Tri bitne osobine potrebne za svekoliki uspjeh, a pogotovo poslovni. Buduci da se mi mali Hrvati volimo, obicno na svoju stetu, usporedjivati s, ako ne vecim, a onda barem uspjesnijim i bogatijim nacijama, cini mi se korisnim opisati vam nekoliko primjera austrijske poslovnosti koji obiluju bogatstvima iz naslova: logikom, pamecu i djelotvornoscu. Citajte i ucite.
Primjer prvi: po doseljenju u Bec kupovali smo najvise cega? Pa naravno, namjestaja. I stoga smo hodocastili po ducanima koji ga prodaju, pocevsi od zloglasne Ikee koja je iz neobjasnjivih razloga izuzetno popularna kod kupaca u Hrvatskoj do drugih trgovina koje prodaju neusporedivo kvalitetniji i bolje dizajnirani namjestaj za istu lovu, no kod nas su gotovo posve nepoznate. No, nije to sad bitno. Bitno je da se one reklamiraju kao vasi intimni prijatelji koji ce vam, ako treba, a treba, namjestaj dati na beskamatni kredit od godinu i pol, pa i dvije, sto je, budimo realni, prilicna pomoc kad morate opremiti cijeli stan, a krecete od golih podova i zidova. I onda vi odete do prvog Beratera (citaj: savjetnika, sto je titula koju ima obicni trgovac kako se ne bi osjecao kao obicni trgovac) i pitate koje papire i uvjerenja morate donijeti kako bi vam velikodusni tvorci korporacijske politike udijelili koju stolicu i pripadajuci stol na lijepe oci.
I sad slijedi biser: nije bitno imate li s firmom u kojoj radite potpisan ugovor na dvije, pet ili deset godina, cime jamcite da cete za to vrijeme primati placu, bitno je da prije odobravanja kredita u Austriji zivite najmanje dvije godine. Zbunj, zbunj.
Iako shvacamo da nema ni s od sanse da dobijemo kredit, ipak ulazemo napor i pokusavamo prodrijeti u logiku iza tog briljantnog poslovnog poteza. Cist' da mozemo mirnije zivjeti, upuceni u tajne razmisljanja vrhunskih managera koji donose vrhunske odluke.
Pa im pokusavamo objasniti da ljudima treba namjestaj kad se dosele, a ne nakon dvije godine. Da ne namjeravamo dvije godine spavati na lufticima i drzati obleku u koferima. Da cemo do tada vec namjestiti stan i da nam za dvije godine sigurno nece pasti na pamet da sav svoj namjestaj bacimo na hrpu i ritualno spalimo, ushiceni spoznajom da ce nam kredit konacno biti odobren.
No, oni uporno ponavljaju, s ljubaznim smijeskom kojeg, zajedno s rijecima imate pravo, care obicno upucujete covjeku koji tvrdi da je Napoleon, da cemo biti dobrodosli kad za dvije godine odlucimo opremiti stan i da ce nam kredit sasvim sigurno biti odobren. Beskamatni.
Primjer drugi: kad konacno kupite namjestaj koji ste, naravno, odmah i platili (vidi primjer prvi), preostaje vam dogovor za dostavu. Uglavnom su to termini tipa u srijedu izmedju osam i trinaest ili u petak od trinaest do dvadeset i jedan. Buduci da smo neposredno prije preseljenja u Bec imali i dosta iskustva s dostavom u Zagrebu, pokusali smo i na becke dostavljace primijeniti vec prokusani zagrebacki recept.
Naime, shvacam da mi par dana unaprijed ne mogu reci tocno kad stizu kod mene, no znam da na pocetku radnog dana imaju tocan raspored dostava i vec dosta dobro znaju kad su kod koga. Stoga sam ih zamolila da me nazovu kad budu gotovi s dostavom koja prethodi nasoj, kako bih znala da dolaze u roku od otprilike pola sata. Iako je u Zagrebu to uvijek savrseno funkcioniralo, becki dostavljaci su me na taj prijedlog obicno pogledali kao covjeka koji im je upravo pokusao objasniti da sutra stizu vanzemaljci koji ce pokoriti Zemlju i pretvoriti Zemljane u svoje robove te ih izdresirati da im slazu koktele od kokosovog mlijeka i masiraju sedmoprsta stopala. Nakon poduzeg objasnjavanja, svaki od njih je pristao na deal.
I tako, tijekom prijepodneva u kojem je trebala stici nasa prva dostava zvoni meni telefon. Javljam se, a s druge strane cujem ljubaznog dostavljaca. Evo, mi smo tu. Hm, kako mislite, tu smo?! Hocete reci da upravo krecete?! Ne, ne, tu smo. Nis, krenem ja do ulaznih vrata i otkljucam ih, ne vjerujuci da vidim prizor koji mi je razgalio dusu: nasmijani i dobro raspolozeni dostavljac stoji ispred ulaznih vrata stana s mobitelom na uhu i objasnjava mi da je stigao te da je udovoljio mojoj ekscentricnoj zelji da me nazove. Umjesto da pozvoni, kao sto bi bilo uobicajeno.
Nije to napravio samo jedan dostavljac, ne, ne. Tako su reagirali svi. U dane kad smo imali neku dostavu, nakon sto bih cula zvonjavu telefona, mogla sam mirne duse otici i otvoriti vrata, bez javljanja na telefon, i uvijek bi me docekala ista slika: dostavljac s mobitelom i ponesto zbunjenim pogledom.
Primjer treci: i sami znate kako je vazno znati se sluziti internetom. Danas prakticki nema covjeka koji za sebe moze reci da je pismen ako ne zna barem osnovne stvari: ukljuciti browser, naci zeljenu stranicu, napisati, poslati i primiti e-mail i slicno. E, vidite, ipak se varate.
Vlasnik agencije nekretninama od kojeg smo iznajmili ovaj stan i koji se brine o njemu covjek je s hrpom akademskih titula, medju kojima posebno mjesto zauzima doktorat. Medjutim, na telefon je uglavnom neuhvatljiv, pa mu morate poslati mail. Sto je super, mislite si, jer ce vam barem brzo odgovoriti.
Ali, tu ste se presli. Naime, nakon sto mu posaljete mail, za tjedan dana mozete ocekivati pismo u postanskom sanducicu, skroz ozbiljno i poslovno, u omotnici s prozorcicem i zaglavljem, ma sve pet, a odgovor pocinje rijecima Cijenjeni gospodine, kao odgovor na Vas e-mail poslan proslog tjedna...
Primjer cetvrti: buduci da mi ne treba vlastiti tekuci racun u Austriji, imam punomoc na muzicev. Trebalo je to ici srediti. Inace su vam austrijske banke super, jos se iz studentskih dana sjecam filijale kod Pravnog faksa u kojoj sam otvorila racun - nema tu saltera i redova, nego stolova s foteljama, tako da fino popricate, dobijete sokic ili kavicu, a na odlasku i besplatni primjerak nekog casopisa (i da, vodjenje studentskog racuna se ne placa, a opisani tretman je za nas obicne smrtnike, nis posebno). A kako muzic nije student, nego zaposlen covjek, kao i svaka ozbiljna individua dobio je svoju osobnu bankaricu. Koja ima termin samo za nas. Koja ce nas primiti cista srca i otvorene duse. S mnogo paznje i ljubavi. I srece sto nas vidi.
I tako, zaputimo se mi u banku, koja je sasvim slucajno upravo ona u kojoj sam i sama davnih dana imala racun, no druga filijala. Prodjemo kroz hodnike, fotelje, vodoskoke i izlozene aute, provozamo se prozirnim liftom i dodjemo u sminkerski ured nase nove najbolje prijateljice. Koja ce mi upravo otvoriti punomoc. I zato fotokopira moju putovnicu, kako slucajno ne bi koje slovo mog poganskog imena i dvostrukog prezimena upisala krivo. I, upisujuci moje podatke u kompjutor, shvati da sam kod njih vec imala racun i hrpu kartica. Odavno zatvorenih. I nastavi upisivati moje podatke, no samo s prvim prezimenom, jer je tako bilo u doba mog studija. Kad sam je zamolila da upise i drugo prezime, samo je nehajno odmahnula rukom i opusteno rekla to ce sustav sam prebaciti, ne brinite, sve je to automatizirano.
Ok, stara, ak' ti tak' velis. Mislim, kaj bum se ja mijesala - nit' sam ekonomistica, nit' sam bankarica, nit' sjedim u fancy uredu, nit' dobivam bezobrazno visoku placu, nit' imam kompjutor koji zna sto pise na fotokopijama koje sam upravo pospremila u ladicu - pa tko sam ja da sumnjam u nju?!
I, naravno, ubrzo mi kuci stigne kartica. Zar ste sumnjali?! S jednim prezimenom.
Sto se tice posljednjeg slucaja, cak mi je pomalo i drago. Naime, skoro sam pokupila socijalno-ekonomske komplekse od tamo neke umjetne plavusice sumnjivo velike ljubavi prema solariju i njezinog überpametnog kompjutora navodno nadnaravnih moci.
Post je objavljen 09.04.2005. u 00:18 sati.