subota, 30.04.2005.

Dani rodjendanski u Salzburgu

Nakon uzurbanih dana u Salzburgu, pa jurnjave u Bec, brzinskog prepakiravanja i jurnjave u Zagreb, evo me konacno i na blogu.

Necu vam puno pisati, nego cu vam dati da uzivate u virtualnoj setnji kroz taj lijepi grad. Meni je ovo bio prvi susret s proljecem u Salzburgu; do sad sam ga uvijek vidjala u zimskim danima, tek jednom sam ga posjetila u kasno ljeto. Moram reci da mu proljetne boje odlicno stoje, mirisi jos bolje, a ne znam koji dio pogleda na okolicu je ljepsi; snijezni vrhovi na kojima se jos uvijek skija ili svijetlozelene planine ukrasene mladim liscem. Uglavnom, stvarno lijepo. Za preporuciti.

Naravno da je nama najvazniji dan bio utorak, kad je nasljednica proslavila prvi rodjendan. Cak je i vrijeme suradjivalo, tako da su prestale kise od prethodnog dana i ukazalo nam se sunceko. Malenoj se Salzburg ocigledno svidjao, jer je, kad god bismo se vratili u hotel, uzela kapu u rucice, stavila si je na glavu i zicala da ponovno izadjemo van.


Evo par slicica iz centra grada...








Ovi striceki su nam svirali prvu vecer:




Srediste grada je zaista lijepo, pravi splet uskih malih ulica i skucenih trgova. Fascinantno je to sto je tesko naci modnu marku ili neku luksuznu trgovinu koja u Salzburgu nema svoju filijalu, no gradske su ih vlasti odlicno izdresirale i zabranile im da svojim neonskim reklamama i sarenim natpisima narusavaju ljepotu baroknog grada. Pogledate li glavnu ulicu, vidjet cete da su natpisi svih trgovina standardizirani, uglavnom u boji bronce.




Evo katedrale i okolice...








...na vrhu grada nalazi se dvorac...




...a nije neobicno vidjeti kucu uklesanu u stijenu...




...ili nesto sto izgleda kao najtanja kuca na svijetu...




...a novoizgradjeni Kongresni centar s odlicnom multimedijskom opremom, dokazuje da grad nije prestao zivjeti tamo negdje u pretproslom stoljecu...




Moram vam ispricati kako smo muzic i ja odvalili od smijeha. Naime, u jednoj ulici u samom sredistu grada nabasali smo na trgovinu pod nazivom Christmas in Salzburg, u kojemu se tijekom cijele godine prodaju bozicni ukrasi, od kuglica nadalje. Cijene su, naravno, paprene, ali je zato izbor ogroman. Pozelite li na svoje drvce objesiti ni krivog ni duznog Mozarta ili pak kuglice s alpskim motivima, sve cete to ovdje naci.






Ali to ne bi bilo sve kad se preko puta ne bi nalazila slicna trgovina s uskrsnim drangulijama!




I za kraj vas castim Mozart kuglama! Uzivajte, ali pazite na liniju, uskoro ce ljeto!

Oznake: Salzburg

utorak, 26.04.2005.

Velika jedinica

Moja srecica danas slavi svoj prvi rodjendan!

subota, 23.04.2005.

Jutro iz casopisa

Ako ste ikad imale u rukama neki zenski casopis, dobro znate da u njima sve vrvi od recepata za sretan, uspjesan i nadasve ispunjen zivot. Sasvim slucajno neki od njih koincidiraju s proizvodima sponzora, ali sigurna sam da sarene reklame ne igraju veliku ulogu u objektivnom i dobronamjernom pisanju strucnih novinarki, velikih profesionalki po pitanju kvalitete zivota. Sve su one, naravno, osobe sredjenih ljubavnih odnosa, vrhunskih karijera, odlicnog zdravlja i besprijekorne ljepote, pa zaista nema razloga da ne slusate njihove savjete i ne stujete mudre misli koje se rasprostiru od korica do korica vaseg omiljenog stiva.

Naravno, kao i svaka zena koja slusa savjete Pametnih & Uspjesnih, onih koje su se dokazale kao prelijepe i neprikosnovene superzene, osvajacice muskih srdaca, uvijek informirane, zanimljive, duhovite i omiljene u drustvu, i vi svoje prosjecno jutro provodite otprilike ovako...

Ustajete, tiho i poskrivecki, oko pet ujutro, dobro odmorene od dugackog beauty sleepa koji je za vama. Koza vam je barsunasta, jer ste je prije odlaska na spavanje temeljito ocistile te namazale odgovarajucom kremom. Brzinski skacete iz kreveta, bosonogi trcite u kupaonicu, na brzinu perete zube i stavljate na lice tekuci puder, korektor i puder u kamenu, diskretnu maskaru i rumenilo, a na usnice malo sjajila u boji breskve s mirisom peperminta. Kosu nehajno razbarusite gelom (svi savjeti iz clanka "Kako biti lijepa rano ujutro", rujanski broj). Bosonogi se vracate u krevet i glasnim zijevanjem glumite da ste se upravo probudili (tekst "On ne mora znati bas sve o vama", kolovoz 2004.). On se malo buni zbog ranog ustajanja, no vi mu se prismajhlate i nakon jutarnjeg seksa (savjet broj devet iz teksta "Male tajne velikih majstorica: vrhunske prostitutke odaju svoje tajne", sijecanj 2005.) siroki osmijeh krasi mu lice.

Zajedno ustajete i odlazite pod tus (clanak "Male stvari koje cuvaju vasu vezu", srpanj 2003.), uz tusiranje napravite i peeling koze, izlazite iz kade, brisete se, pa se namazete kremom protiv celulita, losionom za samotamnjenje i mlijekom za hidrataciju koze (ne mozete se odluciti koji biste od nekoliko dobivenih savjeta slusali, pa ste prihvatili sve i od tada zaista imate najzanimljiviji ten u gradu i uspjeli ste postici ono o cemu je pisalo u tekstu "Sto uciniti da se sve glave na ulici okrecu za vama", veljaca 2002.). Odijevate svileni kimono ("I kod kuce treba biti lijepa", rujan 2003.) i smijesite se svom Muskarcu, koji se upravo brije, no buduci da se jos nije umio, niste sigurni vidi li vas tako krmeljavih ociju.

Jos jednom perete zube, pravite se da se umivate, te koristite trenutke dok On sjedi na zahodu da popravite sav onaj prirodni i neprimjetni make-up nakon kojeg jos uvijek naivnom muskom oku izgledate nenasminkano, a skriva vecinu vasih nedostataka, te pripremate energetski dorucak, nasmijana od uha do uha ("Muskarci vole dobro raspolozene zene", prosinac 2003.) i cvrkucete o danu koji je pred vama, usput listajuci novine koje su vas docekale ispred vrata stana, jer si, naravno, ne mozete dozvoliti da izadjete iz kuce bez najnovijih informacija i tako se bezglava suocite sa svijetom ("Informirane zene mnogo su zanimljivije", ozujak 2005.).

Slijedi odijevanje. Danas odabirete tamnosivi Armanijev kostim ("Investirajte u bezvremenske klasicne komade", studeni 2004.), bijelu majicu, srebrni bros, ruzicastu svilenu maramu ("Svake sezone novi detalji!", veljaca 2001.), crne stikle ("Visoke pete znak su moci", travanj 2003.) i crnu torbicu ("Jeste li i vi ovisnica o torbama?", ozujak 2005.). Izgledate dobro, izgledate profesionalno, izgledate in control ("Uspjeh u karijeri: odjecom do vrha", rujan 2004.).

Zadovoljno se promatrate u ogledalu u hodniku dok idete do kupaone. Na redu je sminkanje.

Buduci da On ne smije znati da vasa jutarnja ljepota nije prirodna ("Savjeti Zuzi Jelinek: ne dajte da vas ikad vidi bez sminke!", veljaca 1999.), na vec nasminkano lice stavljate samo malo pudera u kamenu i nonsalantno komentirate "ah, kako mi je dobar ten, uopce mi ne trebaju ti silni puderi koje sam nakupovala" ("Nikad ne priznajte svoje nedostatke", kolovoz 2004.). Zatim stavljate sjenilo na kapke, pa rumenilo na obraze, ruz boje koralja i konacan zadovoljni pogled u ogledalo, uz glasno odobravanje.

Gledate na sat i negodujete: vec je skoro sedam! Jureci grabite aktovku i trcite iz stana, brzinski ljubeci u obraz Onog Majmuna koji se jos uvijek lijeno rasteze u pidzami nad doruckom kojeg ste mu pripremili. Sjedate u svoj ulasteni auto koji bojom i zivopisnim dodacima neupitno kazuje da je u vlasnistvu uspjesne mlade zene i vozite se do svoje teretane, u koju ulijecete poput furije, nakon sto ste iz gepeka izvadili svoju LV torbu s opremom za fitness ("Diktat ove sezone: markice, markice!", travanj 2005.).

Nakon tridesetak minuta na steperu ostaje vam jos otprilike toliko da obidjete sve sprave ("Temeljiti trening osnova je dobrog izgleda", sijecanj 2001.), pritom pazljivo izbjegavajuci onu nakon koje vas guza tako boli da ne mozete ni sjesti k'o covjek. Ljubazno cavrljate s trenerom i trudite se ne djelovati ljubomorno dok promatrate onu mrsavicu u uskim bickama i majici do ispod cica kako nonsalantno trci na traci i pritom ima snage za flert s tipom koji trci na traci do nje.

Odvjezbali ste svoje, opet se brzinski tusirate, ovaj put gelom za tusiranje iz linije vaseg omiljenog parfema, nabacujete na sebe svoje krpice, popravljate sminku, stavljate parfem i krecete dalje.

Vozite do posla, ne dajuci da vas izbace iz takta agresivci koji vam se stalno pokusavaju ubaciti u traku ili vam oduzeti prednost ("Vjezbajte Zen u svakodnevnom zivotu", listopad 2004.). Na posao stizete umorni, iscrpljeni i nervozni, no za taj osjecaj krivite iskljucivo los dan, jer zaista nema razloga da sve nije super, zar ne? ("Po jutru se dan poznaje, srpanj 2003.).

Otvarate vrata firme, nasmijesite se maloj na porti, razmisljajuci koji od sefova ju trosi, jer nema sanse da bi inace ovako glupa uspjela raditi cak i ovako jednostavan posao, te sigurnim i glasnim koracima krecete u nove radne pobjede.

petak, 22.04.2005.

Provjereno i dokazano

Jedna moja frendica svojedobno je radila na nekom beckom sveucilisnom institutu koji je provodio testiranja raznih proizvoda u svrhu izdavanja dozvola za pustanje istih u promet, ali i dodatna testiranja koja su omogucavala proizvodjacima da na svoje proizvode stave onaj cuveni natpis klinicki ispitano, sto bi pak obican puk trebalo uvjeriti da se radi o superultramega proizvodu koji puca od kvalitete. Evo zgode koju mi je ispricala.

Jednog dana procelnik instituta, inace stariji gospodin koji nije imao valjda nijednu karakteristiku iz opce predodzbe o rastresenom profesoru, na polici svoje lokalne trgovine vidio je neki proizvod (nemojte me pitati koji, frendica mi nije rekla) koji mu se ucinio poznat, te ga je uzeo u ruke i detaljno promotrio. Naravno, prvo sto mu je upalo u oci bio je natpis ispitano na Sveucilistu u Becu i tada su mu se poceli okretati kotacici. Pa da, istina, to je testirano kod nas, ali taj proizvod NIJE prosao nijedan test osim onih najosnovnijih. Siroti profesor na posao je stigao sav uzrujan i odmah nalozio svojoj tajnici da vidi kad su tocno testirali to cudo i kakvi su bili rezultati. I, naravno, bilo je tocno onako kako se sjecao: proizvod je dobio jedva prolaz na najopcenitijim ispitivanjima, tj. na onima koja su dovoljna da ga se pusti u prodaju, no dodatna klinicka ispitivanja kojima se hvalio nije prosao.

I tako je profesor sjeo za telefon i nazvao pravnika Sveucilista. Kipeci od bijesa, objasnio mu je da postoji neka kremica ili sto vec koja si je na kutiju nalijepila natpis da je testirana u njegovom institutu, a on se dobro sjeca da nije zadovoljila i ima sve potrebne papire da to i dokaze.

Pravnik je takodjer zakipio od bijesa i Sveuciliste je krenulo u pravnu bitku s Industrijom.

Sto mislite, tko je, nakon vrlo kratke i neravnopravne borbe, pobijedio?

Pa naravno, Industrija.

A kako? Pa lijepo. Svaki proizvod koji je ikad bio ispitan u nekom elitnom laboratoriju, bez obzira na ishod, ima pravo pohvaliti se natpisom da je testiran, a to, pogotovo uz navodjenje imena laboratorija, zvuci odlicno. I uopce nije laz. Nitko, naime, ne tvrdi da je to ispitivanje rezultiralo prolaznom ocjenom. Samo lijepo pise da je bio na nekom testu. I to je to. Zato vecina proizvodjaca salje svoje proizvode na testiranja u razvikane institute i laboratorije i uopce ih nije briga kakav ce biti rezultat. Jer im je dovoljno napisati da su stvarcu testirali. A vama, kupcu, nitko nije kriv sto ste naivni i mislite da je sampon za kosu koji je ispitan bolji od onog koji nije.

Oni koji su prosli na tim ispitivanjima, naime, imaju na sebi natpis potvrdjeno, dokazano ili nesto tome slicno. Stoga cete na nekim kremicama vidjeti da su dermatoloski ispitane, dok je djelovanje nekih dermatoloski dokazano, iako se i o tim dokazima moze raspravljati (npr. dvotjedno mazuckanje dvadesetak zena prikazano metodom samoocjenjivanja, nes' ti egzaktne metode), no u tu pricu bolje da ne ulazimo. Barem zasad.

A kad smo vec kod ispitivanja kvalitete, u vecini europskih zemalja, pa tako i u Hrvatskoj, postoje razna drustva za zastitu potrosaca i nezavisni instituti koji ocjenjuju kvalitetu razlicitih proizvoda. I tako sam pred Uskrs citala o tome kako su to ocjenjivanje u Austriji prosli cokoladni zecici, koji ima najbolji omjer kvalitetne cokolade i cijene te opcenito kojim proizvodjacima cokolade je najbolje vjerovati.

Recimo, najobicnija Milka kotira izuzetno visoko, iako postoji prigovor da su lila zecici svake godine sve skuplji. Neke male i javnosti nepoznate firme pokazale su se kao odlicne proizvodjacice cokolade, a znate ciji je zlatni zeko, inace nezaobilazan na uskrsnom stolu prosjecne austrijske obitelji, apsolutno najlosije kvalitete? Vjerovali ili ne, Lindtov, koji je i s drugim proizvodima prilicno lose prosao na ispitivanju. Iako je cijenjen. I skup.

Ni prvi ni posljednji put da netko uspjesno prodaje ime. Oh, well.

Oznake: testiranje proizvoda

utorak, 19.04.2005.

Papa protiv Marxa

Sinoc sam na nocnim vijestima cula da je neka sitna riba iz gradskog ogranka CDU-a, tj. njemacke Krscansko-demokratske unije, u nadi da ce na skorasnjim izborima usicariti koji glas vise, dala prijedlog da se jedna od najvecih berlinskih ulica, Aleja Karla Marxa, preimenuje u Aleju Ivana Pavla II. Ok, mislim da je Berlin vjerojatno prvi, ali sigurno nece biti posljednji grad koji ce dati prijedlog da se imenom neke velike gradske ulice oda pocast pokojnom Papi.

No, berlinska je rasprava posebno zanimljiva meni, koja dolazim iz drzave u kojoj su sva podsjecanja na mracnu socijalisticku proslost izbrisana tijekom prvih par mjeseci nove drzave, a ona koja su nekim cudom uspjela prezivjeti, letjela su u zrak tijekom godina koje su slijedile ili su barem bila zasarana sprejevima i unakazena na slicne kvazimastovite nacine. Tako da sam ostala u prilicnom soku - zar Aleja Karla Marxa JOS UVIJEK postoji u Berlinu? Zar je DO SAD nisu preimenovali?! Ono, znajuci pod kakvom su cizmom Istocni Nijemci zivjeli, ne bi me cudilo da od sirotog Karla nije ostalo ni K, a kamoli nesto vise. Recimo ulica. Pa jos jedna od glavnih. U glavnom gradu. Hm, cudno.

I tako, dok su mojom glavom prilicno bez reda letjele gorespomenute misli, vrijedni su novinari ispricali recenicu-dvije o povijesti te aleje, kao i intervjuirali par ljudi kako bi se u javnosti cuo njihov glas. Koji bi i te kako mogao presuditi sirotom Karleku. I njegovoj aleji.

Saznajemo da se spomenuta ulica neko vrijeme zvala Staljinova aleja. Zatim je postala Marxova. U njoj su se nalazile zgradurine izgradjene u sovjetskom stilu, a u njima su pak bile smjestene sve vazne radnicke, samoupravne i komunisticke organizacije, tijela, unutarnji organi, ruke, noge i kozmeticka pomagala. Na njoj se, sto prisilno a sto dobrovoljno, okupljalo radnostvo i seljastvo kako bi mahalo zastavicama kad bi se limuzinom provezao neki vel'ki kit. Ili kad je htjelo protestirati (ne da ih je itko slusao). Aleja Karla Marxa zbog svega je toga dobila titulu paradne ulice DDR-a i kao takva posebno mjesto u simbolickoj slici svijeta svakog, a posebno istocnog, Nijemca.

I sad bi jedan Karl tu ulicu trebao ustupiti drugome. Nijemac Poljaku. Ateist Papi. Na kraju krajeva, imenjak imenjaku.

Politicari drugih stranaka tim su prijedlogom bili uveseljeni. Gotovo ga nitko nije shvatio ozbiljno, iako ce se o njemu na sjednici gradskog poglavarstva i te kako ozbiljno raspravljati i glasati. Prolaznici su zgrozeni. Cak ni bakice, kojima u komunizmu sigurno nije bilo lijepo, ne daju Marxa nikome. Neki urbanist umire od smijeha, pokazuje na ruzne socrealisticke zgradurine i sirok kolnik te se retoricki pita pa kakve OVO ima veze s Papom, molim vas lijepo?! Ljudi uglavnom objasnjavaju novinaru da je Karl Marx jedan od najvecih njemackih filozofa i da nije nimalo kriv sto su neka od njegovih ucenja izvucena iz konteksta i upotrijebljena od strane castohlepnih poluobrazovanih komunista pompozne zelje da osnuju cijeli novi drustveni poredak. Da je zlocin oduzeti mu ulicu. Da je to skandalozno. I sve u tom stilu.

Zatim su razgovarali s vlasnikom knjizare "Karl Marx", koji nije ni najmanje zabrinut zbog spomenutog prijedloga, cak stovise, cini mu se jako zabavnim. Inace, u izlogu njegove knjizare jedne do drugih stoje Marxove i Papine knjige.

I sad se ja pitam kako to da Nijemcima, kojima je u komunizmu bilo neusporedivo gore nego nama u nasoj cokolada-varijanti, ne smeta Aleja Karla Marxa, a nama su smetala imena svih onih ljudi koji su pomagali osloboditi nas od fasizma?!

Mozda zato jer se trudimo biti veci katolici od Pape. Koja prigodna posalica, ha?

nedjelja, 17.04.2005.

Praska trilogija, brum-brum-brum

Ja stvarno ne volim generalizacije i predrasude. Smatram da su i jedne i druge oblik intelektualne lijenosti, jer nam omogucavaju da ne ulozimo trud kako bismo nekog upoznali, nego ga nicim izazvani volimo, jer spada u naciju koja je kakti omiljena ili, jos gore, u startu otpisemo, jer je iz zemlje o kojoj ne vlada dobro misljenje. Ili je rodjen u pravom/krivom horoskopskom znaku. Ili ima boju kose za koju se zna da odlikuje iskljucivo lazove i prevarante. Ili vec nesto. I zato jako, zaista jako pazim da ne zaglibim u nekoj vec postojecoj generalizaciji, a pogotovo da je i sama ne proizvedem, ali ponekad je to jace od mene.

Recimo, sad.

Vec godinama promatram po cestama raznim ceske vozace i cudim se do koje mjere ne znaju voziti. Svejedno da li po autoputu za Bec ili po zivopisnoj Jadranskoj magistrali, Cesi za volanom prava su opasnost na cesti. Citajuci ljetne crne kronike u hrvatskim novinama ne mogu se oteti dojmu da su uglavnom Cesi ti koji uzrokuju najkrvolocnije nesrece. A kad vam netko tko je na vlastitoj kozi dozivio i prezivio lude vozace temperamentom obdarenih mediteranskih i sjevernoafrickih zemalja (u prijevodu: ja) kaze da je voznja u Ceskoj vrlo opasna stvarca, bolje vam je da vjerujete.

Za divno cudo, Cesi uopce ne jure. Ogranicenje brzine na autoputu je 130 km/h, sto vecina pobozno postuje. Utoliko je cudnija njihova sklonost ka ubijanju na cestama. Mislim, ok, lako se slupati na Siciliji, gdje su svi zivahni i voze brzo, ali umijece je voziti sporo, tromo i opasno.

Stoga bih vam zeljela dati upute za voznju u Ceskoj. Cisto da se prilagodite.

1. Zaboravite da ste ikad isli u autoskolu. To su gluposti. Vozite prema svom trenutnom raspolozenju, kako biste bili vjerni sebi. Nece vam valjda neke sarene ploce uz cestu dirigirati kako da vozite.

2. Kad vozite po lokalnoj cesti, ponekad bez razloga zakocite i naglo usporite. Tek tako, iz fore. Da provjerite reflekse vozaca iza vas.

3. Kocenje nije dovoljno. Ponekad stanite. Bez razloga. Ukopajte se na mjestu na sekundu-dvije, a zatim krenite dalje kao da se nista nije dogodilo.

4. Na autoputu vrijede posve drugacija pravila ponasanja. Recimo, cudaci iz drugih zemalja misle da je lijeva traka za pretjecanje. E, pa nije. Komotno i ugodno vozite njome paralelno s autom na desnoj strani, ne obaziruci se na cinjenicu da vozite tek osamdeset na sat i da se iza vas napravila kolona.

5. Takodjer, na polupraznom autoputu s vremena na vrijeme bez ikakvog razloga prijedjite iz desne trake u lijevu i natrag. Cisto da razbijete monotoniju.

6. Ako vozite barem kilometar na sat brze od auta ispred vas, obavezno ga pretecite. Pogotovo na uzbrdici. Nema veze sto cete time zakrciti lijevu traku, bitno je da vi zadrzite svoj tempo voznje. Nemojte ni slucajno ubrzati. Ovo se pravilo posebno odnosi na kamione i autobuse.

7. Prilikom ukljucivanja u promet nije potrebno gledati ni lijevo ni desno. Dovoljno je gledati ispred sebe, a ponekad je i to previse.

8. Idete li na duzi put, opskrbite se sendvicima i kavom iz termosice. Stajanje po odmoristima i temeljitije opustanje od visesatne voznje je za slabice i pickice.

9. Takodjer, planirajte putovanje tako da dobijete sto vise godisnjeg. Krenite odmah poslije posla, vozite cijelu noc i oko podneva iduceg dana stignite na more. Kuci se vracajte nakon cjelodnevnog kupanja i suncanja na plazi. Odmor je ionako precijenjen, a spavanje u usputnim motelima preskupo. Sto ako si ubijete obitelj? Nema veze, to je jedan od rizika koje zivot nosi sa sobom. Uostalom, uvijek mozete naci novu zenu i s njom dobiti novu djecu. A novac koji ste dali za spavanje i veceru ipak je bacen u nepovrat.

10. Zapamtite, pjesaci nikad nemaju prednost, cak ni na pjesackom prijelazu sa semaforom.

11. Ako ikako mozete, uletite u skare. Nema veze sto iza nekog kamiona vozite kilometrima. Pretjecanje je najsladje kad vidite da vam netko ide u susret.


Evo, to vam je ukratko to. Primite na znanje i nemojte reci da niste bili upozoreni. I cuvajte se motoriziranih Ceha.

Oznake: Češka, promet

petak, 15.04.2005.

Metamorfoza i besplatan odrezak

Podijelit cu s vama nesto sto je muzica i mene od srca nasmijalo. Tijekom boravka u Pragu svratili smo na pivicu u Svateho Vaclava, zgodan restac-kafic-pub na Vaclavskim namestima. Na stolovima su stavljeni papirnati podlosci ciji cu vam sadrzaj prevesti. Uzivajte!


Besplatan govedji odrezak od kilograma!
(ako ga mozete pojesti po nasim pravilima)

Nasa pravila: Ukupna tezina govedjeg odreska iznosi jedan kilogram i to nakon kuharske pripreme. Ako zelite srednje ili jace peceni odrezak, mozemo ga izrezati na komadice kako bi se dobro ispekao. Ako zelite sudjelovati u nasem natjecanju "Besplatan govedji odrezak", molimo Vas da konobaru kazete svoje ime te da mu date polog od 2000 kruna ili 70 eura.

Vas ce govedji odrezak biti zacinjen zacinima po Vasem izboru, pecen slabo, srednje ili jako i serviran s bilo kojim prilogom. Cim bude stavljen na Vas stol, pokrenut ce se mjerac vremena. Nasi ce konobari pozorno pratiti natjecanje, pazeci da sve bude prema pravilima. Natjecanje ce zavrsiti nakon cetrdeset minuta, kad ce sudac proglasiti pobjednika.

Ako uspijete pojesti cijeli odrezak za cetrdeset minuta i nista ne ostane u Vasim ustima, pobijedili ste. Mi cemo platiti Vas odrezak, a Vi cete platiti samo svoja pica. Takodjer imate pravo traziti da se Vase ime upise na plocu s imenima pobjednika.

Organizator natjecanja ima pravo koristiti sve fotografije snimljene za vrijeme jedenja odreska za svoju promidzbu. Ako ne uspijete pojesti cijeli odrezak za cetrdeset minuta ili prekrsite neko od pravlia natjecanja, vas polog bit ce zadrzan i morat cete platiti svoja pica. Broj natjecatelja tijekom jednog dana ogranicen je, a nase ce Vam osoblje dati tocne informacije.

Prekrsili ste pravila ako:
1. ne uspijete pojesti govedji odrezak za cetrdeset minuta;
2. napustite stol tijekom natjecanja;
3. vas odrezak ili bilo koji njegov dio pojede treca osoba;
4. umrete.

Dodatna pravila:
1. Posve ste svjesni zdravstvenih rizika ukljucenih u konzumaciju govedjeg odreska teskog jedan kilogram.
2. Ako umrete tijekom natjecanja, predstavnici naseg restorana za vrijeme Vaseg pogreba odrzat ce govor Vama u cast. Pogrebna svecanost bit ce snimljena i kasnije koristena za promidzbu naseg restorana.
3. Slazete se da vam, ukoliko umrete tijekom natjecanja, nas restoran smije staviti na grob nadgrobni spomenik u obliku govedjeg odreska na Vas trosak. Za eventualne priloge bit ce zaduzeni clanovi Vase obitelji, ako postoje.
4. Ako pobijedite, imate pravo dobiti fotografije natjecanja, ali restoran je vlasnik prava njihova koristenja, kao i drugih intelektualnih prava povezanih s Vasom borbom s odreskom teskim kilogram, a takodjer ima i pravo na snimanje filma pod nazivom "Barry Trottle i jednokilogramski govedji odrezak".
5. Svi koji tijekom ove godine pobijede kilogramski odrezak bit ce pozvani na zajednicko natjecanje na kojem ce biti dodijeljene brojne vrijedne nagrade. Prva nagrada bit ce pribor za klistir.



Ima li ozbiljnih kandidata, neka se uprizore u gorespomenutom restoranu na adresi Vaclavske namesti 39, Prag. I obavezno mi javite jeste li uspjeli izboriti bitku s mesinom.

Oznake: Prag

srijeda, 13.04.2005.

Ahoj iz Praga!

Kao sto vidite, bili smo u Pragu i kaj da vam velim - bilo je divno. Iako smo i muzic i ja tamo bili vise puta, dobro ga poznajemo i jako nam je drag, ovo nam je bilo prvo zajednicko putovanje u taj prekrasan grad, meni jedan od najdrazih ever. Sve je bilo potaknuto pozivom za sudjelovanje na jednoj konferenciji, kojeg je muzic dobio dva tjedna prije puta, tako da je tata radio, a mama i kcerkica su setale i trosile lovu. Ja bih rekla da je to prirodan poredak stvari, a vi?

Iako se na svojim putovanjima uvijek trudim odsjesti u nekom od manjih, lokalnih hotela u kojima se osjeca atmosfera grada, pa tako imam i svoj omiljeni hotel u samom sredistu Praga kojemu sam vjerna, ovaj smo put odsjeli u hotelu Corinthia Towers, vrlo lijepom i dobro uredjenom, ali za moje poimanje hotela ipak preglomaznom, jednom od onih koji su u svim gradovima isti ili barem slicni. Medjutim, moram priznati da je pogled na grad s naseg sedamnaestog kata bio zaista prekrasan i izvanserijski - na slici su vam to prozori tocno izmedju slova o i w u okomitom natpisu Towers.



Takodjer, lokacija hotela je divna - u Vysehradu, tek dvije stanice podzemnom zeljeznicom od sredista grada, tj. Muzeja na Vaclavskim namestima (ispricavam se zbog nedostatka ceskih znakova, no kao sto vidite, ne koristim ni hrvatske).



Iako prognoze, pogotovo na Weather Channelu, nisu bile optimisticne, vrijeme je bilo prekrasno, tako da smo uzivali u setnjama na suncu i vecerama na otvorenim terasama.

Buduci da smo svakog dana od dorucka do ranog poslijepodneva nasljednica i ja bile solo, odlucila sam je u tom terminu malo prosetati gradom i, naravno, pogledati sto ima u trgovinama, no malena je, kao pravi svjetski putnik od malih nogu dobar dio setnje hladnokrvno prespavala, pa je ponosna mama napravila cijelu seriju slika nazvanu asleep in Prague na kojoj se od dana do dana mijenjaju pozadine i oblekica, a nasljednica je u vrlo slicnim pozama (ima ona i budnih slika, bez brige). Tijekom setnje s radoscu sam primijetila da su u Prag stigli Mothercare i Next, dvije britanske trgovine u kojima ima prekrasne oblekice za malene. Medjutim, praski su trgovci jednako gramzljivi kao i zagrebacki: naljepnica s originalnom cijenom u funtama jako je dobro vidljiva, sto ih nije sprijecilo da je u ceskim krunama preracunaju za cak dvostruko vise, kao da su im kupci maloumni idioti. Ista praksa vlada u Marks & Spenceru u Zagrebu: na komadu odjece lijepo pise 15 funti, a u kunama je cijena i po cetiristo kuna! Mislim... Medjutim, mi smo ipak obavile kupovinu: tata je dobio svoje omiljene cajeve, assam i crni kenijski, kao i suvenir-majicu koju je zazelio, nasljednica je dobila tradicionalnu drvenu cesku hracku, a mama je opustosila police u Sephori. I svi sretni i zadovoljni.

Evo, da vas malo prenesem u suncanu prasku atmosferu proteklih dana. Do Opcinskog doma prosetali smo odmah po dolasku u Prag na kavicu i laganu veceru. Ta je prekrasna gradjevina za vrijeme socijalizma bila pretvorena u preuzasnu socrealisticku kantinu ogoljelih zidova, da bi je pocetkom devedesetih ponovno uredili po uzoru na stare fotografije. Danas je to mjesto bogate kulturne ponude s prekrasnim restoranom i kavanom. Kao sto vidite, stavila sam dnevne slike, jer nam nocne nisu pretjerano dobro uspjele.





Nema posjete Pragu bez kavice na Staromestskim namestima. Imale smo srecu - dan je bio prelijep, pa smo se uvaljale u prvi red stolica terase jednog zgodnog kafica, popile cappuccino, pojele vocnu kasicu i, pune energije, nastavile dalje. Necu vam uopce reci koliko me ljubazni konobar opalio za obican cappuccino i bocicu negazirane vode, no sjesti na taj prekrasan trg i uzivati u pogledu gust je koji se ne propusta i nije mi zao.







Krenete li prema Karlovom mostu, naici cete na dio trga na kojemu su standovi sa suvenirima ili tradicionalnim ceskim obrtima poput drvenarije, keramike ili starog oruzja.



Zapravo, jedini dio sredista grada koji nismo posjetili bili su Hradcani, jer su preuzbrdicasti za penjanje kolicima, a tamosnje stanice podzemne zeljeznice nisu opremljene liftovima. No, prosetali smo se obalom Vltave, presli Karlov most i na Maloj strani pojeli odlicne kolace.













Sim-tam

Ako odlucite ici u Prag autom i idete preko Beca, svakako vam preporucam da ne pratite putokaze za Prag, jer ce vas oni voditi lokalnom cestom sve do Jihlave i tek tada ukljuciti na autoput, sto, s obzirom na stalna ogranicenja brzine i voznju kroz seoca i gradove, traje li traje. Mnogo je bolje krenuti za Brno i ici na granicni prijelaz Breclav. U oba slucaja do ceske cete granice ici lokalnom cestom, no u prvom cete se slucaju jos satima vuci za raznim traktorima i bauljati po uskim cesticama izrovanog asfalta, dok cete u drugom vec dvadesetak kilometara od granice stici na autoput koji vas vodi direktno do sredista Praga.


Lova

Prag vec odavno nije povoljan grad u kojeg se ide u divlji provod sa sto maraka u dzepu, no zaista je nevjerojatno koliko svake godine postaje skuplji. Istina, jos mu treba dosta da dostigne London ili Pariz, no svakako racunajte na ozbiljniji trosak (osim ako niste tinejdzeri koji papaju pastetice na klupi u parku, sto je posve ok kad ste mladi-ludi). Medjutim, budite oprezni prilikom mijenjanja novca. Iako sve mjenjacnice bombasticno najavljuju fantastican kurs i mijenjanje valuta bez provizije, postoji dvostruki kurs: ako mijenjate manji iznos, izuzetno je nepovoljan, a ako mijenjate veci, dobit cete pristojniji iznos. Stoga bih vam savjetovala da svakako odjednom promijenite svotu koju mislite potrositi, a ne malo po malo. Sve trgovine i restorani prihvacaju kreditne kartice, tako da po tom pitanju nema beda.


Shop till you drop

Kaj da vam velim, u Pragu postoji sve sto postoji bilo gdje na svijetu. Meni je osobno bilo prilicno glupo gubiti vrijeme u trgovinama koje postoje u Becu, pa sam iskoristila priliku i malo obisla one kojih ovdje nema.

Sto se tice kozmetike necu vam preporuciti svoju predragu Sephoru, nego Botanicus, ceski brand neodoljive prirodne kozmetike. Svi su proizvodi ekoloski, netestirani na zivotinjama, bez stetnih dodataka i nepotrebnih konzervansa. Provjereno dobri.

Naravno, grad je krcat suvenirima. Amerima se moze podvaliti svasta, sto rado koriste lukavi trgovci koji prodaju sve sto podsjeca na komunisticku proslost Ceske, iako s njom nema nikakve izravne veze: babuske, majice s natpisima CCCP ili KGB i slicno. No, nezaobilazni su ceski kristal i porculan i sad cu ja biti vasa dobra vila i dati vam adresu najpovoljnije trgovine tim krasotama u cijelom Pragu. Naime, secuci gradom vidjet cete vjerojatno stotine trgovina kristalom i na izlozima gotovo svih pise da nude trajni popust od deset do trideset posto. Medjutim, ne zavaravajte se, ono sto nude najobicnije su cijene i nisu nimalo povoljne. Zato tek korak-dva od Staromestskih namesti, na adresi Male namesti 6, pod arkadama, postoji tvornicki ducan poznatih tvornica Bohemia i Thun u kojemu je stalni popust od punih pedeset posto. Nije to nikakva sminkerska trgovina koja radi do jedanaest navecer, nego vrlo skromno uredjen ducancic radnog vremena od deset ujutro do osam navecer u kojem vam se nitko nece upucavati ni smjeskati: sami razgledate izlozene stvari, na papiric napisete serijski broj, cijenu i kolicinu te ga date prodavacici, koja ce vam izabrano donijeti na blagajnu i zajedno s vama temeljito pregledati. Yours truly se ponovila za prekrasnu vazu i pripadajucu zdjelu za voce ne pretjerano klasicnog, ali ni premodernog, pomalo secesijskog uzorka.

Zelite li nesto opustenije suvenire, na raspolaganju vam stoje rukotvorine od drveta ili keramike, majice, kape, salovi, privjesci za kljuceve i ostatak turisticke ikonografije.


Hama-njama

Naravno, od silnog razgledavanja covjek ogladni. Naravno, vec spomenuti Obecni Dum ili Opcinski dom nezaobilazan je, a mozete birati zelite li posjetiti restoran i pojesti konkretniji obrok ili ste raspolozeni za nesto lakse uz kavu ili caj, sto cete dobiti u kavani. Cijene su gotovo jednake cijenama u beckim kavanama, sto znaci da nije jeftino, ali ni preskupo.

Preporucit cu vam samo jos dva mjesta, jednu slasticarnicu i jedan restoran, kako biste mogli i sami malo istrazivati.

Predjete li Karlov most, stici cete na Malu stranu. Prva ili druga ulica s lijeve strane zove se Lazenska i na broju 19 nalazi se Bakeshop Diner, ugodna mala slasticarnica i pekarna koju vode dvije izuzetno simpaticne mlade cure. Izbor kolaca nije velik, no izvrsni su; svakako vam preporucam da probate cokosmrt, odnosno death by chocolate, kako su ime kolaca prevele na engleski. Ako niste bas takav ljubitelj cokolade, muzic jamci da im je torta od sira odlicna. Cappuccino je ogroman, a cijene vrlo prihvatljive.

S druge strane Vltave, u blizini Opcinskog doma nalazi se minijaturni trg, najstariji u gradu, imenom Tyn, a na njemu (tocna adresa: Mala Stupartska 5/636) se pak nalazi restoran Metamorphis u kojem se moze odlicno pojesti za pristojnu lovu.



E, sad, ne bih ja bila ja kad ne bih imala pricu vezanu uz klopu u tom restoranu. Otkrile smo ga frendica i ja prije par godina, od tada mu se cesto vracam i ne mogu reci da sam u njemu ikad lose jela, a buduci da nam je bio usput, imao prekrasnu terasu i da se nalazi u divnom okruzenju srednjovjekovnih gradjevina, odlucili smo jednu veceru pojesti bas tamo. I tako, muzic naruci svoje, a ja svoje - peceno pilece i purece bijelo meso sa sirom s plemenitom plijesni te krumpirom s vrhnjem i mrkvicom za prilog. I stize meni nesto sasvim drugo: pecena teletina umotana u slaninu, u umaku od papra, sa sasvim razlicitim prilozima. Kad sam rekla konobaru da sam narucila skroz drugo jelo, toliko mi se ispricavao da mi je bilo zao sto nisam sutila i pojela obrok koji sam dobila. Sve dok nisam dobila ono sto sam narucila siroti je konobar hodocastio do mog stola, nagovarao me da popijem kavicu na njegov racun, a kad mi je donio veceru, samoinicijativno me pocastio bekerovkom, za bolji apetit, kako je rekao.

Iako nemamo obicaj posjetiti isti restoran vise no jednom unutar istog putovanja, nesto nam nije dalo mira i odlucili smo posljednji dan rucati u istom tom Metamorphisu a ja sam, ponovno suprotno svom obicaju, narucila isto jelo kao prosli put. Ovaj put nas je posluzivala prilicno antipaticna konobarica, koja mi je ubrzo donijela jelo, ponovno krivo. No, ovaj put nisam dobila nista fino, pa sam odmah pozvala konobaricu i objasnila joj da mi je donijela krivo jelo. Umjesto da se isprica, jer greska stvarno nije moja, ona se pocela svadjati, tvrdeci da sam joj prstom pokazala jelo koje mi je donijela. Pa sam joj lijepo objasnila da joj nisam nista pokazala prstom, jer nemam obicaj pokazivati prstom, buduci da se sasvim solidno sluzim govorom, a ona je ljutito odnijela moj tanjur u kuhinju. Moja nevoljkost da jedem servirano i svekoliki bezobrazluk bili su dobro naplaceni: najprije, na iduci sam obrok cekala preko pola sata, iako je terasa bila poluprazna, zatim, dobila sam osjetno manju porciju no prosli put i, konacno, konobarica mi je hranu ocito u prolazu dobro zapaprila, jer sam se na kraju rucka osjecala poput jednog od onih zmajeva koji rigaju vatru po Karlovom mostu.

Dakle, restoran vam toplo preporucam, no ako vas posluzuje debeljuskasta plavokosa konobarica srednjih godina s fudbalerkom, pazite sto i kako narucujete. Inace, prijevod natpisa na fotki je piletina s curryjem (a sto ste vi mislili?!).

Tekst ne bi bio potpun bez spomena pive. Vremena kad je toceni Budweiser u trendovskim lokalima kostao desetak kruna nepovratno su prosla. Sad limenka pive u samoposluzivanju kosta dvadeset do trideset kruna, a toceno pivo, uvijek izvrsno, u kaficima se i restoranima krece od pedeset kruna nadalje (radi lakseg racunanja, 28 kruna je jedan euro). Uglavnom se toci Pilsner i Budweiser, iako ponegdje ima i Gambriusa, Staropramena i drugih ceskih i uvoznih vrsta.

Oznake: Prag

subota, 09.04.2005.

Logika, pamet i djelotvornost

Tri bitne osobine potrebne za svekoliki uspjeh, a pogotovo poslovni. Buduci da se mi mali Hrvati volimo, obicno na svoju stetu, usporedjivati s, ako ne vecim, a onda barem uspjesnijim i bogatijim nacijama, cini mi se korisnim opisati vam nekoliko primjera austrijske poslovnosti koji obiluju bogatstvima iz naslova: logikom, pamecu i djelotvornoscu. Citajte i ucite.

Primjer prvi: po doseljenju u Bec kupovali smo najvise cega? Pa naravno, namjestaja. I stoga smo hodocastili po ducanima koji ga prodaju, pocevsi od zloglasne Ikee koja je iz neobjasnjivih razloga izuzetno popularna kod kupaca u Hrvatskoj do drugih trgovina koje prodaju neusporedivo kvalitetniji i bolje dizajnirani namjestaj za istu lovu, no kod nas su gotovo posve nepoznate. No, nije to sad bitno. Bitno je da se one reklamiraju kao vasi intimni prijatelji koji ce vam, ako treba, a treba, namjestaj dati na beskamatni kredit od godinu i pol, pa i dvije, sto je, budimo realni, prilicna pomoc kad morate opremiti cijeli stan, a krecete od golih podova i zidova. I onda vi odete do prvog Beratera (citaj: savjetnika, sto je titula koju ima obicni trgovac kako se ne bi osjecao kao obicni trgovac) i pitate koje papire i uvjerenja morate donijeti kako bi vam velikodusni tvorci korporacijske politike udijelili koju stolicu i pripadajuci stol na lijepe oci.

I sad slijedi biser: nije bitno imate li s firmom u kojoj radite potpisan ugovor na dvije, pet ili deset godina, cime jamcite da cete za to vrijeme primati placu, bitno je da prije odobravanja kredita u Austriji zivite najmanje dvije godine. Zbunj, zbunj.

Iako shvacamo da nema ni s od sanse da dobijemo kredit, ipak ulazemo napor i pokusavamo prodrijeti u logiku iza tog briljantnog poslovnog poteza. Cist' da mozemo mirnije zivjeti, upuceni u tajne razmisljanja vrhunskih managera koji donose vrhunske odluke.

Pa im pokusavamo objasniti da ljudima treba namjestaj kad se dosele, a ne nakon dvije godine. Da ne namjeravamo dvije godine spavati na lufticima i drzati obleku u koferima. Da cemo do tada vec namjestiti stan i da nam za dvije godine sigurno nece pasti na pamet da sav svoj namjestaj bacimo na hrpu i ritualno spalimo, ushiceni spoznajom da ce nam kredit konacno biti odobren.

No, oni uporno ponavljaju, s ljubaznim smijeskom kojeg, zajedno s rijecima imate pravo, care obicno upucujete covjeku koji tvrdi da je Napoleon, da cemo biti dobrodosli kad za dvije godine odlucimo opremiti stan i da ce nam kredit sasvim sigurno biti odobren. Beskamatni.

Primjer drugi: kad konacno kupite namjestaj koji ste, naravno, odmah i platili (vidi primjer prvi), preostaje vam dogovor za dostavu. Uglavnom su to termini tipa u srijedu izmedju osam i trinaest ili u petak od trinaest do dvadeset i jedan. Buduci da smo neposredno prije preseljenja u Bec imali i dosta iskustva s dostavom u Zagrebu, pokusali smo i na becke dostavljace primijeniti vec prokusani zagrebacki recept.

Naime, shvacam da mi par dana unaprijed ne mogu reci tocno kad stizu kod mene, no znam da na pocetku radnog dana imaju tocan raspored dostava i vec dosta dobro znaju kad su kod koga. Stoga sam ih zamolila da me nazovu kad budu gotovi s dostavom koja prethodi nasoj, kako bih znala da dolaze u roku od otprilike pola sata. Iako je u Zagrebu to uvijek savrseno funkcioniralo, becki dostavljaci su me na taj prijedlog obicno pogledali kao covjeka koji im je upravo pokusao objasniti da sutra stizu vanzemaljci koji ce pokoriti Zemlju i pretvoriti Zemljane u svoje robove te ih izdresirati da im slazu koktele od kokosovog mlijeka i masiraju sedmoprsta stopala. Nakon poduzeg objasnjavanja, svaki od njih je pristao na deal.

I tako, tijekom prijepodneva u kojem je trebala stici nasa prva dostava zvoni meni telefon. Javljam se, a s druge strane cujem ljubaznog dostavljaca. Evo, mi smo tu. Hm, kako mislite, tu smo?! Hocete reci da upravo krecete?! Ne, ne, tu smo. Nis, krenem ja do ulaznih vrata i otkljucam ih, ne vjerujuci da vidim prizor koji mi je razgalio dusu: nasmijani i dobro raspolozeni dostavljac stoji ispred ulaznih vrata stana s mobitelom na uhu i objasnjava mi da je stigao te da je udovoljio mojoj ekscentricnoj zelji da me nazove. Umjesto da pozvoni, kao sto bi bilo uobicajeno.

Nije to napravio samo jedan dostavljac, ne, ne. Tako su reagirali svi. U dane kad smo imali neku dostavu, nakon sto bih cula zvonjavu telefona, mogla sam mirne duse otici i otvoriti vrata, bez javljanja na telefon, i uvijek bi me docekala ista slika: dostavljac s mobitelom i ponesto zbunjenim pogledom.

Primjer treci: i sami znate kako je vazno znati se sluziti internetom. Danas prakticki nema covjeka koji za sebe moze reci da je pismen ako ne zna barem osnovne stvari: ukljuciti browser, naci zeljenu stranicu, napisati, poslati i primiti e-mail i slicno. E, vidite, ipak se varate.

Vlasnik agencije nekretninama od kojeg smo iznajmili ovaj stan i koji se brine o njemu covjek je s hrpom akademskih titula, medju kojima posebno mjesto zauzima doktorat. Medjutim, na telefon je uglavnom neuhvatljiv, pa mu morate poslati mail. Sto je super, mislite si, jer ce vam barem brzo odgovoriti.

Ali, tu ste se presli. Naime, nakon sto mu posaljete mail, za tjedan dana mozete ocekivati pismo u postanskom sanducicu, skroz ozbiljno i poslovno, u omotnici s prozorcicem i zaglavljem, ma sve pet, a odgovor pocinje rijecima Cijenjeni gospodine, kao odgovor na Vas e-mail poslan proslog tjedna...

Primjer cetvrti: buduci da mi ne treba vlastiti tekuci racun u Austriji, imam punomoc na muzicev. Trebalo je to ici srediti. Inace su vam austrijske banke super, jos se iz studentskih dana sjecam filijale kod Pravnog faksa u kojoj sam otvorila racun - nema tu saltera i redova, nego stolova s foteljama, tako da fino popricate, dobijete sokic ili kavicu, a na odlasku i besplatni primjerak nekog casopisa (i da, vodjenje studentskog racuna se ne placa, a opisani tretman je za nas obicne smrtnike, nis posebno). A kako muzic nije student, nego zaposlen covjek, kao i svaka ozbiljna individua dobio je svoju osobnu bankaricu. Koja ima termin samo za nas. Koja ce nas primiti cista srca i otvorene duse. S mnogo paznje i ljubavi. I srece sto nas vidi.

I tako, zaputimo se mi u banku, koja je sasvim slucajno upravo ona u kojoj sam i sama davnih dana imala racun, no druga filijala. Prodjemo kroz hodnike, fotelje, vodoskoke i izlozene aute, provozamo se prozirnim liftom i dodjemo u sminkerski ured nase nove najbolje prijateljice. Koja ce mi upravo otvoriti punomoc. I zato fotokopira moju putovnicu, kako slucajno ne bi koje slovo mog poganskog imena i dvostrukog prezimena upisala krivo. I, upisujuci moje podatke u kompjutor, shvati da sam kod njih vec imala racun i hrpu kartica. Odavno zatvorenih. I nastavi upisivati moje podatke, no samo s prvim prezimenom, jer je tako bilo u doba mog studija. Kad sam je zamolila da upise i drugo prezime, samo je nehajno odmahnula rukom i opusteno rekla to ce sustav sam prebaciti, ne brinite, sve je to automatizirano.

Ok, stara, ak' ti tak' velis. Mislim, kaj bum se ja mijesala - nit' sam ekonomistica, nit' sam bankarica, nit' sjedim u fancy uredu, nit' dobivam bezobrazno visoku placu, nit' imam kompjutor koji zna sto pise na fotokopijama koje sam upravo pospremila u ladicu - pa tko sam ja da sumnjam u nju?!

I, naravno, ubrzo mi kuci stigne kartica. Zar ste sumnjali?! S jednim prezimenom.

Sto se tice posljednjeg slucaja, cak mi je pomalo i drago. Naime, skoro sam pokupila socijalno-ekonomske komplekse od tamo neke umjetne plavusice sumnjivo velike ljubavi prema solariju i njezinog überpametnog kompjutora navodno nadnaravnih moci.

srijeda, 06.04.2005.

Suze, krv i znoj

Ma, necu vam pisati ni o suzama ni o krvi, nego o znoju i to ne bilo kakvom, nego onom od kojega se njegovi sentimentalni vlasnici ne mogu odvojiti barem cetiri-pet dana.

Kad smo se vracali iz Brna u polupraznom je vlaku par metara od nas sjedio gospodin srednjih godina koji je tako zaudarao da nam je svaki put kad nas je taj miomiris zapuhnuo doslovce pozlilo. Sjecam se i blagajnice iz jednog samoposluzivanja koja se prije par mjeseci toliko odusevila nasljednicom da ju je doslovce iscupala iz narucja ponosnog tate, a dizanje njezinih ruku koje je prethodilo tom pokretu izazvalo je grimase na licima svih prisutnih, kao i diskretno primicanje ruku nosevima. O povremenim simfonijama smradova koje se mogu susresti u javnim prometalima, trgovinama i svugdje drugdje gdje ima puno ljudi na hrpi necu ni poceti pricati.

Nemojte mi sad uletit' sa spikom tipa znas kako je, ljeto, vrucina i ljudi se znoje, jer ju jednostavno ne priznajem. Naime, tocno se kuzi tko u poslijepodnevnim satima na sebi ima znoj nakon cijelog dana provedenog izvan kuce, iz koje je ujutro krenuo otusiran i po mogucnosti s dezicem na osjetljivim mjestima, a tko svoj znoj uzgaja, gnoji i njeguje danima. Za prve imam razumijevanje i taj miris, iako ne najugodniji na svijetu, nije bas ni totalno nepodnosljiv. Ali ove druge bih trajno ekskomunicirala iz bilo kakve ljudske zajednice s apsolutnom zabranom povratka u drustvo.

Naime, kaj? Uopce ne vidim razlog zbog kojeg bi pristojna vecina morala u svojim grlima osjecati dizanje netom pojedenih obroka zbog nedostatka higijenskih navika neodgojeno-bezobzirno-samozivo-bahatih pojedinaca ostecena njuha. I stoga bih uvela odredjene sigurnosno-kaznene mjere.

Recimo ovako. Na ulazima u tramvaje, buseve, vlakove podzemne zeljeznice, uspinjace i sva druga sredstva javnog prijevoza koja postoje stavila bih detektore smrada koji bi nepogresivom tocnoscu odredili ciji je tjelesni miris izvan granica prihvatljivog i zatim ga preciznim mlazom neoperive boje pospricali posred ponosnog cela, usput glasno uzvikujuci oprez, smrad! na nekoliko svjetskih jezika. Naravno, radilo bi se o spravama izuzetno osjetljivih senzora koje nikad ne grijese, kako se ne bi dogodilo da neki nevini cistunac dobije boju u facu.

Ta bi se boja mogla skinuti samo i jedino u Gradskom uredu za cistocu i mirise i to nakon sto bi se platila kazna, koja bi se uplacivala direktno u humanitarne svrhe. Za pocinitelje kojima je smrad u javnosti ovo prvi prekrsaj iznosila bi tek 500 eura, dok bi se kod svakog iduceg puta udvostrucila. Nakon petog puta dokazanog sirenja smrada u javnosti pocinitelju bi se na celo istetovirao natpis bjezite od mene, ne perem se na barem dva jezika u nekoj veseloj, jarkoj boji.

Naravno, to je tek pocetak borbe protiv smrdljivaca. Takvi bi smradodetektori bili postavljeni i po gradu, sasvim nasumce, poput policijskih radara i spricali bi bez ikakvog oklijevanja svakog tko se nije oprao duze od recimo dva dana, a visestrukim pociniteljima kaznenog djela postepeno bi se zabranjivao pristup u institucije u kojima se okuplja veci broj ljudi, najprije u vec spomenuti javni prijevoz, pa u trgovine, pa kina, kazalista, banke i drzavne ustanove, dok na kraju ne bi dobili otkaz bez otpremnine i mogucnosti dobivanja socijalne pomoci.

Ako ste ikad imali cast i zadovoljstvo dijeliti zivotni prostor s nekim tko se ne pere, ne koristi dezic - ili ga, sto je jos gore, koristi, ali bez prethodnog pranja - ne mijenja donje rublje ili sve navedeno zajedno, pokazat cete razumijevanje za moje mozda neobicne, ali sasvim pravedne prijedloge kazni.

nedjelja, 03.04.2005.

Brno

Buduci da je dan bio prekrasan, odlucili smo ga provesti izvan grada, pa smo se zaputili u Brno, gdje nismo bili zaista dugo: muzic cak od 1987., kad je bio na nekom natjecanju, a ja od 2000. godine, kad sam isla s jednim profesorom s becke slavistike kao pratnja studnetima koji su prisustvovali seminaru o multikulturalizmu u tamosnjoj Akademiji znanosti. I tako, muzic je dozivio jako ugodno iznenadjenje, jer se oronuli socijalisticki grad iz njegovih sjecanja pretvorio u usminkano regionalno srediste, dok se Brno iz mojih sjecanja i nije previse promijenilo. Vidi da se se u grad ulaze i da su Cesi sve bogatiji, a neke bismo stvari - recimo, o urednosti i njegovanosti grada, koje nista ne kostaju i ne ovise o proracunu - svakako mogli nauciti od njih.

I tako, sreli smo se s mojim frendovima koji su prohodali prije sest godina zahvaljujuci meni i sad pripremaju vjencanje, prosetali gradom, popili kavicu, ponovno prosetali i na kraju sjeli na fantastican rucak u odlicnom Fischeru, kombinaciji kafica i restorana kojeg sam otkrila jos prilikom prosle posjete Brnu i svakako vam preporucam; nalazi se na glavnoj ulici i ne mozete ga promasiti. Naravno, uzivala je i nasljednica, a pogotovo joj se svidjela voznja vlakom - dijete je, naime, proslo nekoliko drzava automobilom, s tri i pol mjeseca bila je na svom prvom interkontinentalnom letu, no trebala je navrsiti gotovo cijelu godinu da bismo je provozali vlakom.

Da ne duljim, nadam se da cete uzivati u virtualnoj setnji gradom barem upola nasoj danasnjoj uzivanciji.

Oznake: Brno; Češka; fotografija; putopis

<	travanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30