29.09.2008., ponedjeljak
|
Jučer sam gledala neki časopis i vidim čovjeka na slici kako farba neko potkrovlje. Obučen u svoj najbolji đemper i najbolje hlače, osmijeh na licu. Morat ću nazvat i pitat kako je on to izveo, budući da je kod mene sve obratno. U kosi mi još boje na dva mjesta. Lijevo i desno. Tako da bude ravnoteža. Skinut se neda. Ni razređivačem, nit šamponom a nit s češljem . Moje cipele za hodanje postale su šarene i dinamične. Kućica je puna boje. Ono ima je posvuda. Zatim ja sam slomljena. Zatim....... ma neću nabrajat. Di bi stigla kad bih sve nabrojala... Pak sam tako, dok sam vrijedno radila razmišljala : kuda ovo vodi? di je tome kraj? hoću li stić ofarbat sve dok uđemo u Europu? Zašto mi nitko nije rekao da će tu trebat TRI (3) sloja boje!!!!! Koje dobro od ovoga? Zašto je prešućeno o ta tri sloja?!?!? TRI!!!!! Zašto me nitko nije upozorio ? Bilo je puno tih zašto…. Ondak sam razmišljala koje su mi psovke najadekvatnije. One lagane nisu mi po volji. Nikako nisu istinito izražavale dubinu očaja koje sam osjećala radeći posao koji ni Sizif ne bi prihvatio. One teške spominju opet neke likove koji mi ništa nisu krivi što sam se prihvatila ćoravog posla, pak sam i njih odbacila. Lupanje nogom po gredi malo je popravilo stvar, no samo trenutačno a osim toga odtad me i noga krenula bolit. Uz sve ostalo što me već bolilo. Onda me i glava krenula bolit. Mislim nasnifat se boje nije mala stvar. Ljepilo je već nešto drugo, to je kvalitetna droga, ali boja i to boja slonove kosti nije na listi droga koje te čine sretnom. Baš obratno. Ondak, ruke pune boje i to ne samo dlanovi, doslovno čitave ruke, nisu baš neka stvar koja bi te razgalila i učinila zadovoljnom osobom. Jerbo takve su ruke ljepljive. Jerbo ni cigaretu s takvim rukama ne moš popušit a da ne pričam što sve još ne moš s takvim rukama. Ondak spavanje na tvrdom dvosjedu, budući da u krevetu ne moš spavat, budući da je preko njega razastrto pokrivalo koje skuplja boju. Koja se cijedi. Dok ti farbaš. Cijedi preko tvojih ruku i vrata preko leđa na to pokrivalo. Daklen spavanje na totalno neudobnom dvosjedu dok mali pas preskače preko tvog slomljenog tijela zbog dežurstva na vratima. Mali je pas bio požarni od 22 do jutra. Na vratima su se pojavljivale mačke. Moje tijelo bila mu je odskočna daska. Mislim, ipak je lakše kad se popne na mene pa s mene skoči do vratiju nego da me mora zaobilaziti. Razumijem ja to. Razumjela sam negdje do ponoći a zatim više nisam. Pak je dobio zabranu izraženu tonom koji ga je malo primirio. Pak smo oboje uspjeli odspavat kojih par sati. Da bismo se ujutro probudili, potražili svoje kosti, namjestili ih nekako, popili kavu te krenuli iznova. Sizife prijatelju moj o kako te dobro razumijem! Idući dan bio je mahinalno ponavljanje jučerašnje muke. Ima nešto dobro u tome kad čovjekov mozak ne radi. Nego kad tijelo radi po inerciji. Samo ponavlja ono što je jučer naučilo. Rezultati kvantitativno nisu bogznašto. Rezultati kvalitativno jesu. I to me drži. Naime nakon trećeg sloja boje onaj mali, malecki dio koji sam uspjela dovršit izgleda fenomenalno!! To mi je dobra vijest. Loša vijest je da ako nastavim ovim tempom možda ipak neću stić proslavit ulazak u Europsku Uniju 2014. onako kako sam zamislila. Prefarbanim potkrovljem.  Iz ovih stopa idem dakle zvat tog čovjeka iz tog časopisa. Neću štedit novac. Ponudit ću mu sve što imam od materijalnih dobara samo neka saznam kako je on to uspio zadržat osmjeh na licu!  |