Jučer me opet ugodno iznenadilo novcima. Posudila sam neke novce davno, jednoj kolegici, to sam već odpisala, zaboravila, jer mi je rekla da će vratit kad može. To "kad mogu" nikad ne znaš kad će bit pa je najbolje zaboravit da išta potražuješ pa si sretan kad dobiješ.
I ondak sam si dala 10 minuta za sanjarenje.
Iznad moje glave pojavio se oblačić, u njemu cipelice nove. Ne znam da li je štovano čitateljstvo upoznato s činjenicom da sam gola i bosa , nisam sigurna dal sam to spomenula uopće ikad, pa zato bio taj oblačić s cipelama. Kad malo bolje razmislim mislim da nisam. Spomenula mislim.
Neke druge persone bi imale oblačić sa alatom. Na primjer moja kolegica bi u oblačiću imala stolarski metar ili bormašinu. No nije ona gola i bosa, ona može stvarat nadgradnju. Ja pak moram temelje radit. Ne moš hodat gol i bos po svijetu i gradit kuću. Ne moš i bok. Prvo se obut treba e da te majstori (ako na primjer gradiš kuću) ne bi gledali onako.
I da. Dakle samo sam si 10 minuta dala za sanjarenje a ondak sam se ispljuskala hladnom vodom, stavila se u grubu realnost , rekla sebi "znaš da moraš stavit na račun".
Sa suzama u očima sam to rekla. Jecajuć i ridajuć.
No karakter je karakter i stoga sam popodne stavila ruksag na leđa mi nejaka, u ruksag stavila novac, (keš šmrc), uzela malog pasa te krenula put banke. Tjelohranitelj je naravno bio s nama kao odraz savjesti.
Krenuli smo u koloni. Prvo Mali Pas veseo i sretan, naravno ne trebaju njemu nove cipele, zatim ja sva uplakana i Tjelohranitelj ozbiljna izraza lica. Mislilo bi da na sprovod idemo da nas vidjelo.
Stigosmo do banke ipak i unatoč mojim nadama da bismo mogli skrenut pa koji izlog pogledat.
Došla sam na red, dala novac, ali u zadnji čas odvojila 100 kuna, ono nisam mogla baš sve dat . Nisam i bok.
Pak sam izašla sa sto kuna keša i rekla Tjelohranitelju : sad te vodim na piće i idemo za malog Pasa kupit hranu. To mi je bio izgovor. Mislila sam da će mi nešto novaca ostat pak onda nešto da si kupim. Žnirance barem ....
I prvo smo ušli u pet shop.
Sad treba napravit malu digresiju i opisat jedalačke navike malog pasa.
Dakle to jede onda kad se njemu jede i ono što se njemu jede. Putnik namjernik pomislio bi da je to lako nahranit.
Ono , pas je, jednostavno je, samo mu kupi pseću hranu. Tako bi mislio putnik namjernik. Onaj koji ne živi u domaćinstvu s tim mislio bi da je nahranit to pis of kejk.
Ali ne i mi. Profesionalci. Mi znamo što imamo doma. Pak kupovina hrane postaje visoka filozofija kada se toga primiš.
I tako uđemo u petšop te razgledavamo : ovo neće jest, ovo je htio jest 3 dana poslije više nije, ovo ne dolazi u obzir jer to ispljune, ovo je najkvalitetnija hrana ali njemu ne paše, ovo isto neće jest, ovo .........i tako prolaze sati. Trgovkinja postaje nervozna, no ne i mi, mi znamo što radimo i zašto to radimo.
Te tako trgovkinja lagano iziritiranim tonom kaže " a hranu za pudlice niste probali?".
Oho.
Nešto novo.
Bingo.
Možda bi to htio , mislimo oboje lagano ipak skeptični. Naglašavam, znamo mi koga doma imamo.
No , budući da smo vidjeli da trgovkinja lagano tilta i da joj se ruke počinju trest a na usnama počinje dobivati neku nedefiniranu pjenu to smo rekli
"dobro uzet ćemo hranu za pudlice"
pri tom ne razmišljajuć o cijeni iste.
Najednom ozarena trgovkinja brzo brzo uzima hranu, brzo poput vjetra dolazi do blagajne i brzo radi račun : 98 kuna!!!
O svijete
Ako je štovani čitatelj pažljivo čitao ovaj post može znat da je u mom đepu bilo 100 kuna. I da mi je namjera bila da na Tjelohranitelja i sebe potrošim cca 20, na malog pasa cca 20 kuna a ondak na sebe ostalih 60.
Nije važno na što tih 60, samo da potrošim. Samo da znam da si mogu kupit bilo što što nije hrana i što nisu režije. Bemti režije.
I da skratim.
Poanta je vjerojatno jasna : i dalje sam gola i bosa!!!!!!
Hranu je dobio jučer u zdjelicu.
Koliko košta valjda je svaka kuglica od zlata.
Pa smo gledali kako će se odnositi prema toj vrijednosti.
Pojeo je tri kuglice, ostalo je prezirno ostavio.
Jutros je pojeo još tri kuglice.
O svijete.
Post je objavljen 10.09.2008. u 08:40 sati.