30.06.2008., ponedjeljak

B kao Budapest - Margaretin most

Draga djeco sad ću vam se predstavit. Ja sam Margaretin most.(Margit hid)
Najduži sam most u Budimpešti. Dug sam 613 metara.Kažu da spadam među najveće mostove u Europi.
Napravili me Francuzi.
Građen sam 4 godine. Od 1872- 1876.
Bio sam i rekonstruiran. 1947/48. Isto kad i onaj antipatični lančani iz donjeg posta. naughty

On ima neke lavove po sebi a vidite mene. Ja imam svoje čuvare na boku.

Image Hosted by ImageShack.us

Ljepši sam ma tko što rekao.

Image Hosted by ImageShack.us

Osim toga ja imam dvojaku funkciju a ne kao on, pih, samo jednu. Preko njega ljudi idu iz Pešte u Budim.
A vidi mene. Preko mene se može i iz Pešte u Budim, ali se može i na otok.
Ha! Tko je bolji? duži? ljepši? funkcionalniji ? pitam ja vas??? cool

Sveta Margareta je ada, na sredini Dunava. Ona ima isto ime kao i ja.
Na otok , preko mene, danas dolaze moji mađari odmorit umorna tijela. I malo se prošetat. I rekreirati se. I tamo ima i japanski vrt. No to sve danas. Prije je to bio otok gubavaca.

Sad ću vam ispričat kako smo otok i ja dobili ime ali da biste shvatili moram vas malo vratiti u prošlost. U 13. stoljeće.

I ispričati vam priču o Beli Četvrtom Ugarskom kralju.

Image Hosted by ImageShack.us

Evo sad slušajte priču :

Bela četvrti kad je došao na vlast imao je 30 godina. To je bilo u 13. stoljeću, točnije 1235. godine. Da , da bilo je to jaaako davno.

O bio je moj Bela ambiciozan kralj! On je htio ojačati svoju državu i htio je smanjiti utjecaj plemstva. Imao je ambicije ali je bio mlad i neiskusan. U povjerenju ću vam reć, meni se Bela IV sviđa no moji ga mađari baš ne vole, pa onda ja ne pričam da se on meni sviđa. Ipak, moji mađari prelaze preko mene i ne bi bilo zgodno da znaju da ja kralja kojeg oni ne vole simpatiziram. To sam sad samo vama rekao u povjerenju, no nemojte me odati, molim vas.

E da. Sad draga djeco moramo ostavit Belu IV u njegovim pokušajima ojačavanja svog kraljevstva i otići malo na sjever. Pratite me?

Na sjeveru su živjela azijska plemena. Mongolska plemena. I onda je jedan čovjek koji se zove Đingis-kan sva ta plemena ujedinio u jedno veliko i jako pleme. I odlučio je da će krenuti u ratne pohode i osvajanja. I krenuo je. No sve je to bilo još daleko od naše Ugarske. Osvojio je Aziju .
Đingis-kan je imao sina. Sin je krenuo u osvajanja i rat na Zapad. Prešao je Rusiju, zatim je osvojio Poljsku a onda je došao i u Ugarsku.

Sad se vraćamo našem Ugarskom kralju. Mom Beli.

Bela četvrti sakupio je vojsku i krenuo se suprostaviti Đingis-kanovoj vojsci. Odnosno vojsci njegovog sina. No kako je bio mlad, kako je bio neiskusan a mongolska je vojska bila odlično organizirana i brojčano jača to je bitku izgubio. Bio je poražen i morao je bježati.
Znate li draga djeco zašto se on meni sviđa? Zato što je cijelo vrijeme kad je bježao pokušavao sakupiti vojsku,organizirati otpor, boriti se i braniti se. Zato se on meni sviđa.

Ali, nije mu uspijevalo. Tražio je pomoć od drugih vladara, molio i preklinjao, pokušavao i pokušavao. Ali na žalost nije mu uspijevalo.
Pobjegao je u Austriju.
Onda je otišao u Zagreb. To vam je u Hrvatskoj a Hrvatska je tada bila dio mađarskog carstva.
Mongolska je vojska išla za njim.
U Zagrebu se malo odmarao a zatim nakon što je odmorio umorne kosti opet i ovdje pokušao sastavit vojsku za obranu. No Mongoli su bili brži.Došli i do Zagreba. Bela je opet morao bježati dalje. Sa sobom je imao krunu i žezlo simbole vladarske moći.
Dakle pokupio je svoje krpice, svoju krunu, žezlo, svoje ljude, svoju suprugu i djecu i krenuo se sakriti u Dalmaciji.
Mongoli su zapalili Zagreb i zatim krenuli za kraljem u Dalmaciju.
Došli su do Klisa. Klis vam je tada bila čvrsta utvrda. Opkolili su Klis jer su mislili da je kralj u Klisu.
I tko zna kako bi sve to završilo da Mongoli nisu dobili vijest da im je Veliki -kan umro.
Mislili su mislili i onda smislili. Vraćamo se doma, rekli su. Odustali su od osvajanja, pokupili svoje krpice i vratili se doma. Jer odkad nije bilo Velikog kana politika se mijenja. Osim toga išli su doma jer su se htjeli boriti za svoje privilegije. Ako si negdje na terenu daleko od glavnih događanja a umre ti vođa onda ćeš brzo otić doma da budeš u blizini kad drugi vladar preuzme vladavinu. Da bi i ti nešto dobio.

Bela četvrti imao je sreće!!!

E sad. Dok je tako bježao naš je kralj svoje dijete zavjetovao Bogu.
I evo ga. Bela se vraća u Ugarsku. Održava svoje obećanje i na ovom otoćiću, na koji ja sad vodim svoje mađare, izgradio crkvu i samostan te svoju kćer Margaretu dao u taj samostan. Ona je bila jako mlada i eto bila je žrtva. Zato je i proglašena sveticom.
Jadna, umrla je u 29.-oj godini od gube. Jer to vam je prvobitno bio otok gubavaca. Neki kažu da je umrla od tuberkuloze.
Meni svejedno od čega je umrla.
Ja i otok nosimo njezino ime.

A još ću vam prišapnut zašto se meni Bela 4. još sviđa. Zato što je učio. Kad je došao u Dalmaciju vidio je kamene utvrde. Vidio je da se kamen može iskoristiti za gradnju. Razmišljao je. Shvati je da se osvajačkoj vojsci možeš suprostaviti samo ako imaš dobro utvrđene gradove.
I kad se vratio dao se na posao.
Izgradio je od kamena kraljevski grad na brdu Budim.
I zatim je utvrđivao svoje ostale gradove. U svom kraljevstvu.
E zato vam se on meni sviđa
No to ostaje naša mala tajna.
Jer da me moji mađari čuju i da znaju da ja volim Belu četvrtoga ne znam što bi mi napravili. Oni ga ne vole. Mislim zato jer je izgubio bitku. I zato što je puno mađara u toj bitci umrlo. A i kasnije kad su Tatari, odnosno Mongoli palili sve što je bilo pred njima, puno je mađara stradalo.
Zato vam ga oni ne vole.

- 15:30 - Komentari (16) - Isprintaj - #

B kao Budapest - Lančani most

Draga djeco danas čemo čuti priču kako je nastao Lančani most (Chain bridge,Széchenyi Lánchíd ) Budimpešti i što se sa njim dešavalo tokom njegova života.
Onda ćemo, ako nam se bude dalo ispričati priče i o drugim mostovima.
To draga djeco ovisi o vama. Ljetni je period pak ovisi koliko su vam glavice željne novih informacija. Ako će biti željne pričat ćemo priče. Ako ne igrati ćemo se nešto drugo. Tak! sretan

Dakle postoji rijeka. Ona se zove Dunav. Sa jedne strane rijeke živjeli su ljudi i sa druge strane rijeke živjeli su ljudi. Preko rijeke prelazilo se ljeti čamcima a zimi se išlo pješke ako su zime bile duge i hladne. Naime onda bi se rijeka smrznula pa se preko leda moglo hodati.
Najgore vrijeme je bilo kad rijeka nije bila posve smrznuta. Tada nisu mogli niti čamci preko rijeke niti se moglo pješke.
U Budimu živio je plemić imenom Ištvan Szechenyi . Taj je plemić imao djevojku u Pešti. Pa ako se nije moglo preko rijeke on bi morao čekati i po dva tjedna da vidi svoju dragu. Šmrc.
Onda je jednoga dana otišao u Peštu, svojoj dragoj naravno, ali nije se mogao vratiti natrag u Budim kući. Nije se moglo preko rijeke.
Otac mu je bio bolestan a on nije mogao k njemu. Otac je umro a plemić je još uvijek bio u Pešti.

I onda je odlučio da je njemu svega toga već dosta i da će sagraditi most!
(o.a. jednogodišnji prihod Ištvanov išao je u gradnju mosta. Tek toliko da dam hint nekim ljudima koji neznaju što bi s novcem. sretan

)

Da bi sagradio most bio mu je potreban graditelj mostova. U to doba u Engleskoj živio je jedan jako poznati graditelj imenom Adam Clark.
Naš je Ištvan dakle spakirao kofere te krenuo put Engleske. Našao je gospodina Clarka i lijepo ga zamolio da dođe k njemu u Mađarsku i tamo sagradi most.
Clark ga je ismijao. Jer Clark nije htio ići u neku tamo Mađarsku graditi tamo neki most na nekoj tamo rijeci.
No naš Ištvan bio je mudrica. Dao je zatvoriti jedan most u Engleskoj (neznam točno koji pa da ne širim dezinformacije) na par sati.
Na sredinu mosta stavio je stol , prekrio ga bijelim stoljnjakom i donio dvije stolice. Tu je pozvao Klarka na ručak.
Ovoga je oduševila ta gesta te se došetao na ručak. Za vrijeme ručka na mostu sve je bilo dogovoreno te naš Ištvan uspijeva nagovoriti gospodina Clarka da dođe u Mađarsku i da gradi most.

I sad je Artur krenuo put Mađarske. Došao je na Dunav, pogledao rijeku, pogledao jednu i drugu stranu rijeke, rekao pih ja to mogu napravit , zasukao rukave, primio se posla vrednica te je 1848. most bio gotov.
Finito, kraj, evo ga!

U mađuvremenu taj isti Klark koji je sa omalovažavanjem odbio našeg Ištvana sa početka ove legende , zaljubio se u grad a ujedno se i zaljubio u jednu mađaricu te tamo i ostao. U Mađarskoj mislim.

Most je svečano otvoren 20, studenog 1849. godine.

Image Hosted by ImageShack.us

Legenda kaže da je Klark rekao da ako netko pronađe grešku na mostu da će se on baciti u rijeku. I jedno dijete se šetalo, gledalo lavove i reklo "lavovi nemaju jezik". Pak se Klark morao okupat. Bacio se u rijeku i kako neki kažu umro, no u stvari nije on umro nego je lijepo isplivao, a kasnije se spoznalo da lavovi imaju jezik ali on se ne vidi jer ... "Međutim lavovi imaju jezike koje se ne vide od dole zato što leže na kamenim blokovima visine 3 metra."

E sad ćemo draga djeco malo citirati:

"Most je sagrađen po nacrtima Williama Clarka, a gradnjom je upravljao Adam Clark, kojem je grad zahvalio nazvavši po njemu trg. Uz taj most vezane su dvije legende. Ona poznatija je o samome Adamu Clarku i njegovoj unuci: Adam Clark se na otvorenju mosta, koji inače ima na svakom kraju po dva velika kamena lava, hvalio da je napravio most bez ijedne mane, te ako bilo tko pronađe makar i sitnu grešku da će se baciti sa svog mosta, a kada ga je njegova mala unuka priupitala «Djede, a zašto tvoji lavovi nemaju jezik?» nije mu preostalo ništa drugo nego prokleti i lavove i njihove jezike te ispuniti svoje obećanje. A lavovi ni do danas nisu dobili jezike. Druga legenda kaže da će već spomenuti lavovi, kada preko mosta prijeđe Mađarica koja je vjerna mužu, zatvoriti svoja kamena usta. Usta lavova su do dana današnjeg ostala širom otvorena.

"..Za Lančani most, čiju je gradnju naredio grof Ištvan Sečenji (Szecheny), vežu se mnoge priče.
U tadašnje doba visoka gradnja bila je senzacija, pa nadmenoj pridošlici iz Engleske stanovnici Budimpešte nisu vjerovali da će uspjeti. Zbog toga je arogantni Klark uoči otvorenja mosta rekao da je njegovo djelo savršeno i da će, ukoliko mu neko nađe manu, sa njega skočiti u Dunav.

Nedugo poslije toga jedan se dječak vrzmao oko mosta i primijetio da statue lavova na njemu nemaju jezik. Ne zna se tačno šta se poslije dogodilo sa Klarkom, ali neke priče govore da se ipak nije odlučio na skok. Lančani most najljepši je noću i čest je motiv budimpeštanskih razglednica."

pa ti znaj koja je priča istinita!
Vjerojatno ona koja se slušatelju najviše sviđa. sretan

E sad.
Most je mirno živio svoj život. Izvršavao funkciju i nikoga nije dirao.
Lavovi ga čuvali. Ljudi su prelazili s jedne strane na drugu.
No onda došao drugi svjetski rat. Onda su došli avioni. Onda su bombardirali Budimpeštu i naš je most isto izbombardiran.

I eto kako je ranjen :

Image Hosted by ImageShack.us

No, naš se most neda samo tako smetati. Malo je bio pod vodom, ali je rekao sam sebi : e pa neću ja tako. Nisam građen da bi bio pod vodom!
Građen sam da budem NAD vodom!
Osim toga dijelovi mi hrđave. Mora se brzo poduzet nešto!

Pak je odlučio da ga obnove. Pozvao je ljude i rekao : izvolite me obnovit, neću ja tu stajat ko ruglo ovako bombardiran.
I ljudi su ga poslušali, što će jadni drugo? Kad ti prvi most ozbiljno kaže da ga se izvoli obnovit onda nemaš što drugo nego ga obnovit. naughty

I bingo 100 godina nakon izgradnje, 1948 evo ti njega opet u punom sjaju:

Image Hosted by ImageShack.us

Bio je to prvi most koji je povezao Budim i Peštu, zapadni i istočni dio grada.

- 12:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #

B kao Budapest

- 09:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.06.2008., utorak

To nova dječja dekica. Nije još gotova. Pitala me prijateljica "kad stigneš?". E kad? Kad se vozim autoputom Zagreb-Beograd. Tad stignem.
Muško strogo koncentrirano na cestu i na preticanje SVAKOG vozila na cesti ne može razgovarat samnom. U mojoj glavi ionak kaos pa se ne isplati ni sam sa sobom razgovarat. Jerbo sam si dosadna. Od tog kaosa. Pak onda uzmeš igle i vunu i štrikaš. To u stvari začas gotovo.
Inače što? Gledao bi cestu i umirao od dosade jer kako sam već rekla autoput Zagreb - Beograd stravično i bezgranično dosadan. A ondak, kako što sam već isto rekla i sama sebi sam dosadna. Ovako, ispala dekica. Cap-cap do Beograda i natrag i imaš djelo.

Inače idem u Budimpeštu i to sam već rekla. Pak bi se za put trebala spremat a mi se neda. Nije da sam oduševljena i nije da sam baš htjela tam ić, već sam bila, ima mjesta koja nisam vidjela. Na primjer Meksiko nisam vidjela. Al što je tu je, idem šetat sama po prekrasnom gradu.
Muškarca i pasa ostavljam doma. Samo sam zatražila da me sfinanciraju, jerbo sam gola i bosa a tamo ću imat vremena da se obučem. Sugerirala sam skromnih 2000 eura našto mi Muškarac rekao da nema problema u nekom drugom životu. Našto sam ja pitala "pa zašto te imam?" no mi nije znao odgovoriti pa se sad i ja pitam?!?!?!
Mislim oću gola i bosa hodat po Budimpešti??????? blabla

Dalo mi i godišnji odmor , stoga se idem odmarat. Danas i sutra. Ondak ću na sebe nabacit jedinu haljinu koju imam i krenut u bijeli svijet. U pinklec ću stavit pasoš i pokoji bonbon. Bonbon će mi bit potreban kad dođem pred izloge i shvatim da si TO NE MOGU KUPIT. Jerbo mi Muško nije napunilo novčanik.
Pak ću si onda izvadit bonbon iz pinkleca, stavit ga u usta, te nakratko imat osjećaj da mi život sladak.
Hmm da. Ondak ću se vratit . A možda i neću. Možda tamo nađem posao. Pak ostanem. Možda će me netko htjet za kondukterku. Naučit ću mađarski i zaposlit se u budimpeštanskom ZET-u.
Možda. A možda i ne.

Sad idem zvat Udrugu za zaštitu potrošača. Jerbo mi dost kupanja u kadi koja nema emajla. Jerbo se emajl ubrzano skinuo dva tjedna nakon emajliranja. A gospodu za reklamacije ne moš dobit. Jer ih nema. Ili poklope telefon kad nam čuju nervozne glasove.
Udrugi ću ispričat svoju tužnu , gorku i tragičnu priču o kupanju u kadi na kojoj se emajl vidi samo sa povećalom. Ak mi oni ne pomognu neznam što ću. Možda onda ipak ostat u mađarskom zetu kao kondukterka.

Štovano čitateljstvo vidi da laprdam i ja mu se ispričavam.
Umorna sam i nemogu više. A kad si umoran glava ti prepuna svega i svačega. Maraton imaš u njoj. Pametni ljudi kažu da to stres.
U svakom slučaju odmorit idem. Dušu i tijelo. Pak ću onda valjda bit sposobna jednog lijepog dana isproducirat i kakav normalan post.

- 08:10 - Komentari (31) - Isprintaj - #

23.06.2008., ponedjeljak

Vrabac u stanu

Ta Zmija od psa glat može bit filmski glumac. Kad ga fotkam onda se ukoči, postavi se i tako ostane. U pozi : - ništa ja ne razumijem što ti radiš al kad već fotkaš onda neka ispadnem i dobro.- (Odaje ga oko). Čim prestanem fotkat nastavlja sa aktivnostima.

Image Hosted by ImageShack.us

Nebi mogo vjerovat da nije tvoj pas i da ne vidiš vlastitim očima.

Inače jučer mu je bio jaaako težak dan. headbang

U stan je uletio mali vrapćić. Zabunom jer prozori bili širom otvoreni. I evo ti problema! Jer vrapćić je živo biće i mogao bi hranu pojest, a to se nikako ne smije dozvolit. namcor

Pa je jadnička natjeravao po cjelom stanu, dok se ovaj nije instalirao iza ormara.
I onda je MaliPas CIJELO dopodne proveo u dežurstvu kod ormara. Nos mu je bio ispod ormara, oči fiksirane na malu preplašenu ptičicu. U jedno doba sam ga pokušala izvesti van tako da Muškarac može odraditi operaciju "spasimo vrabca" no Zmija je shvatila moje namjere i nije se mrdnula . Ni očima zatreptao nije. Samo se fiksirao ispred (hmm ispod) ormara u lovačkom stavu i tako ostao.

Išli smo ručat. Inače MaliPas kad mi jedemo obavezno sjedi ispod stola i sa izrazom lica "nisam jeo već par dana molim Vas dajte mi nešto da ne umrem od gladi" žica. No sada nas je ignorirao. Zaboga, njegova je egzistencija u pitanju!!! Veći je ulog u igri!! Njegova cijela budućnost je na kocki!! Jer ako vrabac ostane, moglo bi se dogodit da se njemu da manje hrane! I pažnje! I maženja! I tetošenja! I prostora! Nema on sad vremena za svakodnevne rituale. Sjedit ispod stola. Pih. Dok mu budućnost nesigurna.

Onda smo zaspali. Kad sam se probudila Mali je Pas i dalje bio u istom položaju. Stražarskom.
E sad je meni već bilo užasno teško zbog vrapćića. Zgrabila sam Malog Pasa da ga odvedem van. Koprcao se, nije se dao. No sam bila jača. Izašli smo piškit, popiškio se i brzinom munje vratio doma. Na stražarsko mjesto.
Pred ormar.

E ondak je Muškarcu bilo dosta. Te isti krenuo u akciju spašavanja.
Neću do u detalje opisivat kako je to izgledalo, samo ću reć da nam je u jednom trenutku stan izgledao kao
ili a) da upravo selimo
b) da upravo krećemo farbat,
ovisno o tome koja neposredna iskustva bi putnik namjernik koji bi došao i to vidio, imao.

Sav je namještaj bio negdje po sredini ali i unatoč tome vrabac još uvijek nije bio u ruci. Svako iz svojih razloga natjeravao je vrapčića.
Ja -zato jer mi ga je bilo žao i htjela sam da ga ulovimo i pustimo van . Muškarac - isti razlog ko ja plus dodatno -dost mi je tog glupiranja i tebe i Malog pasa.
Mali pas - istjerati konkurenciju. Pojesti ju ili otjerat da se nikad više ne vrati.

Da nisam sama bila akter tog događanja mislim da bih umirala od smijeha gledajuć 4 kreature kako se natjeravaju po stanu. Od toga dvije ljudske i dvije životinjske.No budući da nisam bila promatrač to sam vrlo ozbiljno shvatila i sebe i vrabca i akciju spašavanja.
Napokon, poslije par masnica na nogama, odvajanja namještaja od njegovog prirodnog položaja, upotrebe cijevi od usisavača, malog se vrabca uspjelo dobit u hodnik gdje je završio u cipeli. Muškarčevoj. Crnoj. Onoj za svadbu. Koja u hodniku još uvijek stoji, viš to sam zaboravila. Gunđat sam zaboravila zašto si cipele ne sprema.

Kako je u toj cipeli vrapćić ostao živ bit će nepoznanica do kraja mi života no očito mu bilo suđeno da opstane.
Cipela je otišla na prozor. Vrapćić također. Mali pas također. Fiksirao je cipelu s druge strane prozora i čekao!
Vrapćić je provirio glavicu. Zaključio da su oni luđaci iz njegove noćne more nestali te da može krenut u bolje sutra. Razvio je svoja mala krilca i odletio.

Sad bi svako normalan mislio da je priči kraj. Da se Mali Pas smirio i primirio i da smo svi zajedno otišli i živjeli sretno do kraja života. The end.

No nije bilo tako. Mislim svi zajedno sretno ćemo valjda živjet do kraja života no ne u ovoj epizodi.
Jerbo je tad mali pas krenuo u inventuru. Otišao je do svog mlijeka da pogleda jeli ono još uvijek tamo. Zatim je otišao do zdjelice sa vodom da vidi jel zdjelica puna ili mu je uzurpator popio slučajno koju kap. Zatim je otišao do zdjelice sa hranom i tu dugo proučavao stanje. Zatim je otišao pogledat sva skrivena mjesta (o.a. bingo. tu smo ga dobili da znamo di ima skrivene kolačiće) da napravi i tu podinventuru.

A onda je skakao od kuta do kuta i za svaki slučaj još uvijek pokušao istjerat uljeza. Nikad neznaš, mislio je valjda on, kud jedan tu i drugi, bolje da ja sve provjerim.
Noć je proveo u stražarskoj pozi na prozoru!
U jednom sam momentu iziritirana njegovim noćnim ponašanjem/ubit ću te pusti me da spavam/ rekla "isuse pa vani ti je apsolutna tišina, nikog nema, ptice spavaju! (to sam posebno naglasila)", našto me je Mali Pas samo prezirno pogledao a Muškarac podsjetio "pusti, nikad neznaš da neki vrabac ne vreba iz prikrajka". smijeh

I tako, jutros kad sam išla na posao Mali Pas spavao je sklupčan. Kad sam ga htjela podragat za "doviđenja" odgovorio mi je režanjem.
Razumijem ja to. Umoran je čovječe! smijeh

Nije lako sve pod kontrolom držat! I prozor, i teritorij, i livadu, i stan, i auto i zdjelice i naše ponašanje i ......
I još unatoč svoj silnoj kontroli i stražarenju dobit uljeza koji slučajno ušao u stan.
Mislim da se sad oporavlja. I psihički i fizički. Od napora i nenadanih šokova.

- 11:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Sastanak Udruge Gepek

Nemoš ti vjerovat čega sam ja sve u petak tu nadrobila. Da me netko sad pita "jesi to ti pisala" ja bi rekla "ne, što ti je?". lud

Petak bio neki čudno čudan dan. Započeo katastrofalno a tako i završio osim susreta Veselih Pljoskica to bilo jedino OK u tom danu. Al neću sad o tom petku jer ak se krenem prisjećat koje sve mahnitosti i ludila vidjeh tog dana opet ću počet pisat postove tipa - "što sam ja uopće htjela reć i da li sam išta i htjela reć?"

Zato ću zaboravit taj dan u kojem je od jutra sve krenulo nakrivo a onda se samo tako i nastavljalo. Bijaše to jedan od onih dana koji bi valjalo prespavat, kad bi najbolje bilo da se iz svog kreveta uopće ne izvučeš. Ušuškaš se zajedno sa malim pasom pod poplun, prekriješ se preko glave i tamo ostaneš. Zamoliš susjeda da ti pozvoni na vrata kad bude idući dan (jer tebi pod poplunom sve isto. i dan i noć.) tak da se moš ustat i krenut u nove pobjede. Radne i one druge.

Dakle jedina svjetla točka u tom i takvom danu bio je sastanak Veselih Pljoskica. Meni se nekako čini da su te cure imale neki tajni sastanak bez mene. Na kojem su se dogovorile da će probat dat sve od sebe kako bi izdržale sjedenje u restoranu. Da će pokušat bit civilizirane. Da će krenut naprijed. U 21. stoljeće.
Kao da je unutar udruge Gepek napravljena podudruga BudimoCivilizirane.
Tako mi se čini. No sve ovo govorim na temelju indicija. Nemam čvrstih dokaza a opet sve ide u prilog toj mojoj teoriji. O podudruzi AjdeDaProbamoCiviliziraneBit.
Jer što se dogodilo?
Vrlo kratko nakon što smo se okupile rekle su "idemo nešto popit?".
Ja sam ostala bez daha. Nisam to očekivala.
Nisam znala niti sumnjala nisam da me čeka takva izdaja načela.
Da sam u društvu takvih ljudi koji se jednoga dana busaju u prsa da je parking njihov i samo njihov i da će ih se samo oružjem s njega moć maknut i da ako treba i u rat će za to ić, da bi drugog eto dana mrtvo hladne rekle "idemo u kafić?".
Mislim da bi svako na mom mjestu reagirao isto ili slično, naime ostao bi zabezeknut. Bez riječi. Šokiran i indisponiran. Zašto indisponiran? Pa pitao bi se "o bože, bože kakvi su to ljudi? S kim se ja to družim? Što je meni?". Zašto sam sa ovakvima koji mijenjaju načela kao špange u kosi?
No da skratim otišle smo u kafić i moram reć da se Udruga Gepek, s obzirom na okolnosti, a te su da im nije prirodno da sjede u kafiću ili restoranu, na parking i livade su one navikle, ponašale vrlo pristojno. Nešto mi se čini da su i to uvježbavale na tajnom sastanku, no kažem nemam dokaza za taj tajni sastanak te uvježbavanje ponašanja u restoranima i kafićima jer sve ovo temeljim na indicijama i mojoj moći zapažanja.

Da skratim. PP smo kupile jedan prekrasan plavi plastični stoljnjak . Onakav kakve ona voli. Pa smo joj to predale. U očima joj bile suze.

Image Hosted by ImageShack.us

Zahvalila nam se toplo i rekla da bez nas ne zna kako bi živjela.
Meni to ne treba govorit, ja sam navikla da ljudima dajem ono što oni vole. Da budem pažljiva osoba i slušam. Na to sam navikla mislim. I onda ako slušam saznam tko šta voli i onda ga time iznenadim. Ugodno.
No PP očito nije navikla na takve nadasve kulturne geste, stoga je plakala za stolom neko vrijeme. Mi smo ju pustile. Znamo mi što je to ganuće.

I zatim smo sjele, no nemam što više reć jer od tog momenta Skaska je uzela kontrolu u svoje ruke i više nisi mogao doć do riječi.
Ja sam uspjela prozborit konobarici što želim popit i nakon toga zašutjela te ostala šutjet.
Tako je bilo i sa ostalima. Skaska je pristojna osoba te je svakoj dozvolila po jednu do dvije rečenice. Što smatram izuzetno poštenom gestom. Mislim moglo se dogodit da ne dozvoli nikom ni riječ reć. To se moglo dogodit. Ali ne i u Skaskinom društvu. Ona je ipak dozvolila svakoj od sudionica sastanka Udruge Gepek da tu i tamo nešto kažu. Tek toliko da im glasnice ne zakržljaju.
Ondak je počela tekma. Ona o kojoj se ne smije pričat jer nacija ima dan žalosti. Pak su dolazili navijači u taj kafić u kojem televizor bio. Pak je buka bila jaka. Pak je skoro bilo i devet sati a Fulvus ima izlazak do pola devet, no nekad, u izvanrednim okolnostima dobije i malo duži. Izlazak mislim. Pak je krenula bit nervozna jer ju počeo hvatat strah što ako zakasni doma.
Pak je širila nervozu i na nas pa smo se i mi počele meškoljit.
Lorna je opet imala kruh u vrećici koji se polako pretvarao u dvopek. Pa je i ona krenula bit nervozna, jerbo sendviče morala radit djeci za put, a kako će radit sendvič od dvopeka mislila je. Pak se i ona krenula meškoljit.
I što ćeš kamo ćeš lijepo smo platile pića i krenule svaka svojoj kućici.
Idući dogovor je za kraj sedmog mjeseca al mislim da će one imat u međuvremenu još jedan ili dva tajna sastanka . Jer morat će analizirat ovaj izlazak, vidjet što su dobro a što krivo napravile te dogovorit novi.
A ja?
Ja ću dotle sama lutati svijetom i čekat da me pozovu na novo druženje. Idućeg puta vjerojatno i civiliziranije s obzirom na gore navedenu sumnju o tajnim sastancima i učenju ponašanja u 21.stoljeću.

- 08:14 - Komentari (12) - Isprintaj - #

20.06.2008., petak

Kako ću završit u Budimpešti je naslov ovog posta.

A zatim ću u istom, postu mislim, opisat kako mi Budimpešta ni u peti nije bila a eto tam ću završit. Naravno da , budući da sam zabunom i jučer gledala dnevnik, jerbo Muško upalilo tv, jerbo nogomet, jerbo on poludio kao i pola rvacke mi domovine,će post bit u stilu -laprdam sve u šesnajst- i to zbog radi toga što na mene tako djeluje TV dnevnik.

Ono, pola sata slušam i ne mogu doć k sebi. Stalno se mislem : kome se ovi obraćaju? nekoj ustanovi za retardiranu djecu? To si ja mislim. A nekako se mislem da oni to i rade. Da je to u stvari zavjera. Da TV dnevnik postoji zbog ustanove nekog tipa za koju mi neznamo a u kojoj su retardirana djeca. Pa njima to zabavno. Pa oni to gledaju. Uvijek u pola osam se okupe u dnevnom boravku, tete im pripreme stolice i onda upale televizor. Dječica sjede i gledaju i uživaju, njima to ko crtić. I vesele se. A ovi pak s dnevnika, znajući kome se obraćaju, znajući da ih dječica željno čekaju na svojim stoličicama obračaju se i pričaju njima.
Mi ostali, ajmo uvjetno reć normalni, zabunom palimo TV i gledamo Dnevnik misleć da je on produciran za nas. I tu onda nastaje to neko čudno duševno stanje čitave nacije. Jerbo ne znamo da to nije za nas. A mislimo da je.
Premijer kad priča, ne priča on meni. Ne obraća se on meni. On se obraća dječici u instituciji. Dugo mi trebalo da to shvatim. Dok nisam shvatila igru bila sam u jednom dost čudnom stanju. U glavi mi bio kuršlus. No , nakon što sam shvatila pozadinu svega oma sam si bolje. Oma sam dobre volje.
Samo još mi jedna stvar nepoznanica. Di I KAD je onda pravi dnevnik? Onaj koji je produciran za nas ostale? Tog još nisam ulovila koliko god da se trudim uhvatit ga. No strpljiva sam ja. Uporna. A takvi ko ja, strpljivi i uporni uvijek na kraju dođu do rješenja. Pak vjerujem u sebe da ću i ja do njega doć. Rješenja mislim. TV dnevnika mislim. Onog pravog mislim. Onog za nas ozbiljne.

Nnnda. Daklen budući da Muškarac upalio TV da bi vidio kako u OVOJ sekundi stoji rvacka na nogometnoj predstavi, kraće rečeno , budući da istog ulovila nogometna groznica, ludilo i mahnitost to sam gledala taj TV Dnevnik za retardiranu djecu pak mi onda i stil danas ne može bit drugačiji nego takav kakav je. Da je po meni ja nebih palila televiziju uopće. No budući da živim sa mahnitim luđakom koji je iz stanja "ja ne gledam nogomet" prešao u stanje "vidi kupio sam majcu (o.a. dres hrvatski.)"
"jesi ti normalan?" /to ja/
"a što? šta sad ne valja?" /to on/.
"zastavu van nećemo stavit?" /to ja ironično/
"ma daj. pa nismo tako ludi" /to on/.
Ne naravno da nismo ludi.... smijeh

E sad sam ja htjela tu pričat kako ću završit u Budimpešti koja mi ni u peti nije bila . No se mislem ako sad krenem objašnjavat do sutra neću bit gotova. Jerbo nije to kratka priča. Morala bi se vratit 10 godina unazad. Inače niko niš svatit neće. Ko naprimjer kako ja shvaćala nisam TV Dnevnik dok nisam shvatila njegovu namjenu. Gore opisanu. E tako bi izgledao i taj post da ja ne odem 10 godina unazad i ne objasnim kako je do toga došlo.
I sad me to muči.

A ondak radit moram. eek

I danas.
Mislim stvarno su ga pretjerali. I danas mi dali posla, što ti ljudi misle? Ne mogu vjerovat da možda misle da ću svaki dan radit???? tuzan

No vjerujem da se varam po tom pitanju. Vjerujem da to ne misle. Vjerujem da je to samo za ova dva dana a onda će mi dat odmor. sretan

Drugačiji izlaz ja ne vidim.. nono

Već je i ovo pretjerano da mi dan za danom daju posao, bez odmora, bez pauze, bez šale. No mora da je to zato što i njih uhvatila groznica i mahnitost pa ne znaju što čine. Stoga im opraštam ovo, no ako bi se to i dalje nastavilo u takvom tonu, bit ću prisiljena ondak poduzet neke korake.

I tako . Em moram radit pa nemam vremena vraćat se 10 godina unazad, em ako se vratim deset godina unazad sve se nešto mislim da ću se izgubit, digresirat i nikad kraja onda ni postu ni objašnjenju ni odgovoru kako ću završit u Budimpešti.

Jerbo Budimpešta mi ni u peti nije bila. Bilo mi je da idem . Nekud. Bilo kud.
Mislim, sad bi trebalo vratit film 10 godina natrag i objasnit zašto mi bilo da idem bilo kud. Jer ako to ne objasnim dobro, štovano bi čitateljstvo moglo pomislit da nisam skroz pri sebi. A jesam. Pri sebi mislim.

Pak sam ondak išla vidit di se može ić. I bingo, vidim može se ić u Italiju. Bingo, bingo kažem sama sebi i tražim godišnji. Usput Muškarcu kažem , ajd traži i ti godišnji. Pak nas dvoje tražimo godišnji. Jedan dobije, drugi ne dobije.
I što ću ja sad imam dva dana godišnjeg, Italija u međuvremenu otkazana, Muškarac neide. Idem sama.Tako se ja mislem. I još si mislim - bemu, ostat ću u glupom gradu jer ovo otkazano, obavljat ću birokratske poslove i bit ću prokleto umorna i nezadovoljna i gunđava. Pak si kažem , ajd dobro idem negdje drugdje.
Nnnda. Nije tu kraj priče, tu je tek početak. A opet, morala bi i 10 godina natrag se vratit. Pak sve objasnit.
A ovi me ganjaju. Na poslu mislim. Radit moram.
Pak ću sad stat. Ne mogu sproducirat cijeli post. Mislim i to s 10 godina unazad a i to kako je došlo do Budimpešte. Vremena mi za to treba. I prostora. I čista glava.

A iskreno, malo sam se i pogubila u svemu ovom.
Pak si idem glavu pročistit malo. Pak odlučit što ću i kako dalje.
Dal ću pisat o 10 godina il neću? Dal ću .....

- 09:23 - Komentari (17) - Isprintaj - #

19.06.2008., četvrtak

Nnnda dalo mi posla ja uopće ne znam jel ti ljudi razmišljaju rolleyes

i ako da o čem razmišljaju.

Mislim, dat mi posla di toga ima? I sad moram radit a ne mogu se pripremat, fizički i psihički za sutrašnji sastanak Udruge Gepek alias Veselih Pljoskica.

Jest, istina da se ne veselim početnoj fazi sastanka jer će ta bit na parkiralištu, te cure niš bolje neznaju. rolleyes

Lijepo sam ih odvela u restoran, misleć shvatit će da imaju posla sa kulturnom, pristojnom i ozbiljnom osobom pa će idući put bar pokušat prihvatit civilizirane norme ponašanja . Al sam se zabunila. U procjeni sam se zabunila.
To samo parkiralište hoće! Tamo jedu kolače, tamo se raspričaju i maknut ih s parkirališta nemoš ni za centimetar. Nemoguća misija.
A ja u tom naselju živim. I što? Neka me neko vidi kako se družim i vrtim oko automobila stavit će me na crnu listu. Reći će "ova je sumnjiva" i okretat glavu od mene. Šaptat mi iza leđa. Pričat da sam čudna i pri tome stavljat prst na glavu. Onako. Pak kad ćemo mali pas i ja prolazit naseljem nastajat će šutnja. Značajna. Jerbo glasovi se brzo šire. I ondak ću se selit morat.
Ne to Gepek Cure uopće ne zabrinjava. Baš njih briga što ću ja morat u izbjeglištvo. Što ću bit višak u vlastitom naselju. Što će me istjerat odtamo.
Ne niš to Udrugu Gepek ne dira. One su takve i gotovo. Samo sebe gledaju i samo o sebi misle.

Njima dobro, znam ja. Navikle su na parkirališta smijeh

, na otvoren prostor.
Naviklo je to na čudne poglede ljudi. Njima to normalno.

I kako ćemo s takvima u Europu? Kako pitam ja sebe, al odgovora nemam.
A u Europu se mora kaže mi moj premijer. Ozbiljnog lica. Laprda ozbiljnog lica e to mu cijenim. Još mu više cijenim što svoje laprdanje smatra ozbiljnim. Što uvjeren da priča pametno. E takvi su mi najdraži.

Di sam ono stala. Aha, kod UdrugeGepek. Daklen budući da radim jer mi posla dalo nono

nemam se vremena psihički pripremat za povijesni susret.
Za stajanje kraj automobila.
Morat ću si crne velike naočale na nos stavit. I maramu oko glave svezat.
Probat ću nabavit maskirnu odjeću. Pravit ću se da sam grm. Ako prođe neko poznat ja ću se umirit. Taj će ondak mislit da prolazi uz grm, a ne uz mene pa ću možda na taj način izbjeć opće naseljsko negodovanje.Eto, al za to eto nemam vremena.

Jerbo radit moram! Ja radit???? eek

Pa di toga ima? nono

Jer nije lako do maskirne uniforme doć. Nije to dođeš u dućan i kažeš : dajte mi jednu maskirnu uniformu. Dajte mi grm kupine naprimjer.Neide to tako. Nego moraš se prvo infiltrirat u militarističke redove. A ondak il tražit il drpit. A kad ja da to napravim kad pitam ja vas? Ujutro radim, popodne radim i kad da se onda infiltriram u militarizam. Kad?

No sve to cure Udruge ne zabrinjava.

Idem sad radit jer mi sudbina takva. Tako mi priredila i niš se tu nemože.

Ovaj post stavljam u kategoriju :
laprdanje na kub kubova (znači kubno laprdanje) inspirirano gledanjem TV dnevnika. Detaljnije : inspirirano govorima premijerovim

- 10:41 - Komentari (19) - Isprintaj - #

18.06.2008., srijeda

Večera s odabranim društvom

NisamJaOdavde je napisala dobar post na naslovnu temu.

"...Pa, evo, pozivam vas da složite svoje društvo oko stola na način na koji sam ja to ovdje učinila. Kome se od vas dopadne ideja, javite da svratim pogledati vaš izbor. Uvijek se nauči nešto iz tuđih izbora :o) Pokušajte suziti izbor na pet žena i pet muškaraca. Tek toliko da ne radimo kilometarske liste :o)..."

Pak je pozvala i nas da se odredimo po tom pitanju. Pak je izazov bio .
I sam razmišljala ujutro , vozeći se na posao i usput prisiljena gledati muškarce naše svakodnevnice kako si kopaju nos vozeći svoje autiće u kojima se osjećaju bogovi,što nije pomoglo u odabiru muškaraca za moju večeru, koga bih ja odabrala?
Za Dalaj Lamu sam odmah znala da bi ga pozvala. Za Irving Stonea isto.

I znala sam da bi zvala altruiste. One koji su imali ili imaju neko veće dobro na umu, osim svog vlastitog.

No takvih je malo. Među muškarcima mislim. Ili ih je malo ili ih ja ne poznajem, mislila sam. Možda sam ja kriva što znam samo one sebične. "Uspješne". Materijalno orijentirane. A takvi mi dosadni. Jer takvi neznaju niš drugo pričati nego o svojim "uspjesima" i svojem "poslu". Tu su počeli i tu su stali. Ne razvijaju se. Karajan me na primjer fascinira. No samo po pitanju svog posla me fascinira. Ostalo , čini mi se da bi mi bio nezanimljiv. Da ne bi imao što reć. Kad bismo sa teme njegovog posla prešli na bilo što drugo , imam osjećaj da bi se taj izgubio.
Mislim, takvo je moje mišljenje o mnogim ljudima. Oni koji su "uspješni" na kraju ispadaju idioti. Jer ne znaju sami zakrpat čarapu. Skuhat ručak. Zamijenit gumu na autu. Picasso mi isto fascinantan. Al čovječe taj je bio ubojica žena. Ono nečovjek na sedmu. Što će mi takav na večeri? Što ću sa egocentrikom? Lijepo je znat da postoji, lijepo mi gledat njegove slike, lijepo mi čitat o njegovom životu, ali tu bi bio početak i kraj. Ne zanima me dalje. Ne kao osoba.

I tako. Teško mi bilo nać nekog za koga mislim da bi meni bio zanimljiv. Da bi izdržala večeru .Da bi naprimjer mogao zabavit moje ostale goste. I gošće. Da bi uspio potisnut svoj ego. Možda sam malo pristrana, al eto takva sam. smijeh

Pa mi tako sve to bilo jako mutno. Nisam se lako mogla sjetiti niti jednog muškog koji me interesira toliko da bih odvojila svoje vrijeme i izdržala obrok s njime.
Osim Dalaj Lame.
Za žene je bilo lakše. Ima ih par fascinantnih kojih bi priču voljela čut.

Pa evo mog odabira :

Image Hosted by ImageShack.us

Irving Stone
Zato što se uvijek pitam kako je taj čovjek mogao napisati toliko puno tuđih biografija. Kako je mogao ući u toliko puno života?

Image Hosted by ImageShack.us

Dalaj Lama
Tu nije potrebno puno objašnjenja. Željela bih ga na svakoj svojoj večeri.

Image Hosted by ImageShack.us

Aleksandar Makedonski
Neka priča. Ima što za reć.

Image Hosted by ImageShack.us

Walt Disney
Uljepšao mi djetinjstvo.

Image Hosted by ImageShack.us

Robert Fulghum
Promijenio mi pogled na svijet. Nevjerojatno ali istinito.

ŽENE

Image Hosted by ImageShack.us

Karen Blixen
Fascinantan život.

Image Hosted by ImageShack.us

Majka Terezija
Uvijek i na svakoj večeri da bude.

Image Hosted by ImageShack.us

Kleopatra.
Velika žena. Za moj pojam. Na večeri imala bi počasno mjesto.

Image Hosted by ImageShack.us

Hatšepsut. Vladala Egiptom 20 godina jer ukrala krunu. Lukava. Voljela bih slušati njezinu priču.

5.-ta gošća bila bi Renata. Supruga Jože Horvata. Koji s "Besom" proputovao svijet. Njezinu verziju priče i putovanja bih voljela čut.

Ovo su gosti na mojoj večeri dok sam još mala. Kad narastem promijenit će mi se vrijednosti pak ću vjerojatno zvat neke druge goste. A možda i neću. Tko bi to sad znao.

- 10:53 - Komentari (21) - Isprintaj - #

17.06.2008., utorak

Ovo buduća dekica. Za sada samo dio :

Image Hosted by ImageShack.us

Ovo gotov šal.
Image Hosted by ImageShack.us

Ima i mašnicu.
Image Hosted by ImageShack.us

Ovo sve veće i veće.
Za cca 50 godina bit će gotovo. Tak!
Image Hosted by ImageShack.us

- 08:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #

16.06.2008., ponedjeljak

Nagradno pitanje :

Što je ovo?

Image Hosted by ImageShack.us

Čovjek? Pas? Čovjekopas? Pasočovjek? Nešto treće?

o.a. rupe na prekrivaču su djelo gore neidentificiranog objekta.
Na njih zadržavamo sva autorska prava.

UPDATE
Ovo je prekrivač.
On je u funkciji "spasimo posteljinu".
Daklen navečer se prekrivač miče.
Preko dana je stavljen preko kreveta
jerbo to neidentificirano gore
ima te nezdrave navike. smijeh

- 09:21 - Komentari (25) - Isprintaj - #

Iduće jutro još malo u grad. Kupit nešto, ipak ročkas mi je. Kako bi to izgledalo da si nešto za ročkas ne kupim?
Ionak sam gola i bosa, a još na rođendan da budem gola i bosa... namcor

Par usputnih brzinskih fotki :

Image Hosted by ImageShack.us

..jedna kava,
malo svađe ("kako ne znaš koliko košta autoput? pa s kim ja to živim" /to ja/),
jedna haljina kupljena i ..krećemo kući...

Pozdravimo debelu dobroćudnu damu. mah

Za kraj pokazala nam je svoje rane :

Image Hosted by ImageShack.us

Hrvatska ambasada :

Image Hosted by ImageShack.us

I kreće se put Zagreba. Ovaj put kompromisno. Do Slavonskog Broda autoputem, dalje lokalnim cestama. Nije prošlo bez gunđanja "ako ćemo ić autocestama morat ću vozit sporo i nikad nećemo stić". To Muškarac.
Poanta je i bila u tom da se vozi sporo.
Otišli po malog pasa. Stigli kući kasno. Umorni. Slomljeni.
(ipak je vožnja po lokalnim putevima duga za sjedenje. smijeh

)

Jedino je mali pas bio sretan. Mogao je napokon skakat po mom slomljenom tijelu. Svojim malim nožicama izmasirao mi bubrege, pluća, sve unutarnje organe. Nisam imala snage boriti se s njim.

I tako je prošao moj rođendan. sretan

- 08:21 - Komentari (13) - Isprintaj - #

12.06.2008., četvrtak

Beograd -drugi dan - obred

E sad dolazimo do tamo gdje je meni najljepše.

Muškarac kaže "Meni je najljepša Skadarlija." Ja kažem "ma to je mala uličica". On kaže "zato ju baš i volim". Šipak ju on zato voli. Prošli put mu jedna recitirala. Drugi put će nogom dobit u cjevanicu kad mu opet bude recitirala pak da ga vidim kak će volit Skadarliju... smijeh

A ja više volim monumentalnost. Što ću s malim uličicama pa bile one i Skadarlija?
Tvrđavu ti meni daj! Kamen! Sigurnost! Pogled odozgora. Neka imam osjećaj da sam velika. Kad već nisam. smijeh

Daj mi pogled na Dunav. Širok. Daj mi pogled na bijelu lađu koja njime plovi. Daj mi pogled na spajanje Save i Dunava. To ja hoću! Osjećaj prostranstva hoću!

Zato volim Kalemegdan i njegovu tvrđavu!

"..Najlepši je i najveći beogradski park, istovremeno je i najznačajniji kulturno-istorijski kompleks, u kojem dominira Beogradska tvrđava iznad ušća Save u Dunav. Naziv Kalemegdan odnosi se samo na prostorni plato oko Tvrđave koji je osamdesetih godina 19. veka pretvoren u park. Plato je, dok je Tvrđava bila glavno vojno uporište Beograda, služio da se neprijatelj osmotri i sačeka za borbu; zbog toga i njegovo ime potiče od turskih reči "kale" - grad, to jest tvrđava i "megdan" - polje. Turci su Kalemegdan nazivali i Fićir-bajir što znači "breg za razmišljanje".

Kad je mali pas još bio buhica od psa bili smo s njim u Beogradu. Bila zima. Bili na Kalemegdanu. Sve je bilo bijelo od snijega. Mislim da je bilo -16 stupnjeva celzijusa. Mali je pas bio smrznut. Svi smo bili smrznuti. Stalno je bio pod mojim kaputom, meni na rukama. Pa smo se sad sjetili :"sjećaš se kako sam stalno nosala malog pasa? Hvala bogu sad ga nema smijeh

, ruke mi slobodne". A buhica od psa izazivala je ogromne izraze oduševljenja "vidi kera! al je sladak. jel mogu da ga dragam?" i tome slično. (u Bosni je ovako :"vidi cuke...al je sladak.." ostalo sve isto..)
Naravno niko nikad mene primijetio nije.
Sad je konkurencija ostala doma pa se tu i tamo neki pogled svalio i na mene. Meni to dost. sretan

Nisam ja od velikih zahtjeva. yes

Al čovječe ne bi bilo fer da sam toliko puno vremena utrošila u svoj izgled, te odjeća, te frizura, te nakit... a onda se pojav mali pas i sve mi padne u vodu. tuzan

Nnda. Dakle svadba je bila u okviru Kalemegdanske tvrđave. Da je mene netko pitao ne bi bolje odabrao. Tu se nalaze dvije crkve. Jedna je crkva Sveta Petka. Sveta Petka je zaštitnica žena. Ispod crkve je izvor vode za koji se vjeruje da je čudotvorna. (BTW oma sam kupila drveni privjesak- Petku. S jedne strane Djevica Marija, s druge Sveta Petka. Zaštite nikad dovoljno smijeh

). Ta je crkva nešto kao naša Kamenita Vrata. Dođeš, upališ svijeću i zamoliš svetu Petku za nešto što si želiš. Uroniš ruku u vodu.
Druga crkva je Crkva Ružica. Ružica je zaštitnica vojnika. E tu smo se mi vjenčavali. smijeh

"..Da sam juče umro, ne bih znao da je crkva Ružica, ona ispod Zindan kapije Beogradske tvrđave, zapravo crkva Roždestva presvete Bogorodice i da je, po svemu sudeći, njen ktitor bio despot Stefan Lazarević?! Ona je, dakle, najstarija beogradska bogomolja.
Arheolozi i istoričari se još natežu oko toga gde se prvobitni hram nalazio: da li na istom tom mestu ili gde drugde. Ne znaju ni da li je tada, između 1402. i 1427. godine, podignut nov ili samo obnovljen postojeći.

U svakom slučaju, kada su Turci osvojili Beograd, crkva je sigurno bila razrušena ili pretvorena u barutanu, i u takvom stanju je dočekala 1867. godinu, kad je knez Mihailo od Ašir-paše primio ključeve grada. Veoma brzo, zapravo decembra iste godine, hram je obnovljen, a osvetio ga je mitropolit Mihajlo Jovanović.

I kao što je Ružica vojnički, muški hram, tako je i kapela svete Petke ženska bogomolja. Postoje izvesni podaci koji govore da su u Beogradskoj tvrđavi svojevremeno bile čak četiri crkve i da su sve imale – ženska imena. Mogući ostaci jedne od njih mogu se nazreti ispod severnog podgrađa, na padini koja se survava ka Donjem gradu i Kuli Nebojši..."

Uđeš dakle u crkvu Ružica. Stojiš. Na vratima piše : zabranjeni mobiteli, zabranjeno fotkanje, zabranjeno...sve. smijeh

U kutu zbor. Mladenci na vrhu crkve. Nama okrenuti leđima. Iza njih kumovi. Kumovi drže svijeće u rukama. U svakoj ruci po jednu. Cijelo vrijeme obreda oni drže upaljene dugačke svijeće. To meni genijalno!
Dolazi pop. Izlazi i pjeva. Nešto priča no mi nečujemo. Ja dotle fotkam. namcor

što stignem i mislim da me nevide smijeh

Muškarac se nagne k meni i veli "gle luster. vidiš od čega je napravljen?"
Gledam al ne vidim. I onda mi on kaže : "od metaka i kubura".
I zagledam se u luster. Bingo! Točno! Metci i kubure. Mrak!

(slika mutna. nisam mogla bolje. par očiju s negodovanjem gledalo u mene. al morala sam fotkat pa kud puklo da puklo).

Image Hosted by ImageShack.us

Luster je ogroman a takvih ima tri. I svi napravljeni od metaka i kubura!

Onda pop odluči da dosta bilo na vrhu crkve idemo u sredinu. Dovede mladence do sredine te počne pjevat. Zbor ga prati na staroslavenskom.
Pored njega dvije krune, između kruna čaša vina. (To vino smo doma spremali. I tu sam dala svoj skromni doprinos. Mlada htjela natpis sa njihovim imenima zaljepit selotejpom. E tu sam se pobunila! "Moš trakom". "Ne mogu trakom neće držat" "Držat će vjeruj mi" - to znam zbog soka od bazge. smijeh

) "Pop će da poludi" reče Mlada i ostavi tako.)

A onda je krenulo! Pop pjevao , pa pričao, pa vodao mladence okolo. I jadne kumove sa upaljenim svijećama. Nas pomicao.

Image Hosted by ImageShack.us

Pa im ruke svezao. Pa se obraćao nama. Pa , glasom glenim, jakim govorio "jel se ima što za dotat?" mi šutimo "nema" odgovara si sam. "Jel se ima što za oduzet?" , opet mi šutimo, pojma nemamo jel se ima il nema smijeh

pak si odgovara sam "nema". Pak im želi "bogato potomstvo". Pak im priča "da muškarac mora voljet ženu a žena slušat".
E na to se svaka ženska glava u crkvi krenula klimat. I mladenkina se krenula klimat al se ista suzdržala. Samo na kratko. Kasnije je rekla što ona o tome misli. smijeh

I onda ih je vjenčao stavivši im krune na glave. Kod stavljanja krune pitao to što mora pitat. Tipa "jel vi mislite ozbiljno i hoćete li zaista?". No izgleda da mladenci misle ozbiljno pak su tako i odgovorili.
I tu se nema što dodat. Ni oduzet. smijeh

Onda su popili vino. Onda smo shvatili da je prošlo već sat vremena. I izašli van.
I krenuli na pravu svadbu al to ću preskočit. Stvarno je bilo fenomenalno.
Ako se itko zna zabavljat onda se zna tko je to!
Muzika uglavnom hrvatska.
Pogled iz restorana predivan. Puno ljudi, najviše mladih. Plesali su do ujutro bez prestanka. Ja sam najviše fotkala ili sjedila. U neko doba sam se sjetila - čovjeće pa ročkas mi je. Pak sam si popila čašu rakije i čestitala sama sebi. I Muškarac se sjetio pa mi pusu dao. Pak sam imala rođendan na kojem bilo 180 gostiju.
smijeh

I još jedan biser kojem se još uvijek smijem. Pitali smo Mladu "oćete vi otvorit ples? Kod nas u rvackoj običaj je da mladenci otvaraju ples". Veli Mlada "pa hoćemo ali On baš nezna plesat. Više je ko ukočena kokoš".
e TA UKOČENA KOKOŠ plesala je cijelu veče! I to ko Travolta! Ono, bio je naprosto fenomenalan. Pitam ja Mladu "kako bi izgledalo da zna plesat?" smijeh

Odgovara mi ona :"čuj, ovo je i za nas čudo. Cela njegova familija se isčuđava. I ja sam ga pitala - što je tebi- a on je rekao -e kad toliko plaćam svadbu ima da se i zabavim do jaja -" (o.a. sa djecom je plesao, na rukama je hodao. i cijelu je noć sve zabavljao).

Toliko o tome koliko jedni druge poznajemo... smijeh

...u idućem nastavku još samo slike bombardiranja, slika hrvatske ambasade i štovano čitateljstvo može odahnut od ovog dugog feljtona o Beogradu.
Namjera mi bila da pokažem toplinu i širinu duše toga grada..jer u vlastitom okruženju osjećam hladnoću i mržnju prema istom. Pa je ovaj feljton moj odgovor takvima.
Moš eventualno mrzit ljude (što baš nije praktično) no nema smisla mrziti grad. Nema smisla mrzit drugu vjeru. Širimo ekumenizam. Ako iskreno vjerujemo u istog Boga zar je važno kakvo je njegovo ime?
Bar pokušaj upoznat prije nego nešto odbaciš...

- 11:58 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Beograd - drugi dan

Hrvatska kuna je 10 srpskih dinara.
Za 8000 dinara dobiješ 100 eura.

Stoga ću drugačije posao sa šleperom organizirat. Ovako : kupit ću tu eure za 7,3 kune. Onda ću otić tamo i prodat ih za 8000 dinara. Onda ću za te novce kupit cigareta ko u priči. Onda ću doć tu pa ih prodat. Cigarete mislim.
Ha!

Nnnda. Vratiš se doma, legneš u krevet koji tvrd, tuđ, bez mojih skupih madraca koji imaju funkciju održat staro umorno tijelo u dobroj kondiciji. Legneš znači, zaključiš da je sve tvrdo i zaspiš ko beba jer si umoran na kvadrat.
Iduće se jutro probudiš, skočiš iz kreveta, obučeš traperice te razmaženo tražiš doručak.
Pripreme za svadbu u punom su zamahu. Na ormaru visi vjenčanica umotana u neprozirnu foliju. Po kući se hoda u novim cipelama da se razgaze. U frižideru pripremljeno jelo za goste. Stavlja se cvijetni lanac na ulaz stubišta. Dižu se i miču tepisi.

Image Hosted by ImageShack.us

Moj skromni doprinos bila je ideja da se stavi mašna na vrata stana. Kad se mašna stavila nije mi pasala bijela mašna na bijela vrata, pa sam sugerirala da prefarbamo vrata u smeđe. Što su s gnušanjem odbili. I još su mi se smijali. Te sam stoga povrijeđena! Tako me odbit.. smijeh

OK. Siti smo a mlada mora frizeru.Usput rečeno mlada je najviše kul. Mrtva-hladna. Mi ostali pomalo nervozni, ona 100% mirna.
Tko će ju vozit? Mi? Di je to? Kraj "ateljea 212". Bingo! Napokon! Napokon da ga vidim!
Muškarac ko Muškarac više je prirodni tip. Pitaj ga koliko svjetlosnih godina je udaljena ta i ta zvjezda odmah će ti reć. No reci mu da se veseliš da napokon vidiš Atelje 212 i gledat će te pogledom "što ova priča?". Pak sam mu objasnila svojim riječima :"ma to ti je kazalište koje iznjedrilo sva velika glumačka imena. Najjače kazalište u bivšoj Jugoslaviji. Kao naša Gavela recimo no puno jače. "

"..12. novembra 1956. godine, u maloj sali stare “Borbe” ispred 212 stolica, premijerom komada “Faust” u režiji Mire Trailović, počeo je život pozorišta Atelje 212. Osnovala ga je grupa glumaca, reditelja, pisaca, muzičara, u trenutku kada se pojavila potreba za pozorištem koje će igrati novu avangardnu dramu od velikog uticaja u Evropi u to vreme.
Atelje 212 je bilo prvo pozorište u Istočnoj Evropi koje je igralo “Čekajuci Godoa”, Semjuela Beketa, 1956. godine. Veliki uspeh ove predstave omogućio je čitavom nizu drugih avangardnih drama i autora da se pojave u pozorištu. Sartr, Fokner, Jonesko, Kami, Pinter, Adamov, Ruževic, Džojs, Žari, T.S. Eliot, Vitrak, Šizgal, Kopit, Žene, prvi put su prikazani na ovoj sceni pred jugoslovenskom publikom. Pozorište Atelje 212 je otkrivalo i nove domaće pisce i igralo komade Brane Crnčevića, Aleksandra Popovića, Dušana Kovačevića...
Danas Atelje 212 ima stalni ansambl od 32 glumca, ali je otvoren i za one umetnike koji nisu stalno vezani za ovo pozorište. Najveća glumačka imena i dalje igraju na sceni Ateljea 212, a najbolji domaći i internacionalni reditelji rade u ovoj kući. Na sceni Ateljea 212 igraju se nove drame savremenih domaćih i stranih autora, kojima pozorište daje svoj, vrlo prepoznatljiv pečat.
Trenutno se na sceni Ateljea 212, pored starih, već antologijskih, igraju i nove predstave: “Art” Jasmine Reze, “Na čijoj strani” Ronalda Harvuda, “Porodične priče” Biljane Srbljanović, “Tri verzije života” Jasmine Reze, “Divlji med”, Čehov/Majkl Frejna, “Roberto Cuko”, B.M.Koltesa, “Leda” Miroslava Krleže., “Poslednja traka” Semjuela Beketa…"

I tako. Dok je mlada radila frizuru mi smo se naslikavali pred 212.

Image Hosted by ImageShack.us

Vjetar je puhao. Kišica padala, mi šetali. Čekali. Tražili razglednice. Nigdje nema. Na trafikama ne prodaju. Gdje ih nać?
Usput smo vidjeli nešto što me oduševilo. Na ulicama stoje table na kojima piše kako se kad ta ulica zvala. Na primjer : od 1870 - 1900 Ulica Miloša Obrenovića, od 1900 - 1913 neko drugo ime..i tako dalje.
Pak lijepo moš vidjet sadašnji naziv ulice ali moš vidjet i nekadašnje nazive. Što pokazuje i nešto drugo al nećemo sad o tome.
To meni dopada. Mislim da bi bilo zgodno to napravit i kod nas. Da se ne mučimo pjeva

razmišljajuć .

Mlada je napokon bila gotova a i bližilo se vrijeme najozbiljnijih priprema.
Frizura postojana. Pitanje "nisi odustala?". Odgovor "nisam". smijeh

Brzo brzo doma, tuširanje, pranje kose (to ja), oblačenje. Crne hlače, bijela košulja, nova narukvica oko ruke, cipele crno-bijele. Jin-jang kombinacija.
Muškarac odelce. Košulja. Kravata.
Ma bili smo ko naslikani. smijeh

Gosti pristižu. Pogledi. Hrvati - Srbi. Što ako...? No budući da sam ja najsimpatičnije stvorenje na svijetu, kad to želim, to smo brzo prevazišli prvu nelagodu. Moguća pitanja. Moguće diskusije...
Pitanje djeteta "jel vi poznate Jelenu Veljaču?". Kad sam odgovorila "ne" dala mi je još jednu šansu. "A jel poznajete bilo kojeg glumca ili glumicu iz neke serije". Moje "ne" zauvjek mi je zatvorilo vrata njezinog srca. tuzan

Izgubila sam njezino poštovanje. smijeh

Mlako sam pokušala spasit što se spasit dalo sa "ali poznajem sportaše". No bilo je prekasno. smijeh

Bemti. Iz ovih stopa idem se upoznat s Jelenom Veljačom!!! Neće djeca gubit poštovanje prema meni jer ne poznajem Jelenu!?!? Šit.

I onda se krenulo. Mlada obukla vjenčanicu, Mladoženja došao po nju. Uredilo aute. (o.a. mlada je dizajner. što znači da je uređenje svega bilo ukusno i s mjerom.Baš onako kako meni dopada. Osim tih bijelih vrata. smijeh

..to be continued...

- 09:16 - Komentari (11) - Isprintaj - #

11.06.2008., srijeda

Beograd

U literaturi se gradovi uspoređuju sa ženama. Ili muškarcima.
Mislim po meni bi Firenca bila muški grad. Muškarac, vitak i dotjeran.
Drugi opet imaju karakter i energiju žene.

U tom kontekstu Beograd je žena po mojoj volji!
Po mom ukusu.
Baš onakva žena kakvu ja volem!!!
Bezvremenska dama!

Ona izgleda nekako ovako:
Debela je. Nakinđurena. Na nogama ima stare ofucane platnene plave tenisice.
Suknja joj šarena. Svilena. Sa rupom .
Gore ima skupu majcu a preko nje pleteni lajbek. Svijetlo plavi.
Sve to ne paše ništa sa ničim.
Nabila je i kožni smeđi remen oko lajbeka.
Ruke joj pune nakita. Zlatnog.
Oko vrata lanci. Bižuterija.
Frizura joj je kako kojega dana. Nekad isfrizirana, nekad ne.
Osmjeh na licu.
Naušnice u ušima.
Mejk ap.Bogat. I šaren. Oči tamno plavo sjenilo. Jak ruž.
Torba joj kožna . Skupa.
Hoda polako, tromo. Ne hoda, šeta.
I smješka se.
Dobroćudna je ako si dobar prema njoj. Ako ju nevoliš njoj svejedno.

Ako ju voliš priglit će te ne svoje debelo tusto tijelo. I bit će ti toplo.
Ako ju ne voliš samo će te nezainteresirano pogledati i pomisliti
"ti gubiš".

Meni ta žena paše. Smiješna je. Velika je. Nakinđurena. Puna kiča.
Bogata je.
U sebi još ima dobrote. I dječje naivnosti. Topline.
Dušu široku kao Dunav.
Srce veliko kao ravnica.
I zato ju volim.

Pođimo dakle na put pozdraviti ponovo tu smiješnu, debelu damu.

Kilavimo se doma do nekih 10 sati. Zatim odvedimo pasa na čuvanje. Zatim sjednimo i napokon krenimo.

Vozimo se vozimo, po autoputu koji usput rečeno košta 105 kuna što je rezultiralo mojom eksplozijom bijesa. I čuđenja. Jer ako netko dva puta mjesečno mora u Zagreb iz Županje na primjer taj ima da plati 420 kuna mjesečno autoput. A zna se da Slavonija bogata (ovo ironija), pa što nebismo oderali po njoj. tuzan

Nemoš bilivit.
Vozimo se po glupom i dosadnom i skupom autoputu u apsolutnoj tišini i koncentraciji da se prestigne BAŠ SVAKI auto na cesti. To Muškarac naravno. Ja ledeno šutim. Mislim shvatit će. No ništa od toga. Njegovog shvaćanja moje ledene tišine mislim.
Uz mene prolazi ograda autoputa te mi mašu sokolovi koji na istoj sjede. I plaču i u moje ime. Skupa samnom. Jerbo idem autoputom. Što mrzim. I pretičem BAŠ SVAKO vozilo na j... cesti. To Muškarac ponavljam. Jer da sam ja vozila išli bismo lokalnim cestama. I još uvijek nebismo stigli.
Ondak smo stali. I jeli. Jerbo gladni smo bili. Pak sam nazvala Beograd i rekla "čuj , sad je pola jedan, mi smo 170 kilometara od granice, nema šanse da stignemo prije pet". Našto mi odgovorilo "dobro, ja vas čekam. Nemaš ti još puno do Beograda". Jest šipak nemam.
I onda nas pozdraviše rvacki golubovi te nastavismo reli "Zagreb- Beograd".
Mislim da Muškarac svatio da mora tamo doć prvi jer će onda dobit bodove.

Image Hosted by ImageShack.us

Pređimo dakle srpsku granicu
( jednim zamahom ruke i nezainteresiranim pogledom),
prođimo uz oznaku za Sremski front ("drugi put ćemo") ,

Image Hosted by ImageShack.us

te već dobrano umorni (to ja) , nervozni i živčani , odradimo još i tih 70-ak kilometara autoputa do Beograda.

Image Hosted by ImageShack.us

Nisam više znala kako bi sjedila u glupom autu. Svi joga položaji bili su u igri , no niti jedan mi nije donio odmor i zadovoljstvo. Sve me već bolilo i bila sam ljuta ko pas. .

Stignimo dakle (napokon!) na cilj našega putovanja.
Prijeđimo Savu :

Image Hosted by ImageShack.us

Te napravimo par ubrzanih dolazećih fotki iz auta.

Image Hosted by ImageShack.us

Ondak se izljubiš.Tri puta. To uvijek zaboravim. sretan

Jedeš. Slušaš novosti.Popiješ kavu. Slušaš novosti. Otuširaš se. Slušaš novosti. Opereš kosu. Slušaš novosti.
Kažeš "ja bi u grad tko će samnom?" . Odgovor je muk.
Onda kažeš "ja odo". I kreneš. Već je pola deset navečer. U to doba inače spavaš snom pravednika ili ako još ne spavaš a ono brzo ćeš.
Tu izlaziš i uživaš. Šetaš. Popiješ koka-kolu. Uvijek si ponovo fasciniran likovima.
Šarolikošću. Životom!!

Image Hosted by ImageShack.us

(SPOMENIK KNEZU MIHAILU OBRENOVIĆU,
Na Trgu Republike, bronca, 1882)

Image Hosted by ImageShack.us

...to be continued...

- 11:34 - Komentari (12) - Isprintaj - #

uvertira post

Da. Što bi čovjek pisao? Svega se nakupilo u samo par dana. Mozak mi ko ona igračka dalekozor koju vrtiš a kako vrtiš tako se stalno stvaraju drugi oblici i mozaici. E tako nekako izgleda i moj život. Trenutno a i općenito.
Sad, ja već navikla na to, no mi teško to objasnit okolini. Kako da objasnim okolini da ne dira, jer ako samo malo zvrti dobit će posve drugu sliku. I priliku.
Ajme što filozofiram. rolleyes

Hvala na komentrima i na rođendanskim čestitkama. sretan

Svaki novi rođendan je direktna uvreda mom egu, pa ću se stoga praviti
da ga nije ni bilo. Rođendana mislim. smijeh

Naravno da sam prepuna dojmova.
Da sam novinar sada bih imala ekskluzivnu vijest. Ono, imala bi materijala i to dobrog. Odličnog. Bila bi bogata. I slavna.
No nisam novinar i niš od bogatstva. I slave. tuzan

Šit.
Naime, prisustvovali smo posebnom događaju. Ozbiljno.
Mislim s tom svadbom čovječe to je stvarno bio doživljaj.
Kad sam u autu na putu kući gledala slike sinulo mi je to.
Reko Muškarcu "čovječe, pa mi imamo ekskluzivnu priču".
Muškarac me gledao pogledom "daj se sredi pa nisi novinarka".
Pak sam se skulirala.No mi žao. Da radim za CNN sad bi imala
priču na kub. I dolara na kub. Šit i život. rolleyes

Samo ću ukratko reć da smo bili dva hrvata koja su prisustvovala pravom obredu vjenčanja pravoslavne crkve.
Meni to bilo fenomenalno. Posve drugačije od našeg. Toplo. Lijepo.
Kasnije su objasnili da je obred bio i za njihove pojmove poseban, jer inače traje kraće i nije tako bogat. No ovim si dalo truda. Obredom mislim.
Zbor je pjevao na staroslavenskom.
Obred je bio pravi kako treba bit.
Ja sam samo stajala otvorenih ustiju i nisam mogla doć k sebi. Ili si.
Fotkat nismo smjeli no smo ipak fotkali.
To nešto fenomenalno, nemam riječi.

Image Hosted by ImageShack.us

A budući da eto kao novinarka ne mogu zaradit to imam varijantu B.
Naime kupila u rvackoj ronhil superlajt uopće ne razmišljajuć da mogu kupit i tamo.
Na svu sreću nije mi bilo dosta to što sam nosila sa sobom te sam morala kupit cigarete.
I sad!
Tamo cigarete dođu 8,5 kuna. Kod nas 14.

Misaoni proces tekao je ovako :

1.)hmm, trebala bi uzet više kutija.
2.) hmm, mogla bi uzet šteku
(do tuda je proces još lagano naivan i netržišno orijentiran)

3.) ej, a mogla bi uzet par šteka pa prodat
(sad kreće pohlepa)
4.) bingo, uzet ću šleper!!!!!

Pak sam se vratila na svadbu i podijelila svoja razmišljanja sa ostalim svatovima. Nisu se odupirali. Dogovorili smo posao! smijeh

Na carini, natrag kad smo išli morali smo otvorit gepek. No ništa nismo imali. Mislim, jadan carinik nije bio svjestan da šleper neće ić prek njegove carine. Ići će to drugim putevima. Još ne znam kojima, moram razradit detalje.
Stoga ako me nema na blogu, na placu sam.
Ja sam ona koja hoda i šapatom pita "pss, trebate cigarete?"

- 09:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #

06.06.2008., petak

Sutra putujem.
Malog pasa ostavljam.
Šmrc.

A ovaj postić pišem zato da maknem onaj ispod.
Jer kad se vratim neću da me dočeka to ružno.

Eto!
Budući da je u našoj zemlji sve ili "povijesno" ili "čudovišno" ili "izvanredno" to ću ja ovaj post stavit pod kategoriju

: povjesno najkraći post.

- 15:31 - Komentari (26) - Isprintaj - #

Prošetajmo...

hotelom Antunović :

Image Hosted by ImageShack.us

dobrodošli :

Image Hosted by ImageShack.us

tu konferencije :
Image Hosted by ImageShack.us

ovdje sjediš:
Image Hosted by ImageShack.us

tu odmoriš :
Image Hosted by ImageShack.us

ovo gledaš:
Image Hosted by ImageShack.us

tu šetaš:
Image Hosted by ImageShack.us

tu trošiš:
Image Hosted by ImageShack.us

ovdje vrata :
Image Hosted by ImageShack.us

ovdje piramida :
Image Hosted by ImageShack.us

tu crveno :
Image Hosted by ImageShack.us

ovdje staklo :
Image Hosted by ImageShack.us

pazi strop!
Image Hosted by ImageShack.us

Eto. tu sam jučer bila. Poslalo me napokon da vidim svijeta. Mislim, moja firma je škrta da škrtija bit nemože. Došla je do zaključka da ulaganje u kadar i nije baš neka stvar, te stoga već 2 godine nikud išla nisam. Sve naše molbe, plakanja, moljakanja padaju u vodu pod odgovorom "uči sama doma".
Jučerašnja "konferencija" bila je fjasko nad fjaskom. Dugo sam u ovoj struci, prošla sam škole, školice, predavanja, seminare,konferencije,savjetovanja i što ti ga ja već znam što sve ne ali ovo je NUMBER ONE!!!!!
Osjećala sam se kao da me netko siluje u mozak. Kao da sam se vratila u stoljeće 7. (sad bi precjednik Uđman bio jako ponosan na mene) i širom otvorenih očiju slušala . Kuršlus mi bio u glavi a onda sam pukla!!
Uzela anketni listić na kojem piše "ocijenite našu konferenciju" te si dala truda! E kad me krenulo.
Hoću reć, ja nisam razmažena, mislim da uvijek moš negdje nešto naučit. I od "najgore" osobe moš nešto naučit. Ali ovo je bila čista predstava. Sramota!
Pak sam sve to na anketni listić upisala. Jadni mi ako ovako nastavimo u hrvatskoj.
Napisala sam da je predavanje dosadno. Da je neinventivno. Da nedaje nikakvu informaciju. Da nema nikakvog smisla osim prezentirat prezentatora. Da prezentator postoji radi samoga sebe i uživanja u samom sebi. Da...
ma svašta sam napisala.
Onda sam razmišljala da nije fer. Ako to netko pročita moglo bi čovjeku bit neugodno. Onda sam se ispljuskala pa rekla sebi :"hej, on tebe maltretira svojom bahatošću, neznanjem i dosadnošću sat vremena a ti razmišljaš kako bi on mogao imat neugodnosti". Pak sam anketni listić predala pod punim prezimenom i imenom. Užas, užas, užas.
Žao mi je, jer moja je struka do sada bila na vrhu. Znalo se ponašat, znalo prezentirat, znalo prenijet znanje, znalo postavit pitanja. Ovo se sve sada pretvorilo u cirkus.
Što se ja uostalom čudim. Živim u zemlji cirkusu, zašto očekujem da bi bilo koji njen segment mogao ostat nedirnut????

Žao mi moje zemlje Hrvacke. Ako se ona pretvori u to što ne želim mislit da se pretvara na.... smo svi. Od prvog do zadnjeg.

Da pojasnim. Konferencija bila u vezi novog proizvoda (softwarea) na IT tržištu. Ja sam tamo bila kao neki budući eventualni kupac. Ispred svoje firme ajmo reć, mada mi firma ni u ludilu ne bi izdvojila novac za "neki tamo software" jer mi i firma u stoljeću 7.-om živi. No to nitko ne zna. Dakle, ja sam eventualni budući korisnik i kupac tog proizvoda. Konferencija je zbog toga i napravljena. Da se proširi tržište, da se informiraju budući eventualni kupci i korisnici.
Budući eventualni kupci i korisnici (to ja) otišli su doma a da nisu ni ručak pojeli jer su bili živčani i razočarani.

Iza svega stoje amerikanci. Hoće prodat nešto svoje. Naši su ljudi samo pijuni. I toga su svjesni. I tako se ponašaju. I gunđaju. Kad sam postavila pitanje odgovora nije bilo. Pitanje je bilo "što znači "middle size organization? Znate mi smo mali,dali mi spadamo u middle size ili manje?". Onda mi reklo da middle size organization spadaju do 50 miliona dolara ili tako nešto. "Pliva na primjer". Onda sam ja rekla "a kud spadamo mi, mi smo mali?" Šutnja. Onda sam pitala "zar nema prilagodbe našim uvjetima?". Odgovor je bio bahato, gunđavo "ne, mi se prilagođavamo njima". Pa ti reci. Mala zemljica od 4,5 miliona ljudi prilagođava se velikom SAD.
Najtragičnije je da su se ovi prodali. Totalno se prodali. Nisam znala jel bi mi bilo žao njih ili bi mi bilo žao same sebe. Presterašno!!
(tu sam riječ u anketi upotrijebila jedno 12 puta.. smijeh

).

Meni se čini da je ovo početak kraja. Početak kraja moje struke ,na koju sam do sada bila ponosna.
Segment društva za kojeg odgovorno mogu reć da je bio dobar. Solidan. Sa dobrim kadrom i ljudima koji znaju, pretvara se u cirkus.

Meni preostaje da se pokrijem ušima preko glave i šutim.
Čekam (možda) neka bolja vremena. tuzan

- 09:11 - Komentari (18) - Isprintaj - #

04.06.2008., srijeda

BookCrossing

"Welcome to BookCrossing, levant. You've just become part of a community of 680,052 book lovers in nearly 150 countries."

Afghanistan 9
Anguilla, BWI 1
Argentina 28
Australia 1,615
Austria 936
Bahamas 1
Belgium 74
Belize 4
Benin 1
Bermuda 1
Botswana 3
Brazil 264
Bulgaria 2
Cambodia 6
Canada 1,435
Cape Verde 2
Chile 7
China 57
Costa Rica 8
Croatia 2
Cuba 1
Czech Republic 5
Denmark 15
Dominican Republic 15
Egypt 17
Estonia 8
Finland 912
France 562
Germany 5,687
Ghana 1
Greece 197
Guatemala 9
Hong Kong 2
Hungary 6
Iceland 3
India 23
Indonesia 8
International Waters 6
Iraq 26
Ireland 105
Isle of Man 7
Israel 5
Italy 1,134
Jamaica 1
Japan 520
Kenya 4

Ima još zemalja na popisu ali sam htjela dat okvirnu sliku.
Dakle ovo je igra koja se igra po čitavom svijetu.

Ostaviš neku knjigu po svom izboru negdje . Onda dođeš na internet, na stranicu bookcrossinga i napišeš di si ju ostavio. Drugi onda tu knjigu traže. Kad ju nađu opet se registriraju i napišu da su ju našli. Knjige se mogu ostaviti bilo gdje.

Hunt for books the BookCrossing way - below is the list of countries with books in the wild! After registering and releasing a book, members have the option of making Release Notes, specifying where exactly (or approximately) they left a book. You can browse through these active releases here, by Country, State, City, and Crossing Zone. When someone finds a book listed here, and makes a journal entry, it will come off this list.

Zna se da su hrvati načitan narod te sustoga u ovom trenutku samo 2 knjige
vani. Mislim, mi čitamo pa zato nemamo knjige vani, a ne na primjer Francuzi koji ih 500 imaju vani. Na raspolaganju. Samo moraš otić po njih.

List of Crossing Zones in dubrovnik with books in the wild...

Cafe Buza 2 books, most recent released about 4 days ago

Poanta čitave priče je dakle, da uzmeš neku knjigu iz svoje biblioteke te u ostaviš "u divljini". U nju upišeš da je to igra "bookcrossing" tako da onaj koji ju nađe zna o čemu se radi. Zatim se ta osoba logira na stranicu i napiše da ju je pronašao. (sva uputstva su na linku bookcrossinga).

Jedino što kad sam to pričala okolo ljudi su me čudno gledali. Kao, di ću ja svoje knjige dat????!!! Mislim sebično to do neba, al eto, to smo mi hrvatine.
Naime, kad bi se ljudi igrali, onda bi knjigu dao, ali bi ju i dobio. Zatim bi pročitao i slao dalje. Bit je u igri.

Zašto sam se ovoga sjetila uopće? Jer kad smo išli u Veneciju bilo mi zgodno da se igram. Pa sam tražila da mi pošalje na email sve knjige koje se nalaze negdje u Veneciji. Naravno da nisam stigla tražit knjige ali sam i zaboravila reć da mi ne šalju obavijesti na mail. Stoga dobivam redovno, skoro svaki tjedan obavijest da je u Veneciji neka knjiga "u divljini". Sad to idem promijenit pa stavit da me obavijeste kad je koja "u divljini" u Hrvatskoj.
Mislim da mogu bit mirna. Neće mi se punit mail smijeh

kao što se punio kad je Venecija bila u pitanju.

Evo, pozivam Vas da se skupa igramo (klikni na link pa vidi) :Bookcrossing

UPDATE
Odeš na bookcrosing stranicu. Registriraš se. Zatim pročitaš na njihovoj stranici o čemu se radi. Detalje mislim. Zatim uzmeš neku knjigu svoju, u nju napišeš objašnjenje i staviš na prvu stranicu knjige - objašnjenje o čemu se radi ima na stranici bookcrossinga samo treba prevest na hrvatski. Onda odeš i na nekom mjestu ostaviš knjigu. Dođeš doma i na stranici kažeš da si knjigu ostavio tu i tu. Na primjer ako imaš brata koji vodi kafić, bezveze lupam ali radi primjera, kažeš mu :"evo knjiga, neka tu stoji. ako netko dođe po nju daj mu ju". Znači na web stranici kažeš : knjiga "matematika za početnike" nalazi se u Zagrebu /osijeku, rijeci,kumrovcu/ u kafiću pod nazivom "Tri ruže".
Druga osoba pročitala je popis svih knjiga koje su "u divljini" u Hrvatskoj. Pa baš mora poslovno u Osijek. Dođe u Osijek, obavi to zašto je tamo došla i onda još ode u birtiju "tri ruže" i kaže "e daj mi knjigu matematika za početnike".
Ne mora se knjiga ostavit kod brata u kafiću. Mislim ja nemam brata. A i da imam taj nebi vodio kafić jer bi bio ljenčina. Pak moš knjigu na primjer ostavit na nekom drugom mjestu. Ispod nekog kamena , gdje si siguran da ju kiša neće smočit. Igrajmo se. Bolje se tako igrati , nego o politici pričat.

Sad je jasnije ili još nisam dovoljno detaljna?
Ma sve ima na stranici. Samo se treba odlučit , registrirat se tamo i krenut se igrat. Nikakva teška filozofija to nije. sretan

About BookCrossing
The idea came to Ron back in March of 2001, as he and his wife Kaori were admiring the PhotoTag.org site, which tracks disposable cameras loosed into the wild. He already knew about the popularity of WheresGeorge.com (which tracks U.S. currency by serial number), and that got him thinking: what other physical object might people enjoy tracking? A few minutes later, after a glance at his full bookshelf, the idea of tracking books occurred to him. After two hours of research on the internet, Ron realized, to his surprise, that nothing like BookCrossing had been done on any significant scale. And so they went to work. By 3 A.M. that night, they had decided on the name (zero hits for "bookcrossing" on Google), registered the domain, and Kaori had sketched the running book logo on a crossing sign. The rest was merely execution.

After getting the green light from his partners in the software company, Ron went to work programming the site from scratch the next day, and about four mostly sleepless weeks later, on April 17, 2001, BookCrossing.com was launched with a simple $500 press release, the last time money has been spent promoting the site. Members trickled in at the rate of 100 or so per month until March of 2002 when the Book magazine article was published. Since then, BookCrossing has been the focus of countless TV, radio, and newspaper features around the world, gets about 300 new members every day, has its own category in the human-edited Google Directory, and has been added to the Concise Oxford English Dictionary as a new word. The fact that it has captured the passion and imagination of around 680,068 people worldwide, so quickly, has been a welcome surprise for everyone involved

Evo primjer kako sam ja to pred godinu dana napravila. No nije mi uspjelo.
Knjigu sam bila stavila kod spomenika u vrećicu najlonsku. Napisala sam sve kako treba.
Sutradan knjige nije bilo, no nije bilo ni obavijesti na web stranici. Na prvoj stranici knjige bilo je prevedeno "objašnjenje"..da je to igra i bla bla.
Nije mi žao ako je netko našao knjigu pa i pročitao ju. Bila je to Isabela Allende, ona meni dopada. Ako netko pročitao, stavio u svoju biblioteku te posuđuje dalje ja sretna.
No mi žao što se nitko nije uključio u igru. Pa da i ja tražim.
Sad sam se ponovo registrirala. Sa imenom levant. I baš bi se htjela igrat. Ali kad nikog nema. Pa eto moram radit propagandu.

Šmrc, kad se nitko neće igrat. Svi samo ozbiljni ljudi, uzdišu, govore o problemima, stvore ih naravno prije toga jer tako o njima mogu govorit i bit važni . Ako predložiš da se opuste i da se malo igramo kao da si ih taknuo užarenom šipkom. Nije IN biti opušten...

- 09:28 - Komentari (24) - Isprintaj - #

03.06.2008., utorak

U Beograd idem u subotu. Onda idem u Austirju na kraju mjeseca. Onda ću na godišnji ić ako prije toga ne umrem. Ako mi cigla na glavu ne padne na primjer.

Beogradu se veselim. To svadba.
Nnnda. U Srbiji je IN svadba u nedjelju. Pa je i ova moja u nedjelju u 17 sati.
Kupilo bijelu košuljicu. Sebi. Kupilo odijelo. Muškarcu. Poklon je kupljen. Auto izservisiran. Godišnji dobiven.

Kasica prasica je razbijena. Đepovi pretraženi. Tajni pretinci ispražnjeni.
Sirotinja smo odjednom. Nema. Nema i bok. Pak ćemo dalje kako znamo. Na svadbi ću pokupit kolača pa ćemo kolače jest. Po receptu Marije Antoinette.

Nnnda. Veselim se Beogradu. To mi je lijep grad, mada kada to kažem svi se nešto kao namršte. Mrštili se ili ne ja Beograd volim. Lijep. Prostran. Širok.
Duša mi se ima kud smjestit kad tamo dođem.
Tu mi duša tjeskobna. U ovom omeđenom mi rodnom gradu. Sve ju nešto stalno moram tiskat i stiskat.
Da pojasnim. U Beogradu sam ko doma. Poznajem taj grad. Poznajem ljude u njemu. Poznajem, ako ne svaki kutak a ono bar par kutaka. Imam lijepih uspomena. Jednom sam imala dečka iz Beograda. Mislim spanđali smo se u Grčkoj. Pak smo bili cura i dečko.Tih par dana u Grčkoj mislim. smijeh

On mene u avionu još vidio."Znaš ja sam tebe još u avionu video. Ti si bila druga najlepša." Prva je bila stjuardesa. I odma krenuo u akciju. Pak me obrlatio prvoga dana. Ni snašla se nisam, od puta se odmorila nisam, a evoti ga već sam dečka u Grčkoj imala. "Mi dvoje smo par" govorio je već drugog dana. Pa ti reci! Dobro sam prošla. Da je bio neki Bosanac tko zna što bi taj bio rekao.
"Veza " je trajala kratko, ali je bilo slatko. smijeh

Kad sam se vratila doma "prekinula" sam jer me tu čekao pravi. Dečko mislim.Pak to iz Grčke nije uspjelo jer kad me nazvao ja sam nešto kao promumljala da me više ne zove i slično. A što sam mogla? To slušalo ono Bivše Muško. Mislim Bivše Muško iz Zagreba.
A mogla sam sad i tamo bit. Na primjer. Bit štotijaznam na Dedinju u viletini. Jest da nisam tada pitala di on živi no sigurno se nebi spanđala s nekim ko ne živi na Dedinju u vili.. smijeh

Mislim valjda sam tad bila tak pametna? Kad sam si već dozvolila da me obrlati u par sati i da me stavi na drugo mjesto smijeh

valjda sam nešto pritom bila i razmišljala? Mislim , da je bio zgodan bio je zgodan.
Al sve je to bilo davno. Nismo mi konzumirali našu vezu smijeh

da ne bi bilo zabune. Ja sam bila dobra mamina curica. Ali čovječe što smo se ljubili. Samo smo se cmakali.
Neka mi samo neko kaže da se beograđani dobro ne ljube. smijeh

Zbog toga ove novokomponirane paranoike koji bi mogli reć da im Beograd nije lijep ni ne slušam. Kad sam nakon rata išla tamo i to neoprezno rekla na svom poslu bilo je paranoje do neba. "Pa nećeš valjda ić? I još svojim autom ideš????????". Meni to sve smiješno. Presmiješno. I to od osoba koje pojma nemaju. Ne volem kad netko priča o nečemu što nezna.

I ondak kad se vratim otvorim torbe, stavim rublje u mašinu, izvadim ga opranog, čekam da ga netko ispegla jer se bezobrazan sam neće i onda opet stavljam u torbe pak idem dalje put Austrije.

Malog pasa nisam još zbedinala. Ja bi najradije da ide s nama, no mladenku bi porazio tamo. Bio bi u centru pažnje pak bi svadba propala.

Idem sad malo maštat. Idem se krenut veselit.

Ovo prigodno. Gdje si , prilagodi se , pak se pripremam :

Da bi mi se svideo, muškarac mora da ima sve što ja nemam,
da je smiren, fleksibilan, da ima nešto u glavi.
Maja Nikolić, pevačica

Obožavam žene i uživam u seksu isključivo u njihovom
prisustvu.
Nedeljko Bajić Baja, pevač
Goran Bregović bi, kad uzima romske pesme, mogao da
proveri šta znače, pa mu se ne bi omaklo da se pesma zove "Te kuravle", što znači "Da te jebem".
Dragan Knežević, kompozitor, najavljuje tužbu protiv
Gorana Bregovića zbog krađe jedne pjesme

Moja inspiracija, moja vizija, moja želja, moj cilj je -
Nobel.
Bogoljub Karić, biznismen

Broj Srba koji su pobijeni na Kosovu ostaće nepoznat sve
dok se svi ne vrate svojim kućama.
Zoran Anđelković, predsjednik Privremenog izvršnog veća
Kosova

Zbog prisluškivanja, ponekad tri sata ne mogu da se
prikačim na internet.
Ivica Dačić, poslanik SPS

Držim da ratovi, ako su već neizbježni, treba da budu
osvajački...
Todor Dutina, direktor "Srne"

To što radi Ronaldinjo, to je neponovljivo. Kao da gledam
sebe kad sam se kao dečak igrao na livadi.
Tomislav Nikolić, potpredsjednik SRS

Nisam završio fakultet jer nije valjao Zakon o
univerzitetu.
Tomislav Nikolić

U novom udžbeniku istorije neće ponovo partizani pobediti,
a četnici izgubiti.
Gašo Knežević, ministar prosvjete

Jednog dana ću imati svog ličnog čitača koji će mi čitati
knjige dok ja radim.
Vendi, estradna umetnica

Kao veliki kolekcionar starina i umetničkih slika, ja sam živi dokaz da pevačice nisu glupe.
Vera Matović, estradna umetnica

Mislim da ne postoji muškarac koji bi se požalio da mu je
sa mnom u krevetu bilo loše. U stvari, to moj dečko najbolje zna.
Seka Aleksić, folk pevačica

Uverena sam da će svi koji vide moju novu fotografiju
pomisliti na anđela, a ne na gusku.
Nevena, članica grupe "Models"

Ponekad sam i samom sebi dosadan, pa mislim kako li je tek
drugima sa mnom.
Slobodan Vuksanović, političar

Mi, dok smo bili vlast, nismo imali problem sa kvorumom.
Ja sedam dana pre zasedanja pozovem Šešelja, odvedem ga na šampitu i lepo se dogovorimo za šta će oni da glasaju.
Zoran Anđelković, funkcioner SPS

Bogoljub Karić mi uze reč iz usta!

- 14:36 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Bilo jučer kupiti odijelo. Za svadbu.
Pak bilo odnijet boce u Billu.

Dok bilo vani , ja sam ležala doma. Uz TV. Koji ponekad može bit najbolji prijatelj. Jer ne zahtijeva emotivni angažman. Samo je tu i stoji kao neki poznanik za one dane kad si prazan, istrošen. Kad nemaš snage ni volje slušat tuđa brundanja. Gunđanja. Zaključke. Obično površne.
Kad ti se neda bit dijelom čovječanstva. Kad želiš da postoji neki otok.

Kad bi najradije zamolio :"molim Vas ostavite me malo na miru. I ja trebam odmor. I meni treba zagrljaj. I meni treba osmijeh. Ne mogu samo dijelit, potrebno mi je i da primim".

Kad gledaš u svoje unutra i ne nalaziš ništa drugo osim jake iscrpljenosti. Pokušaš si vidjeti dušu, no ona se sakrila. Zoveš ju da dođe da se zajedno igrate,jer trojac bez nje je okljaštren trojac, no ona ti kaže - neću , strah me, opet će me povrijediti. Pa joj pustiš. Na volju. Kažeš joj - dobro, ja sam tu , ti dođi kad se budeš spremna vratiti. Čekat ću te.

U takvom stanju dakle ležiš. Tvoje tijelo i tvoj um. Čekajuć da se vrati posljednji sastavni dio tebe.

I tako vas dvoje upalite TV pa mijenjate programe brzinom munje. Prvi, drugi , treći,četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi, deveti, pa stisneš +, pa opet +......pa natrag..pa naprijed...natrag.
Stanete na RTL-u jer vas taj najviše zaprepaščuje. Ne vjerujete u ono što vidite. Tijelo se grči , um ima kuršluse.
Ono što vidite nema blage veze sa zdravim razumom. Fali vam duša da Vam objasni i da vas smiri. Nedostaje vam ona , jer bi ona rekla : ma hajde, pusti , ne gledaj ako ti se neće. I još bi rekla : ljudi moraju zarađivat novac, to je njihov posao. Oni to moraju radit da zarade kruh svagdašnji I svašta bi ona još rekla da je tu. Umirujuće. No nje nema.
Pa ostane samo intelekt. Koji ti govori :bože gospode ovi su svi budale. Ovo su glupi ljudi. Ovo je parada gluposti!!!

I onda mi je sinulo!
Duša. Nedostaje duša. SVUDA nedostaje duša.
I još mi je sinulo:
Budi sretna. Tvoja se samo malo povukla da zaliže rane. Tvoja će se vratiti.

Njihova je nestala. I neće se vratiti. Oni su svoju zatukli da im ne smeta.

- 09:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

01.06.2008., nedjelja

nedjelja

E sad sam spremna i krčmu otvorit. Birtiju.

Jerbo smo proslavili rođenadane i to na kućici i to smo postavili sve moguće stolove koje smo imali. I sjedim ja tako, čekam goste s poklonima i cvijećem, sve spremno za njih pa se nekako, pijuckajuć kavicu, pomislim : vidi ti ovo, pa mi možemo birtiju otvorit. Krčmu. Ja bi bila konobarica, a Muškarac kuhar. Pa ako dobijem otkaz, selim na kućicu i prelazim u ugostitelje. Krčmarica ću bit.

Zatim su došli prvi gosti, pak sam morala prekinut planiranje moje i Muškarćeve budućnosti , koja će se realizirat u slučaju da u sadašnjosti dobijemo otkaze, budući da smo umorni ljudi te na poslu spavamo. Vučemo se. Grizemo i ujedamo. Gunđamo. Sikćemo. Idu nam svi na živce a posao ponajviše. Tako se ponašamo.

I da. di sam ono stala. Došli su prvi gosti i donijeli dava vrtna patuljka kao poklon. Vrtne patuljke koji pjevaju. Pak sam skoro pala u nesvijest jerbo mi vrtni patuljci baš nisu bili prvi (a ni zadnji) na listi onoga što želim. Mislim, mogli su mi kaput kupit, znaju da sam gola i bosa, ne mogu vrtne patuljke obuć na sebe.

Ondak sam malo pogledala oko sebe, rekla sama sebi, čuj kućica ti se ionak pretvorila u dječji vrtić, pak ti vrtni patuljci neće smetat imiđu. Kućice mislim. Jer baš dobro pašu u taj stil koji sam neželjeno dobila kupujuć lažljive boje. Kupujuć oker žutu i oker bijelu na primjer.

No da ne duljim. Ostali su gosti nastavili s provokacijama.
Na primjer kupilo mi knjigu "žene u najboljim godinama". Zatim donijelo tortu na kojoj je VELIKIM slovima bio ispisan broj. I tako je to išlo. Svaki novi gost - novi udarac mom egu. Koji taji godine ko zmija noge.
Kad me pitaju kad sam rođena ja promumljam nešto. I nebi me dobio da to kažem jasno i glasno nikad!! Mislim da se to zove taština. smijeh

I sad dobiješ tortu na kojoj BIJELOM kremom , VRLO UOČLJIVO piše broj!! Kad sam prigovorila, reklo mi da je to broj kuće, onda sam se smirlila pa je nekako dalje išlo. Mislim dopustila sam tim gostima da ostanu. Inače bi ih bila protjerala. smijeh

Onda smo jeli i tako. Teklo je, gosti mi bili zadovoljni a ja sam lagano mrtva. Od umora. No napokon sve je gotovo i tako je to. Do iduće godine, do idučeg rođendana.

Kojeg mislim prespavat.

Ali sam ja sve svoje goste zeznula. Jer meni rođendan još uoće nije, nego smo kao tako nešto slavili a poklone sam rekla da smatram uvertirom i da čekam da mi se pravi donesu na dan na koji treba!
Pak sam im tako vratila za provociranje gore opisano.
Oni će meni vrtne patuljke... blabla

- 21:41 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>