Pregled posta

Beograd

U literaturi se gradovi uspoređuju sa ženama. Ili muškarcima.
Mislim po meni bi Firenca bila muški grad. Muškarac, vitak i dotjeran.
Drugi opet imaju karakter i energiju žene.

U tom kontekstu Beograd je žena po mojoj volji!
Po mom ukusu.
Baš onakva žena kakvu ja volem!!!
Bezvremenska dama!

Ona izgleda nekako ovako:
Debela je. Nakinđurena. Na nogama ima stare ofucane platnene plave tenisice.
Suknja joj šarena. Svilena. Sa rupom .
Gore ima skupu majcu a preko nje pleteni lajbek. Svijetlo plavi.
Sve to ne paše ništa sa ničim.
Nabila je i kožni smeđi remen oko lajbeka.
Ruke joj pune nakita. Zlatnog.
Oko vrata lanci. Bižuterija.
Frizura joj je kako kojega dana. Nekad isfrizirana, nekad ne.
Osmjeh na licu.
Naušnice u ušima.
Mejk ap.Bogat. I šaren. Oči tamno plavo sjenilo. Jak ruž.
Torba joj kožna . Skupa.
Hoda polako, tromo. Ne hoda, šeta.
I smješka se.
Dobroćudna je ako si dobar prema njoj. Ako ju nevoliš njoj svejedno.

Ako ju voliš priglit će te ne svoje debelo tusto tijelo. I bit će ti toplo.
Ako ju ne voliš samo će te nezainteresirano pogledati i pomisliti
"ti gubiš".

Meni ta žena paše. Smiješna je. Velika je. Nakinđurena. Puna kiča.
Bogata je.
U sebi još ima dobrote. I dječje naivnosti. Topline.
Dušu široku kao Dunav.
Srce veliko kao ravnica.
I zato ju volim.


Pođimo dakle na put pozdraviti ponovo tu smiješnu, debelu damu.

Kilavimo se doma do nekih 10 sati. Zatim odvedimo pasa na čuvanje. Zatim sjednimo i napokon krenimo.


Vozimo se vozimo, po autoputu koji usput rečeno košta 105 kuna što je rezultiralo mojom eksplozijom bijesa. I čuđenja. Jer ako netko dva puta mjesečno mora u Zagreb iz Županje na primjer taj ima da plati 420 kuna mjesečno autoput. A zna se da Slavonija bogata (ovo ironija), pa što nebismo oderali po njoj. Nemoš bilivit.
Vozimo se po glupom i dosadnom i skupom autoputu u apsolutnoj tišini i koncentraciji da se prestigne BAŠ SVAKI auto na cesti. To Muškarac naravno. Ja ledeno šutim. Mislim shvatit će. No ništa od toga. Njegovog shvaćanja moje ledene tišine mislim.
Uz mene prolazi ograda autoputa te mi mašu sokolovi koji na istoj sjede. I plaču i u moje ime. Skupa samnom. Jerbo idem autoputom. Što mrzim. I pretičem BAŠ SVAKO vozilo na j... cesti. To Muškarac ponavljam. Jer da sam ja vozila išli bismo lokalnim cestama. I još uvijek nebismo stigli.
Ondak smo stali. I jeli. Jerbo gladni smo bili. Pak sam nazvala Beograd i rekla "čuj , sad je pola jedan, mi smo 170 kilometara od granice, nema šanse da stignemo prije pet". Našto mi odgovorilo "dobro, ja vas čekam. Nemaš ti još puno do Beograda". Jest šipak nemam.
I onda nas pozdraviše rvacki golubovi te nastavismo reli "Zagreb- Beograd".
Mislim da Muškarac svatio da mora tamo doć prvi jer će onda dobit bodove.




Pređimo dakle srpsku granicu
( jednim zamahom ruke i nezainteresiranim pogledom),
prođimo uz oznaku za Sremski front ("drugi put ćemo") ,




te već dobrano umorni (to ja) , nervozni i živčani , odradimo još i tih 70-ak kilometara autoputa do Beograda.





Nisam više znala kako bi sjedila u glupom autu. Svi joga položaji bili su u igri , no niti jedan mi nije donio odmor i zadovoljstvo. Sve me već bolilo i bila sam ljuta ko pas. .

Stignimo dakle (napokon!) na cilj našega putovanja.
Prijeđimo Savu :




Te napravimo par ubrzanih dolazećih fotki iz auta.
















Ondak se izljubiš.Tri puta. To uvijek zaboravim. Jedeš. Slušaš novosti.Popiješ kavu. Slušaš novosti. Otuširaš se. Slušaš novosti. Opereš kosu. Slušaš novosti.
Kažeš "ja bi u grad tko će samnom?" . Odgovor je muk.
Onda kažeš "ja odo". I kreneš. Već je pola deset navečer. U to doba inače spavaš snom pravednika ili ako još ne spavaš a ono brzo ćeš.
Tu izlaziš i uživaš. Šetaš. Popiješ koka-kolu. Uvijek si ponovo fasciniran likovima.
Šarolikošću. Životom!!







(SPOMENIK KNEZU MIHAILU OBRENOVIĆU,
Na Trgu Republike, bronca, 1882)








...to be continued...


Post je objavljen 11.06.2008. u 11:34 sati.