1. Sam 7:7-12Koliko problema imaš trenutno u životu? Koliko sati dnevno provedeš brinući se za stvari koje jednostavno nisu vrijedne tvojih živaca? Možda i jesu neke bitne stvari. Koliko su bitne u usporedbi s vječnošću? Npr. hoćeš li ih se sjećati za 100...000 godina? Možda to još uvijek nije neka utjeha. Ako već je nešto bitno, može li Bog biti utjeha? Znam da se često teško obratiti Bogu u nevolji. Premda znamo da je On veći od svega toga, čini se kao da nekad toga nismo svjesni ili kao da to zaboravimo. Ajmo ne. Zakucaj sada, tu gdje stojiš, kamen u pod (naravno, mislim metaforički, da mi ne bi netko plakao radi uništenog parketa) i reci "Do ovdje mi je Bog pomogao, pomoći će mi do kraja!". Ako misliš da ti Bog nije do ovdje pomogao, ili da ti neće pomoći kad će ti trebati, ajde probaj. Traži ga.

Činta je uvala na otoku Ugljanu. Poznata je samo po činjenici da se tamo nalazi istoimeni kamp. Kamp je jako uvjetno rečeno jer ideja koju riječ kamp pobuđuje u osobi ne odgovara izgledu Činte. Činta je ispunjena bunglowovima i ima nekoliko kamp kućica. Rijetko se tamo kampira u šatorima, uz vatru i slično. Postoje zajednička kuhinja, WC-i i tuševi.

Zašto je Činta posebna? Tamo se svako ljeto (osim 2008. :( ) organizira susret mladih (13+). Taj susret je ispunjen kršćanskim sadržajem (slavljenje, molitva, proučavanje biblije, propovijedi, male grupe). U Hrvatskoj postoje deseci mladih ljudi koji žive "od Činte do Činte". Njima (nama) je svaki posjet Činti neprocjenjivi doživljaj zbog topline (ne mislim na Sunce), ljubavi i prijateljstva koji su na tim susretima neizostavni.


Svi susreti imaju zajedničko: stotinjak ili više kampera, neku temu, sportski program (nogomet, košarka, odbojka, stolni tenis), noćne borbe s kukcima, već spomenut kršćanski sadržaj i nepredvidivu podjelu kampera po grupama.

Edit(24.6.2008. 0:02): I 2008 će biti kamp na Činti. Ne znam još na što će ličiti, ali se zna da će Činta biti preuređena (u trenutku pisanja ovoga, još se preuređuje) i da će kamp organizirati Step.

Neću niti spominjati da je osobni odnos s Bogom "must have" za svakog kršćanina. Cuclat ću više po detaljima.

Za početak, to je nešto potpuno individualno. Sigurno svaki kršćanin ima drugačiji odnos s Bogom od svakog drugog i ne zahtjeva se da se to što se dešava u njegovo odnosu s Bogom potvrdi s barem deset stihova iz Biblije. Bog je veći od Biblije. Bog može, Bog je i Bog čini više od svega što tamo piše puta sto. Ista stvar s odnosom s njim. Ovo možda objašnjava zašto su neki postovi na ovom blogu malo čudni, ali to je što se dešava sa mnom. I neću se ni pokušavati truditi to ispravljati.

Pokušat ću nabrojati nekoliko stvari koje spadaju u odnos s Bogom.
Najprije je tu molitva. Ljudi se različito mole: neki briju na izgovaranje određenih riječi više puta, neki na izgovaranje svojih riječi jednom, neki na ne izgovaranje ičega... i sve je to OK. Ja npr. ne prakticiram duge molitve jer se počnem osjećati kao da samo izmišljam riječi da bi to što dulje trajalo i bilo što "duhovnije". S druge strane znam ljude koji se fakat iskreno mogu moliti satima. Super za njih.
U molitvu spada i koliko često. Neki imaju redovito vrijeme (npr. prije spavanja), drugi ne. Opet, individualno (ako još niste skužili, to znači da svatko ima svoj način).
Ovdje vjerojatno spada i molitva u jezicima. Neki kažu da su skeptični prema "doktrini o govoru u jezicima". Stvarno, vidio sam više postova po forumima i blogovima gdje tak neš' piše. Moje iskustvo s tim: Vjerujem da postoje ljudi koje Duh Sveti potakne da se mole u nekom drugom jeziku. Poznajem više ljudi koji tvrde da su u nekom trenutku svog kršćanskog života, potaknuti Duhom Svetim, progovorili jezikom kojeg nikad nisu učili. Meni osobno se takvo što nikad nije desilo, niti sam za takvo što molio, ali sam potpuno otvoren za to, ako Bog hoće da mi se desi. Inače, takvo što je i Biblijski potvrđeno u Djelima apostola i poslanici Korinćanima.

Nakon molitve tu je slavljenje. Ovaj pojam je na hrvatskom malo čudan, pa ću ga probati izraziti drugačije. Na engleskom se to kaže worship (može se prevesti i štovanje). Najčešće se pri tome podrazumijeva glazba, pjevanje, a često i ples. Slavljenje je, naravno, puno više od toga. Pogledajte filmić da vidite kako ja zamišljam dobro slavljene. Ovako inače izgleda kad slavi veća hrpica obraćenih židova. Obavezno zapamtiti da se slavljenje ne dešava vani nego u vama.

U odnos s Bogom bi se moglo uvrstiti i vrijeme s Biblijom. Često je potrebno natjerati se na to da priješlo u naviku, ali se isplati. Mnogi forsaju svaki dan čitanje Biblije (postoje čak i planer kako čitati), ali s tim se ne bi složio. Ako netko osjeća da bi to trebao raditi, super, ako netko to sam želi još bolje, a ako ne, dovoljno je i 3-4 puta na tjedan pročitati pa komadić (pola glave-glavu). Samo neka bude svaki tjedan.

Na kraju najbitniji dio u odnosu s Bogom. Uvrštavanje Boga na čelo svog života. Dopuštanje Duhu Svetom da nas vodi na svakom koraku. Pri tome mislim na sve što nam se dešava... Svi životni problemi, svi odnosi s ljudima koje znamo, sve odluke koje donosimo. Sve bi to trebalo pripadati Njemu.

Tema se zove "Kako da vam fotka ne bude užas!"

Ja gotovo svaki tjedan bacim oko na Facebook jer me non-stop neko "frienda" tamo ili nešto slično. Ako me poznate, znate da Facebook ne volim i napravio sam account samo da bi mogao tamo staviti link na nekaj drugo (npr. ovaj blog). I, dok sam obavljao tu nezahvalnu dužnost korisnika interneta, pogledao sam i nekoliko fotografija prijatelja koje rijetko vidim. Primjetio sam da me od svake 150. fotke ne bole oči. To me potaknulo da napišem jedan malo dulji post o tome kako napraviti bolju fotku (goru sigurno ne možete).

Započet ću logikom: Facebook je, ako se ne varam, primarno bio namjenjen trpanju svojih slika da te frendovi mogu vidjeti. Slike=>Fotić. Dakle, pretpostavit ću da čitatelj ovoga posjeduje fotoaparat koji je koštao više od 1000 kn. Ako nije, nemojte čitati ostatak i radije slikajte mobitelom.

Naprije razbijanje 2 pogrešne informacije koje svaki čovjek sazna prošetavši Trgom bana Jelačića subotom navečer:
1. Za fotoaparat je najmanje bitno "kol'ko megapiksela ima"
2. Stavit fotić na "Auto" i upalit blic NIJE najbolji način slikanja
Sad mi je lakše... Sad mogu pisati o nečem konkretnijem...

Neka osnovna terminologija:
CCD/dSLR: Osim cijene, najvažniji kriterij kod kupovine fotoaparata (ako išta znate). dSLR fotoaparati reagiraju na puno manje upadnog svijetla i koštaju najmanje 3500 kn. Ako ovo čitate, to vjerojatno nemate.
Optički zum: Povečanje slike mjenjanjem udaljenosti između dvije leće koje se nalaze u fotoaparatu (ili u objektivu)
Digitalni zum: Koristi se samo kad se slika više ne može povećati optički. Izvodi se softverski tako da se sredina slike (koju bi dobili bez digitalnog zuma) rastegne na željenu veličinu. Najbolje ga je na fotoaparatu koristiti NIKAD.
Ekspozicija: Broj u sekundama (ili tisućinkama sekunde) koji govori koliko će dugo blenda biti otvorena i čip (prije je bio film) osvjetljen.
Otvor blende: Broj koji označava koliko će jako blenda biti otvorena. Označava se F1.4 ili f-4 ili f/12.
Rezolucija: Obično kad se govori o rezoluciji, misli se na točke po inču (dpi), ali s obzirom na to da će na vašem fotoaparatu broj točaka biti isti kad slikate nešto udaljeno 15cm ili 20m, govorit ćemo samo o broju točaka. Magapiksel znači milijun točaka. Npr. Za sliku koja je široka 2048, a visoka 1536 točaka se kaže da je 3 megapikselna jer je 2048×1536=3145728 što je dosta blizu 3 milijuna.
ISO osjetljivost: Kod analognih fotoaparata, film koji se stavljao u fotoaparate je imao neki ISO broj koji je određivao kako on reagira na svijetlo, pa se i u digitalce ugradilo nešto slično.
Balans bijele boje: Ja vjerujem da svako oko doživljava boje drugačije. E, fotoaparat ih doživljava još drukčije. Da bi ga prilagodili uvjetima u kojim se nalazimo, namješta se bijela boja u koracima od crvene prema plavoj boji. Ovo se obično obavlja automatski. Ako su vam slike precrvene kada slikate unutra (to crveno svijetlo bacaju obične žarulje), to je zbog toga što vam nije namješten White balance na fotiću ili ga uopće nemate.

Ok, sad kad pretpostavim da ste gornji popis preskočili, mogu početi objašnjavati. Cilj je napraviti pristojnu fotku. Najprije nećemo uopće koristiti blic i stavit ćemo na mod M (označava manual). Ako takvo što imate na fotoaparatu, pokušajte naći opcije mjenjanja ekspozicije (exposure) i otvora blende (aperture size). Ako to nemate, bojim se da ćete za bolju fotku morati investirati u bolji fotić.
Nastavimo: da bi dobili normalnu fotku, čip treba biti dovoljno osvjetljen. Ne previše, ne premalo. Da bi znali koliko je to morat ćete okinuti par stotina slika da saznate kako vam se fotoaparat ponaša u određenim uvjetima. Da bi regulirali svjetlo, možete učiniti nekoliko stvari:
1. Mijenjati ekspoziciju:
Jednostavno ovako: Što je dulja ekspozicija, više će svijetla ući, ali ako se u međuvremenu nešto pomakne, to će biti mutno ("a zato su meni slike takve..."). Traži se kompromis, oštra slika ili više svijetla.
2. Mijenjati otvor blende:
Isto jednostavno: Što više otvorite blendu, više svijetla, ali će uže područje biti u fokusu (vidi sliku 1). Napomena/primjer: Blenda F2.8 je više otvorena od F8.
3. Mijenjati ISO faktor:
Opet kompenzacija: Što je veća cifra, svjetlija je slika, ali je (znatno ako nemate dSLR) više šuma (vidi sliku 2).
4. Blic (ako se baš mora):
Blic gotovo ni jedan fotograf ne voli koristiti jer svo ono lijepo prirodno svijetlo koje stvara normalne sjene nestaje i dobijete belična lica (znam da glupo zvuči, ali fakat). I obično je slika tipa, osoba je brutalno osvjetljena, a sve drugo je mrak. Prilično gadno (vidi sliku 3).

Toliko od mene u ovom postu. Sada je 4 ujutro. Nadam se da će se barem jedna osoba obratiti radi ovoga i početi slikati noramano.

BTW. Zamislite kako je meni (ja nemam SLR jer nemam novca za to) kad vidim nekog nooba koji ima SLR, a slika na "Auto" s blicem.

Slike:
1. Razlika u otvoru blende: F8 i F2.8 (naravno, uz različite ekspozicije)


2. Razlika u ISO osjetljivosti: ISO100 naprema ISO3200. Šum je ova zrnatost.


3. Kako blic uništi sliku. Podzrav Krušelju.


4. Kako se blenda otvara u koracima


P.S. Žao mi što nisam obradio još toga, ali čovjek nakon 4 ujutro počne gubiti volju.

Non-stop gledam kršćane koji su "slabiji u vjeri" (iz Rimljana 14) kako se muče s nekim polu duhovnim problemima i kako ih Sotona maltretira s njihovom krivnjom (grižnjom savjesti). Ako se nalaziš u gornjem opisu, daj shvati da sva sranja u koja upadaš su sređena prije dvije tisuće godina i da je rješenje tvog problema (kojeg vjerojatno smatraš grijehom, premda on to uopće ne mora biti) mnogo jednostavnije nego što misliš.
Primjer je dečko koji se muči s mastrubiranjem ili cura koja se muči s psovanjem (stalno su joj te riječi u mislima, nekad na vrhu jezika, a nekad i izlete). Osobno sam upoznat s više ovakvih situacija. Rješenje svega ovakvoga što bi te moglo mučiti je jednostavno:
1. Ako je potrebno i moguće, nadoknadi nastalu štetu
2. Počni to mrziti!!!

Mislim na gađenje koje se javlja na svaku pomisao toga što vam se dešava. Kad sam imao slične probleme, u sebi sam vikao "Ja to mrzim!". Krv mi je počela brže teći, temperatura i tlak mi rasti... Hvatao me bijes od toga. Taj "grijeh" sam toliko zamrzio, da je postojao u obliku živog bića, pobio bi mu obitelj i prijatelje pred njim i proveo najbrutalnije rituale mučenja nad njim sadistički uživajući. Jednostavno sam ga mrzio. Nakon toga, za neprimjetno vrijeme, problem je nestao. Svaki slični koji se znao pojaviti ubio bi istom metodom. Mrzio sam ih sve jer su mi oduzimali ono najvrednije. Udaljavali su me od Boga.

Grižnja savjest koja sve to prati... Samo Sotona ubire svoje. Ako ti je slučajno palo na pamet da je to što se grizeš nešto pozitivno, razmisli opet. Duh sveti te ne želi kazniti, ta Bog te voli. Nemoj se morati podsjećivati da si pred Bogom savršen/a.

Glupost! Ne, crkva nije građevina.
Po mom mišljenju, dužnost svakog kršćanina je pripadati nekoj lokalnoj crkvi (ili župi). Jednako tako je dužnost da svatko nađe neku službu u toj lokalnoj zajednici (jer crkva je upravo to, zajednica). To može biti bilokaj: punjenje bazena za krštenje, čitanje ili vješanje obavijesti, čišćenje, bavljenje tehnikalijama (koje već lagano svaka zajednica ima) ili neki popravci, održavanje ili bilošto slično što se pokaže potrebnim. Potreba ima! Koliko god neka zajednica bila velika ili mala, mjesta za služenje ima.

Još uvijek na blogu nisam pisao kaj je to točno grijeh (to će biti pod temom "Stav srca"), ali za sad ću se ponašati kao da jesam, pa ću se već negdje nadovezat.
Htio sam samo reći da propuštanje nedjeljnih sastanaka (mise, bogoslužja, bogoštovlja ili čega već) ne mora biti grijeh.
Da ne bi bilo, odma ću spomenuti da otkako sam došao na prvi nedjeljni sastanak moje crkve samo jednu nedjelju sam bio u Zagrebu i ne bio na sastanku. To je bilo kad sam bio bolnici jer sam slomio ruku. Priznam da je bilo nedjelja (itekako ih je bilo i još ih ima) kad sam to doslovce "odradio" i fakat mi se nije išlo. Istina, zadnjih cca. godinu dana sam na neki način prisiljen dolaziti jer sam zadužen za neke tehnikalije oko ozvučenja, ali ipak, tamo sam uredno svake nedjelje. Mislim da je to u redu.

Sada malo o jedinstvu. Isus, kada je god govorio o crkvi je mislio na "svoju" crkvu, zajednicu svih vjernika. Ako slučajno niste znali, riječ katoličko znali ujedinjeno, sveopće. Premda skroz podržavam jedinstvo, katolička ideja jedinstvene institucije i hijerarhija i to... S tim se ne bi složio. Prva crkva nije tako funkcionirala i ne treba ni današnja. Prva crkva je bila razbacana po određenim mjestima (izvor: Djela Apostolske, sve Pavlove poslanice, Otkrivenje) i međusobno su bile nezavisne (svaka je imala svoje kvalitete, svoje probleme), ali su ipak bile povezane i pomagale jedna drugoj. Kad bi sve danas bilo tako lijepo, ja bi bio mnogo sretniji.

U srcima, SVI kršćani su ujedinjeni jer svi trče prema Kristu. To kaj se neki specijalci ne podnose jer su različitih opredjeljenja, njihov problem. Mi ih ne možemo natjerati da se vole. Trudim se bježati od bilo kakve religioznosti. Zato, kao i brdo drugih kršćana nastojim u zajedništvu samo tražiti Boga, a prepiranje oko nekakvih nauka nas neće dovesti nigdje.

Vjerojatno svaka vjerska skupina tvrdi da ćeš se upast u neko bolje stanje ili barem da nećeš upast u neko gore ako budeš njihov član. Veoma slično je i s mnogim zajednicama koje tvrde da su kršćanske (nikog ne prozivam, ali svašta sam vidio). Da skratim: koja god zajednica kaže da upadaš u Božje kraljevstvo (iliti raj) ako budeš njihov član laže. Je li Krist ikada takvo što rekao? Je li Krist ikada rekao da moraš biti dio crkve da bi se spasio (pri tome mislim na sveopću world wide crkvu)? Jesu li apostoli? Ikada?
Hoću reći da ne moraš.
Svaki kršćanin bi trebao biti dio neke lokalne zajednice (crkve/župe/zovite to kako hoćete), ali o tome neki drugi put. To nije nužno za spasenje.

Čest sukob kršćana katoličkog i protestantskog opredjeljenja je teorija o spasenju.
Jedni tvrde da spasenje dolazi po djelima, a drugi da dolazi po vjeri. Oboje su u krivu i oboje su točni. Pročitaj Jakovljevu poslanicu 2:14-24.
Čovjek koji se obrati i provede ostatak svog života npr. u svojoj sobi moleći se neće se spasiti jer nije djelovao.
Jednako tako, čovjek koji je činio djela ljubavi neće se spasiti samo radi toga, jer je grešnik i nije prihvatio očišćenje Kristovom žrtvom i takav ne može biti pred Bogom.
Netko bi možda rekao da to nije pošteno, zašto se ne bi neki dobri budist spasio?
Jednostavno je... Čuo je Evanđelje i nije ga prihvatio. Radi toga on živi u grijehu i takav ne može živjeti s Bogom.

Odmah se postavlja pitanje "Što je s onima koji nisu čuli Evanđelje i dobili priliku?"
Pa kaj je Bog tak nepravedan? Normalno da će dobiti priliku. Pročitaj Djela apostolska 17:30 i uoči dio "zatvorivši oči nad vremenima neznanja" (Rupčićev prijevod). Ja vjerujem da ovo znači da im se neće suditi što nisu prihvatili Krista (jer nisu ni mogli). Ne mogu 100% tvrditi što će biti s njima, ali znam Boga. On je pošten. Nikom neće reći "tough luck". Svi će dobiti priliku, ili su je već dobili. Ako već nisi prihvatio Krista, a interesira te, javi mi se na neki IM ili prek komentara.

A čemu uopće spasenje? Kaj nije on Bog? Zašto bi itko išao u pakao?
Postoje grupice ljudi (čak i kršćana) koje tvrde da će se svi spasiti. Sama ideja ruši svaki mogući smisao života i kao takvu ju odma odbacujem. Neće se svi spasiti.
Ja ne poznam neki sustav bolji od sustava nagrade i kazne. Kako ćeš podijeliti ljude? Možeš jedne nagraditi, a drugima ništa. U stvari, situacija i je vrlo slična tome. Spašeni idu k Bogu (nagrada), a ostali ne (ništa). Pakao ne liči na vrući kotao di te neki crveni lik pika kopljem s tri špice. Ne znam kaj se dešava kad mi tijelo propadne, ali mogu pretpostaviti da će kod Boga biti bolesno dobro, a da će u paklu biti loše. Ne znam koliko loše, ali probaj o tome razmišljat ovako: Kad te nešto lagano svrbi, to nije strašno. A ako te svrbi vječno?

Jura ne bu spašen?!
Po nekakvom nepisanom pravilu, nitko ne može nekom drugom reći da on nije spašen ako taj tvrdi da je. Ako ćeš ga ići uvjeravati da nije spašen, nećeš potaknuti njegovu vjeru, nego ju poljuljati, a to nije dobro. Bog je tu da sudi, a ne ti! Možeš tu osobu pitati ili samo pretpostaviti. Ništa više jer ti ne znaš kaj se toj osobi dešava iznutra.

Ako ste kršćanin, zar se nekad u vama ne pojavi onaj osjećaj u kojem gorite od želje da nekom kažete za Krista? Kad bi to imalo imalo smisla, počeo bi po redu zvati sve ljude iz imenika na mobu koji ga još ne znaju ili bi izašao van i vrištao kako je Bog super u nadi da će me netko čuti i poslušati. Kad bi vjerovao da će me samo jedan od njih poslušati, ne bi čekao ni sekundu.

Kad se spomene svjedočenje, kršćani si obično zamišljaju razgovor s osobom koja ne zna Boga i kako joj objašnjavaju Evanđelje, pričaju joj kako su došli Bogu i kak im je super... Ali ta osoba obično ne shvati... Takvi razgovori se pretvore u pitanja tipa "A smijete li vi ono?", "A kako vi ovo...?". Ljudi su po naravi religiozni...

Poštedite se toga... Oni to ni ne mogu shvatiti... (1. Kor 2:14)

Ako imate npr. nekog kvazi-katolika prijatelja kojem želite biti svjedočanstvo, onda mu trebate biti upravo to - prijatelj. Budite tu za njega i kad vas treba i kad vas ne treba.

Prije nego što sam se ja obratio moje svjedočanstvo su bili mladi ljudi iz jedne kršćanske zajednice u kojoj sam se našao. Za moj pojam, oni su bili oličenje pravednosti, kao da za njih grijeh nije postojao. Bili su toliko dobri, a ipak toliko normalni (hoću reći da nisu bili freakovi) da sam jednostavno htio biti kao oni, biti dio njih.

Primjer: Bila je neka zafrkancija i jedna cura je drugoj rekla "Glupačo!". Nije to bilo nešto ozbiljno. Nitko se nije obazro ni napravio facu ili uvrijedio ili nešto. Ali ona je svejedno nakon 5 sekundi prišla toj curi i rekla "Oprosti što sam te tako nazvala.". Tko se ne bi obratio?!
Naravno, kasnije, kad sam ih bolje upoznao, sam skužio da nisu tako savršeni kao što su mi se na prvi pogled činili. Svejedno, grupica mladih ljudi koji fakat žele Boga. I bili su dobri. Dovoljno da mene privuče.

Činite dobro drugima i drugi će to vidjeti. Nemojte radit stvari da bi bili viđeni. Vidjet će vas se i ovak i onak. Vraćajte dobro na zlo ili barem pretrpite zlo. Koliko je to zlo manje od Kristovih patnji, a koliko će njegova slava biti veća radi vašeg svjedočanstva?

P.S. Žao mi je što ne znam pol ovih stvari napisati u 1. licu imperativa jer bi ih mogao lagano uputiti i sebi.