svejedno. Samo mi je krivo da sam s tim kešom morala ravno u banku (pih i ti Muškarci) a 20 ak metara ulijevo smiješile su mi se nove cipele. I hlače. I majce. I haljinice. I... |
Daj sad ti reci da je meni lako. Nisam ni došla s godišnjeg već me čeka posla i posla. Na primjer, jučer. Čvrsto sam odlučila napravit maslac od kikirikija. Tek toliko da me se ne olajava da niš ne kuham, da me nema u kuhinji, da sam nikakva domaćica, da sam.... Odluka je bila stabilna i čvrsta kakva sam i sama. Donesena nakon opsežnog razmišljanja i detaljne analize. Tvrda sam ko stijena kad nešto odlučim! Čvrsta sam ko Medvednica sa Sljemenom na svom vrhu! Nedam se uopće smetati usputnim provokacijama ako ih ima. Zastoje ne priznajem. A nee. Ja nee. I ovako je to bilo! Odem dakle kupit kikiriki. Jer kikiriki je osnovna namirnica za maslac od kikirikija. I tu mi već krenulo bacat klipove pod noge. U stvari što? Nemaš ti kikirikija koji je samo pržen već imaš kikirikija koji je pržen i posoljen. A meni slani ne treba. Meni treba pržen! Tak! No nisam se dala obeshrabrit na svom putu u bolje sutra. Nisam dala da me takve male sitnice izbace iz takta. O nee. Nikako se nisam dala obeshrabrit otvorenim izazovima okrutno bačenim meni u lice. Nego sam lijepo nakon dva dana obilaska dućana te postavljanja jednog te istog pitanja "imate li prženi neslani kikiriki?" kupila kikiriki u ljusci, 11 kuna 500 grama. Ha! Ondak sam shvatila da mi fali mikser. Pak sam otišla s malim pasom do Getroa, njega svezala za stup tamo bez vode i hrane i krenula sama samcata, nemoćna i jadna, ali zato i dalje odlučna i stabilna, te čvrsta ko Medvednica ,u nabavku miksera. Unatoč strogoj i izričitoj zabrani trošenja IKAKVOG novca, a nametnutoj od strane Muškarca (pih) nisam se dvoumila te sam kupila neophodno mi potreban alat za izradu mojeg budeućeg remek-djela. E sad sam lijepo spremna za maslac od kikirikija! Sve imam! Imam kikiriki. Imam mlinac. Imam ulje. Imam volju. Imam odlučnost Ive Sanadera, imam prostor, imam...... Odvezah psa od stupa, te prpošno i veselo krenusmo doma realizirati projekt "napunit ću frižider". Doma pogledasmo bočice koliko ih imamo. Operemo ih. (ovdje moram naglasiti da nas oboje, Malog Pasa i mene još uvijek drži dobra volja a i imamo osmijeh na licu). Moja je namjera bila napravit jedno sto komada bočica, pak onda dijelit onim ljudima i djeci koja nemaju maslac od kikirikija a vole ga. I dat u Caritas ako treba. Namjera mi je bila, jednom riječju skromna. Takve su sve moje namjere. Takva sam i sama. Skromna i samozatajna. Nnnda. Daklen znači spremim se za ozbiljan i tegoban poduhvat izrade par tona maslaca od kikirikija za Hrvatsku te slijedećih par tona za izvoz. Pri čem zaboravim uzet u obzir 3 faktora. Faktor jedan a taj je i najozbiljniji je Mali Pas. Faktor dva je kapacitet mlinca. Faktor tri je guljenje kikirikija. 1. Daklen, Mali Pas mora dobit barem 50% od onog što je na stolu. To je tako i nikako drugačije. 2. Kapacitet mlinca je 30 grama. 3. Guljenje kikirikija za jednu do dvije tone maslaca za Hrvatsku te par tona za izvoz nije isto što i guljenje kikirikija za zanimaciju. I uzevši u obzir ove gore navedene faktore koje sam čist zaboravila staviti u svoju prethodnu analizu i elaborat izašlo je slijedeće : 1.)Nakon cca 3 sata teškog i mukotrpnog rada moje je malo domaćinstvo bogatije za cca pola bočice maslaca od kikirikija. Pri čemu je prazni dio bočice veći nego onaj puni. No računa se dobra volja ja mislim. 2.)Mali Pas je jutros ispovraćao cijelu plahtu (previše kikirikija!) pak sam bogatija za još jedan kućanski posao nepredviđen i mrzak. Pranje plahte, peglanje iste. 3.)Suđa koje se nakupilo pri tom poslu neću ni spominjat te imam vene na nogama od stajanja uz sudoper i pranja svog suđa u kuhinji, a zatim usisavanje poda jer kikiriki skače okolo. Ima ga posvuda. Mora da su mi podvalili skaćući kikiriki. 4.) U vezi točke tri bogatija sam za novu spoznaju! Ima skaćući kikiriki i stajaći kikiriki. Kupite onaj stajaći! 5.)Naruđbe za izvoz morala sam kancelirat te stoga imam gubitke. Njemačka i Nizozemska me tuže! 6.) Maslac od kikirikija je težak ako ga stalno sa žličice stavljaš u svoja usta. Stoga me danas boli želudac te imam posebne izvanredne troškove za dodatne lijekove. Toliko o maslacu od kikirikija. |
Budući da stvarno nemam nikakvih zamjerki na moj godišnji odmor čisto mi teško pisat postove. Mislim nemam se na što okomit, nemam što ironizirat, nemam o čemu gunđat, nemam na što ukazivat prstom, nemam se na što ljutit. I di sam ja sad di pitam ja vas? Sve je bilo bolje da bolje ne može bit. Osim toga i ovi moji na poslu su se nekako popravili, nešto su im mise mlake ali mislem se to je zbog toga što je vani vruće, neće to dugo, krenut će oni već svojim starim dosadnim gunđavim tempom. Samo moram bit strpljiva. Ondak i Muškarac mi se popravio, nešto je jako dobar u zadnje vrijeme i šire pak ni njega nemogu ogovarat. Ne mogu gunđat jer nemam našto gunđat. I zar je meni lako? No misleć tako o svemu tomu kako mi je dobro i kako mi duhovno stanje kreće bit skoro pa savršeno, daklen misleć si tako ipak naiđoh na nešto na što se mogu okomit. I odma mi bilo lakše, već sam se sva isprepadala kako sad više neću imat o čem pisat. U blaženom stanju u kojem ja trenutno jesam ljudi postaju dosadni. Samo se glupavo smješkaju, sve im dobro, sve im štima i što ćeš ti s takvima što pitam ja vas? I sebe? No spasila me garderoba Zadar. Spasila od dosade postova. Evo ovako je to bilo. Gola i bosa kakva jesam nisam baš imala puno stvari za nosit na more. Mislim ako si gol i bos onda si gol i bos. Nemoš onda stvorit da nisi gol i bos kad je istina drugačija. Mislim što ću jadna s tih par majčica, dvije haljinice i par cipelica a kofer velik čovječe? Pak sam ga natrpala svim i svačim. Stavila sam neke stoljnjake unutra, pa sam onda stavila ručnika pun kufer tek toliko da ne ispadnem jad i bijeda. Mislim kako bi to bilo da za sobom vučem koferčinu a ona lagana ko perce i vidi se da se klima od praznine? No daklen da ne bih ispala pacer uz sve one moje prijateljice koje vuku kofere i kofere znači napunila sam i ja svoj tim stoljnjacima, kuhinjskim krpama te ostalim što sam već našla po stanu , od susjeda sam drpila stare novine koje je ostavio ispred vrata te ponosno krenula put mora, punog kofera i uzdignute glave. Krenem dakle tako put Zadra , zna se već ususret Filipinkinom ručku. Dođem u Zadar i ostavim taj svoj napunjen kofer u garderobi. Zatim odem na već opisan ručak s F. te dobim te već opisane naočale. Te dobim i ispračaj na brod. Sve gratis. Prije broda odem po svoju torbu u garderobu i platim 8 kuna . Za cca 2 sata. No to nije kraj priče, to je tek njezin početak, prapočetak ajmo reć. No štovano čitateljstvo treba bit strpljivo kakva sam i sama, ako želi čut i počut što još pametnoga i gunđavog ja još imam za reć. I daklen dođem ja na svoj godišnji, ono nakon što me filipinka ispratila na brod, i budem tamo svojih ohoho vremena. Izvadim svoje stoljnjake, ručne radove, obične krpe,te stare novine i časopise te objesim to sića garderobe što imam po ormaru i živim. Kupam se , sunčam, i što sve već ide uz to. I malo po malo prođe moje vrijeme, kraj je godišnjeg, skrpaj svoje krpice ponovo, puni kofere i kreći doma. No u međuvremenu zagubili se stoljnjaci, krpe pogubila i što ću sad koferćić prazan da prazniji ne može bit. Ono malo krpica koje imam stalo je u jednu trećinu kofera ostatak kofera strči prazan i suh. Pak sam stavila lišća. I nešto malo kamenja. Tam di sam bila drpila sam ručnike. Ondak sam još išla ukrast toalet papira da napunim ono naprijed u koferu, jerbo me sram da hodam svijetom tak gola i bosa. Polupraznog kofera. Dođem daklen natrag u Zadar i cap stavim taj isti kofer u tu istu garderobu od prije par pasusa. Odem do bankomata, dignem par kuna, zatim odem u dućan di je pisalo "akcija" pak potrošim tu siću , nije beg cicija, na jednu baš dobru majcu koja mi uopće ne paše na ove godine koje imam jer me čini infantilom, no to tek toliko da donesem nešto iz Zadra u Metropolu mi dragu da me podsjeti da sam na moru bila. Onda cap cap krenem vidjet di ću kavu popit pak vidim cipele za 90 kuna, bingo te su moje i božje pomislim te si cipele kupim i sad za stvarno krenem popit kavu . Popijem kavu i krenem tako orna i vesela , vedra i čila po svoj kofer e da bi s njim krenula na autobus pa na autobusni kolodvor, jer mi Pepeljuge tak putujemo otkad nam Muškarac otkazao poslušnost pa ne želi doć po nas. I tako dođem u tu garderobu pa mi ona kaže "kad ste ostavili torbu?". Ja odgovorim u 3. Tog trena pogledam na sat i vidim da je pet do 4. I sad kreće ona poznata dalmatinsko-pljačkaška navika. Žena mi pogleda kofer. Nov čovječe. Ne zna ona da je unutra lišće. Pogleda mene ja na sebi od ono malo krpica što imam imam baš najbolje. Tilta, vidim da joj blagajna radi u glavi pa kaže "15 kuna". Ja mrtvo ladna izvadim 15 kuna, nije beg cicija već sam rekla, te joj dam. Krenem na autobus. Dođem na kolodvor. Pitam za autobus no niti jedan neide, prvi ide tek u sedam navečer. A sada je 16,10. I što ću? Zbrajam u glavi koliko još novaca imam te krenem u garderobu. Ostavim torbu. Kaže ona :"to vam je kunu i 20, ali platit ćete kad dignete torbu". Ja mutava kakva inače po prirodi jesam šutim, jer misao dok se sformulira u mojoj glavi traži vremena. Izađem van i tek tada, jedno 20 metara kasnije zazvoni mi u glavi : "Kak kuna i 20?". Vratim se daklen natrag onih već prođenih 20 metara , uđem i pitam "jeste rekli kuna i dvadeset po satu?" "da" "jel to po kili?" ja nastavljam "ne, po torbi" "aha" Krenem van. Opet zastanem. Ovoga puta nakon jedno 39 metara. Vratim se, nisam ja lijeno biće, a ne. "jeste li vi rekli kunu i dvadeset po satu po torbi?" "da" "to znači 3 kune i šezdeset lipa ako dođem po torbu u 7 sati?" "da" Stojim ja sad tamo i razmišljam. "Dole sam platila sat vremena 15 kuna tu mi kaže da tri sata plaćam 3, 60 nešto tu generalno ne štima idi pitaj opet" Opet se ja okrenem, žena me već gleda sa onim pogledom -jel ova normalna ili joj nisu sve na broju?- te ponovo pitam "znači ja vama platim 3 kune i 60 za ta tri sata?" Svaka joj čast nije pokazala prezir prema luđakinji. Meni. "da". "Pa ja sam dole u luci platila 15 kuna za sat vremena" "E pa dole je privatna garderoba, morate ostavljat stvari ovdje". Pa ti reci. Da rezimiram. 4.8. - garderoba za jedan kofer za dva sata koštala je 8 kuna, što bi bilo 4 kune po satu. kraj 8.mjeseca - garderoba za jedan kufer za 55 minuta koštala je 15 kuna po satu na istom mjestu u istoj garderobi. Pri čemu bi neki dobar ekonomista što na primjer ja jesam zaključio da je inflacija u zemlji ogromna, da nema ovog dole. isti dan - garderoba za isti kufer no na drugom mjestu koštala je 3, 60 odnosno 1,20 po satu. E tu se dobri ekonomisti, što ja jesam, zbunjuju. Neznaju što da misle. Pak prestanu mislit. Smatram da mi je grad Zadar dužnik! Potražujem 11 kuna + 20 000 kuna za duševne boli! |
Hmmm da. Nemoš ti ni na godišnji otić jer ondak nemaš stvari pod kontrolom. Evo gledam, odem na samo mjesec dana a svi izmijenili dizajnove. Pak sad dođem kod nekog na blog i ne mogu se snać jadna. Neki novi dizajn, neki novi stil, pa se ti Levant misli jel to ista osoba ili si sfulala blog. I tako sam ja prije nego sam na godišnji išla napravila novi raspored u stanu. Lijepo sam sve ispremjestila, oprala, usisala ostavila čisto da bi čovjek kad bi to vidio ostao šokiran mojim radnim navikama. Mislim, pod je bio čist, posteljina je bila čista, sve je bilo uredno i na svom mjestu je bilo. Mali pas i Muškarac nisu smetali pri tom poslu jednostavno zato jer ih nije bilo u blizini. Na moru su bili. Pak sam si dala truda gore opisanog i uživala u sjaju i čistoći doma svoga. Pak sam spermila kofere i otišla i ja. I što? Prođe mjesec dana i ja se vratim doma. Kući svojoj. Neželjeno al mora se. Mislim mi koji radimo mi ne možemo bit na moru koliko nas volja. Mi moramo doć i ondak se primit posla i ondak radit dok ne svisnemo. Neki drugi mogu bit na moru dokle ih volja. No ne i ja. Ja sam karmički predodređena da umrem za kompjuterom a ne na primjer da umrem na moru. U moru. Neće to mene. Za mene to nije. Za mene je prašina i usisač. I kompjuter. I moje jutarnje mise. I još je za mene da radim dok ne umrem od rada. I prašine. I usisača. I krpe. I ...bemti.. ....... No daklen, vratim se ja doma kući svojoj. Ulazim u stan a sve se mislim jel to moj dom ili sam sfulala kat. Ili stubište? Ili sam sfulala naselje? Uglavnom negdje sam nešto sfulala to pod sigurno. Tako se ja mislim. Ondak iz nekog kuta iskoči malo pseto pak shvatim da niš nisam sfulala nego da Muškarac vratio onako kako je sve bilo prije. Ja prosikćem "zašto si vratio ormar?" On nevino "pa smetalo me, iritirao me tu". Ja tiltam. Ja još više tiltam. Ja se suzdržavam. Lijevim kutem oka tražim di je nož. Ubit ću ga to ti je. Pogledam okolo, sve na mjestu kako je prije bilo, sve vratio. Razmišljam ovako : il ću sad otić u hotel, il ću ga ubit na licu mjesta il odo spavat a sutra ću razmišljat što napravit sa takvom nehumanom i neciviliziranom osobom s kojom živim! Pa ti reci. I di sam ja onda dakle? Na poslu mi dok me nema od ureda rade skladište. Ajd to. Al sad je počelo provocirat i na blogu i doma. Di je tome kraj? Di pitam ja vas??? |