Marketing
četvrtak - svijetlo plavo
tja ajte molim vas. pa neću ja na svom pasu štedit. ak oće zlatne kuglice ondak će i dobit zlatne kuglice. ak ih neće jest neće ih jest. ipak je to pas jedne pljoskice i nema da za njega nema. 
toliko o prošlom postu.
sve me sram reć kolika je količina u toj hrani.
mislim da su kuglice od zlata koštalo bi manje.
a opet...
tako nas je nabrzinu smotala ta trgovkinja da nisam stigla reć "neću preskupo mi je".
a inače, ja tu stalno pišem kak sam gola i bosa.
a jesam.
al to ti je tako da ću i dalje bit gola i bosa.
jerbo em imam pasa koji se hrani kuglicama od čistog i suhog zlata, em volim putovat. takva sam oduvijek pak svaki zarađeni, ups zaboravila sam reć, svaki teško i krvavo , sad je bolje, dakle svaki teško i krvavo zarađeni novčić potrošit ću na putovanja. i nemoš ti tu ništa. jerbo sam ko kakvo ciganče i ne volem biti doma. pa ako netko pokaže i najmanju naznaku da bi se moglo negdje ić, nije bitno kuda, samo da se ide evo ti mene u prvim redovima.
A nemoš imat i ovce i novce.
Nemoš ić na put i imat cipelice. Nečeg se moraš odreći.
Pak sam još davnih dana odlučila da neću bit šminkerica i nikad se neću bogato udat (šmrc), to sam odlučila , al ću zato putovat.
Jednom na faksu me je oduševila jedna asistentica i moje oduševljenje time još uvijek traje.
Ta je došla i onako ofrlje rekla "ah, ova torba mi je iz vrancuske, cipele sam kupila u Indiji, majca mi je iz kazahstana". Mislim nije ona baš to tako rekla ali poanta je bila "putujem i dobro mi je" pak sam je to u meni izazvalo slijedeću misao " takav će bit i moj život".
Pak eto. Niš me ne treba sažaljevat, to je moj izbor da nemam puno cipela.
I nije to meni ništa žao što nemam. Zato obavezno od svake plaće stavim na stranu za neki put. Nikad se nezna tko će kad reć : ajmo, a kao što sam već rekla meni i prvo slovo od ajmo već izaziva sline. Na "a" od ajmo su mi već koferi spremni.
Neka netko samo i pomisli da bi se moglo nekuda ić, već sam spremna.
Samo da se ide. Nije važno kuda, važno je da nisam doma.
A to košta. Sve to košta. Zato eto neću imat nove cipelice idućih 120 godina. I nosit ću sako plavi idućih 26 godina jerbo drugi neću kupit. Ako treba birat između sakoa novog ili cipela i na primjer odlaska u....svjedno je ondak biram odlazak u..
Dok sam živjela sama bilo me je posvuda a najmanje kući. Sad nisam više sama pa se moram prilagođavat. Pa onda to više nije baš tako kako bi htjela al opet dobro je.
I tako.
Gola sam i bosa., al nisam nesretna. Samo sam nesretna ako dva mjeseca moram bit na istom mjestu u istom stanu. Ondak kopnim. Onda se počnem osjećat ko one jadne ptičice u kavezu.
Pa ono gola i bosa trebalo bi shvatit uvjetno.
I dalje ću naravno kukat da to jesam, jer u stvari jesam, ali to je tako moj izbor i ništa se po tom pitanju ne more napravit.
Ciganče ti ostaje ciganče koliko god mi šutjeli o tome.
A najsretnija bih bila kad bi mogla mijenjat mjesto boravka svaka 2 do 3 mjeseca. E to bi me zadovoljilo.
kategorija :jedan dosadan post. Psihoterapeutski kutak i pojašnjavanje samoj sebi "gol i bos" sindroma.
Post je objavljen 11.09.2008. u 08:11 sati.