konzervativni (the conservative.blog.hr)
01.04.2013., ponedjeljak
Kraljica Katarina Kosaca-Kotromanic (Blagaj kod Mostara ,1425.- Rim, 25. listopada 1478.)
|
Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglasena blaženom. Bosanski Hrvati danas osobito štuju kraljicu Katarinu koja je zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce. Catherine Reginae Bosnensi Stephani Ducis San (c) ti Sabbae Sorori, Et genere Helene et Domo Principis Stephani natae, Tomae Regis Bosnae Uxori. Quantum vixit annorum LIIII Et odbormivit Romae Anno Domini Et odbormivit Romae Anno Domini MCCCCLXXVIII DIE XXV Octobris Monumentum ipsius scriptis positum. Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala, kako svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uvjetom, da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti. Kroz citavo vrijeme svoga boravka u Rimu mislila je na oslobodenje svoje kraljevine, a posebno na oslobodenje svoje nejake djece, koja su odgajana u Carigradu na dvoru sultanovu u islamskom duhu. Kako se dogadjalo katkada, da su Turci vracali zarobljenu djecu za dobar novac, vodila se mislju, da bi i ona na taj nacin mogla izbaviti iz ropstva svoju djecu. U tu svrhu trazila je od raznih talijanskih vladara novcanu pomoc. Tako je na pr. 1470. poslala svoja dva dvorjanika, Nikolu Zubranica i Abrahama Radica. U Mantovu i Milan, da u ime njezino zamole pomoc. Mantovskom knezu medju ostalim tom prigodom pise: "Facit mea adversa fortuna, quae viro rege ac liberis et regno opibusque spoliavit, ut non solum ad pontificem maximum patrem clementissimum, sed etiam ad alios principes christianos me confugere oproteat pro implorado subsidio." God. 1474. bila je odlucila otici na granicu Turske, jer je cula da je sultan bio obecao osloboditi joj djecu. Ali sva ta njezina nastojanja bila su uzaludna. Svoje djece nikada vise nije vidjela, pa je s nadom u njihovo oslobodenje legla u grob. |
- 15:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
06.10.2011., četvrtak
Hrvati za vrijeme Turaka
|
Evlija Čelebi, ili kako on sam sebe naziva Evlija Muhamed Zilli sin Dervišev, (sejjahi alem) poduzeo je u periodu 1631.-1670. više velikih putovanja po tadašnjem Osmanskom carstvu i izvan njega, a sudjelovao je i u ratovima na Kreti, u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji i drugdje pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV. O svojim opažanjima i doživljajima u miru i ratu napisao je opsežno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama (hr: Putopis Evlije Čelebija) ili Tarihi sejjah sljedeci tekst je preneseno sa www.hercegbosna.org: Za proucavanje nase hrvatske proslosti osobito je znacenje, da nam se otvore i ucine pristupnima turski izvori. Turska historijska literatura obiluje dragocjenim podacima iz hrvatske povijesti XVI.-XIX. vijeka, a da i ne govorimo o rukopisnim dokumentima, koji leze po raznim arhivima i u privatnim rukama, neprouceni i neobjavljeni. Takvo jedno veliko djelo svakako je Evlija Celebijin putopis, koji u petoj i sestoj knjizi cesto spominje Hrvate i daje nam podataka iz naseg zivota u sedamnaestom vijeku. Evlija Celebija, ili kako on sam sebe naziva Evlija Muhamed Zilli sin Dervisev "globetrotter" (sejjahi alem) rodio se u Carigradu 1611., a umro iza 1679. U toku od cetrdeset godina (1631.-1670.) poduzeo je vise velikih putovanja po tadasnjem turskom carstvu i izvan njega, a ucestvovao je i u ratovima na Kretu, Hrvatsku, Madzarsku, Austriju i dr. pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV. O svima svojim opazanjima i dozivljajima u miru i ratu napisao je opsezno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama ili Tarihi sejjah.l Ovo je djelo dugo ostalo nepoznato i turskoj i evropskoj javnosti. Prvi je put stampan u Carigradu 1843. mali izbor iz prve knjige pod naslovom Muntehabati Evlija Celebi. U Evropi je prvi Josip von Hammer objelodanio 1846.-1850. engleski prijevod prvih dviju knjiga,2 posto je u II. svesku svoga poznatog djela "Die Osmanische Staatsverfassung etc.", p. 450-470., donio iscrpan sadrzaj iz prve cetiri knjige. Hammer tada nije ni nasao vise rukopisa, pa je mislio da je Evlija Celebija medutim umro i da nije ni dovrsio svoga djela. Tek pod konac prosloga vijeka otkriven je u Pertevpasinoj knjiznici u Uskudaru (Skutari u Carigradu) potpun rukopis citava Evlijina djela. Poznati turski nakladnik Ahmed Dzevdet, vlasnik i urednik "Ikdama" poduzeo se odmah da izda ovo veliko djelo pa je vec 1897. tiskao prvu i drugu knjigu, a brzo iza toga trecu, cetvrtu i petu. Kada je iza toga bio malo zapeo s izdavanjem, pomogla je madzarska akademija nauka izdavanje seste knjige. Iza toga nastaje dulja pauza u izdavanju ovog putopisa. Steta je, sto je ovih prvih sest knjiga tiskano pod apsolutistickim rezimom sultana Abdulhamida II., kada je cenzura bila vrlo stroga, pa su mnoga zanimljiva mjesta brisana. To se vidi najbolje po sedmom i osmom svesku, koji su izasli u novije doba, bez ikakve izmjene, pod slobodnim republikanskim rezimom. Deveta i deseta knjiga jos cekaju da budu objelodanjene. U nasem su jeziku prevodili dijelove, koji se ticu hrvatskih i srpskih zemalja; Dim. Cohadzic3 sejh Sejfudin Fehmi Kemura4 i Glisa Elezovic5 iz originala, a Jov. Radonic6 iz madzarskog prijevoda od Dra Imre Karacsona, koji je cijelu sestu knjigu, a i jedan dio pete, protumacio i objavio 1904. u izdanjima Madzarske akademije nauka. U ovogodisnjem kalendaru "Napretku" objavio sam ja njegovu posjetu Nikoli Zrinskom, banu hrvatskom, u Cakovcu u studenom 1660., s kratkim predgovorom poput ovoga ovdje. Glisa Elezovic je takodjer napisao i neku studiju o Evlija Celebiji.7 Sto se tice licnosti i zivota pisceva, upuceni smo jedino na njega samoga. Otac njegov, Dervis Muhamed Zilli, bio je po tome sa sultanom Sulejmanom I. pod Biogradom, Rodom, Budimom, Stonim Biogradom i Sigetom, sudjelovao je pri osvajanju Cipra, te u vojni Muhameda III. na Egru. Pored toga bio je dvorski zlatar (kujumdzibasi ili zerkeri dergiahi li). Od Sulejmana I. do Ibrahima sluzio je deset sultana i umro 1648., kada mu je bilo 117 godina. Njegov djed po ocu, Demirdzi oglu Kara Ahmedbeg bio je bajraktar sultana Muhameda II. fatiha te je ucestvovao u osvajanju Carigrada i dozivio 147 godina. I djed mu po materi, Javuz Ozbeg, bio je Fatihov bajraktar. Mati mu je bila sestra Melek Ahmed pase, velikog vezira (umro 1662.). Evlija Celebija se odao nauci, pa je u ramazanu 1045. (veljaca 1636.) prvi put nastupio kao hafiz u Aja Sofiji. Tom je zgodom na njega upozoren sultan Murad IV. te ga je uzeo u dvor kao musahiba. Tu je sluzbu napustio iza dvije godine i postao spahija s placom. Otada on stalno putuje, cas na svoju ruku, cas u pratnji velikih dostojanstvenika, poimence svoga ujaka Melek Ahmed pase. Prati ga kako na putovanjima, tako i u ratovima. Smirio se tek 1673. Evlija Celebija jest pisac pun fantazije, koji trazi samo cudnovate stvari i pustolovine; njemu su cesto draze price nego historijska predanja, pa u svojim prikazivanjima dosta puta i pretjera. Ako mu to odbacimo, njegovo je djelo prava riznica kulturno-historijskih, folkloristickih i zemljopisnih podataka 8 Iz te riznice probrana su ovdje sva ona mjesta, gdje Evlija spominje Hrvate, bilo kao narod, bilo pojedine krajeve kao hrvatske zemlje, bilo da jezik naziva hrvatskim, ili uopce, bilo u kakvoj drugoj vezi da navodi ime Hrvat. Prije jos nego je dosao u nase krajeve, on je znao za Hrvate. Kada je u septembru 1657. bio u Lavovu, on opisuje poljski narod, pa tim povodom nabraja sve njemu poznate, slavenske narode, medu kojima spominje i Hrvate (V. 146). Na njegovim putovanjima po nasim krajevima, sad cesce, sad rjedje, susrecemo se s imenom Hrvat. Mi cemo ici za njim, kako on putuje i izlaze svoja opazanja. Opisujuci Biograd navodi, kako se rijeka Sava, izmedu ostalog sabire iz voda, koje dolaze sa granica Bosne, Hrvatske i Slavonije (V, p. 370). Istim povodom govori o srpskom jeziku kao o iskvarenu dijalektu, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bosnjaka (te tu onda kaze, kako mnogo Biogradjani, medu ostalim poznaju i hrvatski jezik /V, 382/). Za Sarajevo najprije navodi, kako tamosnje stanovnistvo govori "bosnjacki", turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski (V, 435), da onda poslije kao da (V, 439) identificira. "bosnjacki" i hrvatski jezik kao jedan te isti, kojim se u tim krajevima govori. On na tome mjestu veli od rijeci do rijeci: "Jezik bosnjackog i hrvatskog naroda. Narod ovog kraja svijet zove Bosnjacima. Ali im je draze, ako im se kaze "Bosanci" (Bosnavi). I zaista jezik im, a i oni sami cisti su ljudi, koji (sve) ispravno prosudjuju. Jezik im je blizak latinskome".9 Tu donosi nekoliko primjera u prozi i stihu iz hrvatskoga jezika. Pri opisivanju Livna (Hlivna), spominje Hrvate kao stanovnike toga grada pred dolazak Turaka (V, 448). Za grad Knin kaze, da ga je sagradio hrvatski plemic (beg) Zrinski (V, 464). Iduci dalje kroz Dalmaciju, cesto spominje Hrvate. Za grad Nadin veli, da ga je od hrvatskih i slavonskih stanovnika osvojio Gazi Husrevbeg 944. po Hidzri (pocinje 10. lipnja 1537.). Iza poraza Mustafa pase Tekelije zauzese ovaj grad Mlecani, a Hrvati i muslimani, koji bijahu u njemu nastanjeni, prijedose zajedno sa svojim porodicama u grad Knin. Isto tako navodi, da su i grad Skradin sagradili hrvatski plemici, a iz hrvatskih ruku ga je osvojio 938, (poc. 15. kolovoza 1531.) Gazi Bektas beg (V, 466). Za grad Obrovac kaze, da je to hrvatska gradevina. (V, 467). Pri opisivanju Zadra dolazi ime Hrvat dva puta kada navodi, kako 943. (poC. 20. lipnja 1536.) nije Turcima uspjelo da osvoje Zadar, kaze, kako su Gazi Husrev beg, Gazi Murad beg i Gazi Memi beg Arnaut okrenuli protiv Mlecana, pa tom prilikom osvojili sto i sedamdeset mletackih, hrvatskih, slavonskih i "duduskih"10 gradova. Prikazujuci dalje, kako su jednom Spanjolci pokusali da opsjednu Zadar, kaze, kako su iskrcali vojsku na kopno, ali su ih docekali svi Hrvati i Slavonci, koji se nalaze u okolici grada, potukli ih i natjerali u more. (V, 469). Na 15. rujna 1660. krenuo je Evlija ispod Zadra natrag u Livanjsko, a zatim na Kupresko polje. Na tome putu spominje grad Vranu, za koji kaze da je hrvatska gradjevina, a onda veli od rijeci do rijeci: "Svu ovu zemlju zvali su Hrvatskom i u njoj je bilo tri stotine gradova" (V, 474). S Kupreskoga polja poduzeli su tada Turci pljackasku ekspediciju prema Sibeniku, Splitu i Klisu, u kojoj je ucestvovao i Evlija Celebija. Na tom putu spominje u blizini Sibenika neki brijeg, gdje je nekoc bilo jedno hrvatsko selo, koje je jos onda bilo razruseno (V, 479). Na tome pohodu opisuje Evlija i neki grad, koji zove Renica ili Rinica, pola sata istocno od Sibenika. U tome se gradu bio utvrdio Hrvat, odmetnik, po imenu Sark (Saric), koji je prebjegao iz turskog podanistva Mlecanima i postao njihov uskok. Iz toga svog skrovista provaljuje u gradove Sinj i Knin te pljacka. Tu Evlija na siroko opisuje borbe, koje su vodili s tim uskokom, a u kojima i na turskoj strani igra vaznu ulogu ceta od dvije stotine hrvatskih junaka (V 484). Na povratku s ovoga pohoda, u kojem su izvojstili pobjedu nad ovim uskokom, spominje grad Mandalinu na moru, za koji veli, da je to luka Hrvatske (V, 488). Odatle su krenuli prema jugoistoku, i prosavsi Danilovo polje, tu su zastali da se dogovore o svom daljem kretanju. Nakon dogovora odabrase osam hiljada konjanika i tri hiljade probranih pjesaka, hrvatskih junaka, pa uzviknuvsi muhamedanski ratni poklik, razvise Smail begov bajrak. Ta ceta, s kojom je krenuo i Evlija, posla je prema jugu (V, 489). Na tome putu spominje grad Kamen, za koji kaze da je hrvatska gradjevina. Odatle su, iduci prema jugoistoku stigli u grad Drnis. Za taj kraj veli da je vrlo plodan, pa su ga naselili i kultivirali Hrvati, narod "Duduske" i Slavonije (Slovenije), koji su ostavili svoja krsna mjesta. (V 489). Na tom istom mjestu, pod napisom "Jezik Hrvata" tumaci nekoliko hrvatskih rijeci i konverzacija, slicno kao i kod Sarajeva (V, 490). Govoreci o Splitu, opisuje velike ladje (galije), kojima veslaju muslimanski zarobljenici. Medu onima, koji naoruzani vrse sluzbu na tim ladama, spominje na prvom mjestu Hrvate (V 498). Kada je na putu iz Banja Luke preko Gradiske u zemlje na drugoj strani Save, stigao u Jasenovac, kaze da se to "broji Hrvatska". (V, 509). Opisujuci na tom putu Kostajnicu, kaze da je silom osvojena od Hrvata. (V, 520). Za posadu u Kostajnici kaze da su gazije,11 koji su dan i noc u borbi s Hrvatima. Isto tako za Novi kaze da su ga sagradili hrvatski plemici (V, 510). Za grad Bihac veli, da ga je sagradio Zrinski (V, 510), a za vlade Murada III. opsjednuo ga je bosanski namjesnik Hasan pasa, pa su ga Hrvati predali na vjeru (V, 511). I grad "Liku" su sagradili Hrvati (V 511). Govoreci o Zagrebu, za koji veli, da su ga sagradili hrvatski plemici, navodi kako u njemu i njegovoj okolini ima dosta velikih crkava. To je stoga, sto u Hrvatskoj ima mnogo krscana (V, 513). Tu opisuje borbe Rustem pase s Hrvatima i Slavoncima 1003. god. (poc. 16. rujna 1594.), - oko Zagreba i po Turopolju (V 514). Iduci iz Siska i Zagreba prema sjevero-zapadu, pise kako su ti krajevi Hrvatske kultivirani i plodni. Na tom putu spominje vise gradova. Za "Pudak" kaze da ga je osvojio bosanski vezir Mustafa pasa od Hrvata Zrinskog. Grad Zrin sagradio je ,"veliki Zrinski". I gradovi "Velim" i "Kolard" su hrvatske gradevine (V, 515). Turske posade u ovim krajevima odijevaju se drukcije nego li po drugim gradovima. Evlija potanko opisuje njihovu nosnju, pa medu ostalim kaze, kako na glavu stavljaju hrvatske kape od crvene cohe (V, 516). Za grad Cernik kaze, da ga je 946. (pocinje 19. svibnja 1539.) osvojio Mehmed beg Jahjapasic od Hrvata (V, 517.). U tom je kraju klima vrlo ugodna, pa se tu i tamo nailazi na hrvatske ljepotice (V, 518.). Pakracki je grad, prema Evliji, sagradio "erdeljski kralj i austrijski car, pa ga dao hrvatskim hercezima" (V, 519). Iz Pakraca je dosao u grad Sirac. Tu prijeki put vodi preko planine Gravice, ali se on bojao hrvatskog zla, pa je okrenuo drugim putem i dosao u grad Stupcanicu (V, 520). Viroviticu su takoder sagradili hrvatski plemici (V, 521). Djakovo opisuje kao tvrd grad, pa kaze, da je to bila jaka tvrdava hrvatskih i slavonskih zemalja. Tu je od djakovackog pase Ibrahima, koji se izgovarao da ne pripada pod Bosnu, jedva isposlovao da mu dade od svoje posade pratnju. Kad mu je najzad dao tri stotine momaka, trazio je da mu ih sto prije vrati, jer da je Hrvatska "zemlja gladi i skupoce" (V, 523). Na putu banu Nikoli Zrinskom u Cakovac opisuje kule-motrilje na Muri, Dravi i Savi, pa kaze, s koje god se strane pojavi neprijatelj, iz svih 367 kula, koliko ih ima, zapucaju topovi, pa se zapali sva Hrvatska i za cas je tu spremno citavo more ljudi (V, 525). Kada je iza povratka od Zrinskoga dosao u Carigrad, u audijenciji kod velikog vezira medu ostalim su citani izvjestaji iz Bosne. Na jednom se mjestu u tim izvjestajima kaze, kako su gazije s granice iz Knina, Pakraca i Nadina, njih oko pet hiljada, iz "Duduske" provalili unutra u Slavoniju, Hrvatsku i Medjimurje, popalili te krajeve, mnogo imetka napljackali i doveli bezbroj zarobljenika (V 538). Opisujuci Osijek kaze, da tu sjede zastupnici od sedam banova (hercega), a na prvom mjestu navodi hrvatskoga (VI, 179). Za rijeku Dravu kaze, da dolazi sa dva kraja, od kojih jedan dio dolazi iz gora Hrvatske (VI, 184). Kad je zapovjednik odreda, u kojemu je bio Evlija, Ibrahim pasa Kadic, stigao sa svojom vojskom u Osijek, odrzan je mimohod njegove vojske pred velikim vezirom Fadij Ahmed pasom Cuprilicem. Opisujuci taj mimohod Evlija spominje 770 sejmena iz Hrvata, Bosnjaka i Arnauta, od kojih svaki pojedini nalici na velikog lava (VI, 186). Opisujuci Budim govori o borbama koje su se vodile oko njega, pa pri jednoj opsadi spominje hrvatske plemice, koji su u tome ucestvovali. (VI, 218). 19. travnja 1664. krenuo je Evlija Celebija iz Biograda, da ponese neka pisma i naredbe velikog vezira hercegovackom namjesniku Suhrab Mehmed pasi. Na tome putu po svome obicaju, opisuje pojedina mjesta, sad opsirnije, sad krace. Na putu iz Foce preko Ustikoline na Zagorje CengiCa odzacima opisuje neki starinski grad "Plac", koji je za vlade sultana Mehmeda II. Fatiha osvojio Ahmed pasa Hercegovic. Mjesto je vrlo vrletno, a citav kraj opasan i nesiguran, jer ga ugrozavaju katorski uskoci. U tome mjestu su dali Evliji za pratnju pedeset hrvatskih junaka (VI. 436). Iz Hercegovine je isao Evlija Celebija kao pasin izaslanik u Dubrovnik, pa je tom prilikom proputovao citavu juznu Dalmaciju. Opisujuci te krajeve kaze da je najveca vecina stanovnistva u Herceg-Novome Arnauti, Bosnjaci i Hrvati (V. 454). Iz grada Risna posla je tada vojska da upokori odmetnike po planinama Pive i Niksica, kojoj se prikljucio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaze, da su to sve cisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dusmani (VI. 467). Ovdje Evlija oznacuje dakle jugoistocne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u Gatacko polje. Odatle je dubrovacki posjanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan stigose glasonose od poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed pasa naredi Evliji, da ide spasavati blago. U vojni odred, koji je posao tada u pomoc odredeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savrsenih gazija Hrvata". Opisujuci grad Siget kaze, da su mu stanovnici Bosnjaci, a da ispravno i lijepo govore madzarski i hrvatski (VI. 517). Na putu iz Sigeta u Kanjizu spominje hrvatske camce na Dravi u luci moslavini (Vi. 518). Govoreci o pohodu na "Dudusku", koja granici s Mjecima i izlazi na Jadransko more, kaze da stanovnistvo tih krajeva govori ispravnp tri jezika: njemacki, hrvatski i "franacki" (VI. 452). Kad na povratku s ovog pohoda govori u Koprivnici tumaci, kako to na hrvatskom jeziku oznacuje koprive (VI. 544). Sesti svezak zavrsava ponovnim dolaskom u Kanjizu, gdje je odrzano vijece i odatle odaslan sin tatarskog hana Ahmed Gizaj, da hara i pustosi susjedne zemlje, medu kojima se spominju Hrvatska i Slavonija kao i zemlje Zrinskoga. Naprijed smo vidjeli, kako Evlija spominje posebne cete u turskoj vojsci, koje su sastavljene od Hrvata. On ih redovito naziva hrvatskim junacima. Za nasu rijec junak, on gdjekada upotrebljava turski jigit, sto znaci hrabra, mlada covjeka, dakle junaka uopce, a nekada izraz gazija, sto znaci junaka pobjednika. Samo se ovaj posljednji pridjevak daje jedino muslimanima. Sudeci po tome i po onome muhamedanskom ratnom pokliku, sto ga je uzviknula jedna ovakva ceta, kad je posla prema Drnisu, ovi su Hrvati primili islam, ali su i u turskoj sluzbi sacuvali svoje nacionalno ime i karakter. Ovdje je upravo vidna tragika hrvatskog naroda, koji je podijeljen u razlicne vjere stajao u srednjem vijeku u dva neprijateljska tabora i medu sobom se krvio. Na danasnjem je narastaju da izbrise sve ove tragove tragicne proslosti, pa da svaki Hrvat, i musliman i krscanin zna brata za brata i da se zbog vjere ne cini nikakva razlika. Osim vec naprijed spomenutih odreda, sastavljenih od hrvatskih junaka koji su operirali po nasim zemljama, on ih spominje i na drugim krajevima. Tako u Erdelju, gdje ih nazivlje "nase hrvatske gazije" (VI. 29). Na putu iz Vidina u Biograd, spominje, kako se njegov zapovjednik Ibrahim pasa Kadic u palanci Radini odvojio od svoje vojske i otisao naprijed u Biograd velikom veziru s hiljadu aga konjanika i 670 hrvatskih junaka sejmena (VI. 171). U Ugarskoj, opisujuci jednu postavu vojske u blizini Ostrogona (Gran), kazuje i kako su ovi hrvatski junaci bili opremljeni: nosili su crvene prsluke i crvene kape, koje su se zvale "brata" ili "bartula", a puske im bijahu od sedam do osam pedalja (VI. 286). Osim toga ih istice kao hrvatske gazije pri osvajanju Ujvara u septembru 1663. (VI. 334). Na kraju da navedemo i onaj najtugaljiviji i najtezi polozaj Hrvata, u kojemu ih Evlija Celebija spominje, a to je ropstvo. On vrlo cesto govori o robovima, prica o provalama u tudje zemlje i dovodjenju roblja, muskog i zenskog, stara i mlada, o prodaji dovedenih robova i najzad o njihovoj sluzbi kod njihovih vlasnika. U ovom posljednjem polozaju spominje Hrvate na dva mjesta. Za robinje u Sarajevu, kaze, da su velikom vecinom srpskog i bugarskog podrijetla, a ima dosta i Hrvatica. U Budimu su robovi Madzari, Nijemci i Hrvati, a robinje Erdeljke, Svedjanke, Madzarice i Hrvatice. - Ali, hvala Bogu, davno je nestalo ovog srednjevjekovnog ropstva, pa ce doci kraj i robovanjima druge vrste. Eto, i domovina nasega Evlije, nekada mocna autokratska carevina, u kojoj su ovisili ljudski zivoti o volji i hirima pojedinih vlastodrodrzaca, danas je slobodna republika. |
- 13:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.07.2011., subota
Konstantin VII. Porfirogenet (905 - 959 god.) bizantski car i pisac. "O upravljanju carstvom" (De administrando imperio)
|
PRIČA O PROVINCIJI DALMACIJI (DELMATIAS) Ako je znanje za svakoga dobra stvar, onda ga mi postižemo upoznavajući događaje. Iz tog razloga mi dajemo, za dobrobit onima koji dolaze poslije nas, sasvim jasno oboje od ovoga, i nekih drugih stvari vrijednih pozornosti i tako nastaje dobro koje može biti dvostruko. Dakle, oni koji žele saznati način osvojenja Dalmacije, kako su je zauzeli slavenski narodi, mogu to naučiti iz onoga što slijedi, ali najprije se mora reći sve o njenom geografskom položaju. U stara vremena Dalmacija je počinjala na granicama Durrahiona (Drač), ili Antibareos (Bar), i protezala se sve do planina Istrias (Istra), a širila se sve do rijeke Danoubion (Dunav). Cijelo to područje se nalazilo pod vlašću Rimljana, a ta je provincija bila najslavnija od svih zapadnih provincija, pa ipak su je slavenski narodi zauzeli i to na slijedeći način. Blizu grada Aspalathosa (Splita) nalazi se grad zvan Salona, kojega je sagradio imperator Dioklecijan, a i sam Split (Aspalathos) također je sagradio Dioklecijan, a i njegov dvor je bio tu, ali su u Saloni živjeli njegovi velikaši i vrlo mnogo običnog puka. Taj grad je bio glavni grad cijele Dalmacije. Tu se svake godine skupljala konjica iz drugih gradova Dalmacije, pa bi se upućivali iz Salone, brojem do jedne tisuće, i oni bi čuvali stražu na rijeci Dunavu, zbog Avara (Abaron). Naime, Avari su imali svoja boravišta na onoj strani rijeke Dunava, tamo gdje su sada Turci (Madzari), a živjeli su selilačkim životom. Ljudi iz Dalmacije, koji su tamo dolazili svake godine, često su vidjeli životinje i ljude na drugoj obali rijeke. Oni su jednom prilikom, dakako, odlučili prijeći preko rijeke te istražiti tko su oni ljudi tamo, koji tamo žive. Tako su oni prešli rijeku i našli samo djecu i žene Avara, ljudi i mladići su bili u bojnom pohodu. Iznenada su ih napali i, dakako, zarobili, te se vratili neometani, i odnijeli su sav taj plijen u Salonu. Poslije, kad su se Avari vratili natrag sa svojega bojnog pohoda te iz svojih gubitaka shvatili što se dogodilo, bili su zbunjeni jer nisu znali ni s koje strane je došao taj udarac na njih. Stoga su odlučili da se neko vrijeme suzdrže i sačekaju, te da na taj način saznaju istinu. I tako, kad je po redoslijedu smjene straže, vojna posada bila poslana iz Salone, ali ne isti ljudi koji su prije bili tu nego drugi, oni su odlučili uraditi isto što su uradili i njihovi prethodnici. Tako su oni prešli preko rijeke protiv onih tamo, ali su ih našli skupljene, zajedno, a ne raštrkane naokolo kao što je bilo prijašnjom prilikom, pa zapravo nisu ništa uspjeli nego su stvarno pretrpjeli najgori poraz. Neki od njih su poginuli, a ostali su zarobljeni, i ni jedan nije izmaknuo neprijateljskim rukama. Ovi drugi ispitivali su one prve o tom tko su i odakle su došli, te su saznali da je zlo koje im je naneseno bilo od istih, kako je već rečeno, te ispitivanjem ustanoviše kakve je prirode njihova domovina, pa zamislivši tu zemlju prema onom što su čuli, zadržali su preživjele zarobljenim a sebe su obukli u njihovu odjeću upravo na način kako su se oni sami oblačili, i zatim, uzjahali konje pa su uzeli u svoje ruke koplja sa zastavama i ostale znakove koje su oni donijeli sobom, pa svi oni krenu u vojničkom redu prema Saloni. A kako su oni iz ispitivanja saznali i za vrijeme u koje se posadna straža vraćala s Dunava (to je bila Velika i Sveta Subota), oni su sami stigli upravo na taj dan. Kad su oni prišli blizu, glavnina vojske se skrila, a njih do jednu tisuću, i to oni koji su uključeni u prevaru, koji su dobili konje i odjeću Dalmatinaca, odjahali su ravno naprijed. Oni u gradu, prepoznali su znakove i odjeću, a tako isto i dan, jer je upravo toga dana bio uobičajeni red njihovog povratka, otvorili su im sva vrata i primili ih s veseljem. Ali oni, odmah čim su bili unutra, zauzeli su ulaze i znakovima javili svoj uspjeh glavnini vojske, i dali su im znak da pojure te udu zajedno s njima. I tako su oni sve u gradu stavili pod mač i time su se napravili gospodarima cijele Dalmacije i naselili su se u njoj. Samo se građanstvo na obali održalo protiv njih, i nastavili su živjeti u vlasti Bizantinaca, budući da su mogli živjeti pomoću mora. Tada Avari, vidjevši da je to najbolja zemlja, naselili su se u njoj. Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio, i zaposjeo Ilirik (Illurikon) i Panoniju (Pannonian), oni su također imali svoga neovisnoga kneza, koji je obdržavao prijateljske sveze, i to samo putem poslanika, sa knezom Hrvatske. Hrvati u Dalmaciji bili su niz godina podložni Francima, kao što su ranije bili u svojoj vlastitoj zemlji, ali su njih Franci ugnjetavali takvom okrutnošću tako da su ubijali i dojenčad te su ih bacali psima. Hrvati nisu više mogli trpjeti takvo ponašanje Franaka, zbog toga su se pobunili, te su pobili one Franke koje su imali za svoje poglavare. Zbog toga na njih je krenula iz Franačke velika vojska, pa iza kako su ratovali sedam godina, konačno su Hrvati uspjeli nadvladati te razbiti Franke zajedno s njihovim vođom kojemu je bilo ime Kotzilin (Kocil). Od toga vremena su oni neovisni i samoupravni, i, oni su zahtijevali sveto krštenje od biskupa Rima, i bili su poslani biskupi koji su njih krstili, u vrijeme njihovog kneza Porinou. Njihova je zemlja bila podijeljena u 11 županija a to su: Hlebiana, Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalassia, Brebere, Nona, Tnena, Sidraga, Nina, a njihov ban (boanos) ima (u vlasti) Kribasan, Litzan, Goutzeska. Sada, rečena Hrvatska i ostale slavenske zemlje ovako su raspoređene: Diokliea je susjedna dračkim (Durrahion) tvrđavama, mislim na Elissos i Elkunion i Antibarin, te se proteže sve do Dekatera (Kotor), a na strani planine, zemlja je susjedna Srbiji. Od grada Dekatera počinje područje Terbounia, te se proteže sve do Raousion, a na strani planine zemlja je susjedna Srbiji. Od Raousiona počinje kneževina Zahloumon (Zahumlje) i proteže se sve do rijeke Orontion (Neretva), a na strain morske obale susjedna je Paganima, ali na strani planine zemlja je susjedna Hrvatima na sjeveru a naprijed Srbiji. Od rijeke Orontion počinje Paganija i proteže se sve do rijeke Zentinas (Cetine), ona ima tri županije, Rastotzan i Mokron i Dalen. Dvije od ovih županija odnosno Rastotza i Mokron, leže na moru, i imaju brodove, ali Dalen leži udaljena od mora, i oni tamo žive od poljoprivrede. Njima su susjedna četiri otoka, Meleta, Kourkoura, Bratza i Faros, najpogodniji su i plodni, sa napuštenim gradovima na njima i sa mnogo maslinika, na kojima su oni naseljeni te drže svoja stada, od kojih žive. Od rijeke Zentinas počinje zemlja Hrvatska (Hrobatias) te se proteže uzduž, na strani obale sve do granica Istre (Istrias), a to je do grada Labina (Albounou), a na strani planine, na neki način, prelazi preko provincije Istre, a u području Tzentina i Hlebena postaje susjed Srbiji (Serblias). To je zato što zemlja Srbija leži pred drugim zemljama, ali na sjeveru ona je susjed Hrvatskoj a na jugu Bugarskoj. Dakle, pošto su se rečeni Slaveni naselili, oni su zaposjeli sve zemlje oko Dalmacije, ali su bizantinski gradovi zauzeli otoke za obrađivanje i živjeli su od toga, otad su, dakako, svakodnevno bili zarobljavam i uništavani od Pagana, pa su napustili one otoke te odlučili obrađivati zemlju na kopnu. Ali njih su zaustavili Hrvati, i to stoga što još nisu bili plaćali danak Hrvatima, a redovno su plaćali vojnom zapovjedniku ono što sada plaćaju Slavenima. Spoznavši da im je tako nemoguće živjeti, oni su se utekli imperatori Baziliju te mu rekli sve ovo. I zato je slavni imperator Bazilije odredio da sve ono što je do tada plaćano vojnom zapovjedniku (strategon), oni otad trebaju plaćati Slavenima i s njima živjeti u miru, a tek malo plaćanja treba davati vojnom zapovjedniku, kao sasvim jasan dokaz podređenosti i podložnosti imperatoru Bizantinaca i njihovom vojnom zapovjedniku. I od tog vremena svi su ovi gradovi postali dužni danka Slavenima, i oni su njima plaćali točno određene iznose: grad Split 200 nomismata, grad Trogir 100 nomismata, grad Diadora 110 nomismata, grad Opsara 100 nomismata, grad Arbe100 nomismata, grad Bekla 100 nomismata, tako daje sveukupan iznos bio 710 nomismata, osim vina i drugih dobara, koja su davanja veća od plaćanja u novcu. Grad Raousion smješten je između dvije zemlje, Zahloumon i Terbounias, oni imaju svoje vinograde u obje zemlje, pa oni plaćaju knezu Zahloumona 36 nomismata, a knezu Terbounije 36 nomismata. 31. O HRVATIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, također nazvanih »bijeli«, koji žive iza Turaka (Madzarska op.), i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe. »Hrvati«, na slavenskom jeziku znači: »oni koji imaju mnogo zemljišta«. Ti su isti Hrvati došli zatražiti zaštitu kod Heraklija, imperatora Bizantinaca, prije nego su Srbi zatražili zaštitu tog istog imperatora Heraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je imperator Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio, i koji su bili nazvani »Rimljani« (ROMANCI) zbog toga što su bili preseljeni iz Rima u te krajeve, ja mislim na one koji su sada nazvani Hrvatska i Srbija. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u doba tog istog imperatora Bizantinaca Heraklija, i njihove su zemlje ostale puste. I tako, po zapovijedi imperatora Heraklija, ovi isti Hrvati potukli su i protjerali Avare iz tih zemalja, i sa dozvolom imperatora Heraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. Ovi isti Hrvati u to su vrijeme imali za kneza oca Porge. Imperator Heraklije je poslao, i doveo iz Rima svećenike, i učinio od njih jednog nadbiskupa i jednog biskupa i svećenike i đakone, i pokrstio je Hrvate, a u to su vrijeme ovi Hrvati imali Porgu (Porga) za svoga kneza. Ova zemlja u koju su se naselili sami isti Hrvati, bila je u prijašnje vrijeme pod upravom imperatora Rimljana, pa se zbog toga u zemlji ovih istih Hrvata nalazi palača i hipodromi imperatora Dioklecijana, još sačuvani u gradu Salone, blizu grada Splita (Aspalathon). Ovi kršteni Hrvati neće da ratuju protiv tuđih zemalja, izvan granica svoje zemlje, radi toga su primili neku vrstu proročanskog odgovora i zapovijedi od rimskoga Pape, koji je u vrijeme Heraklija (Erakleios), imperatora Bizantinaca (basileos Romaion), poslao svećenike i njih pokrstio. To je zato što su poslije krštenja Hrvati napravili jedan ugovor, potvrđen njihovim vlastitim rukama te čvrstom prisegom, i jamstvom u ime svetoga Petra apostola, da oni nikada neće poći protiv neke strane zemlje i s njom ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji su voljni jednako tako postupati, i oni su od istoga rimskoga pape primili blagoslov za taj čin, a to je (poruka) ako bi bilo koji stranci pošli u rat protiv zemlje ovih istih Hrvata i nametnuli im rat, tada će moćni Bog ratovati za Hrvate i zaštititi ih, a Petar, Kristov učenik, dat će im pobjedu. A mnogo godina kasnije, u vrijeme kneza Trpimira (Terpimere), oca kneza Krešimira (Kresemere), tamo je došao iz Franačke, koja leži između Hrvatske i Venecije (Benetias), jedan čovjek imenom Martin, pobožan u najvećoj mjeri, i ako obučen u odijelo svjetovnjaka, za kojega ti isti Hrvati jamče da je činio velika čuda, ovaj dobri čovjek, koji je bio bolestan, i kojemu su bila odrezana stopala, tako da su ga nosila četvorica nosača i odnosili tamo gdje je on želio ići, on je potvrdio tim istim Hrvatima zapovijed najsvetijega pape, da bi oni to trebali održavati tako dugo koliko će trajati njihov život, a on im je sam izrekao u njihovu korist jedan blagoslov, sličan blagoslovu kojega im je izrekao Papa. Iz tog razloga niti sagene (sagenai) niti kondure (kondurai) ovih Hrvata ne polaze u rat protiv nikoga, osim ako pak neprijatelj ne dođe na njih, ne nametne im rat. Ali ovim brodovima putuju oni Hrvati koji se žele baviti trgovinom, putujući naokolo, iz grada u grad, u Paganiji i u zaljevu Dalmacije, sve do Venecije. Knez Hrvata je od samog poćetka, to je čak od vladavine imperatora Heraklija, bio u podložnosti i podređenosti imperatoru Bizantinaca, a nije bio nikad podređen knezu Bugarske. Niti su Bugari (Boulgaros) ikada išli ratovati s Hrvatima, osim kad je Mihael ili Boris, knez Bugara, pošao protiv njih i zaratio, i kad nije mogao postići nikakav uspjeh, sklopio je s njima mir, i dao je Hrvatima darove, i primio je od Hrvata darove. Ali, još nikada do sada ovi Hrvati nisu plaćali danak Bugarima, i ako su često ova dva (njihova kneza) davali poklone jedan drugomu za prijateljstvo. U krštenoj Hrvatskoj nalaze se naseljeni gradovi Nona, Belegradon, Belitzin, Skordona, Hlebene, Stolpon, Tenen, Kori, Klaboka. Krštena Hrvatska može podići na vojnu čak do 60 tisuća konjanika i 100 tisuća pješaka, sagena čak do 80 a kondura do 100. Sagene nose po 40 ljudi svaka, svaka kondura po 20 ljudi a male kondure svaka do 10 ljudi. Ovu veliku silu i množinu vojske, imala je Hrvatska sve do vremena kneza Krešimira (Kresemere). Ali poslije njegove smrti, njegov je sin Miroslav (Mirosthlabou), poslije četverogodišnjeg vladanja, bio ubijen od bana Pribune (Pribounia), pa su izbile mnoge svađe i različiti sukobi u cijeloj zemlji, pa su se smanjile snage i konjice i pješaka i sagena i kondura, za cijelo područje vladanja Hrvatske. A sada ona ima 30 sagena... kondura velikih i malih... i konjanika ... i pješaka ... Velika Hrvatska, također nazvana i »Bijela«, još je nekrštena, sve do današnjeg dana, kao što su i Srbi koji su njeni susjedi. Oni mogu sakupiti manje konjanika i manje pješaka nego što može krštena Hrvatska, zbog toga što su oni stalno izloženi pljačkanju od Franaka, Turaka i Pečenega (Fraggon, Tourkon, Patzinakiton). Oni niti imaju sagena niti kondura niti trgovačkih brodova, zato što im je more jako daleko, oni iz svojih krajeva zemlje trebaju do mora putovati 30 dana. A more, do kojega dođu nakon 30 dana je ono koje je nazvano »crno«. 32. O SRBIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU Srbi (Serbloi) su potomci nekrštenih Srba, zvanih također bijeli, koji žive iza Turske (Madzarske op.) na mjestu zvanom Boiki, gdje im je susjedna Franačka, kao i velika Hrvatska, nekrštena, također nazvana bijela, i u tom su mjestu, dakle, ovi Srbi živjeli od početka. Ali kad su dva brata naslijedili na vlasti svoga oca u Srbiji, jedan od njih je uzeo polovinu naroda te je zatražio zaštitu u Heraklije, imperatora Bizantinaca, i taj isti imperator Heraklija primio ga je i dao mu mjesto u pokrajini Soluna (Thessalonikes), da se tamo naseli, naime Srbiji (Serblia), mjesto koje od toga doba nosi taj naziv. »Srbi« na jeziku Bizantinaca je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianous« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću. Srbi su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Bizantinaca. Pa, poslije nekog vremena, ti su isti Srbi odlučili poći u svoje vlastite kuće (vratiti se), a imperator ih je pustio. Ali, kad su prešli rijeku Dunav (Danoubin) oni su promijenili svoje mišljenje pa su poslali jednu molbu imperatoru Herakliju, putem vojnog zapovjednika koji je tada bio u Belegradonu, da bi on njima dao drugu zemlju za naseliti se. A budući da ono što je sada Srbija i Paganija i takozvana zemlja Zahloumon i Terbounia i zemlja Kanalita, bilo pod upravom imperatora Bizantinaca, i budući da su te zemlje bile opustošene od Avara (jer su iz tih zemalja oni istjerali one Rimljane koji sada žive u Dalmaciji i Draču), stoga je imperator naselio te iste Srbe u naznačene zemlje i oni su postali podložnici imperatoru Bizantinaca, a imperator je doveo svećenike iz Rima i njih krstio, i naučio ih da pravilno obavljaju pobožnosti, i poučio ih u kršćanskom nauku. I od kada je Bugarska bila pod vladavinom Bizantinaca, ... kada, dakle, kada je umro onaj isti knez koji je zatražio zaštitu u imperatora, njega je naslijedio u vladavini njegov sin, a zatim njegov unuk, i na takav način nasljedni kneževi iz istoga roda. I poslije nekoliko godina od njih se rodio Bojesesthlabos (Vojislav?), a od njega Rodosthlabos (Radoslav?), a od njega Prosegoes (Prosigoj?), a od njega Blastimeros (Vlastimir?), I sve do vremena ovoga Blastimerosa Srbi su živjeli u miru s Bugarima (Boulgaroi), kojima su bili susjedi i s kojima su imali zajedničku granicu, i oni su bili prijateljski raspoloženi jedni prema drugima, i bili su podložni i potčinjeni imperatoru Bizantinaca, i bili su mu vrlo ljubazni. Ali tijekom vladanja tog istog Blastimerosa, Presiam (Presiam), knez Bugara, započeo je rat protiv Srba, s namjerom da ih stavi u svoju podložnost, ali i ako ih je tukao tri godine, nije ništa postigao nego je čak izgubio vrlo mnogo svojih ljudi. Poslije smrti kneza Blastimerosa, njegova su tri sina, Mountemeros i Strotmeros i Goinikos naslijedili vladanje Srbijom i podijelili su zemlju. U njihovo se vrijeme podigao knez Bugarske, Mihael ili Boris, u želji da osveti poraz svojega oca Presijama, i započeo je rat, i Srbi su ga porazili na takav način da su zarobili i njegovog sina Bladimerona, zajedno sa dvanaest glavnih velikaša. Tada je, od žalosti za svojim sinom Boris bio prisiljen sklopiti mir sa Srbima. Ali, spremivši se za povratak u Bugarsku, bojao se da bi ga Srbi mogli dočekati negdje u zasjedi na putu i on je molio za pratnju sinove kneza Mountimerona (Mutimira?) Borena (Borena) i Stefanona, koji su ga otpratili u sigurnost sve do granice u mjestu Rases. Za ovu uslugu Mihael ili Boris dao im je obilne darove, a oni su dali njemu u zamjenu, kao poklone za prijateljstvo, dva roba, dva sokola, dva psa i osamdeset komada krzna što Bugari opisuju kao danak. Kratko vrijeme poslije toga ta ista tri brata, kneževi Srbije, posvađali su se i jedan od njih – Mountemeros - postigao je veću vlast, te u želji da bude samovladar, zarobi ona dva brata i predade ih Bugarima, zadržavajući uz sebe i brinući se samo za sina brata Goinikosa, imenom Petros (Petar), koji je pobjegao i došao u Hrvatsku, o čemu ćemo ubrzo govoriti. Već imenovani brat Stroimeros, koji je bio u Bugarskoj, imao je sina Klonimerosa, kojega je Boris oženio Bugarkom. Od njega se rodio Tzeesthlabos (Časlav?) u Bugarskoj. Mountimeros, koji je protjerao oba svoja brata i uzeo vlast, imao je tri sina Pribesthlabosa, Branona i Stefanova i poslije njegove smrti njega je naslijedio njegov najstariji sin – Pribesthlabos (Pribislav?). Zatim, poslije jedne godine, prije spomenuti Petar, sin Goinikosa, došao je iz Hrvatske te je potjerao s vlasti svog rođaka Pribesthlabosa (Pribislava) i njegova dva brata, a oni su pobjegli i došli u Hrvatsku. Tri godine kasnije Branon napadne na Petra ali je bio od njega pobijeđen, zarobljen i oslijepljen. Dvije godine poslije toga, Klonimeros, otac Tzeesthlabosa (Časlava?), pobjegao je iz Bugarske i on također dođe i sa jednom vojskom ude u jedan od gradova Srbije, Dostinikan, s namjerom da preotme vlast. Petar napadne i ubije ga i nastavi vladati još 20 godina, a njegova je vladavina počela za vrijeme vladanja Leontosa (Lava), svetog imperatora, najblagoslovljenije uspomene, prema kojem je on bio u podložnosti i podređenosti. On je također sklopio mir sa Simeonom, knezom Bugara, i čak ga je uzeo za kuma svojemu sinu. Zatim, poslije vremena u kojem je vladao gospodin Leon, tadašnji vojni zapovjednik u Durrahionu (Draču), protospatar Leon Rabdouhos, koji je poslije toga bio počašćen čašću magistra i upravom vođenja stranih poslova, došao je u Paganiju, koja je u to vrijeme bila pod kontrolom kneza Srbije, s ciljem da se posavjetuje i dogovori s tim istim knezom Petrom, o nekoj službi i poslu. Mihael, knez Zahloumona (Zahumlja), radi ljubomore izazvane tim činom, dojavi Simeonu, knezu Bugarske, da je imperator Bizantinaca podmitio kneza Petra da uzme Turke sa sobom i da pode protiv Bugarske. To je bilo u vrijeme kad se dogodila bitka kod Ahelona, između Bizantinaca i Bugara. Simeon, izbezumljen Ijutitošću, poslao je protiv Petra, kneza Srbije, Sigritze Theodorona i pokojnog Marmaena sa vojskom, a oni su uzeli sobom i mladog kneza Pavla (Paulon), sina Branosovog (onoga) kojega je oslijepio Petar, knez Srbije. Bugari su prevarno nastupili protiv kneza Srbije i povezujući ga svezom kumstva i dajući prisegu jamstva da on neće od njih imati nikakvih nevolja i tako su ga prevarili da iziđe k njima i zatim odmah ga vezali i odveli u Bugarsku I on je tamo umro u tamnici. Pavao, sin Branosov, zauzeo je njegovo mjesto i vladao je tri godine. Imperator, gospodin Romanos, koji je imao u Konstantinopolu mladoga kneza Zahariju(Zaharias), sina Pribesthlabosa (Pribislava?), kneza Srbije, uputio ga da bude knez u Srbiji i on je otišao i ratovao ali je bio potučen od Pavla koji ga je zarobio te ga predao Bugarima i njega su zadržali u tamnici. Onda, tri godine kasnije, kad se i sam Pavao suprotstavio Bugarima, onu su poslali onoga Zahariju koji je prije bio poslan od gospodina Romanosa, imperatora i on je protjerao Pavla te je sam zauzeo vlast nad Srbima i odmah zatim, znajući sva dobročinstva imperatora Bizantinaca, on raskine s Bugarima, budući da nije imao želje da se njima pokorava, nego je radije učinio da imperator Bizantinaca bude njegov gospodar. I tako kad je Simeon protiv njega poslao vojsku pod Marmaem i Sigritze Theodoronom, on je poslao njihove glave I njihovu bojnu opremu, imperatoru Bizantinaca kao znakove svoje pobjede (zato što je još trajao rat između Bizantinaca Bugara), niti je ikada prekidao, kao i oni kneževi koji su bili prije njega, slati poslanstva imperatoru Bizantinaca i nastavio je biti u podređenosti i podložnosti njima. Opet, Simeon posla drugu vojsku protiv kneza Zaharije, pod Knenonom (Knenon) i Emnekona (Emnekon) i Etzboklia (Etzboklias) i također, zajedno s njima Tzeesthlabosa. Tada se Zaharije uplaši te pobjegne u Hrvatsku, a Bugari su poslali poruku »županima« da oni trebaju doći k njima I primiti Časlava (Tzeesthlabos) za svoga kneza pa prisegom su ih prevarili i odveli čak do prvog sela, odmah svezali te ušli u Srbiju, i uzeli sa sobom sveukupan narod i stare i mlade, i odveli su ih u Bugarsku, a samo neki su pobjegli i otišli u Hrvatsku i zemlja ostade pusta. Zatim, u to vrijeme ti isti Bugari pod Algobotourom uđoše u Hrvatsku ratovati i tamo su oni svi bili pobijeni od Hrvata. Sedam godina kasnije Tzeesthlabos je pobjegao od Bugara sa još četvoricom i ušli su u Srbiju iz Preslava (Presthlabon) i našli su u zemlji ne više nego samo 50 ljudi, bez žena ili djece, koji su preživljavali lovom. S ovima on je zaposjeo zemlju i poslao poruku imperatoru Bizantinaca, tražeći njegovu pomoć i potporu i obećavajući da će mu služiti, i biti poslušan njegovim zapovijedima kao što su bili i kneževi prije njega. I otada unaprijed, imperator Bizantinaca neprekidno mu je činio dobročinstva, tako da su Srbi živeći u Hrvatskoj I Bugarskoj i drugim zemljama koje je Simeon rastjerao pridružili se njemu kad su čuli za sve ovo. Još više mnogi su pobjegli iz Bugarske i ušli u Konstantinopol i njih je imperator Bizantinaca obukao i opreminio i poslao Tzeesthlabosu (Časlavu). I, od bogatih darova imperatora Bizantinaca on je sredio i naselio zemlju pa je, kao i prije, ostao podložan i poslušan imperatoru Bizantinaca, pa je suradnjom i mnogim dobročinstvima imperatora ujedinio tu zemlju, i u njoj učvrstio svoju vladavinu. Knez Srbije, već iz početka, a to znači iz vremena imperatora Heraklija, bio je podređen i podložan imperatoru Bizantinaca, a nikad nije bio podložan knezu Bugarske. U krštenoj Srbiji su naseljeni gradovi Destinikon, Tzernabouskei, Meguretous, Dresneik, Lesnek, Salenes, a u zemlji Bosona (Bosna?) Katera i Desnek. |
- 15:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.06.2011., subota
Podrijetlo Hrvata
|
U svjetlu najnovijih genetickih istrazivanja o kretanjima,naseljavanjima i razvoju naroda pronasao sam na nama susjednom portalu kurir.rs zanimljiv tekst o genetskoj povijesti Hrvata. Ako znamo da je to portal srpskih novina sa najvecom nakladom (KURIR) te ako izuzmemo komentare koji su "ukras" pri dnu takvih tekstova,a koji vrve mrznjom i sovinizmom onda je dojam jos zanimljiviji. Uostalom procitajte: Kurir.24.jun 2011 http://www.kurir-info.rs/vesti/kanadjani-tvrde-bosnjaci-i-crnogorci-su-hrvati-97861.php "KANAĐANI TVRDE: BOŠNJACI I CRNOGORCI SU HRVATI?! VANKUVER - Nedavna istraživanja u genetskoj laboratoriji u Vankuveru u Kanadi potvrdila su poreklo Bošnjaka i Crnogoraca. Genetska biblioteka sa stotinama hiljada genetskih uzoraka iz celoga sveta (Genebase.com) objavili su svoja istraživanja iz Vankuvera, gde se laboratorija i nalazi, u vezi Haplogrupe koja je direktno povezana sa Bošnjacima i Crnogorcima. Haplogrupa I, koja se uzdigla pre otprilike 25.000 godina na Balkanskom poluostrvu za vreme poslednjeg ledenog doba, ekskluzivno je povezana sa hrvatskom populacijom. Po prvi put u ljudskoj istoriji, u mogućnosti smo da otkrijemo svoju istoriju sa 100 odsto, preciznošću tako što se oslanjamo na redosled DNA koda koji postoji u svakom živom biću na našoj planeti. Haplogrupe su DNA markeri koji su često geografski orijentisani i koriste se za praćenje zajedničkih predaka čitave populacije. Ovi markeri su često još više podeljeni, dodatnim slovom ili brojem koji simbolizuje još dublju pukotinu među ljudima. Na primer, Hrvati i Bošnjaci imaju najvišu frekvenciju Haplogrupe 12a2, a to je marker koji se može pronaći samo unutar granica Hrvatske, Bosne i Hercegovine i malo više od pola Crne Gore. Otkad su se pojavila istraživanja može se predložiti da su Bošnjaci i većina Crnogoraca po svim genetičkim podacima - etnički Hrvati. Mapa sleva pokazuje genetički marker 12a2 ograničen na Hrvatsku (32 odsto), Bosnu (40 -50 odsto), na ostrvo Hvar (66 odsto), Korčulu (52 odsto), Brač (36 odsto) i Krk (9.5 odsto). Odemo li severno (prema Sloveniji) vidimo da marker nestaje i postaje slabiji. Isti fenomen nastaje i ako pogledamo prema Ulcinju, lociranom u Crnoj Gori, te ako pogledamo u Albaniju i Srbiju. Pre 25.000 godina Halpogrupa I pojavila se iz Haplogrupe IJ, zajedničkog pretka Haplogrupe I i Haplogrupe J. Haplogrupa I smatra se ekskluzivnim hrvatskim markerom prema Genebase.com i autoru Dr. Ivanu Juriću, koji je u svojoj knjizi „Genetičko podrijetlo Hrvata" napisao da bi se marker 12a2 trebao zvati „Hrvatski marker". Jurić objašnjava da je Haplogrupa samo Hrvatska, a ne i Bošnjačka, jer dolazi iz današnje Hrvatske i širila se istočno, prema Bosni, i južno prema Crnoj Gori, čineći obe zemlje sličnima. Haplogrupa IJ došla je iz Haplogrupe F, te je mutirala u Haplogrupu I u današnjoj Hrvatskoj (pretpostavlja se da je nastalo na području oko grada Splita). Haplogrupa F nastala je u Africi pre otprilike 50.000 godina i širila se severno, prema Bliskom istoku i mutirala i promenila se u IJ, popraćena nastankom Haplogrupe I u Hrvatskoj, prenosi Ljubuski-online.info. Da li Bošnjake treba smatrati Hrvatima? To je političko pitanje, a ne naučno. Nauka ne zna za barijere koje su postavile političke institucije. Genetski rečeno, Hrvati i Bošnjaci su neprimetni. Oni, zajedno sa polovinom populacije Crne Gore (do Ulcinja) su isti ljudi. Genetički, jedan narod, ali kulturno? To je drugo poglavlje i nije vezano za nauku. Prema genetici, neki Bošnjaci imaju više hrvatskih markera nego neki Hrvati iz Hrvatske. Kako je to moguće? Još jednom, nauka ne vidi kulturu ili nacionalnost. Ona vidi samo genetski kod, star hiljade godina. Najbolji odgovor je da su ti individualci koji nose Haplogrupu 12a2 markera, jednostavno „etnički Hrvati". Na primer kada bi bio jedan samo prozvani Bošnjak, ali imao velik postotak 12a2 Haplotipa, on bi bio etnički Hrvatski Bošnjak. Crnogorac, koji bi imao isti rezultat, bi bio etnički Hrvatski Crnogorac. Želimo istaknuti da je nacionalnost osobe (Bošnjak, Crnogorac, itd) lična deklaracija i osećaj, ali etnički raspored određen je genetičkim faktorom na kojeg lična deklaracija ne može uticati." |
- 15:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.09.2009., subota
Nasa izjava 1916 - Izjava skupine hrvatskih i slovenskih svećenika u Americi
|
„NAŠA IZJAVA“ I „K NAŠOJ IZJAVi" --- STANOVIŠTE HRVATSKOG I SLOVENAČKOG SVEĆENSTVA U AMERICI GLEDOM NA JUGOSLAVENSKU, BOLJE VELIKO-SRPSKU PROPAGANDU U AMERICI. --- CINE 25 CENTI TISAK „NARODNOG LISTA“, NEW YORK, N.Y. NAKLADA: CROATIAN PRINTING & PUBLISHING CO. N.Y. 1916 --- PREDGOVOR Odkada je rat u Evropi započeo, nije hrvatsko svećenstvo izjavilo nigdje otvoreno svoje stanovište gledom na jugoslavensku, bolje veliko-srbsku propagandu, koja je u ovoj zemlji medju Hrvatima operirala punom parom, da prikže svojim gospodarem i najamnikom, e su Hrvati voljni i željni, da se odreknu Hrvatskog imena i povijesti, te da su voljni postati Jugoslaveni, bolje Srbi i podanici dinastije Karagjorgjevića. To isto svećenstvo je dapače bilo prikazivano s jedne strane po Grškoviću, kao da je solidarno s njime, — dok se s druge strane tvrdilo za njeke svećenike, da su za Švabu i Magjare. To je prisililo pod izjavu podpisane Hrvate i Slovence svećenike u Americi, da izadju sa „Našom Izjavom“, i kašnje „K našoj izjavi“. NAŠA IZJAVA Na prvom mjestu kano Hrvati i sinovi domovine Hrvatske i bratskih slovenačkih zemalja naglasujemo i ovim utvrdjujemo ovdje naše političko stanovište prema našoj domovini u ova ratna vremena, koja nose u sebi vidljive i nevidljive jošte posljedice. Mi stojimo na narodnim, državnim, povjesnim i pisanim pravima države Hrvatske i njezinog naroda, koja se sadržavaju medju ostalim u krunidbenim zavjernicama hrvatskih vladara sve od god. 1490., i dalje sve do današnjega doba; zatim u izbornoj diplomi od god. 1527., te u pragmatičkoj sankciji od god. 1712. U kratko: mi stojimo na programu stranke prava od god. 1894., koga je u svojim spisima i govorima odavno razvio i dokazao apostol hrvatstva Dr. Ante Starčević, i koga na trsatskoj skupštini prihvatiše braća Slovenci. Vjerujemo u snagu, narodnu svijest i domoljublje hrvatskoga i slovenačkoga naroda, za što nam svjedoči njegova prošlost od 14 vijekova, u kojoj ga mnogo jači neprijatelji skršiti nisu mogli, i na toj prošlosti ostvarenu gledamo njegovu slobodu i nezavisnost. Vjerujemo, da Hrvati i Slovenci, koje veže vjera, povjest, kultura i suvereni narodni osjećaj, što su moćni faktori u državi svakoga naroda, sačinjavaju jednu cjelovitu skupinu naroda na jugu Europe, i kao takovi imaju sve preduvjete za samostalnost. Znademo, da hrvatska država od Triglava do Drine, od Dunava do Jadrana, nije nikada od postanka svoga g. 924., prestala, pa niti u najcrnijim vremenima u dalekoj prošlosti ni u bližoj sadašnjosti od god. 1790. do danas. Ona je ostala kao država i kao narod, a takova će i ostati. Vjerni sinovi njezini neće pazariti sa njezinim pravima. Znademo, da su službena Austrija i Magjarska, Turska i Italija, kojima je pomagala i Velika Englezka, kroz vjekove navaljivale i krnjile sveta prava i slobodu hrvatskog naroda. Prošlost Hrvata i Slovenaca odsudila je, odsudjuje neprestano i danas jošte živući narod sve krivice i oskvrnjivanja prava njegovih javnom odusdom i borbom za ista, zato uz sve ove nepravde i krivice ovaj narod ne traži osloboditelja niti ih očekuje izvana, nego iz samoga sebe, jer vjeruje u sebe da imade jakosti i samopouzdanja u radu i ustrajnosti u borbi za slobodu, koju vodi kroz stoljeća, koju će cijeniti i štovati, jer će ju sam izvojštiti. Oni, koji dvoje o sposobnosti naroda, da bi se sam oslobodio, niječu njegov opstanak. Narodi, kojima drugi dadu slobodu, postaju njihovi malodobnici. Postupak magjarske nasilne politike i austrijsko odobravanje ove politike odsudjujemo najoštrije, i u ime čovječnosti i prava jednog naroda na opstanak i slobodan razvitak tražimo i tražiti ćemo, da Hrvatima ostanu njihove zemlje i more, njihova prava; sve krivice da se isprave, jer sadanja prolita hrvatska i slovenačka krv na bojnim poljima Europe vapi za osvetom Bogu osvetniku svake krivice. Tvrdimo ovdje, da je takozvani srpski elemenat, koji živi i koji se je rodio u državi Hrvatskoj, kroz zadnjih pedeset godina, ili bolje odkada je stupio na političko polje u Hrvatskoj, uvijek i vjerno [je] stajao na strani i u službi neprijatelja Hrvatske, osobito Magjara, Austrije i Talijana. U pitanju Slavenstva uopće, Jugoslavenstva napose, vode nas misli izražene u spisima hrvatskih političara, patriota životom i radom, vrlih pokojnika Eugena Kvaternika i Ante Starčevića, te žalostno iskustvo koga je doživio u ovom pitanju veliki vladika Strossmajer od vremena osnutka Jugoslavenske akademije pak do god. 1885., kad je htio pohoditi Srbiju kano biskup svojih ovaca, koje živiše u Srbiji, no srpska vlada mu je pisala, da ne jamči za njegov život ako u pohode dodje. Fanatizam Srba, koji je njihovo osobito obilježje, bijaše prije jak, jer „Srbi svi i svuda“, sada je još jači; u njemu bi se morali po njihovoj nauci utopiti svi narodi na Balkanu. Mi ne idemo ni u Srbe, ni u Jugoslavne, ni u Srbo-Hrvate, nego ostajemo Hrvati, braća ostalim Slavenima, ali svaki u svojoj kući, i na svojoj zemlji i u opsegu svojih prava, jer smo se tako razvijali i povijest svoju stvarali od početka naseljenja pradjedova naših u sadanju domovinu našu. Italija je svojim ulaskom u sadanji rat odsudila nepravednu, ludu austrijsku politiku, koju je Austrija vodila proti Hrvatima i Slovencima u Primorju i Dalmaciji, jer pogodjujući talijanskoj manjini Austrija je poripravila polje talijanskoj navali. Trojni sporazum, Franceska, Engleska i Rusija obećaše Italiji gospodstvo u Jadranu i posjed naše obale i zemlje od Trsta dalje. Ovaj prodajni rad koga izvedoše ove velevlasti mi najoštrije osudjujemo. Engleska nije Italiji ponudila za nagradu ulaza u rat, otoke Maltu u Sredozmenom moru, kojim ona gospodari, a na kome stanuju sami Talijani; niti većega prava u Sredozemnom moru, kjim vladaju Englezi i Francuzi, a još manje posjeda u Egiptu. Franceska ne dade joj pokrajine Savoie, niti Dijela Tunisa, u kojoj žive više od milijun i pol Talijana. Rusija, koja imade interesa u kraljevinama Srbiji i Crnoj Gori pristala je na obećanje Italiji, tako, da Srbije ni Crne Gore nitko ni pitao nije, kad je obećanje učinjeno, nego joj javiše što su Italiji prodali. Ovi koji sada grme i vedre u Europi ne ponudiše onoga, što bi po načelu narodnosti morali, nego su nevjernoj i neprijateljskoj Italiji dali vrata i oči hrvatske države i naroda, da ih ona zatvori i zasliepi za uvijeke. Kosti i meso hrvatskog i slovenskog naroda iznesoše na pazar, da kupe Italiju za rat, u kome pogibaju hrvatski i slovenski junaci braneći prag svoj od izdaje, koju počiniše Franceska, Engleska i Rusija na njihovom narodu. U svojim proglasima narodu za rat oglasiše one, da idu u rat za oslobodjenje malenih naroda. Povijest njihova jest protivna ovom proglasu, jer nijednoga naroda nikada oslobodile nisu, nego protivno, slobodu im uništile, te ne trebaju Njemačke i Austrije koriti radi toga. Obećaše tudjinu pune dvije trećine hrvatskih zemalja, tako da od 110.000 četvornih kilometara zemlje neće ostati Hrvatskoj niti jedna trećina, kada se izvede osnova ili ugovor izmedju trojnog sporazuma i Italije. „Razdijeliše haljine moje, i kockaše se za nje“. Slobodna i ujedinjena Hrvatska u uredjivanju svojih medjunarodnih pravnih i političkih odnošaja ugovarati će i sklapati će ugovore i zakone po načlu: „regnum regno non praescribit leges“. Država državi ne propisuje zakona. Dosadanje rezolucije počamši sa onom na sastanku u Chicagu od 10. ožujka 1915. ne spominju nikakvih garancija, koje samostalan narod kano uvjete svojoj samostalnosti traži, nego naprotiv držimo, da one ruše temelj hrvatskog individualnoga i državnoga opstanka, Hrvatsku lišavaju njezine prošlosti, njezinih prava, narodnoga imena i njezinoga državnoga značaja. Autoritativne izjave do sada nema od nijedne strane, da će u „Jugoslaviji“ ostati samostalna Hrvatska, nego naprotiv izaslanici jedne strane, koja imade autoritet da to izjavi, izjavljivaše se na sastancima i u njihovim govorima, za monarhičnu veliku Srbiju. U jedinstvenoj državi „Jugoslaviji“ ili točnije Velikoj Srbiji nećemo da se gubi država hrvatskoga naroda, koja je barem tri vijeka starija od države Srba. Vjerni Bogu, narodu i domovini svojoj, te onomu, na koga je narod prenesao svoje suvereno pravo vladati, koje se odrazuje u kruni hrvatskih vladara. Na koncu u ovom nejasnom položaju, koji se nalazi u ovim našim stranama, gdje mi iseljenici živimo, nama neka budu luči vodilicom patriotizam i riječi prokušanih boraca za narodna prava gg. Dra. Matka Laginje iz Istrije, zastupnika Stjepana Zagorca iz Hrvatske, don Ive Prodana iz Dalmacije, biskupa Šarića iz Bosne, te Dra. I. Kreka iz Kranjske. Svršio se rat kako mu drago, mi se ne odričemo, već ćemo tražiti hrvatsku samostalnu državu sa svim njezinim pravima, koja imade suvereni narod. Rev. Dr. E. Kajić Rev. Pet. Čančarević (opozvao) Rev. B. Bekavac Rev. Ivan Raab Rev. Ambroz Širca Rev. D. Krmpotić Rev. A. Živić Rev. Leon Josip Medić Rev. Anton Sojar Rev. Francis Podgoršek Rev. I. Petričak Rev. Mihael Tušek Rev. Fr. Racinger Rev. M. Hranilović Rev. Valentin Mihelić "K NAŠOJ IZJAVI" Hrvatski i slovenski svećenici i podpisani na „Našoj Izjavi“, izdali su tu „Izjavu“ skroz spontano bez ikakvih debata, sastanaka, poticanja, mamljenja, obećavanja ili prijetnja. Predložilo se pismeno, u kojemu smislu treba da izdamo izjavu i svi jednoglasno rekoše, da je takova izjava nuždna i da je svaki osjećao nuždu i dužnost slične izjave. Poznati izmamljivač političkih izjava, Don Niko Gršković, znade ponajbolje, da se od hrvatskih svećenika ne izmamljuju tako lahko jugoslavenske bolje slavosrpske izjave. To ga je poučio naš chicažki sastanak, na koji je došao sa svim svojim aparatima i spremama, kojemu su prisustvovali svi oni, na koje je on mogao računati, pa je ipak otišao duga nosa. Doista je bilo žalostno i tragično za toga trgovca političkih izjava, kada morade otići sa sastanka bez željno željkovane izjave, za koju već bio siguran i za koju je već bio sastavio kabelgram na londonski komite, što je glasio: Svi hrvatski svećenici su za jugoslaviju. To je moja zasluga. Molim da se uvaži, pa da bude što obilnija nagrada itd. Jest, reći će kogod, al Gršković je ipak izmamio izjavu i s njom se pohvalio. Na ovaj prigovor mora se svakako ogovoriti. Gršković i njegova dva trabanta gg. Relić i Medin su najprije iznijeli čisto slavosrpsku rezoluciju, u kojoj traže ujedinjenje troimenoga naroda (srpskog, hrvatskog i slovenačkog) u jednu jedinstvenu državu — Jugoslaviju, dakako pod žezlom Karagjorgjevića. Kad je ta rezolucija s indignacijom odbijena, da se oslabi utisak blamaže, trebalo je ma što poduzeti, jer inače s bogom ugled Don Nike pred cijelim Srpstvom i Slavosrpstvom; do vraga dinari, rublje pa i lire, kano i obećane časti u „njihovom kraljevstvu“ — Jugoslaviji. I Don Niko se dade na posao, da nas „uhvati u rijči“. Donio drugu rezoluciju tako kapcioznu, da je mislio i u sebi uskliknuo: „eureka“! Ali i opet razočaranje, jer se rezolucija kljaštrila sve dotle, dok nije iz nje odstranjen svaki trag i miris Slavosrpštine. U usvojenoj rezoluciji mi tražimo: 1. podpunu slobodu vjere; 2. ekonomsko osobodjenje i 3. ujedinjenje hrvatskog naroda. Po sebi se razumije, da nismo mislili na ovaku vjersku slobodu, koju imadu katolici u Rusiji, Francuzkoj ili Srbiji. Takvu vjersku slobodu si mogu želiti naši katolički Slavosrbi, ali nikada pravi Hrvati katolici. Mi znamo, da je u Austro-Ugarskoj Monarhiji pdpuna sloboda vjerska, ali nije podpune slobode u upravi ckve, a osobito baš katoličke, u koju se država mješa. Samo takvu slobodu smo razumjeli u toj rezoluciji i nju zahtjevamo. Ekonomičku t. j. financijalnu i gospodarstvenu slobodu traže svi pošteni i rodoljubni Hrvati, a osobito podpuno financijalno oslobodjenje od Magjarske, u koje nas je bacila nesretna nagodba sa Magjarskom. To je program, odnosno esencijalni dio programa stranke prava, na koji mi prisižemo; dočim glavni korifeji naših Slavosrba rekrutiraju se iz koalicije, koja je magjarofilska i koja taj sistem naše financijalne podredjenosti brani i podržava. Zato Don Gršković nije s tim učinio nikakve usluge Potočnjaku magjaronu-koalicinašu i njegovoj prodajničkoj družbi. Pod ujedinjenjem hrvatskog naroda rekli smo izrično i mislili ujedinjenje svih hrvatskih i slovenačkih zemalja u jednu nezavisnu i slobodnu državu, koja će si sama gospodariti, kojoj neće biti gospodarom ni Austrija, ni Magjarska, pa makar imala s njima zajedeničkog vladara (personalnu uniju). Eto, to je čisti program hrvatske stranke prava. Eto, to je naš ideal, to znači ona naša izjava sastavljena na chikažkom sastanku. Na ovu rezoluciju je pristao i Gršković i njegova družba, osim Rev. Relića, kojemu je bilo prevruće na sastanku pa se izgubio prije vremena. Rev. Gršković se pohvalio u svojoj novini, kako nas je naveo da se zamjerimo Austriji i veselo si tro ruke, a ne vidi sjerotinja, da se on blamirao prama svojim gospodarima. Da se mi ne bojimo zamjeriti Austro-Ugarskoj, predbaciti joj i najstrožije odsuditi njezine griehe počinjene na hrvatskom narodu, to mu je najrječitiji dokaz „Naša Izjava“. ZAŠTO SMO IZDALI „NAŠU IZJAVU“? Lovac i trgovac političkih izjava i rezolucija Don Niko Gršković i družina — tutti quanti — Slavosrbi neprestance nas trpali u slavensku torbu, da nas, kad dodje tome vrijeme, iztresu pred kralja Petra, a traže onda nagradu; da cijeli svijet vidi, da su se Hrvati odrekli svoje političke eksistencije i svakoga prava na nju, te se zadovoljuju s time da smiju pod dinastijom Karagjorgjevića zvati se Jugoslaveni. Tako su to zamislili „Srbi svi i svuda“; tako se imala ostvariti srpska „zavetna misao“. U tu svrhu se drže skupštine, stvaraju rezolucije, plaćaju mnogobrojne novine pisane ćirilicom i latinicom. Sve to vode i provode prodani Slavosrbi i Srbi. Skupe po 200-300 ljudi (većinom svagdje Srbi) i onda se deru kao cirkuski pelivani: evo vidite ljudi, čujte narode, počujte Alirci, sav hrvaski narod se odriče svoje političke individualnosti i eksistencije i prelazi u jugoslavenstvo i jugoslavensku državu pod dinastijom Petra Mrkonjića. Takove se izjave dobro rentiraju kristalizirajući se u zlatne rublje i dinare, a bogme i u lire. To je njima svejedno! Eksistencija je majke Hrvatske dobro unovčena. Dobije li još kogod mitru i prefekturu u kojme „Srezu“ velike Srbije (n. pr. Boduliju), onda je trud nagradjen. Dušo moja, šta hoćeš više! Kad se započeo grozni rat mislili su naši handl-tandleri: ode Austrija k vragu, Hrvatsku će dobiti Srbija i posrbiti će nas istim načinom i sredstvima kano i macedonske Bugare, drži se Veljo, pametan budi, Veljo, ugrabi što možeš, unovči, što se dade unovčiti. Oni isti, koji su prije dvije godine prodavali (za peštanske tiz korone) hrvatsku morsku obalu Magjarima, stavljaju se na čelo toj izdajničkoj trgovini sa eksistencijom naše hrvatske domovine, koja jim ne bi smjela nikada ni kosti primiti. Ne traže i ne tražiše izdajice svoje domovine, da jim Srbi poštuju prava i integritet domovine, da ne tiču u njezinu samostalnost. Ne, oni ne smjedoše o tome ni pisnuti, jer znaju kakva bi jih plaća čekala od „braće“ Srba (naime onaka, kakva i bugarske rodoljube u Macedoniji), kad bi „vrag odnio Austriju“ (to je njihov obljubljeni izraz) a hrvatske zemlje došle pod Srbiju. Ne, oni to ne traže, nego se odriču slobode i samostalnosti svoje domovine za Judinu plaću. Jedanput sam rekao, Don Niki Grškoviću ovo: deder Ti poruči Srbima, da ne tiču u naše hrvatske zemlje, deder reci Srbima, da ćemo samo onda biti prijatelji i sretni, kad bude cielokupna ujedinjena Hrvatska slobodna uz slobodnu Srbiju, pa da čuješ odgovor! I on mi reče: „hoću, sutra ću to napisati“. Dobro, onda ću Ti skinuti kapu, rekoh ja. Ali Don Niko nije držao svoje obećanje; njemu se nije izplaćalo ovakovo stanovište. U slučaju, da je Austro-Ugarska doista propala, kao što smo i mislili na početku rata, onda bi svaki rodoljub Hrvat stavio se na gornje stanovište i pred cijelim svijetom to tražio za svoju domovinu; ali to se ne slaže sa srpskom zavetnom misli, kojoj se dadoše u službu naši prodani Slavosrbi ovdje i u domovini. Mi smo u „Našoj Izjavi“ to stanovište zauzeli u slučaju pobjede Aliiraca, onim riječima: „Svršio rat kako mu drago, mi se ne odričemo, već ćemo tražiti hrvatsku samostalnu državu sa svim njezinim pravima, koja imade suvereni narod.“ Mi smo govorili iz duše i srca svih rodoljubnih Hrvata, koji neće pazariti sa pravima svog naroda i svoje domovine; mi smo u „Našoj Izjavi“ govorili iz duše stotina hiljada junačkih hrvatskih vojnika, koji se bore i ginu kano lavovli sa Talijanom, kojeg su pozvali u pomoć na račun naših hrvatskih i slovenačkih zemalja, oni isti, od kojih se naši prodani jugoslaveni nadaju spasu, a da budu još veće i smješnije budale, pišu i govore narodu, da će Velika Srbija uzprkos cijeloj Ententi iztjerati Talijane iz naših zemalja, ni pedlja, a ma baš ni pedlja joj neće dati od naših zemalja. Ako to nije vrhunac budalaštine i pljuska zdravom razumu hrvaskog naroda, onda nemože drugo ništa na svijetu biti. Organ Don Nike Grškovića je čak i to pisao, da je austro-talijanski rat samo finta, jer da su oni u zdogovoru kako će nas (Jugoslavene) zajednički uništiti. „Jugoslavenski odbor u Londonu“ neće dopustiti, da Talijani dobiju ma jednu stopu naših zemalja“, pišu i govore bez prestanka naši Slavosrbi; a sami znaju, da taj jugoslavenski odbor nevrijedi obsolutno ništa, da on nema upliva na vlade entente ni koliko zadnji fakin na londonskoj ulici. Kad bi oni što vrijedili, dala bi jim bogata Englezka bar kruha da se najedu i da ga neprosjače od amerikanskih siromašnih radnika. Sav rad njihov je prosti humbug i mamipara. Oni bi sigurno razvikali svaki svoj uspjeh na sve strane svijeta, ali sav njihov rad i uspjeh sastoji se u varanju sirmonašnog naroda i mamljenju dolara od njega. Ententa bi dala ne samo hrvatske nego i srpske zemlje i istome Kinezu, ako bi ju samo htjeo i mogao spasiti iz kaše, u kojoj se nalazi. I tomu odboru je poslao Don Niko Gršković novac „Hrvatskog Saveza“, koji su rodoljubni hrvatski radnici smetali u korist Hrvatske, a nipošto za fakine, koji nam prodavaju domovinu Srbima i Talijanima. Jest, oni nas prodavaju upravo i Talijanima, jer biti uz Ententu, koja nas prodaje Talijanima i onda od nje spas očekivati znači direktno prodavati svoju domovinu. Od ovoga se nemožete oprati, Vi Slavosrbi i izdajice Hrvatske, i kad bi još toliko gnjusoba na nas mogli izbaciti u svojim stovarištima laži i prostote, koliko ste jih dosada izbacitli. Vi to niste nikada ni pokušali s kakvim dokazom, nego samo gnjusobama i glupim rekriminacijama. Vaša Jugoslavenska — bolje velikosrpska — politika jest politika mrcinaša i vi leaderi te politike ovdje i u Londonu jeste pravi mrcinaši. Činilo Vam se da je Austro-Ugarska Monarkija a dosljedno i u njoj i naša mila domovina Hrvatska mrcina, na koju će se, na sada, spustiti srpski i talijanski orlovi strvinaši, da joj raznesu izmučeno tijelo. Da vam zapane koji komad toga tijela, Vi ste se s njima skupa sletili na tu umišljenu strvinu. Vama dovikuje hrvatski narod, koji se bori kano div proti svojima mrcinašima, dovikujemo mi i Hrvatska sa sv. Pismom: „jao vama psima (vodjama), koji skupa s vucima trčite i razdirete stado moje“. Jao vama mrcinaši! Vi znate, da Srbi nemisle iskreno s nama; vi znate, da nam svojataju sve naše zemlje i niječu nam isto ime naše; vi znate, da Srbi u svojim nastavnim (školskim) knjigama to čine. Vi to niste nikada pobili, a ni kušali opovrći, jer je to opovrći nemoguće. Izmedju hiljada evo vam jedan dokaz srpskoga šovinizma. Srpski profesor B. [ovo je vjerujemo V./Vladimir, a ne B.] Karić, izdao je „Zemljopis za IV. razr. osnovnih škola“, štampom kraljevske državne srpske štamparije u Beogradu. Sada čujte samo njekoliko mjesta iz te školske srpske knjige: Odmah na prvoj strani u sadržaju čitamo, da su srpske zemlje: Kraljevina Srbija, Bosna i Hercegovina, Stara Srbija, Makedonija, Crna Gora, Dalmacija, Istra, Hrvatska i Slavonija, Bačka i Banat“. No kud i kamo je taj školski zemljopis zanimljiviji u pojedinim odjelima, gdje je govor o našim hrvatskim zemljama, koje prikazuje kao čiste srpske zemlje. Da se vidi, kuda je pohlepnost Srba težila, mi ćemo doslovno citirati, kako se nalazi u toj školskoj knjizi. BOSNA I HERCEGOVINA. „Bosna i Hercegovina su dve srpske zemlje; nahode se u severozapadnom kutu balkanskog poluostrva i sa svih strana okružene su samim srpskim zemljama. Naroda ima u Bosni i Hercegovini na 1,320.000 duša, a to je sve sam Srbin, osim nešto malo cigana, Izraljaca (Jahudija) i doseljenih Nijemaca. Jezik, koji tamošnji Srbi, a naročito Hercegovci govore jest jezik, kakav čitamo u našim divnim narodnim pesmama, dakle najčistiji i naljepši južni govor srpski. Zapadni se govori u samo nekim krajevima prema granici Hrvatske. No Bosanci i Hercegovci i ako su pravi Srbi, na žalost nisu jedne vere (!). Istina, pravoslavnih imade najviše, 572.000, ali imade i muhamedanaca i katolika. DALMACIJA. Govoreći o Dalmaciji u toj knjizi, „koja služi mladoj srpčadi za nauku i izobrazbu“ piše se o Dalmaciji ovo: „Naroda u Dalmaciji imade na 480.000 duša i to je sve sam Srbin. Imade 20.000 Talijana, koji žive po varošima. Velik deo Srba zovu se Hrvatima. Jedna je samo petina naroda pravoslavni, a ostalo su sve katolici… Dalmacija je kraljevina, ali kralja nema, već joj car austro-ugarski postavlja namesnika“. Govoreći o Dubrovniku posvećuje mu najveću pažnju, pa veli: „Dubrovnik je najstarija srpska varoš, jer joj ima ne malo 1000 godina. Vodila je živu trgovinu po svim srpskim zemljama. Mnogo je slavnih naučnika i književnika srpskih (Pisci: Gundulić, Gjrodjević, Palmotić. Naučnik Bošković, itd.) rodjeno i živelo u Dubrovniku…“ ISTRA. „U Istri imade 300,000 duša. Od toga broja dolazi 100.000 na Srbe, 43.000 na Slovence, koji su veoma srodni Srbima i 90.000 na Talijane. Bez malo svi su Istrani katolici, nešto samo preko hiljadu duša vere su pravoslavne. Značajno je to,što se u krčkoj eparhiji služba božja služi srpskim jezikom. Sve osnovne škole su talijanske, pa je stoga škola tamošnja Srbima davala vrlo malo znanja. No danas je mnogo bolje, jer imade do stotinu srpskih škola, u kojima se govori srpski jezik. HRVATSKA I SLAVONIJA. U Hrvatskoj i Slavoniji osem nešta Nemaca i Madžara sve su to sami Srbi, koji se u severo-zapadnoj Hrvatskoj zovu Hrvati. U Sremu narod govori čistim istočnim govorom srpskim. U ostaloj Hrvatskoj srpski je narod raznolik: Prema Štajerskoj i Kranjskoj su Kajkavci, a u Primorju Čakavci. No književni je jezik južni i istočni govor srpski. Po veri u severo-zapadnoj Hrvatskoj imade katolika, ali idući na jug i istok sve ih je manje, tako da ih u Liki nema nikako, jer su tamo sve samo pravoslavni.“ Govoreći o Fruškoj gori, veli: „Da je to sveta srpska gora, jer da u njoj imade šesnaest srpskih manastira“. Sve to je popraćeno s ad hoc priregjenim zemljopisnim kartama, samo da se mladeži čim jače utuvi u glavu velikosrpstvo. I tako smo u kratko iscrpili, kako se o pojedinim zemljama, čisto hrvatskim zemljama uči u srbijanskim školama. No svakako je najkarakterističniji zaglavak cijele knjige pod naslovom: UKUPNI PREGLED SRPSKIH ZEMALJA. Ne možemo, a da iz ovog odsjeka, koji je doista najzanimljiviji, i koji nam najjasnije odaje velikosprske težnje ne citiramo ponešto više, nego to u gornjim odsjecima. „U svim tim zemljama, koje smo nabrojili žive srpski narod, pa smo te zemlje nazvali srpske zemlje. Severnu granicu tih srpskih zemalja čini reka Moriš do svoga ušća u Tisu, a onda ide suva severna granica Bačke, sad nastaje ići Dunavom do ušća Drave pa Dravom do izlaska u Štajersku, odavle Kranjskom do Trsta, pa preko raznih visova do izvora Kupe. Zapadna pako granica teče od Trsta do ušća Drinskog… Srpska zemlja u ovim granicama prostrana je ko Italija i velika ko kraljevina pet puta… U zemljama srpskim, koje se prostiru kraj Jadranskog mora: Istra zapadna Hrvatska, Dalmacija gorske kose idu uporedu s morskom obalom… Prostrane ravnice u srpskoj zemlji su: Podravina, Posavina i Podunavlje… Reke, koje teku srpskim zemljama staču se u tri mora: Jadransko, Belo i Crno more… Jedni od najglavnijih raskrsnica drumskih u srpskoj zemlji jesu: Zagreb, Mostar, Rijeka, Šibenik, Spljet, Dubrovnik i Kotor…. U srpskoj zemlji, u granicama, kojima smo ju ranije obuhvatili, ima naroda 8,760.000 duša, dakle četiri i pol puta toliko, koliko u kraljevini. No u srpskim zemljama ne žive sve samo Srbi, već imade u njoj i prilično velik broj i drugih naroda, a naročito Nemaca, Madžara, Vlaha, Arnauta i Talijana. (Svega samo ne Hrvata!) Velika većina katoličkih Srba u severnoj Dalmaciji, Hrvatskoj i Istri zovu se Hrvati mesto Srbi. Ali to ne treba nikoga da buni e da pomisli, da su oni neki drugi narod, jer je njihov materinji i narodni jezik pravi srpski jezik. Tako se i muhamedanci u Bosni zovu Turci. Ali to nisu nikakvi Turci, već pravi Srbi. Da su oni pravi Srbi, a ne Turci vidi se otuda, da turski niti ne govore niti znaju, već govore pravim lepim srpskim jezikom, koji su govorili i predci njihovi, dok su još bili hrišćani…“ Dakle ne priznaju nam niti naš hrvatsko ime, već nam kažu, da se tako i Muhamedanci zovu Turcima kano i katolici Hrvatima, t. j. kako Muhamedanci nisu Turci, tako ni katolici u svim srpskim zemljama nisu Hrvati nego zgoljni Srbi. Hrvatu nema mjesta u hrvatskim zemljama. Cigani, Židovi, Talijani i Njemci obstoje i živu, ali Hrvati ne. Ex uno disce omnex. Take su manje više sve srpske školske knjige. Možete li ovo pobiti, mrcinaši? Mi vam možemo poslužiti sa stotinama srpskih pisaca i školskih naukovnih knjiga. Zašto nikada vi strvinaši, neopomenete te svoje prijatelje radi te nečuvene bezobraznosti, radi najgadijih i najdrzovitijih insulta? Zar Vam krv nevrije kad čitate i čujete ovo? Zašto šutite mrcinaši? Vi šutite, jer govoriti nesmijete, jer kad bi progovorili, onda ne bi imali mrcinaškog udjela na tijelu naše domovine i hrvatskog naroda — ne bi bilo nagrada. „Srbi su se promjenili sada“, odgovarate vi. Na temelju čega to tvrdite? Recite nam, tko vam to jamči? Sve do rata su Srbi tako pisali i govorili a sada se preko noć popravili i odrekli svog šovinizma i priznali Hrvatima pravo na njihove zemlje i na njihovo ime! Samo budala to može vjerovati. Quod gratis assertur, gratis negatur, kažu filozofi. Vi tvrdite svoje ludorije bez dokaza, a to mogu vam samo ludjaci vjerovati. Mi branimo naše stanovište sa nepobitnim dokazima i činjenicama. Dopustimo za čas, da se ostvari Jugoslavija, pa pogledajmo, kako će ta Jugoslavija izgledati! Mislim, da će svaka budala znati, da Jugoslavija znači zemlja na jugu, u kojoj stanuju Slaveni. Medju tim Slavenima nalaze se: Bugari, Hrvati, Srbi i Slovenci. Svjesni Bugari niti nemisle o jugoslavenskoj jedinstvenoj državi, ona je za njih najveće ludilo na svijetu. Vaša ćeJugoslavija obuhvaćati Srbe, Hrvate i Slovence. Dakle tri imena. Kojim će se od tih tri imena zvati narod, koji će sačinjavati Jugoslaviju? Hoće li Srbi žrtvovati svoje ime za volju Hrvata i Slovenaca? To Vam mogu samo budale vjerovati. „U Jugoslaviji biti će sva tri imena zadržana“, tvrdite vi. Ali kako će se zvati jezik tog jedinstvenoga troimenoga naroda, kako ga vi zovete? Hoće li to biti jugoslavenski jezik? Nonsense! Kraj svih ludorija koje ste rekli i napisali, ipak nećete uztvrditi, da će se zvati jugoslavenski jezik. Kako će se dakle zvati taj jezik pred cijelim svijetom? Da bude svima pravo, morao bi se zvati: srpsko-hrvatsko-slovenski jezik. Pitajte, gospodo, sve iskrene Srbe, neka Vam oni odgovore na to pitanje. Niti će Srbin, niti svijestan Hrvat, niti Slovenac odreći se svog jezika ili točnije svog imena i naziva svog jezika. Recimo, da je ovo filologiziranje nuzgredna stvar, pa podjimo dalje promatarati Jugoslaviju sa političkoga gledišta. Kako će izgledati Hrvatska u Jugoslaviji? Odmah u početku mi priznajemo, da smo genetički isti narod sa Srbima i Slovencima, ali politički niti smo bili niti hoćemo da budemo sa Srbima jedan te isti narod, zato smo uztvrdili u „Našoj Izjavi“: „Mi ne idemo ni u Srbe, ni u Jugoslavne, ni u Srbo-Hrvate, nego ostajemo Hrvati, braća ostalim Slavenima, ali svaki u svojoj kući, i na svojoj zemlji i u opsegu svojih prava, jer smo se tako razvijali i povijest svoju stvarali od početka naseljenja pradjedova naših u sadanju domovinu našu.“ Ostvarenje Jugoslavije može se samo zamisliti u slučaju pobjede Aliraca (četvornoga sporazuma), a onda kako će izgledati Hrvatska u Jugoslaviji? Srbija dobiva: Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju (u koliko neće pripasti Talijanima) i Srijem. Italija dobiva: Istru i sve hrvatske otoke i preostali dio gornje Dalmacije (u koliko neće pripasti Srbima), ona dobiva i neograničeno gospodari hrvatskim morem, tom žilom kucavicom našega života i naše budućnosti. To znači od 110.000 četvornih kilometara, dobre tri četvrtine izgubiti će Hrvatska, na koju će se sletiti kao na strvinu braća Srbi i njihovi saveznici Talijani. Tako ogoljena i oglodana Hrvatska imati će čast, da bude pokrajina u Jugoslaviji, pod dinastijom Karagjorgjevića. Hoće li se ta reliquia reliquiarum (ostatak ostataka) smijeti zvati Hrvatskom? Sudeći po onomu, što su dosada o nama jednodušno i službeno učili Srbi, moramo i o tome podpuno zdvojiti, jer kako znamo, oni priznaju i Cincare u jugoslavenskim (t. j. srpskim) zemljama, ali Hrvate ne. Djeca i budale mogu vjerovati laskanjima njekih Srba. To je samo zamka, da od hrvatskog naroda izmame političke izjave, kojima se odriču svoje samostalne eksistencije, svojih historičkih i narodnostnih prava i bacaju se u zagrljaj Srbima. Udica se zove Jugoslavija, u kojoj će tobože biti jedinstveni troimeni narod ravnopravan. Ta Jugoslavija nije ništa drugo, nego Velika Srbija. Kaže talijanska poslovica: „che ti accarezza piu di quell’ che suole, o ti ha ingannato or (???) ingannar ti vuole“. Tko ti se laska više nego obično ili te je prevario, ili te hoće prevariti. — Ta se poslovica ovdje ispunjuje. Srbi nemaju nikakva prava na Bosnu. Sami su priznali, da nemaju historičkog prava na Bosnu i Hercegovinu, ali se pozivaju na narodnostni princip. Nu ni načelo narodnosti neda im toga prava. Po službenoj statistici, koja je sigurno više bila njima u prilog (hvala kratkovidnoj i protuhrvatskoj politici kojekakvih magjarskih Kalaja i Burina), nego Hrvatima, oni su sačinjavali 43 po sto pučanstva; dok Hrvati katoličke i muhamedanske vjere sačinjavaju 50 po sto pučanstva, a ostalo su druge narodnosti, izmedju kojih je najviše španjolskih jevreja (oko 4 po sto cijelokupnog pučanstva). Srbi svojataju sebi Muhamedance onako isto bezobrazno, kako nama Hrvatima niječu i isto naše ime i u samoj užoj Hrvatskoj; — nu, bosanski Muhamedanci nisu nikada bili niti će biti Srbi, oni se sada do jednoga priznaju Hrvatima. Isto tako i bosanski jevreji drže se samo s Hrvatima. Dakle ni po narodnosti oni nemaju pravo na Bosnu i Hercegovinu, ma koliko to trubili i lagali pred cijelim svijetom. A što istom, da rečemo o njihovom prisvajanju Dalmacije i Srijema? To je drzovitost, kojoj nema primjera na svijetu. Nu, kada su po njihovom učenju sve hrvatske zemlje srpske, u kojima ima Cigana, ali ne Hrvata, onda su dosljedni sami sebi i u toj tražbi. Zar Vas nije sram, mrcinaši, zar vi niste izdajice svojega naroda i svoje domovine? Svi mrcinaši nisu u stanju nam dokazati, da će naša hrvatska domovina bolje izgledati u Jugoslaviji, koju bi stvorila pobjeda Aliiraca. Da bi braća Srbi srbili po Bosni i drugim hrvatskim zemljama, koje jim naši strvinaši daju, onako, kako su srbili po Bugarskoj Macedoniji — nožem i olovom, o tome nitko nesumnja, tko ih pozna. Što bi bilo od hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koji se ne bi htjeo odreći svoga hrvatskoga imena? Vi svi dobro poznajete Srbe, pa nevjerujem da je kod vas bona fides ili tolika naivnost, da sami vjerujete u ono, što učite. Vjerujem da ona njekolicina naroda hrvatskoga, kojeg ste zaveli ovdje u Americi, nije kriva, nego prevarena. Vi Mrcinaši korifeji i prodanici, kada bi ste znali, da Austrija i u njoj naša Domovina nisu strvine, vi bi bili ljuti magjaroni i prodavali Magjarima meso svoje vlastite majke Hrvatske, kako ga sada prodajete Srbima i Talijanima. Kad ste već tako daleko zašli i zaletili se, nema vam povratka, pa zato varate naš biedni radnički narod, jer bi drukčije poskapali od gladi te od mrcinaša postali mrcine. Srbskih dinara je nestalo već davno, dok druge Ententine vlasti mare za vas i za vaš londonski odbor toliko, koliko za gladne pse na londonskim ulicama, zato vam je jedini spas u zavedenom hrvatskom radniku, nu i to vrelo se brzo suši. Novac „Hrv. Saveza“ ste samovoljno požderali. Grane su se osušile. A šta onda? Idemo da vidimo što ćete sada izmisliti, čim ćete dalje varati hrvatski narod? Kako malo imade naroda u vas povjerenje najjasnije pokazuju kolekte za voj. udove i siročad. Kraj svega toga, da je N.H. Z [Narodna Hrvatska Zajednica, kasnije Hrvatska Bratska Zajednica] uzela u ruke to sabiranje, neide to nikako. A šta je tomu razlog? „Gospodine“, rekoše mi već mnogi, „mi se bojimo, da će taj novac poći onamo, kamo je pošao i novac „Hrv. Saveza“. Ja se bojim, da će gladni mrcinaši iz Londona svakako gledati, da se dočepaju te narodne muke, koju su delegati na zadnjoj konvenciji odredili „za hrvatske udove i siročad“. Svaki dan čitam u novinama kako Hrvati šalju lijepe svote novaca za naše hrvatske stradalnike, ali ne u fond, koji je pod vlašću mrcinaških pristaša. Pošto smo podpuno uvjereni, da će Hrvatska izgledati u vašoj Jugoslaviji onako, kako smo gore opisali, t. j. da će biti naše političko samoubojstvo, morali smo u „Našoj Izjavi“ najodlučnije odsuditi tu zamku postavljenu hrvatskom narodu. Mi vam se zahvaljujemo na srpskim i talijanskim osloboditeljima uz tu cijenu. Mi hoćemo „Hrvatsku Hrvatima!“ Mi tražimo onaku Hrvatsku, kakvu traži program stranke prava od g. 1894., koji su program usvojili i braća Slovenci; mi tražimo ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u okviru Austro-Ugarske Monarkije; mi tražimo financijalno oslobodjenje od Ugarske; mi tražimo da budemo regnum aequale (jednako slobodna država) u Monarkiji, kano i Magjarska. „Regnum Regno non praescribit leges“, doviknuli su naši stari Magjarima, to jim i mi dovikujemo. Za to ćemo se boriti i ne sumnjamo, da će svijesni hrvatski narod to svojim vlastitom snagom postići. Naša su prava i pravice okrnjene i gažene, pa smo i zato u „Našoj Izjavi“ digli muževno i neustrašivo naš glas. Mi nismo takovi optimiste, da se nadamo, da će nam rat u slučaju pobjede centralnih vlasti ostvariti podpuno program stranke prava; mi znamo, da hrvatski narod čeka još golema i žilava borba; ali čvrsto se uzdamo, da će naš žilavi narod postići svoja prava, to čvrsto naše uhvanje se osniva na opornoj sili hrvatskog naroda, koju nisu mogli slomiti mnogi jači neprijatelji kroz 9 stoljeća. Neka se bratski srpski narod mane megalomanskoga šovinizma i sizanja za našim zemljama, neka prestane jednom za uvijek nijekati naše ime, neka ostaje u svojim granicama, pak ćemo se tek onda sporazumiti. Nije li ta šovinistička megalomanija Srba pozvala Rumunje i Grke da satru junački slovenski bugarski narod i to na najperfidniji način? Taj težki grijeh izdajstva na bratskom narodu otudjio je težko i nepomirljivo zavadio ta dva naroda. Taj se neoprostivi grijeh već užasno osvećuje srpskom narodu. Kako da onda vjerujemo u njihovu iskrenost? Slično je Rusija postupila sa Poljacima, pa će se i njoj osvetiti taj grije. Ako danas ima Slavena, koji se bore proti slavenske braće i traže zaštite u tudjina proti toj braći, kriv je tome narodni šovinizam i vjerski fanatizam. Rusija je otudjila sebi poljski narod, a Srbija si pravi neprijatelje od jednakokrvne hrvatske braće istim grijehom. Naši jugoslavenski leaderi htjeli bi nas uvjeriti, al dakako samo praznim riječima, da su se Srbi preko noći promijenuli. Takovo psiholožko čudo se ne dogadja preko noći. Kako su Slaveni na Sjeveru: Rusi, Poljaci i Česi posebice razvijali i stvarali si svoju povjest, tako su se južni Slaveni: Bugari, Srbi i Hrvati posebice razvijali i stvarali svoju povjest. Taj proces vidimo i kod Germana, t. j. današnjih Njemaca i Škandinavaca, kod Romana i drugih. Njemci su se (u današnjoj Njemačkoj) ujedinili u savezne države, svaka pod svojom dinastijom, jer su i prije politički ujedinjeni bili. Hrvati i Srbi nisu nikada politički ujedinjeni bili, a k tomu su jih uvijek dijelile vjeroispovjesti i politički protivni uplivi Zapada i Istoka. Sve te okolnosti, a ponajpače drzoviti srpski šovinizam čine Jugoslaviju skroz i skroz nemogućnom i apsurdnom. Srbi su, dosljedno svojemu šovinizmu i nijekanju Hrvatstva, na sve moguće načine i svagdje radili proti Hrvatstvu. U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini kano i u Dalmaciji bili su uvjek glavno orudje proti svakom hrvatskom pokretu u rukama protuhrvatskih vlada. To znademo svi. Tko nezna za bratstvo jedne moćne magjarske stranke i Srba u kraljevini, koje je išlo za tim, da Srbi pomoćju Magjara dobiju Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju, a Magjari pomoćju Srba neograničeno zagospodare ostalim hrvatskim zemljama? Dakle nema vraga ni sotone, s kojim se Srbijanci ne rote proti Hrvatima? Pok. Ante Starčević je tu braću izvrsno poznavao, pa si je uzeo bio za životnu zadaću borbu proti Slavosrpstvu, on je neobičnom bistrinom svoga uma uvidio, da su naši Jugoslaveni Slavosrbi, da to Slavosrpstvo vodi do podpunoga političkoga samoubojstva hrvatskoga naroda. Sva ta njegova gigantična borba proti slavosrpstva, a za političku samostalnost Hrvata, izrazuje se u onoj njegovoj: „Hrvatska Hrvatima.“ Naši mrcinaši t. j. jugoslovenski apoštoli, računajući na glupost svojih čitatelja, htjeli bi sada dokazati čak i to, da je Starčević bio za Jugoslaviju. To oni hoće da dokažu iz njegove borbe proti nepravdama, koje je počinjala austro-ugarska monarhija proti Hrvatima; oni trgaju pojedine, obično nesuvisle, rečenice iz njegovih spisa i govora, da sipaju lug u oči hrvatskomu narodu, da „obsjene prostotu“, rekao bi Veliki pokojnik. Više nego Austriju mrzio je on Slavosrbe. Da je sada pokojnik na životu, pa da čuje tu nečuvenu drzovitost današnjih Slavosrba, šta mislite da bi rekao? Rekao bi bez sumnje: „to je slavosrbski“, jer je njemu Slavosrbstvo bilo inkarnacija drzovitosti i bezobraznosti. Zar zbilja se nestidite, vi strvinaši domovine tvrditi, da je Starčević bio za vašu Jugoslaviju. To je isto tako drzovito i bezobrazno, kao i to, što Srbi tvrde i u školama svojim uče, da u hrvatskim zemljama živu i Cigani, ali ne Hrvati. Strossmajer je slijedio srce svoje, te je radio za zbliženje Jugoslavena, nu Starčević je politički uvidjavniji uvidio, da to vodi političkom samoubojstvu njegove domovine i njegova naroda, vidio je i znao, da su Srbi najveći neprijatelji Hrvatske. Strossmajer je u zadnjim godinama svog života priznao svoju političku pogrešku i odobrio Starčevićevu nauku. Strossmajer nije nikada niti za jedan čas bio za političku Jugoslaviju, u kojoj bi njegova Hrvatska bila onako okljaštrena, kako bi bila u ovom slučaju (u slučaju pobjede Entente) gdje bi ju „braća“ Srbi i njihov talijanski saveznik razkasapili i do kosti oglodali uz pomoć i sudjelovanje naših jugoslavenskih strvinara. Strossmajerove se kosti vrte u grobu i protestiraju proti insinuacije naših mrcinaša, da je on htio, da Hrvatska bude pokrajina Karagjorgjevića. Dokažite, vi varalice hrvatskog naroda, kada i gdje je Strossmajer zagovarao tu jedinstvenu jugoslavensku državu, u kojoj će Hrvatska biti provincija? Dokažite, da je Strossmajer u opće zagovarao političko jedinstvo Srba i Hrvata. On je radio lih na kulturnom podizanju svij Jugoslavena (Bugara, Srba, Hrvata i Slovenaca) i na njihovom kulturnom jedinstvu. Pak što je doživio od Srba god. 1885.? Po vašoj neizmjernoj gluposti i smješnosti tvrdite, da je to bila austrofilska Srbija onda. A što bi tek učinila Karagjorgjevićeva Srbija? Nikada se niste usudili da predbacite Srbima te griehe, niti nesmijete toga učiniti, jer bi otvorili oči hrvatskomu narodu, a zamjerili se onima, od kojih očekujete vašu strvinarsku plaću. Srbska beogradska propaganda je tako daleko zavela pravoslavne živalj u hrvatskim zemljama, da je ovaj svaki čas bio spreman na masacre svega, što se zove hrvatsko. Život medju pravoslvnim i Hrvatima katoličke i muhamedanske vjere u Bosni i Hercegovini postao je — hvala beogradskoj propagandi —upravo nesnosan. Prije tri godine su me uvjeravali ljudi u Bosni ob onomu, što nisam mogao absolutno vjerovati odavle iz tudjine, da je naime beogradska propaganda pripravljala u Bosni pravoslavne na pokolj Hrvata Muhamedanaca i katolika. Jednom riječju: toj propagandi [je] uspjelo, da je od ogromne većine naših pravoslavnih stvorila same veleizdajnike. Koliko ima danas pravoslavnih u hrvatskim zemljama, koji nisu pripravni svaki čas izdati Srbiji svoju hrvatsku domovinu? Prije pet godina u Bihaću u Bosni dogodio se ovaj slučaj: u gostioni sjedilo i veselilo se jedno hrvatsko družtvo sastojeći se od muhamedanaca i katolika, pjevali su „Živila Hrvatska i njezina prava“, za drugim stolom sjedila dva viša sudska činovnika pravoslavne vjere (Srbi), pa jim odpjevaše ovako: „Živila Hrvatska i njezina prava, zabila joj Srbija k….i dva j…“. (Neka mi oproste čitatelji, ovo nije moja prostota, nego njihova, t.j. one srpske gospode, a dogadjaj je tako eklatantan dokaz srpske snosljivosti, da ga nemogu prešutiti). Jedan odlični mladi beg trgne revolver, da ga saspe u zube gadnom stvoru, ali ga spriječiše drugi članovi hrvatskog družtva. Trebalo bi, da naši Slavosrpski Jugoslaveni proglase ovako (po srpski) travestiranu „Živila Hrvatska“, za jugoslavensku davoriju, inače neće ugoditi Srbima. Tako su se Srbi u kraljevini Srbiji kroz generacije i generacije službeno (u svojim školama) odgajali a taj odgoj prenijela je srbijanska propaganda medju pravoslavne u hrvatskim zemljama. Tako si je Srbija stvorila od bugarskog i hrvatskog naroda najveće neprijatelje, radeći jim o glavama, a naša poslovinca kaže: „pri glavi i oca po glavi“. Tako sada Hrvati uvidjaju više nego ikada dosada, da spas svoje individualne političke eksistencije traže u okviru Austro-Ugarske Monarkije. Eto, to je razlog „Našoj Izjavi“. Mi ne laskamo Austro-Ugarskoj, nego odsudjujemo onako isto, kano i pok. Ante Starčević, sva bezzakonja počinjena na hrvatskom narodu i tražimo, da se poprave. Vjerujemo u snagu hrvatskog naroda, kojom će on to postići; vjerujemo, da će Pravda Božja uništiti tu državu, ako bude i nadalje počinjala slične grijehe na svojem najvjernijemu narodu. Uvjereni smo, da bi Hrvati dandanas kamokud bolje stajali, da nije bilo naših Srba, koji su kroz zadnjih 50 do 60 godina bili glavno orudje svih vlada proti svakom hrvatskom pokretu. Hrvati bi, radi silnih nepravda što ih je počinila Austro-Ugarska proti njima, služeći se najviše Srbima i Talijanima, mogli sada zlorado se smijati, gledajući kako joj se osvećuju njezini grijesi počinjeni na hrvatskom narodu, kad se ne bi i o njihovoj koži radilo. Don Niko Gršković u svojoj najslavorspskijoj novini „Hrvatski Svijet“ osvrnuo se na „Našu Izjavu“ u više brojeva, izasuo na nas sve psovke i prostote, koje je on već nebrojno puta do ogavnosti opetovao. To je cvijeće, koje raste samo u slavosrpskoj bašći. Što tko ima, to i dijeli. Zaista, još nijedan hrvatski novinar, pa ni onaj u Americi, nije tako nisko pao kao on. Svaki članak vrvi epitetima: vol, hrt, svinja, tegleća marva, pas, vižle itd. Pratio sam pisanje i drugih novina, ali palmu gnjusobe i prostote odnio je Rev. Gršković. Njegova je zasluga, on je prvi uveo ovako divljaštvo; dok su drugi naši novinari (bar oni neslavosrpski) uzdržali se takvih izraza. Još ntko nije nazvao njega, ni psom, ni volom, ni hrtom, ni krmkom. „Štil je sam čovjek“, t. j. štil odaje čovjeka, rekli su pametni ljudi. Bilo bi divno, kad se kome ne bi gadilo, da to cvijće Don Grškovića prevede na engleski i podkući amerikanskoj publici. On je sada pravi i podpuni Slavosrb. Njegovu slavosrpsku dušu i kulturu odaju i oni izpadi proti njegovoj braći svećenicima, koji mu nisu nikad ništa na žao učinili, osim toga, što neće da budu Slavosrbi i izdajice svog naroda. On se prijeti u svojoj novini, kako će bosanske fratre, kojima on nije dostojan opanke skinuti, zaćerati u sakrištiju, da će s njima u njegovom novom kraljevstvu obračunati zdravo srpski, a to sve radi toga, što se bosanski franjevci brane, da ne dodju pod bratski srpski nož kano i Bugari u Macedoniji i albanežki katolici n. pr. P. Alojzije Palić. Bosanski su franjevci osvjestili i podigli Hrvatstvo u Bosni, a to je baš najveći zločin u očima Srba, a dosljedno i naših mrcinaša njihovih pristaša. Hinc illae lacrimae! Zato škripe zubima na njih. Don Niko Gršković javno zove braću svoju katoličke svećenike hodžama i raznim drugim pogrdnim imenima. Rev. Relić, njegov trabant u Chicagu, zove nas hrvatske svećenike, kako sam čuo od ljudi iz njegove okolice, vatikanskom bandom. To je veoma značajno! Dakle sve čisto slavosrpski. O. Medin travestira jednu propovjed za Veliki petak, makar da je sada pokladno vrijeme. Toj propovijedi samo fali zaključak, što bi imao glasiti ovako: s njime t. j. s Petrom (koji personificira Jugoslaviju) razapeše dva razbojnika s desna jednog hrvatskog Slavosrba (kojeg personificira on — Medin), a s ljeve jednog Talijana. Ta dva razbojnika počmu se medju sobom svadjati, jer se lijevi razbojnik počeo rugati Petru, radi čega ukori ga desni razbojnik, rakavši mu: „Ti talijanska canaglia (psina), zar se niti ne bojiš Boga (kano ni „izjavaši“). „Šuti“, odgovori Talijan, „ti si veći lopov od mene, ja sam htio otimati tudje, dok si ti, carogna croata, radio proti životu svoje vlastite majke“. Bezobrazni Slavosrb postidjen obrati se k Petru i reče: Gospodaru, sjeti se mene kad unidješ u jugoslavensko carstvo svoje. I odgovori mu Petar: zaista, zaista kažem vam obojici još danas ćemo k vragu svetrojica i jugoslavensko carstvo moje. Amen. S Don Grškovićem natječe se u Slavosrpštini dr. Biankini iz Chicaga. I to je jedna velika zagonetka, koju možete riješiti samo onda, ako se stavite na načelo mrcinaške politike: „Austrju, a bogme i Hrvatsku odnese vrag, drži se stranke, koja te može bolje nagraditi.“ Dr. Biankini je po zanatu strastveni denuncijant i ulizica kod vlastih. U arhivima mnogih hrvatskih biskupija vidio sam bezdušne klevete na ovdašnje hrvatske svećenike. U Z. me pitaše, što mislim o njegovoj roboti. Rekao sam od prilike, da je B. profesionalni doušnik i klevetnik kod oblastih, dočim sam uputio preč. gospodu, da se — ako se baš zanimaju za nas — obrate na naše biskupe, koji su jedino kompetentni naši suci. Čuo sam već davno, da je on i kod političkih oblasti bavio se istim zanatom. Koliko je na tomu istine, neznam, ali ovo što rekoh o njegovim denuncijacima kod duhovnih oblasti, opravdava sumnju, da je to činio i kod političkih austro-ugarskih oblasti. Ele, pravi Slavosrb! Dok ovo pišem, dodje mi „Hrv. Svijet“ u ruke sa „svijetlom“ našeg o. Pere Čančarevića. U svijetlu toga „svijetla“ vidi cijeli svijet, da je naš dobročina Pero „pogriješio“ i samo zato podpisao „Našu Izjavu“, jer je mislio „da neće nikada izići na javnost“. Zar ovo nije dosta, da se vidi njegova slavosrpština! Čestitamo vam, Slavosrbi, na tako iskrenom prijatleju! Doista divno „svijetlo“ i ogledalo Čančarevića! Sve drugo, Pero, što si napisao jesu bezobrazne laži i Tvoje poznate cifrarije, kojima si htio sakriti pravo „svijetlo“, da Te nitko neupozna, ali baš to „svijetlo“ osvjetlilo [je] Tvoj značaj kako treba. S čovjekom takoga značaja nije se moguće prepirati. Što si uztvrdio danas, poreći ćeš sutra. Da li je ozbiljno promišljena „Naša Izjava“, o čemu Ti sumnjaš, naći ćeš odgovor u člancima „K Našoj Izjavi“. Kod podpisa, „Izjave“ zaista smo se smijali , a to je išlo, Pero, upravo Tebe, jer smo znali, da si kuhan i pečen u slavosrpskoj kuhinji, pa ipak podpisuješ onakovu „Izjavu“. Tko se ne bi tu smijao? Perino „svijetlo“ prosvijetlilo čak i don N. Grškovića, te u svjetlosti toga svijetla i pod utiskom Medinijeve propovijedi piše i on sličnu propovijed. Velč. Gospodo, to je sve čisto slavosrpski. Nitko se od nas ne veseli propasti Srbije, ali će nam biti milo i drago, ako vama Slavosrbima neuspije, da skupa sa svojim talijanskim ortakom ne razkomadate našu dragu hrvatsku domovinu. Vi ste vidili iz „Naše Izjave“, da mi želimo, da se svaki slovenski narod razvija u svojim granicama, dakle i Srbi. Mi tražimo za Hrvate, što jih ide po narvnom i Božjem zakonu. Zato za te vaše krokodilske suze i parashevalne propovjedi ja neznam drugog izraza nego onaj Starčevića: „slavosrpština“. (Da čitatelji podpuno shvate moć ovoga Starčevića omiljenog izraza, moram jim reći, da je on Slavosrbima krstio one, koji su išli za uništenjem hravtske individualne političke eksistencije u korist Srbima, koje je on držao za najveće zločince svog naroda. Imenicu „slavosrpština“ il prislov „slavosrpski“ rabio je, da označi tu gamad ili — kako to on veli „pasminu“ i njezino djelovanje. On nije mogao u nijednom jeziku naći dosti jakoga izraza, pa ga sam iznašao. On doista prenosi taj izraz i na druge, kad hoće da jih što jedrije ošine. Čitam u novinama naših Slavosrba, da S. nije ni mislio na Slavosrbe, kad jih ovako zove, a ne vide, jad ih ne vidio, da je tu sliku Starčević od njiha uzeo, iz njihove duše izvadio i tom se slikom služio, da i druge njima slične prozove „Slavosrbima“ i njihova djela i značaj „slavosrpštinom“. A kako bi jih blagopok. Starčević tek onda zvao i okrstio, kad bi bio znao, da će mu ta gamad i istom Talijanu domovinu prodavati?) Tendenciju i svrhu „Naše Izjave“ ste dobro pogodili i još bolje osvjetlili, kako se vidi iz vaših bjesomučnih napadaja, ma da joj po slavosrpsku izvrćete smisao. I mi smo zadovoljni sa njezinim uspjehom. Da, „Naša Izjava“ je ustuk vašim izjavama, u kojima ste prodavali Hravtsku Srbima i Talijanima. Vi ste se odrekli samostalnosti svoje domovine, prava na samostalnu eksistenciju i prelazite u vašu ludu „Jugoslaviju“ u kojoj će Hrvatska izgledati onako, kako smo vam rekli u „Izjavi“ i u ovim člancima. Entente vaša spasiteljica pozvala i Talijane na račun naših hrvatskih zemalja, a vi to, hoćeš, nećeš odobravate i morate joj ljubiti ruke. Bude li nama Hrvatima Ententa krojila sudbinu, onda će biti upravo onako, kako ju naša „Izjava“ riše. Reći će nam „pravdu“ forum njezin: „evo vaših rezolucija, u kojim se odričete svojih historičnih, juridičnih i suverenih prava i tražite da budete pokrajina u kraljevstvu Karagjorgjevića, pa neka vam tako bude; nu pošto je naš talijanski saveznik pomagao nama, to mu dajemo slovenske zemlje, njegova će biti Istra, svi vaši (hravtski) otoci, komad Dalmacije i njegovo će naravno biti vaše more; od vaših zemalja dajemo Srbima: Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju (u koliko ne dadosmo Talijanu) i Srijem. Ono što preostaje od vaše Hrvatske neka bude pokrajina Velike Srbije pod dinastijom Karagjorgjević, a vi ćete biti sretni, što ćete se smjeti zvati Jugoslavenima“. To je neumoljiva logika, gospodo mrcinaši, koju vi sa svima vašim prostotama pobiti nemožete, a vi ćete se onda ceriti nad razkomadanim udima vaše vlastite majke i krv njezina će pasti na vaše glave. Mi smo izdali „Našu Izjavu“, da prosvjedujemo pred cijelim svijetom, proti vašoj sotonskoj nakani. To smo bili dužni Bogu, hrvatskom narodu i svojoj savjesti. Mi se u „Izjavi“ pozivljemo na sva naša prava historična i narodnosna; dočim si vi svega toga odrčete. Vi ste pravi matricidae —majko-ubojice. Vi ćete i opet graknuti, kako će u Jugoslaviji biti spas i sloboda za sve jednaka; al ste sami uvjereni, da će Jugoslavija za Hrvate izgledati onako, kako smo vam ovdje rekli, jer vi dobro poznate što hoće Srbi i Talijani — ti vaši ortaci — od naše domovine. „Naša Izjava“ nije nikakvi novi politički program; ona je program stranke prava poprimljen od svih Hrvata, u svima hrvatskim pokrajinama i od braće Slovenaca. To je program, kojeg paklenski mrze Srbi i Slavosrbi u našoj dragoj i nesretnoj Hrvatskj, te su osobito s pomoću Magjara nastojali, da ga svim mogućim sredstvima osujete. A zašto? Jedino zato, jer se kosi sa srbskom zavjetnom misli, a ta srbska zavjetna misao izključuje i isto hrvatsko ime, a pogotovo samostalnost Hrvatske. Neće biti na odmet ako ovdje spomenem nješto o jednom slavosrpskom svešteničkom sastanku u Chicagu. Na tomu sastanku ustao jedan mladi hrvatski svećenik, pa će reći od prilike ovako: gospodo, ja nemogu shvatiti zašto vi negovorite o savezu izmedju Hrvatske i Srbije radje, nego li o ujedinjenju u jednu jedinstvenu državu Karagjorgjevića? Pa šta mislite, šta odgovoriše Srbi i Slavosrbi — naši mrcinaši? Pogledaše se izpod oka i prezirno predjoše preko toga na dnevni red, a u svojim izvještajima ni jednim slovcem ne spomenuše toga. Nije li to prava perfidija slavosrpska, zar može itko pametan predmnijevati, da je kod njih bona fides? Neće Srbi da čuju o savezu slobodne, samostalne i cjelokupne Hrvatske sa Srbijom, jer bi to značilo raditi proti njihovoj zavetnnoj misli, koja nepoznaje ni Hrvatske ni Hrvata. Naši Slavosrbi formalno pobjesniše na „Našu Izjavu“, a mi u tom neizmjerno uživamo. Sada zovu u pomoć državnu vlast, da nas proćera „za Dumbom“, jer da smo pogazili gradjansku prisegu ovim državama i slično. Sjajno, slavosrbski. „Eh, da je srpski nož, da jim sudi“, misle si i uzdišu naši mrcinaši. Don Niko već prijeti, kako će nas „iztrijebiti“ poput Bugara u „srbskoj“ Macedoniji, ljutim nožem i hladnim olovom, dakako. Gospodo Slavosrbi, kolikogod ste zlobni, toliko ste i glupi. Na „Našoj Izjavi“ ima podpisanih i njekoliko amerikanskih gradjana. Zar ima zakona na svijetu, koji će jim zabraniti da budu „vjerni Bogu, narodu i domovini svojoj“? Zar obstoji zakon, koji će negradjanima zabraniti, da izjave i podaničku vjernost: „onomu, na kojeg je narod prenesao svoja suverena prava“? Na temelju čega vi sudite, da su pogazili njeki od nas (gradjani S. D.) podaničku vjernost? Kad bi mi svi bili gradjani Sjed. Država, ni onda nas ne bi mogao nitko bijediti zbog nelojalnosti. Ta „vjernost“ znači ono isto, što vjernost Iraca prama Irskoj, Njemaca (gradjana S. D.) prama njihovoj domovini i amerikanskih Engleza prama Englezkoj i njezinoj vladi. Durgo je ta vjernost, a durgo podanička lojalnost. Dodje li kad do toga, da pokažemo našoj novoj domovini gradjansku lojalnost, pa makar se radilo i o Austriji i hrvatskom vladaru, onda mi nećemo oklijevati, da pokažemo svoju lojalnost sigurno bolje i časnije nego vi slavosrpska „pasmina“. Da umanjite važnost „Naše Izjave“ svi se požuriste, da unisono istaknete, kako smo ju poslali u „Narodni List“, premda ste znali, da smo „Našu Izjavu“ otisnuli posebice i poslali i vašim listovima kano i „Narodnom Listu“, a njeki ste ju i pretiskali. S tim ste samo pokazali, da vaša slavosrpština, uz sva druga gadna svojstva, zadržaje i — glupost. U ostalom „Narodni List“ je zauzeo skroz naše političko stanovište, pa nema na svijetu razloga, zašto se ne bi smjeli poslužiti njime. K tomu je „Narodni List“ upravo radi svoga političkoga pravca najobljubljeniji i najrašireniji hrvatski list u Americi i mi smo mu zahvalni, što nam otvara svoje stupce. „Hrvatska Hrvatima!“ |
- 13:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #
16.08.2009., nedjelja
Govor oca Domovine dr.Ante Starčevića u Hrvatskome saboru 26.Vl.1861 god
|
(...) Neka nam se Austrija ruga,i pravo je;jer dok ne ima životinje,koju ćeš budi samo triput podepsati a nijednom ne nadariti,narod hrvatski žrtvova se trista godina za Austriju,pa za sve žrtve ovaj narod dobi od Austrije glupost,sužanjstvo,siromaštvo,narod hrvatski učini Austriju za svu njenu vjernost,za sve njeno požrtvovanje,ruglom naroda,neka nam se Austrija ruga,ma neka pazi,da se kocka ne okrene,neka pazi,da na nju ruglo ne padne:narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama,koje nepravedno trpi od Austrije,još jedno neprocijenjivo dobro,a to je dobro:vjera u Boga i u svoje desnice;narod hrvatski vjeruje,baz da mu itko kaže,da je Providnost njemu,koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio,njemu,koji se u duhu krščanskom za druge vazda žrtvovao,lijepu budućnost odredila;narod hrvatski vjeruje,da ta budućnost,to poslanstvo ne bude otkazivati Austrija nego Bog i Hrvati. (...) Ja ne rezumijem ,što hoće da kažu oni ,koji vele da Kraljevina Hrvatska,kraljevina pet stoljeća prkosivša Istoku i Zapadu,ne može o sebi,neovisna stajati.Nijedan narod ne može bez drugih naroda obastati,pa itako svako selo može kao neovisna država biti.Narod francuski,narod u trima stranama zemlje držeći svoju slavodobitnu zastavu razvijenu,i taj narod trebuje drugih naroda,a itako San Marino i mnoge druge državice opstoje također i žive u sreći i slobodi... Ali zašto da bi u vjetar govorili:neće Austrija,neće Europa da mi Hrvati budemo neovisni,da budemo samostalni.Što Europa misli što li Austrija,ja ne znam:nu ja znam,da kad bilo na onu Austrije,niti bi se danas znalo za kraljevinu Grčku,ni za državu Rumunjsku,ni za kraljevstvo Italije.Ja neću da dokažem,da će Hrvatska doista biti državom o sebi,nego samo velim,da naša domovina,kako nekad bijaše,tako i danas može biti samostalna,ja htjedoh dokazati,da mi,ako smo muži slobode i napretka,moramo nastojati,da nešemu narodu izbijemo iz glave onu vjeru,koju mu je Austrija i Rusija narinula,vjeru kao da smo mi,uzdržavatelji Austrije,tako slabi,da ne možemo drugačije nego kao bilo čiji robovi živjeti:mi moramo Hrvatima kazati,da je sužnju jednako u amerikanskoj republici i u austrijanskoj ali ruskoj despociji. |
- 17:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Hrvatski knez Bernandin Frankopan govori na carskom saboru u Nurnbergu o prilikama u Hrvatskoj 19.XI.1522 God.
|
Ja dođoh pred vas,svijetli knezovi i slavna gospodo,da vam živom riječju navijestim kolika pogibelj prijeti od Turčina najprije Hrvatskoj,a zatim preko nje i vašim zemljama u susjedstvu Hrvatske,i da vas osobito na to sjetim da je Hrvatska štit i vrata krščanstva. Zato vas molim na ime sve Hrvatske ,pače na ime svega krščanstva,da već jednom date pomoć toj zemlji,koja, čemu nema drugdje primjera,sama odbija turske navale sve od onoga dana kad je Carigrad pao.Mi učinismo sve što se samo činiti moglo,ali dalje već ne možemo ostati bez vaše pomoći,jer smo posve iznemogli.Sve nam je uzdanje u Boga i u vas. Naš svijetli kralj Ludovik,otkad je izgubio svoj najtvrđi grad Beograd,ne može nas pomagati niti braniti ;Turčina se pak treba bojati,jer se strašno osilio.Suznim vam okom spominjem kako je taj divlji naš neprijatelj preko sto naših gradova što porušio što osvojio ,i kako je u našoj zemlji neizrecive okrutnosti počinio,koje sam ja nesretnik na svoje oči gledati morao.Pomislite koliki bi jadi nastali u krščanskome svijetu da Hrvatska po nesreći padne. Et tua res agitur,paries quum proximus ardet (i o tebi se radi kad susjedova kuća gori)!Naša je potreba tako prijeka da se oklijevati ne smije.Što je do mene,ja želim poći stopama svojih predaka,koji su bili na glasu među rimskim vijećnicima,koji su uvijek bili odani vašem carstvu i koji su samo junaštvom stekli sve ono što su svojim zvali po Dalmaciji,Hrvatskoj i Slavoniji. Da se Turčin po nesreći Hrvatske dočepa,teško bi ga odanle istisnule vojske sveg krščanstva;takva je Hrvatska po svojoj prirodi i takvi su joj gradovi.Mi nećemo prosjačiti onako kao što sam ja vidio u Rimu da čine mnogi ugledni i poglaviti muževi iz Grčke,Mizije,Srbije i Albanije.Zato vam ne bez boli za ponos naš sve te općenite pogibelji očitujemo i naviještamo. Neka se ganu vaša prsa našim suzama;sva Hrvatska pada pred vas i moli pomoć u Spasiteljevo ime;a ja,vršeći poslanstvo svoje sa suzom u oku i prignutim koljenom,vapim za pomoć. Ako nas ostavite bez pomoći,jedno će se dogoditi od ovoga dvoga:ili će Hrvati primiti ponude turske i tako se podložiti,ili će ostaviti svoju postojbinu te se radije potucati po svijetu od nemila do nedraga nego da dođe u tursko ropstvo.Zato odlućite brzo nužnu pomoć. |
- 16:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Car Karlo V. piše hrvatskome banu i biskupu Petru Berislaviću 23.Vl. 1520 god.
|
Ono što smo već prije znali o tvojoj kreposti,postade nam još jasnije i sjajnije kako iz papina pisma tako iz govora časnoga skradinskoga biskupa,te zato u tebe jedinoga toliko nade položismo da se uzdamo kako ništa drugo neće tako zaustaviti propast hrvatskih stvari kao pomoć tvoje bogoljubnosti. Isti će ti skradinski biskup kazati kako smo mi voljni Hrvatima pomoći i tebi pribaviti za tvoje izvrsne zasluge novo odlikovanje. Zato,budući da i mi i papa s najvećom pripravnošču ono pružamo što za sada možemo,opominjemo te i molimo što više moguće da,kao što si dosada činio s najvećom slavom,tako i dalje braniš stvar krščansku,i da uzdajući se u Boga,za kojega vjeru radiš,nikako ne zdvojiš,te da narod još za malo dana uzdržiš u vjeri i pokornosti. Vrlo će nam goditi ako nam budeš često javljao kako ti stvari napreduju a ako se budeš nadasve za to brinuo,da narod dozna kako mi ništa toliko ne želimo koliko da pomognemo općoj stvari,te da zato s tolikom brzinom preplovili iz Španjolske u Nizozemsku i odanle se sada uputili u Njemačku. Ne kloni duhom i znaj da se od tebe već pod dužnost zahtijeva ona krepost radi koje te tako dugo slave. --- *Petar Berislavić (Trogir, 1475. - Vražja gora kraj Korenice, 20. svibnja 1520.), hrvatski ban i biskup iz roda Berislavića. *Car Karlo V. (24. veljače 1500. - 21. rujna 1558.), najmoćniji vladar u prvoj polovici XVI. stoljeća. Car "Svetog Rimskog Carstva" (Obuhvaćalo je Kraljevinu Njemačku, Kraljevinu Italiju i Kraljevinu Burgundiju; ta područja obuhvaćaju današnje Njemačku (osim južnog Schleswiga), Austriju (osim Gradišća), Lihtenštajn, Švicarsku, Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg, Češku, Sloveniju (osim Prekomurja), kao i znatne dijelove moderne Francuske (Artois, Alsace, Franche-Comte, Savoju i Lorenu), Italije (Lombardiju, Pijemont, Emilia-Romagna, Toskana i Južni Tirol) kao i Poljsku (Šlezija i Pomeranija)), te Kralj Španjolske (odnosno Aragona, Leóna i Kastilije) |
- 16:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #
10.08.2009., ponedjeljak
Matija Korvin piše 6. 11. 1483. papi Sikstu IV. i talijanskim knezovima o pobjedi Hrvata nad Turcima na Uni 29. i 30. 10. 1483.
|
„Bilo nam je prije javljeno da su Turci s jakom silom, skupljenom iz Srbije i osobito iz Vrhbosne, pošli u Hrvatsku, a odanle sve u zemlje podvrgnute vlasti prejasnoga rimskog cara. Dočuvši za to, sve sam potrebito uredio… i nisam dvojio da će se Turci teško zdravi kući povratiti, samo ako se tako dugo robeći zaustave dok se oni, kojim bi zapovjeđeno, skupe oko hrvatskoga bana. A to nam se i dogodilo, jer je Bog išao u prilog kršćanskoj stvari. Kad su naime neprijatelji, prešavši Unu i zatim Savu, udarili na Karnioliju i Štajersku, kao i druga susjedna mjesta carskoga veličanstva, ban je naš hrvatski, Matijaš Gereb, skupivši vojsku, odmah pošao na mjesto kojim su Turci bili pošli, pa razdijelivši svoju vojsku na troje, zapovjedio nekim četama da idu za stopama neprijatelja i da blizu njih jašu; te neka ne samo paze kamo idu, nego neka također gledaju da bi neke od njih mogli bud uhvatiti bud poubijati. Turci su pak, pošto su divljim i barbarskim bijesom brojna mjesta carskoga veličanstva razasuli i poharali, stali vraćati vukući više nego vodeći za sobom veliko mnoštvo sužnjeva. Dočuvši međutim za velike priprave banove, zadržaše se više dana obilazeći amo tamo i tražeći na svaki način kako bi ili bez traga mogli pobjeći ili kako bi našeg bana od prijelaza preko rijeke Une, na kojem su prije prešli, odmamili, pa ga sami zauzeli. Ovo im je i pošlo za rukom. Jer kako je banu dodijalo dugodnevno očekivanje kod prijelaza, ostavio je prijelaz i podigao vojsku da se s njima ogleda gdje god ih zatekao. Turci međutim, čuvši za banov odlazak od rijeke, pohitaše što brže k prijelazu i, zauzevši ga, već su jednoga vojvodu s 50 konjanika prevezli, kad je naš ban s vojskom onamo dotrčao te ih od prijelaza otjerao. Započeti boj prekide noć, jer se počelo boriti na izmaku dana, a bilo je to dvadeset i devetoga listopada. Neprijatelji su nedaleko od podnožja nekoga brda, smjestivši na vrhuncu njegovu sužnjeve, na konjima noć proveli. Sutradan u zoru svom “svom se snagom stalo boriti, te je planuo krvava i žestok boj, u kojem je milosrdni Bog udijelio pobjedu nama i kršćanskomu puku. Čitava naime sila turska bi razbijena; zarobljena bijahu dvojica vojvoda i 2000 Turaka; ostali biše koji ubijeni, a koji se potopiše kad su htjeli rijeku preplivati. Za onima koji su utekli pošli su naši u potjeru. I premda po pravu i pravici pripada pobjednicima sve što su silom oružja oteli pobijeđenima… ipak smo zapovjedili da se svi oni kršćanski sužnjevi – a bilo ih je na broju preko deset tisuća duša – puste da se zdravi i čitavi vrate u svoj zavičaj. Bilo je među njima više žena i djece nego muških glava… “ |
- 23:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Govor poslanika bosanskog kralja Stjepana Tomaševića pred papom Pijom II. 1461
|
Bosanski kralj, tvoj sin, sveti oče, posla nas k tebi i zapovijedi nam ovo u njegovo ime reći: „Obaviješten sam da turski car Muhamed misli idućeg ljeta s vojskom na me udariti i da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mlečane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa da mi u pomoć priteku. Jednako molim i tebe; ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da mi neće uzmanjkati tvoja priklonost. Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu hrabrije će vojevati; a neće se ni Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, jer su ulazi u njih vrlo tegotni, a gradovi na mnogim mjestima gotovo neosvojivi. Tvoj predšasnik Eugenije ponudio je mom ocu krunu i htio je podići u Bosni biskupske crkve. Otac se ustručavaše da ne izazove protiv sebe mržnje Turaka; bijaše nov kršćanin i nije još izgnao maniheja (patarena) iz kraljevstva. Ja sam pak kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kršćansku vjeru pak se ne plašim čega se otac bojao. Stoga želim da mi krunu pošalješ i sv. Biskupe, što će biti znak da me nećeš ostaviti, ako bi rat planuo. Od tebe krunjen, donijet će pouzdanje podanicima, strah neprijateljima. Za života moga oca bio si naredio da mu se pošalje oružje, skupljeno za križarsku vojsku, a spremljeno u Dalmaciji u mletačkoj ruci; ali to nije mletačkom vijeću bilo po volji; zapovijedi da se sada meni pošalje, Sada ćeš valjda naići više odziva, budući da i Mlečani drukčije misle, jer nakaniše, kako se govori, rat Turčinu navijestiti. Još molim da pošalješ poslanike također u Ugarsku, koji će moju stvar kralju preporučiti i naputiti ga da sa mnom pođe na vojnu. Tim se načinom može Bosna spasiti, inače će propasti. Turci su u mojoj kraljevini podigli nekoliko tvrđava i ljubezni se prema seljacima pokazuju, obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne. Prosti um seljaka ne razumije prijevare te misli da će ona sloboda vazda trajati. Lako da će puk, tim varanjem zaveden, od mene otpasti, ako ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan; ni vlastela se nisu dugo održala u svojim gradovima, ostavljena od seljaka. Kada bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio, a ne bi htio dalje poći, onda bi mogli sudbini prepustiti, te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje obrane. Ali nezasitljivo vlastoljublje nema granica; nakon mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju, potčinjenu Mlecima, i preko Kranjske i Istre potražit će Italiju koju želi svladati. I o Rimu često govori te mu onamo srce čezne. Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i najzgodnije mjesto da ispuni svoju želju. Ja prvi očekujem buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu. Ovako misli neprijatelj; ono što iskusih tebi obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije bilo prijavljeno i da ne bi mene s nemarnosti potvorio. Moj je otac tvomu predšasniku Nikoli i Mlecima udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na svoju veliku štetu izgubilo carski grad, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja o sebi proričem; ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom drugi. Ovo ti doglasuje Stjepan; ti koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć.“ |
- 23:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Hrvatski ban Pavao Šubić Bribirski daje trgovačke povlastice Rabljanima 1307 g.
|
Mi,Pavao,ban Hrvata i gospodin Bosne,dajemo na znanje svima,kojih se tiče,ovom ispravom,kako smo-promatrajući iskreno prijateljstvo i čistu ljubav,koji odlični gospodin Marko Michieli,časni knez Rabljana,naš prisni i osobiti prijatelj,zajedno s općinom,plemićima i svima ljudima toga grada vazda gojiše i neprekidno goje prema nama i našoj banovini-htjeli,odredili i iz posebne ljubavi dopustili da svi građani Raba taj i drugi put sada i vazda smiju po čitavu vladanju našem i banovini,kao i po svim stranama kneza Kurjaka (Kurjaković krbavski knez u Lici, op.),našega dragoga i vjernoga rođaka,slobodno,mirno i neograničeno prolaziti,boraviti,vraćati se,te u ma kojem sajmu ili trgu kupovati i prodavati bez ikakve carine,daće ili trgovine,već da uživaju potpunu i svakovrsnu slobodu i sigurnost. Podjedno nalažemo i tvrdo zapovijedamo ovom ispravom svim kaštelanima,službenicima,plemićima i ostalim našim vjernima da sve Rabljane,velike i male,koji dolaze i odlaze iz našega vladanja,drže se preporučene,te da postupaju s njima dobrohotno,prijateljski i časno;da im ne čine nikoju štetu,teškoću ili nepriliku,ako neće uvrijediti nas i za sve vijeke našu nemilost na sebe svaliti.... Dano u Skradinu 4.siječnja godine Gospodnje 1307. |
- 23:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Papa odobrava Hrvatima upotrebu glagoljice,odnosno staroslavenskoga jezika u službi Božjoj 1248 g.
|
Inocencije biskup,sluga slugu Božjih,časnom bratu (Filipu),biskupu senjskom pozdrav i apostolski blagoslov. Podnesena nam je tvoja molba koja kaže da ima u Slavoniji (tj. Hrvatskoj) osobito pismo za koje svećenstvo te zemlje tvrdi da ga ima još od blaženoga Jeronima,a upotrebljava se u službi Božjoj. Stoga si u nas,da bi se prilagodio njima i poveo za običajem one zemlje u kojoj si biskup,ponizno zamolio dopuštenje da smiješ služiti službu Božju u spomenutome jeziku. Mi,dakle,imajući na umu da je jezik podređen stvari,a ne stvar jeziku,dajemo ovlašču ove isprave traženo dopuštenje,ali samo u onim krajevima u kojima se upotrebljava gore navedena (glagoljica),samo da se razlikom pisma ne bi povrijedio smisao. Neka dakle nikome uopće ne bude slobodno ovu ispravu našeg dopuštenja okrnjiti ili joj se drskom smjelošču protiviti. Dano u Lyonu 29.ožujka,pete godine našega pontifikata. *dakle,u Europi Hrvati su jedini narod koji je ishodio pravo obavljanja svete sluzbe Bozje na svom jeziku, a svi ostali su se morali sluziti jednim od tada priznatih jezika (latinski, grcki, hebrejski). A danas, kad se svi narodi u sluzbi Bozjoj koriste svojim nacionalnim jezicima, Hrvati se i opet razlikuju jer osim hrvatskog knjizevnog jezika u uporabi je u zapadnoj Austriji i istocnoj Madjarskoj jezik Gradiscanskih Hrvata. |
- 22:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #
25.07.2009., subota
Povelja hrvatskoga kralja Petra Krešimira lV 1069 godine
|
Budući da izvanredna uzvišenost božanska dijeli najviše i najniže zemaljske časti ne samo prema zaslugama,nego i dubokom razdiobom,i na nedokučiv način uzvisuje one koji zaslužuju da budu uzvišeni,a uzvišenim oholicama prigiba šiju da bi neizrecivi sud neizrecivog suca ostao na snazi i da bi volja Svemogućega,koja proizlazi iz neiscrpna vrela,dijelila zemaljske vlasti,zato ja Krešimir-vladajući Hrvatskom i Dalmacijom darežljivom Božjom milošču i držeći uzde kraljestva djeda moga blažene uspomene kralja Krešimira i oca moga kralja Stjepana koji sretno počiva na elizejskim poljima godine utjelovljenja Isusa Krista gospodina našega 1069,indikacije sedme,epakte dvadeset pete,konkurente treće,stolujući u našem ninskom dvoru,zajedno s našim županima,dvoranima i banovima,a i kapelanima našega kraljevskoga dvora-započeh misliti kako da svemogući Bog uščuva podijeljeno mi kormilo baštinskoga kraljestva i dušama mojih predšasnika vječni pokoj daruje. Nađoh da u djelima milosrđa nije dostojnije i ništa Bogu milije nego da iz našega zemaljskoga dvora obdarim posjedima i dostojnim darovima posvećena prebivališta nebesnika i svetaca. Stoga jer je svemogući Bog na kopnu i na moru proširio naše kraljestvo,odredismo i pripravnim srcem odkučismo da samostan svetoga Krševana mučenika,čije časno tijelo leži unutar zidina istoga grada,počastimo imanjima i posjedima. U isto vrijeme,jer u djelima naših predšasnika tj. odličnih kraljeva nađosmo da su prije rečeni samostan obdarili mnogim poljima i zemljištima,stoga i mi ne odstupajući ni u čemu od naših predšasnika za otkup moje duše i svih mojih pokojnika poklanjamo i sadržajem ove isprave stalno darivamo tebi blaženome Krševanu,slavnom mučeniku,a po tebi gospodinu Petru,tvoga svetog dvora dostojnu opatu,naš vlastiti otok koji leži u našem dalmatinskom moru,koji se zove Maun,kojemu na istok leži otok koji se slavenskim jezikom zove Vir,da ga ima i posjeduje prije rečeni samostan presvetoga mučenika uvijek bez uznemiravanja od ikojega smrtnika. Tako je,naime,odredila naša dobra volja uz pristanak i na molbu svih prvaka našega kraljestva.Da bi se pak ovo naše darovanje zauvijek utvrdilo i ustrajalo na vječnoj čvrstoći,mi ga potvrđujemo i neokrnjeno učvrščujemo našom i naših biskupa potvrdom i svjedočanstvom određujući da ,ako bi kojigod smrtnik,zaboravši na Božji sud i prezirući naše kraljevsko dostojanstvo htio ikada tvrdoglavom drzovitošću uznemiravati samostan presvetog Krševana zbog prije rečenog otoka,koji smo mu mi kraljevski darovali,i tako pomutiti naša prava,neka upadne iz srdžbe u srdžbu budućega suda i neka se pojavi kao krivac na posljednjom sudu dijeleći vječno sudbinu sa Herodom,Judom i Šimunom čarobnjakom u društvu Antikristovu. Od svemogućega Boga i svetih apostola i od čitavoga zbora svetih i preblaženoga Krševana neka primi vječno prokletstvo,a našemu kraljevskome sudu i bilo kojim kraljevima mojim nasljednicima,županima,dvoranima ili banovima neka plati 100 libra zlata i neka u našemu kraljestvu bude zauvijek ozloglašen. Ja,Krešimir,kralj Hrvatske i Dalmacije. Ja,Stjepan,zadarski biskup,potpisah. A ovo su imena svjedoka koji su ovom činu pribivali: Adamac ninski župan,svjedok Boleslav ,tepčija;Vukac,župan lučki svjedok;Voleša,djed,svjedok;Budac,posteljnik,bribirski župan,svjedok;Ivan,kraljevski kapelan,svjedok;Petar,sudac kraljevskog suda,svjedok;Studac,kraljevski vinotoča,svjedok;gospodin Leon,carski protospatar i čitave Dalmacije katapan,svjedok;Slavislav,ninski sudac,svjedok;Adam,monah,opat svetog Bartola,svjedok;Petar,sidraški župan,svjedok;Dragomir,cetinski župan,svjedok;Andrija,biogradski prior,svjedok. Ja,Anastazije,ove povelje sastavljač,hrvatski biskup i kancelar kraljevskog dvora,po zapovijedi i volji rečenoga gospodina kralja napisah i sretno potvrdih u gradu Ninu. Amen. |
- 14:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Povelja hrvatskoga kralja Petra Krešimira lV 1067 godine
|
Ja,Krešimir,koji se drugim imenom nazivam Petar,kralj Hrvata i Dalmatinaca,objavljujem svima da mi se učinilo pravednim da se ne dokidaju odredbe davnih mojih pređa,osobito one koje se odnose na spas njihovih duša. Otkrili smo,naime,u djelima pradjeda nešega Krešimira starijega da je bio predao na trajno posjedovanje samostanu sv.Krševana za spas svoje duše,neko zemljište na posjedu koje se zove Diklo,od hrasta koji stoji povrh Ljute doline sve do loze koja je zbog toga postavljena na raskršću nasuprot Zablate. To je ostalo očuvano njihovim vlasnicima za njegovo vrijeme,i sina njegova Držislava,i njihovih moćnih banova Pribine i Godemira,i za vrijeme Svetoslava i braće njegove Krešimira i Gojslava,i sina njegova Stjepana,oca mojega,uz pristanak plemenitih banova koji su bili u njihovo vrijeme,a to su:Gvarda,Božeteh i Stjepan Praska. I stoga mi potvrđujemo da njihove odredbe od nas potrkijepljene zauvijek ostanu. Ako bi se pak netko usudio nakon naše smrti ovo prekršiti,neka ga stigne srdžba vrhovnoga suca i na dan strašnoga Božjeg suda,nalazeći se na lijevoj strani,neka čuje što će se lijevima prijetiti. Ovo je učinjeno u gradu Ninu pred ovim svjedocima: Boleslav,tepčija,svjedok Adamac,župan ninski,svjedok Vukac,župan lučki,svjedok Voleša,djed,svjedok Budac,posteljnik,svjedok Ivan,kapelan ,svjedok Sovac,volar,svjedok Dragonja,mačonoša,Djedovit,vinotoča,Grubonja,dekan. I ja Adamac,redovnik,izabrani hrvatski biskup,po zapovijedi gospodina kralja,napisah sam svojom rukom. |
- 14:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
bizantski car Konstantin Vll. Porfirogenet o Hrvatima (10. stoljeće)
|
Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme s onu stranu Bavarska,gdje su danas Bjelohrvati.Jedan od njihovih rodova,naime petero braće Kluk,Lobel,Kosenc,Muhlo i Hrvat,i dvije sestre Tuga i Buga,odijeliše se od njih i dođoše sa svojim narodom u Dalmaciju i nađoše Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme među sobom ratovali,pobijediše Hrvati.Neke su od Avara poklali,a ostale prisilili da se pokore. Otada u toj pokrajini zavladaše Hrvati;i sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara,i vidi im se da su Avari.. (...) Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju odijelio se dio i zavladao Ilirikom i Panonijom. I oni su imali samostalnog arhonta koji je također sam slao arhontu Hrvatske darove u ime prijateljstva. |
- 14:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
29.06.2009., ponedjeljak
Pismo dukljanskog kralja Vukana papi Inocentu lll 1199 god.
|
"Preblaženome i presvetome ocu i gospodinu Inocentu, božjom milošću svete rimske crkve vrhovnome svećeniku i općem papi - Vukan, istom milošću kralj Duklje i Dalmacije, pozdrav i čvrsta odanost. Dolaskom k nama gospodina Ivana kapelana i gospodina Šimuna, savjesnih i pouzdanih legata svete katoličke i apostolske stolice, doista smo se obradovali, jer kao što svjetlost sunca, u svom svojstvu sijajući, rasvjetljuje naš svijet, tako njihovim svetim i spasonosnim pripovijedanjem, vjeruje se, da je rasvijetljeno cijelo naše kraljevstvo. Tom njihovom dobrotom i znanjem poučeni, Bogu i vašem očinstvu bezbrojne hvale upravljamo, što ste k nama poslali, kakve smo vazda željeli da primimo, božjim darovima obdarene, jer sve što je dano najbolje i svaki savršeni dar odozgora je. Pošto su nam predali Vaša pisma razumjeli smo, da je našim molbama milosrdno udovoljilo blaženstvo Vašeg apostolata. Stoga smo mi s velikom pobožnošću duha naredili da po svemu našem kraljevstvu, sve što je po Bogu, urede i utvrde, a ono pak što je protivno, u smislu onog proročanstva, da istrijebe i unište. Pošto su pristupili na mjesto, gdje se u staro doba(!) običavalo održavati sabor, održali su sveti sinod, potanko raspravljajući o porocima i o krepostima, te skupa Bogu i preblaženoj Mariji, vazda djevici i blaženom Petru, prvaku apostola, i Vašem apostolatu hvale podnoseći. Međutim, neka primi na znanje Vaše očinstvo da mi je u potpunosti priznata kraljevska čast i, što je još slavnije i sretnije, doznasmo da smo u srodstvu s Vašom plemenitom krvi. K tome javljamo da smo željeli sada poslati pred noge Vašeg blaženstva naše legate, ali pošto smo čuli da je ona zemlja uzbunjena, to nismo mogli izvršiti, jer Vašim legatima svuda se iskazuje dužna počast, dočim naši legati, kad bi htjeli ići s velikim sjajem počasti, pretrpjeli bi štete, a možda i smaknuće. No kad bude zgodnije i prikladnije vrijeme, časnije ćemo to izvršiti, jer su nama riječi Vaše svete podstrek donijele, što nam je slađe od meda i saća. A pošto se nadamo i sigurno držimo po tome što si vikar gospodina našeg Isusa Krista, da će se On po Tebi udostojiti otvoriti nam vrata kraljevstva nebeskog, a pošto na ovom svijetu ni od čega ne oskudijevamo, mnogo prosimo, da za nas griješnike upravljate molitve Gospodu. Napokon nećemo tajiti Vašem očinstvu, da krivovjerje, ne malo, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, preuzima maha toliko, da je pod pritiskom događaja sam ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava, humskog kneza, i sa više srodnika zaveden; više od deset tisuća krščana naveo na isto krivovjerje. Radi toga kralj Ugarske, ogorčen, nagnao ih je da dođu pred Vas, da budu ispitani od Vas, a oni su se, pak, povratili sa krivotvorenim pismima, govoreći da im je s Vaše strane dozvoljeno učenje. Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svoga kraljevstva istrijebi kao kukolj iz pšenice." |
- 12:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.03.2009., petak
Lipa naša Hrvatska
|
Jedna od veoma velikih osobitosti vezana uz Hrvate jest ta,da je sve do do Drugog vatikanskog sabora (1962. - 1965.), službeni liturgijski jezik rimokatoličke crkve bio latinski, osim u nekoliko hrvatskih biskupija kojima je bila dozvoljena uporaba narodnog jezika u liturgiji zapadnog obreda, što je bio jedinstveni slučaj u rimokatoličkom svijetu. Ta,uistinu velika posebnost često se umanjuje,ne naglašava,a upravo ona najbolje svjedoči o posebnosti hrvatske kulture... Isto tako baščanska ploča iz 11 stoljeća veoma je rijedak,autentičan i na kamenu ispisan spomenik; primjer da se na narodnom hrvatskom jeziku i pismu (glagoljica) imenuje svoj narodni kralj (... Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u dane svoje svetoj Luciji...),što je privilegija koju na svome narodnom jeziku mnogi veći Europski narodi poput Nijemaca ili Talijana još dugo iza toga nisu ostvarili jer nisu poznavali svog jezika i pisma. U Hrvata se pod posebnom dozvolom Svete stolice,u misama upotrebljava narodni jezik (za razliku od latinizirane Europe),živi jezik čakavaca i ikavaca. Iz tog vremena još i dan danas se pjevaju pojedine narodne,duhovne pjesme i molitve poput Plač Marijin,Oče naš ili "Va se vrime godišća" koja je prvi put zapisana u 15 stoljeću (u prijepisu iz 15 stoljeća tekst glasi: va se vrime godišća mir se svitu navišća skoze rojen"ja ditića od svete dive Marije) a praktički se u neizmjenjenom obliku i dan danas u crkvama pjeva u prigodi Božića. Glagoljica i Hrvatski vernakular u službama Božjim nemjerljivo su bogatstvo i svjedočanstvo žilavosti i samosvojnosti Hrvata. Pop Martinac oko 1500 god nakon strašnog poraza hrvatskog plemstva na krbavskom polju u Lici tuguje i piše kako Turci "nalegoše na jezik hrvatski" U isto vrijeme 1501 god splićanin Marko Marulić na naslovnici svoje Judite piše "istorija svete odovice Juidt u versih harvacki složena" Splićanin Dmine Papalić tada prepisuje Hrvatsku kroniku koja je napisana "hrvackim pismom" U 16 stoljeću hvaranin Hanibal Lucić u posveti Jeronimu Martinčiću u svezi Ovidijeve pjesme Pariž Eleni piše:..."ja istu knjigu z latinske odiće svukši,u našu hrvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal...." U 16 stoljeću Petar Zoranić jasno imenuje svoj jezik hrvatskim: ...." Ah,nepomnjo i nehaju jazika hrvackoga....Znam da Hrvat mojih ne jedan ali dva,da mnozi mudri i naučeni jesu ki sebe i jazik svoj zadovoljno pohvaliti,proslaviti i naresiti umili bi,da vidi mi se da se manom pačeli sobom sramuju i stide..." Hrvatski atribut u imenovanju jezika je uobičajen tako da je pop Juraj Zubin u oporuci iz 1437 naveden kao "pop hrvacke knjige". Psaltir Petra Fraščića iz 1463 je "saltir hrvacki" 1508 "Korizmenjak" su protumačili na "hrvacki" popovi Silvestar Bedričić i Pero Jakovčević jer su "rodom Hrvate". (.....) Važan nositelj državnosti osim spomena na davna i pradavna vremena "nekad slavnog Kraljevstva Hrvatskoga" i tadašnje kraljeve i knezove jest i sjećanje na srodnost,tj povezanost stanovništva u pojmu "plemići dvanaest plemena kraljevstva Hrvatske" (nobiles duodecim genrationum regni Croatie) od kojih je osim potpisa na pacti conventi iz 1102 (ugovor Ugarske i Hrvatske,tj rečenih hrvatskih 12 plemena) ostao trag i dan danas potomci koji se mogu prepoznati po današnjim prezimenima. 1. Čudomirići, 2. Gusići, 3. Jamometići, 4. Kačići, 5. Karinjani i Lapčani - trag je naziv mjesta Karin i Lapac 6. Kukari (KlLkarL), ovo pleme , vjerojatno je podrijetlom od Klukasa. - trag je naziv mjesta kod Vrlike, Kukari. 7. Lasničići (Lačničići), 8. Mogorovići, - trag je naziv mjesta Mogorić. 9. Polečići (Poletčići), - trag je naziv mjesta Poličnika. 10. Snačići (zvani i Svačići), 11. Šubići, 12. Tugomirići. Pleme za koje se drži da su od sestre Tuge (prema legendi Hrvati su doselili pod vodstvom petoro braće Kluk, Lobel, Muhlo, Kosenc i Hrvat,i dvije sestre Tuga i Buga) Nastanili su se kod Karlobaga i u Poljicima kod Splita-njesto Tugare. O tome svjedoči spominjanje ogranka starog hrvatskog plemena Tugomirića (Tugomorića) i Šubinića (Šubića) u dokumentu iz 1248 god. u kojem se spominje mletačko oslobađanje od poreza ljudima datog plemena koji su "plemeniti od starine" Hrvatski kralj Zvonimir (1075-1089) je bio simbol krščanskog vladara koji je predstavljao simbol hrvatske postojanosti i otpora,te kao takav krščanski ideal narodnoga vladara,te je hrvatskim plermićima služio kao uzor i primjer. Tako,u dokumentu iz 1527 g. " velikaši,prvaci i vitezovi Kraljevstva Hrvatske" iznoseći pritužbe kralju Ferdinandu glede neispunjenih obećanja glede obrane od Turaka pišu otvoreno: "Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći zabilježeno, da je ijedan vladar silom zauzeo Hrvatsku, već samo se poslije smrti našega dobre uspomene posljednjega kralja Zvonimira slobodnom voljom pridružili ugarskoj kruni, a sada Vašemu veličanstvu" U 14 i 15 stoljeću u dokumentima se spominju i "dobri Vlasi krune kralev"stva ugarskoga v Hrvatih" (dokument iz iz 1433g) Nadiruća Osmanska opasnost bila je nadahnuće mnogim hrvatskim pjesnicima,piscima i pripovjedačima da osnaže svoje domoljubne i vjerske osjećaje. Hrvatima je oduvijek lik Bogorodice bio blizak i cijenjen,bilo kao narodni kult,bilo kao vjerski simbol patnje i pravednosti. O pobjedi Hrvata nad Turcima u bitci za Sinj Filip Grabovac 1715 piše: "Kad na večer Gospojine, strah dopde,kolda munja sine: pogiboše pomamnjeni Turci, Sinj grad osta u hrvatskoj ruci. Gospe ima svakojaka lika: to,rekoše,njezina prilika. Lipe moći,u nje su pomoći, ona liči svake nemoći. Žalosteći se nad sudbinom Hrvata nad kojima u bitci premca nema,a u miru naivno srljaju poput guske u maglu kako je poslije prnoicljivo rekao veliki Radić Filip Grabovac spjevao je još jednu pjesmu baš o tom usudu. "Od naravi i ćudi Arvacke" Da b' Rvati skladni bili, ne b' ovako žalost pili: reko, da bi sklad imali, svim bi svitom ti vladali. Na oružju junak vrli, svaki kralj ji zato grli i na službi svojoj drže, pak s' među se oni prže. Kad kralj oće da kog srve, tad Rvate meće prve, a dobitak kad se dili, tad pitaju: "Gdje ste bili? " Vino nose, vodu piju; zašto krvcu prolivaju? To goleme jesu stvari, al na njima jest grih stari. Gdi postanu godi rati, svaki kralj ji zove brati, a kada se oni smire, nikakve su, vele, vire. Ne miluje neg već kara, žive peče, mrtve para. Nevolja je tugu zvala, rđa bo je vrilo zala. Napala je na nje rđa, stvar nemore biti grđa. Među se se biju, kolju i u kući i napolju. Što u glavu godi vrže, to mu niko ne istrže. Na oružje, veselo, jaki , drugi narod ne bi taki. Priuzeše zemlje, grade , jedno drugo sada krade. Dobra, koja prije biše, sad se u zlo prominiše. Da bi reka, tebi paka, sad nji dila sva s' opaka. Ne poznaju roditelja nit imaju prijatelja. Svako oće mudro da je, podbuđuje vižle, laje. Svako znade odgovore, ide sa zla sve na gore. Stara ljubav nije bila, da j' rvackunadodila; milosrđa i ljubavi sve s' okrenu u grubavi. Sluša ženu a ne brata, što mu laje iza vrata. Stoji kao i sirota, rugo svita i sramota: ne imade on pameti, nego samo znade kleti. Jednom lipo kako cvaju, sada kano psine laju. Ako to Bog ne providi, evo gore sve to slidi. Žalosni su kako slipi, ti pomozi, Bože lipi! Hrvati su sa svojim metrinjim jezikom u liturgiji imali jaki vjetar u jedrima,što je zaključio i Adrian Hastings (1929-2001) engleski povjesničar i znanstvenik koji se bavio crkvenim ispitivanjima. Hrvatski srednjovjekovni apokrifi poput glagoljicom pisanog apokrifa iz 13 stoljeća "djela Pavla i Tekle" nadopunjavali su Sveto pismo i utjecali na hrvatsko zajedništvo. U tomu su utjecali i djela poput Hrvatske kronike iz 12 stoljeća,tj ljetopis popa Dukljanina u kojemu se ocrtava ideal narodnog zajedništva u vjeri i bratstvu. Splitska nadbiskupija kao nasljednica drevne antičke ,i starohrvatske salonitanske metropolije koja se protezala sve do Siska i Dunava prije najezde Osmanlija imala je i u svome imenu simboliku i čast svoje prethodnice,tako da splitski nadbiskup (1616-1641) od pape dobija naziv primas Dalmetiae atquee totius Croatiae. Odredbe splitskog sinoda 1688 g. su prevedene na hrvatski jezik i napisane bosančicom za potrebe "klera harvaskoga",a u odredbama se naglašava da je "Stipan Kusmi arhibiskup splicki inada solinski i sve hrvacke zemle"¸,a ndbiskup spltski Cupilli sam sebe 1714 g. titulira se kao "po milosti Božjoj i Svetoga Pristolja Apostolskoga Arbiskup Spliski,parvi Dalmacie i sve Hrvacke zemlja" Hrvati su imali svoje pravo i svoje zakone veoma rano. Ono je važilo južno od Gvozda (Banovina,ispod Siska) ,a tumačilo ga je Kninski sudbeni stol,a tumači su bili "starci" (homines antique Chroacie),tako da su Mlečani uzeli u obzir dato starodrevno hrvatsko pravo 1459 g. intersirajući se za pravo područja u koje su došli. Hrvatski jezik nije,kako su nam godinama tumačili "ukradeni" jezik nekih drugih istočnih susjeda,nego upravo suprotno,on je živi dokaz hrvatske opstojnosti koji je donekle narušen novosadskim dogovorom (1954 g.) kompromiseretvom i jugoslavenštinom,ali to ne umanjuje nimalo činjenicu tko je i što hrvatski jezik. Franjo Glavinić (1585-1652) Istaranin koji je živio na Trsatu iznad Rijeke piše da želi ugoditi "bratji i vernim,a navlastito Hervackomu jeziku i mojim Istrijanom..." Riječanin,glagoljaš Juraj Manzin koji je umro 1680 je napisao Misal hervaski "na boxiu hualu,i hervaskoga yazika prosuoechenie.." Trsatki urbarij iz 1610g je od "nimškog jezika na hervacki probrnjen". ...."ovi urbar tersatski od nimškoga jezika na hervacki jezik moju vlastitu ruku i pravo i verno prestomačih..." Pjevajući o ratu između Jure Kastriotića i Venecije 1447 god. veliki makarski narodni pjesnik Andrija Kačić-Miošić (1704-1760) govori o "Hrvatim na glasu konjicim" i junacima. U pismi od kotorskih vitezova Marko Pletikosa sa otoka Pašmana je "dika hrvatskih vojnika". Kaštelanin Ivan Kumbat od mletačkog dužda dobiva "đenerlstsvo od hrvatske vojske za junaštvo",a Rotundić bijaše "dika od Hrvata" Omišanin Juraj Kulišić je bio "đenera od vojske hrvatske,arbanašpke i hercegovačke",a drugi Omišanin Vincenco Despotović je "slava hrvatskih vojvoda još i svega slavnoga naroda"... Za Kačića Miošića Boka Kotorska je "dika od Hrvata" Čak i nakon osvajanja od strane Turaka,dio između rijeke Zrmanje i Cetine i sami Turci nazivali su dvadesetih godina 16 stoljeća "vilajet Hrvati" Na području Poljica istočno od Splita upotrebljava se hrvatska čirilica tzv bosančica. Tako 1688 g. za potrebe poljičkog klera se prevode zaključci odredaba dijecezantskog sinoda splitske nadbiskupije,pri čemu se navodi da je od 36 župa samo 8 s latinskim bogoslužjem,a preostale su "kuratije arvacke". U spomenutom prijevodu govori se o "kleru hrvaskom,izgovoru harvackom i arvaskim slovima" U Zadru 1700 g. nalazimo primjer da se svećenik glagoljaš potpiusuje sa "kapelan od nacjuna Hrvatskog" Na otoku Cresu 1717g. u Martinščici nije nije prihvaćen fratar koji nije znao pričati hrvatski,a izvor iz tog vremena ovako opisuje događaj: "Premda naša Provincija nije dužna držati fra Antona Kavranića.toliko radi da je sin provincije Asižanske,koliko da nezna oficijati harvaski,zato sew dekretuje,da ako bude stati u ovoj provinciji,oci m.p. nimaju dati nlicenciju za rediti se oid pištule,dokle kodar ne počne štiti pristojno harvaski;a od Vanjelja ne bude oficijat harvaski" Augustin Šiško veliča Đuru Bana Peraštanina koji je 1716god. poginuo u boju sa Turcima kod Drača: Od Harvatske stare ruke Odkle pleme naše ističe Potribno je Turske puke Mač oholi naš da siče Kripos,koja Đura uznosi Na zamierne časti ove Svoj Harvatskoj zemlji nosi Slavu,sleve od njegove P.Knežević je 1725 god napisao Missu u Harvatski Jezik. Važnu ulogu u osvještavanju naroda imalo je glagoljaško sjemenište u Priku kod Omišu osnovano 1750 god.Glagoljaški kler se nazivao "rvacki kler",a sjemeništarci su se nazivali "žakni arvacki",dok su ih talijnski nazivali "cherici illirici" Zadranin G.Parma napisao je 1793 god knjižicu za poljeprivredu "Nauk za texake od Dalmacije..prinesen u harvaski jezik" |
- 12:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #
01.02.2009., nedjelja
U boj, u boj (4. XI. 1876)
|
Ivan Dragutin Stjepan Zajc, znan kao Ivan pl. (plemeniti) Zajc (Rijeka, 3. kolovoza 1832. - Zagreb, 16. prosinca 1914.), hrvatski skladatelj i dirigent. Zajc je komponirao i za sobom ostavio opus od oko 1200 raznovrsnih djela za orkestar (Simfonička glazbena slika), za komorne sastave, za klavir, zatim 19 opera (Mislav, Ban Legent), 26 opereta, scensku muziku (za Dubravku Ivana Gundulića), oratorij Oče naš, oko 50 kantata (Dolazak Hrvata), 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova (Glasna jasna, Putnik), 170 solo pjesama (Miruj, miruj, srce moje; Moja lađa; Vir; Lastavicom; Domovini i ljubavi; Djevojka i ruža)... U boj, u boj! Mač iz toka, braćo, nek dušman zna kako mremo mi! Grad naš već gori, stiže do nas već žar: rik njihov ori, bijesan je njihov jar! K'o požar taj grudi naše plamte, utiša rik mača naših zvek! K'o bratac brata Zrinskog poljub'te svi! Za njim na vrata, vjerni junaci vi! Sad, braćo! Pun'mo puške, samokrese, naše grome, naše trijese, neka ore, ruše more! Brus'mo ljute naše mače, neka sijeku jače, jače! | Sad zbogom bud', dome naš zauvijek, oj, zbogom, od svud i svud na te dušman ide prijek. I već u grob sveti trup sklada tvoj, al' neće! Za te sin svak u boj se kreće! Dome naš, ti vijekom stoj! Hajd' u boj, u boj! Za dom, za dom sad u boj! Ma paklena množ na nj diže svoj nož; Hajd' u boj! Nas mal, al' hrabar je broj! Tko, tko će ga strt'? Smrt vragu, smrt! Za domovinu mrijeti kolika slast! Prot dušmaninu! Mora on mora past'! |
- 16:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #
29.11.2008., subota
Sumorne brojke naše svagdašnje...
|
Najnoviji podaci svjetske zdravstvene organizacije donose nam po ko zna koji put sumorne,i tragične brojke na koje se više nitko ni ne osvrće.... To nam dođe nešto uobičajeno,kao kada dinamo opet ne prezimi u Europi,ili slično... A trebalo bi nas itekako zabrinjavati,jer tko ne zna čitati znakove vremena,ne može donositi zaključke kuda idemo i kako idemo... Brojke: -prošle godine 2 000 000 ljudi umrlo od posljedica Side -zaraženo je dodatno novih 33 000 000 ljudi -u 27 god otkada je Sida otkrivena umrlo je 25 000 000 ljudi Sjetimo se samo koliko se ismijava crkveni nauk o vjernosti u braku,i predbračnoj čistoći... Da li ih nakon ovih brojki i dalje krasi osmijeh? Ah,reći će oni,da su koristili kondom to se ne bi desilo! Ne znaju da kondom nije 100% sigurno sredstvo,i da nije kondom rješenje,nego promjena načina života,vraćanje pravim iskonskim vrijednostima... Neodgovorni sexualni život stvara osim moralno-duhovnih problema i neželjene trudnoće,abortuse,spolme bolesti... Sve je to cool,jer u kulturi smrti,dobro i glas savjesti su predmet sprdanja i ismijavanja. |
- 11:04 - Komentari (13) - Isprintaj - #
22.11.2008., subota
Antun Gustav Matoš
|
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. - Zagreb, 17. ožujka 1914.) , veliki hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Antun Gustav Matoš 1913 god piše... "Današnja Hrvatska je vrjednija od Hrvata, i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj narodnoj obrani. Ne puštajmo zemlje iz hrvatskih ruku! Proda li se pedalj zemlje Hrvatske, neka se proda samo Hrvatu! Hrvatska umire i duhopiri, jer Hrvat sve manje i manje posjeduje zemlje svojih predaka. Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš položaj (najpovoljniji na Balkanu i u ovoj monarhiji) /…/ daje nam pravo na sve hrvatske lijepe kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju, ne čujemo li njenih jednostavnih pouka." |
- 18:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #
16.11.2008., nedjelja
Moj dom
|
Silvije Strahimir Kranjčević,hrvatski pjesnik (Senj, 17. veljače 1865. - Sarajevo, 29. listopada 1908.) Moj dom (1897 g.) Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I... gutam svoju bol! I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše, Njen rug je i moj rug; Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše, I ne vraćaju dug. Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni, Ko žića zadnji dah; I da mi ono pane pod nokat sverazorni, Ja past ću utoma. Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso, A spasoh u tom sve, U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso Kroz čarne, mlađe sne! Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila, Ja obraz pronijeh njen; Na svojem srcu grijem već klonula joj bila I ljubim njenu sjen. I kralje iznijeh njene i velike joj bane, Svih pradjedova prah, Nepogažene gore i šaren-đulistane I morske vile dah. ... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio I bježat moram svijet; U vijencu mojih sanja već sve je pogazio, Al ovaj nije cvijet. On vreba, vreba, vreba... a ja grlim mukom Na javi i u snu, I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom: O, je li jošte tu?! Slobode koji nema, taj o slobodi sanja, Ah, ponajljepši san; I moja žedna duša tom sankom mom se klanja I pozdravlja joj dan. U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu I krunidbeni pir, I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu U pola mora šir! Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more Posvećuje mi grud; Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore, I... lutam kojekud. Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene, Zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom! |
- 18:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.09.2008., nedjelja
pokojni kardinal Kuharić o domoljublju
|
Dok je Hrvatska krvarila pod teškim okovima brojčano i oružjem jačeg neprijatelja ovako je govorio pokojni hrvtaski kardinal: Zašto je čovjek tako protiv čovjeka?Zašto se uvijek planiraju otimačine i osvajanja tuđih prostora?Zašto su huškači na mržnji tako ustrajni i vesele se ratu?Svaki nacizam,imperijalizam,šovinizam uvijek su izazivali i izazivaju ratove.A da bi se pridobilo ljude za klanja,najprije ih se truje mržnjom,lažima,i opija bijesom,a onda se ubacuju parole:Sravnit ćemo sve sa zemljom!ili: Zaklat ćemo počevši od onoga što je samo jednu kilu teško! Naše rodoljublje ne smije biti rasističko,ni imprerijalističko,ni šovinističko.Naše je rodoljublje krščansko.Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji:ako je moj protivnik spalio moju kuću,ja neću zapaliti njegovu!Ako je razorio moju crkvu,ja neću ni dirnuti njegovu,dapače čuvat ću je.Ako je napustio svoj dom,ja neću ni igle uzeti iz njegova doma!Ako je ubio moga oca,brata,sestru,ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca,brata,sina,sestre. Ima li plemenitijih,ima li toplijih ima li ljudskijih riječi od ovih? Odgovor s početka posta je jasan,čovjek može biti domoljub a ne izgubiti dostojastvo čovjeka i krščanina! |
- 17:33 - Komentari (17) - Isprintaj - #
29.05.2008., četvrtak
Tajna "CROATOAN" indijanaca!
|
Jedna od najvećih misterija naseljavanja Sjeverne Amerike možda upravo ima veze sa Hrvatima,tj. starim dubrovačkim i dalmatinskim moreplovcima,u Americi je poznata pod nazivom "LOST COLONY 1585-1590". O toj misteriji napisane su mnoge knjige i znanstveni radovi,a snimljeni su i neki SF filmovi sa tom tematikom. O spomenutom događaju čak su snimljeni filmovi i serije (horor žanr),npr 9 epizoda serije "Supernatural" zove se Croatoan! O čemu se radi? Otok Roanoke bio je mjesto prvog engleskog naseljavanja na podrucju Sjeverne Amerike i jedna od velikih zagonetki povijesti - “izgubljene kolonije”. Prvu ekspediciju u karolinski akvatorij vodili su 1584. Philip Adams i Arthur Barlow. Nakon dva mjeseca boravka medju prijateljskim Indijancima vratili su se vodeci dva urodjenika, Mantea i Wanchesea, koji su iznenadili visoke englesko krugove svojom uljudbom i brzinom ucenja jezika. Rodno mjesto Mantea bio je Croatoan! Slijedi iste godina ekspedicija sir Richarda Greenvillea, koji ostavlja u Croatoanu 15 ljudi. Kad 1588. onamo stize John White, Indijanci mu sa zaljenjem dojavljuju da su svi doseljenici pomrli. White ostavlja 55 ljudi, ukljucujuci zene i djecu, no kad se vratio 1590., nije zatekao nikoga, vec samo na jednom hrastu urezano CRO, na drugom CROATOAN!! Nedaleko Mantea danas se mogu razgledati tragovi doseljenicke utvrde Fort Raleigh i podrucje pod sumom gdje su se vjerojatno nalazile nastambe i polja doseljenika. Mnogi hrvatski i americki pisci raspravljali su o legendi prema kojoj su "Croatan Indijanci" koji su naselili najveci dio Sjeverne Karoline mozda hrvatskog podrijetla. Neki su strucnjaci pokusali upozoriti na slicnost izmedju imena Croatan (ili Croatoan) i latinskog naziva Hrvat - Croata. Louis Adamic, Joseph S. Roucek i drugi spominjali su legende sto su kruzile po Dalmaciji o brodovima koji su u 16. stoljecu prevozili izbjeglice u Ameriku i nikad se nisu vratili. Prema predajama, jedan ili vise tih brodova nasukali su se na opasnoj obali danasnje Sjeverne Karoline (North Carolina), a prezivjeli su se brodolomci pomijesali s indijanskim stanovnistvom i s vremenom prihvatili naziv Croatan. Prof. Roucek tvrdi da je "jedan hrvatski brod doplovio do prvog stalnog naselja u Americi" te je konacno "spasio cijelo naselje od unistenja". Adamic cak tvrdi da su prvi hrvatski doseljenici vec bili u Americi "priblizno cetiri desetljeca prije nesretnog pokusaja sir Waltera Raleigha da osnuje anglosaksonsku koloniju na otoku Roanokeu, u Sjevernoj Karolini". Povjesnicari nisu mogli rijesiti zagonetku podrijetla djece "vrlo lijepe svijetlosmedje kose", koju su engleski doseljenici prilikom svog dolaska pronasli medju Indijancima. Druga engleska izvjesca spominju legendu o nasukanim brodovima bijelih ljudi oko otoka Roanokea. Najvjerojatnije su se bijelci, stanovnici engleske tzv. izgubljene kolonije, stopili s prijateljski raspolozenim (Croatan) Indijancima. Je li slicnost naziva Croatan i Croata slucajna? To pitanje nikad nije rijeseno. Mozda su se neki dubrovacki ili dalmatinski mornari nasukali blizu otoka Roanokea i konacno asimilirali s Indijancima te ih cak nazvali svojim imenom. Medjutim, nema pouzdanih povijesnih dokaza te teorije pa je ne mozemo prihvatiti kao povijesnu cinjenicu. Ona i dalje ostaje zagonetka i legenda. U Sjevernoj Karolini danas postoje mnogi toponimi koji označuju otoke,parkove,šume,općine,narode (inijance), područja a čiji je korijen riječi upravo "Croato",npr: Croatamonge, Croatamung Island, Croatan Indians, Croatan Indian Park, Croatan National Forest, Croatan Sound, Croatan Township, Croatan Wildlife Area, Croatoan Island. Čudno je da se kod nas kako se jedna od najvećih misterija Amerike ne spominje niti dodatno istražuje možebitna povezanost sa Hrvatima,dok o bermudskom trokutu i sličnim pojavama često čitamo u raznim časopisima. Nije li konačno vrijeme da saznamo nešto više o današnim Croatoan indijancima u Americi i da li su njihovi preci imali veze sa našim moreplovcima? White-deBry mapa iz 1590 god.   |
- 21:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #
28.02.2008., četvrtak
Evangeliarium Spalatense (Splitski evanđelistar 6-8 st.najstarija knjiga u Hrvata)
|
Split je,to je svima poznato starodrevna hrvatska crkvena prijetolnica (naljednik starosalonitanske crkve)... U Splitu su održavani crkveni sabori uz prisustvo hrvatskih kraljeva i velikodostojnika. Kada dođemo u splitsku katedralu kao da u starim kamenim stijenama još odzvanjaju vatreni govori kralja Tomislava,kralja Zvonimira,kralja Petra Krešimira,biskupa ninskoga Grgura... U Splitu,na području "sustipana",koji je nekada davno bio splitsko staro groblje (dok ga komunisti u naletu "kreacije" nisu divljački "poravnali"i napravili jedan od najvećih kulturocida,čak gore i od bestijalnijog rušenja bajamontijeve fontane),u davnini je bio Benediktinski samostan sv. Stjepana pod borovima (San Stephanus de Pinis) ,a spominje se u brojnim sačuvanim ispravama još od 1020. godine.  (arheološki nalazi benediktinskog samostana sv.Stjepana na sustipanu) U srednjovjekovnom životu grada Splita igrao je taj samostan vrlo važnu ulogu. Prior sustipanski bio je (kao domaći sin) najvažnija crkvena ličnost u gradu, uz biskupa (stranca). Krešimirov sinovac Stjepan povukao se u sustipan (u kojem je bio 16 godina) ali je ipak proveo na prijestolju kao posljednji hrvatski kralj narodne krvi kao hrvatski kralj Stjepan II., posljednji Trpimirović. U njemu je pokopan s mnogim redovnicima. Od petnaestog stoljeća počeo je benediktinski samostan na Sustipanu propadati i konačno se pretvorio u ruševine  (sustipan danas)  (glorijet na sustipanu) Na veliku sramotu,park područje sustipan danas je prostor u kojemu se cesto u noćnim satima priređuju pijanke,a nije rijetkost da se po crkvici sv.Stipana ispisuju sotonističke poruke i simboli. Jad i bijeda u svom najboljem izdanju! Ono što se čuva u riznici splitske prvostolnice je najvrijednije zlato koje govori o našoj kulturi kojom se malokoji narodi mogu pohvaliti. Evangeliarium Spalatense (Splitski evanđelistar) je jedna od najvrijednijh hrvatskih knjiga-uopće! To je NAJSTARIJA sačuvana rukopisna knjiga u Hrvatskoj, odnosno najstariji pergamentni kodeks. Novija istraživanja datiraju Splitski evanđelistar u 6-8. stoljeća! Pisan je u Splitu različitim pismima, kao što su: rimska kurziva, karolina, gotica, i to većinom latinskim jezikom, ali početak Evanđelja po Ivanu napisan je grčkim jezikom i latinskim pismom, a čitao se na Božić. Predaja kaže da je donesena u Split iz Solina, i da je bila položena na prsa Svetog Dujma kada je njegovo tijelo iz Salone preneseno unutar zidina Dioklecijanove palače Hrvatski kraljevi su polaganjem ruku na Evanđelistar prisezali na vjernost svome narodu. Njena je vrijednost nemjerljiva jer ona predstavlja nacionalnu relikviju, istu knjigu kodeks možete vidjeti u novoj gradskoj biblioteci "Marko Marulić" u Splitu. Pogledajte je,osjetite dah prošlosti.  |
- 11:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #
26.01.2008., subota
JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ
|
Jedan od najznačajnijih srpskih pisaca (Novi Sad, 24. studenog 1833. — Srijemska Kamenica, 3. lipnja 1904.). Usvome bogatom životnom vijeku književnika,lirika,prevoditelja i općenito kulturnog djelatnika napisao je i jednu pjesmu,svojevrsni hvalospijev Hrvatima a koji je naravno gotovo pa nemoguće pronaći u srpskim užbenicima i literarnim osvrtima o spomenutom književniku. Pjesma se zove "Hrvat": Hrvat se ne bori da što otme kome, čuva sveti oganj na ognjištu svome. I dok tako čini i najteži dani i Bog i pravda na njegovoj su strani. A kuda će Srbin - zar da se dade putu, na kom nema zakona ni pravde? |
- 17:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #
15.01.2008., utorak
ZAŠTO VOLIM POVIJEST?
|
Voljeti povijest,znači nešto više od sušte zaljubljenosti u podatke i suhoparne povijesne činjenice. Voljeti povijest znači učiti i zaključivati iz proteklih događaja u našoj prošlosti. Da bi vam dočarao baš taj dio povijesti,u kojem činjenice i događaji služe kao dobar pokazatelj ponašanja u budućnosti,izvukao sam primjer političara iz Hrvatske Svetozara Pribičevića. Ponajprije da kažem nešto o tom političaru. Svetozar Pribićević (Hrvatska Kostajnica, 26. listopada 1875. – Prag, 15. rujna 1936.), hrvatski političar srpske narodnosti. U tijeku raspada austro-ugarske bio je žestoki pobornik jugoslavenskog unitarizma i stvaranja kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Kroz program svoje stranke "demokratske stranke" žestoko zastupa stajališta jugoslavenskog unitarizma i centralizma istodobno osuđujući mogućnost bilo kakvog konfederalnog uređenja zajednice. Da bi najbolje oslikao njegovu tadašnju naivnost i nerealnost u pogledu nacionalne neravnopravnosti citirat ću dio njegovog govora 15.veljače 1919 god na osnivanju demokratske stranke u Sarajevu: ...."ja stojim na stanovištu da se naša država-da upotrijebim taj izraz,koji nije doduše sasvim umjestan,ali koji je došao u kurs-ima potpuno centralistički urediti. U tom pitanju,koje je danas kardinalno pitanje naše narodne politike,treba da javnost zauzme sasvim određeno stanovište,da se zna ko to stanovište zastupa,a ko je na drugoj strani,ko hoće da to stanovište obori. Jedna je struja koja hoće centralistički uređenu državu,a druga je koja hoće državu uređenu na temelju pokrajinskih autonomija. Između tih dviju struja ne može biti kompromisa....(...) ..centralizam je jedan veliki princip,jedna velika ideja i njenoj primjeni moramo se svom snagom posvetiti,bez obzira na borbu,koju moramo izdržati...." Dakle,u jeku nestajanja austro-ugarske Pribičević je bio uvjeren u neophodnost centralistički uređene države tj kraljevine pod dinastijom Karađorđevića. E,sada nastupa ono bitno,zašto volim povijest i zašto je povijest više od suhoparnih podataka. Pribičević s vremenom sve više uviđa u iluzornost jogoslavenske zajednice,sve više shvaća da se ona pretvorila u tamnicu naroda,i kao srbinu "prečaninu" teško mu pada što se to upravo dešava pod vodstvom velikosrpske dvorske klike. Svega je napokon postao svjestan poslije uvođenja šestojanuarske diktature,kada biva primoran napustiti zemlju i kao politički emigrant živi u Parizu i Pragu. Od nekada velikoga jugounitariste i centraliste Svetozar Pribičević potkraj svoje političke karijere biva duboko svjestan da je sloboda svake nacije vrhovno načelo politike,i duboko razočaran u zalazu svoje političke karijere na početku 1934 god iz Pariza piše svoje znakovito "PISMO SRBIMA" od kojega gospodo,kada se pročita,ježi se dlaka ne koži s obzirom na dalekosežne poruke iz tog pisma,a naročito imajući u vidu događaje iz najnovije prošlosti: ...."Srbi trebaju uvidjeti i shvatiti da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni historijskog prava vladati nad Hrvatima i silom ih (diktaturom) držati u zajednici sa sobom. Historijsko je iskustvo pokazalo da će se prije Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svog imena i svoje narodne individualnosti. Pa kad Srbi to znaju – a to je jasno svima njima bez izuzetka – onda ima samo jedan stav, koji je dostojan njihove prošlosti i koji može odgovarati njihovom osjećaju pravednosti, pa i njihovoj političkoj mudrosti – a to je, da priznaju Hrvatima pravo da se sami slobodno opredijele prema ideji državne zajednice sa Srbima i da odluče o svojoj budućnosti... .....Ali, kao čovjek slobodnog duha i kao istinski demokrat, ja moram izjaviti da bi Srbi morali poštovati i priznati volju Hrvata i odluku čak i u slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za trenutak da Srbi ratuju s Hrvatima zato što ovi neće živjeti zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi to bilo nikakvo definitivno rješenje problema, jer bi Hrvati upotrijebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa s Hrvatima mogu učiniti da im pruže bijeli list, da na njemu ispišu svoje zahtjeve. Svaki drugi put i rješenje značilo bi vječite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi se na kraju svršili katastrofalno za oboje..." -Tako je pisao Svetozar Pribičević daleke1934 god. Zato volim povijest,jer tko čita povijest,i razumije je,onda i razumije današnjicu....da su to isto razumjeli i čitali kreatori velikosrpske agresivne politike,da su čitali svoga sunarodnjaka Pribičevića mnoga zla i nevolje na ovim prostorima bi se izbjegle. |
- 18:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #
08.12.2007., subota
Hrvati
|
Više od riječi... Ploče ambona s imenima kneza Svetoslava(?) i Držislava iz Kapitula kod Knina i natpisom "DUX HROATOR"(knez Hrvata) iz druge polovice 10 stoljeća. "I (...)CLV DUX HROATOR(um) IN TE(m)PUS D II IRZISCLV DUCE(m) MAGNU(m)"  Greda i zabat s imenom kneza Branimira iz Šopota kod Benkovca. Natpis pripada vremenu vladanja kneza Branimira iz druge polovine 9. stoljeća. S donje lijeve strane zabata je bila ploča sa natpisom "BRANIMIRO COM(ite)"  (Branimir vojvoda...) I desno,nastavkom natpisa na samom zabatu: "DUX CRUATORU(m) COGIT(avit)"  (knez Hrvata naumi...) U cijelosti sastavljen zabat,dao bi se iščitat kao.. (Branimir vojvoda...knez Hrvata naumi...) Hrvatski grb na crkvici Sv. Lucije potjeće ne kasnije od 1494 . Jurandvor ,otok Krk  Uvećano..  Zapis na glagoljici iz tzv. "turske Hrvatske" iz Bužima kod Bihaća. Tekst je najvjerojatnije nastao nakon smrti Jurja Mikuličića 1495,a posvećen je sa puno hvale upravo Jurju koji navedenu utvrdu Bužim podignuo da se suprostavi Turcima. Ploču je 1876 našao i iz zida izvadio austrijski oficir. U tekstu na glagoljici piše: “Ta grad sazidal iz fudumenta izibrani knez Juraj Mikuličić. U nu vrime va vsei hrvatskoj zemlji boljega čovika ne biše, zač u kralja Matijaša u veliki počtenji biše, zač ot cara turskoga Ugarskoj zemlji mir našal biše. I car rimski, ta ga dobrim čovikom zoviše. I vsaki od tih poglavit dar dal mu biše. A Hrvati ga za nenavist hercegom Ivanišem pogubiše. Ki li se oće takim čovikom zvati, neka takov grad iz fundamenta ima izzidati, tere sebi tako...”  Marko Marulić potječe iz splitske plemićke obitelji Pečenić. Marulić je pisao i hrvatskim i latinskim jezikom, a najvažnija su mu djela De institutione bene vivendi (Venecija, 1506.), Evangelistarium (Venecija, 1516.), Quinquaginta parabolae (Venecija, o. 1510.), De humilitate et gloria Christi (Venecija, 1519.), Judita (Venecija, 1521.), Epistola … ad Adrianum VI. (1522.), De laudibus Herculis (Venecija, 1524.), Davidias (Zagreb, 1954.) i dr. Gotovo u cijelom opusu zauzet je širitelj i tumač temeljnih zasada kršćanske moralke, no uz duboku religioznost i trajnu sklonost moralnoj pouci očituje i tipično humanističku širinu interesa (književnost, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost sinteze hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije. Prvi u Hrvata prevodio je Dantea i Petrarku: s talijanskog je na latinski preveo! Svjetsku slavu Maruliću su donijela latinska djela: De institutione bene vivendi (Uputa za dobar život, Venecija 1506) i Evangelistarum (Venecija, 1516). To su kompendiji katoličkog morala i upute o tome kako taj moral treba održavati, ilustrirane primjerima iz Evanđelja i života svetaca. Po tim djelima, koja su doživjela mnogobrojna izdanja i bila prevedena na više jezika, Marulić je postao pisac svjetskoga glasa. U jeku Turske opasnosti kroz svoja djela provlačio je religiozno i patriotsko buđenje svijesti što se najbolje osjeća u njegovoj pjesmi "Molitva suprotiva turkom"(1508 g.) u kojoj osjeća pozvanost Hrvata da štite zapadno-krščansku kulturu od Turske opasnosti. U njemu ističe hrvatsko rodoljublje i primjerice piše: "..boj su bili š njimi Harvati, Bošnjaci Garci ter Latini, Sarblji ter Poljaci.." Travanj 1501. Najvažnije i najznačajnije, a ujedno i prvo književno djelo pisano hrvatskim jezikom što je Maruliću donijelo titulu "oca hrvatske književnosti" Preslika naslovnice prvoga izdanja “Libar Marka Marulića Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u verslih hrvacki složena kako ona ubi voj- vodu Olofenea po svidu vojske njegove i oslobodi pu- k izraelski od veli- ke pogibili”. objavljeno u Veneciji 13. kolovoza 1521. godine,original naslovnice  ...i preslika naslovnice istog djela tiskanog nekoliko godina poslije također u Veneciji  |
- 20:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.11.2007., utorak
PISMO DALEKE 20.6 1871 god.
|
Pošto sam zaljubljenik u političko-narodno djelovanje don Mihovila Pavlinovića donosim još jedno pismo koje je 1871 g. u jeku narodnog preporoda don Mijo uputio Stjepanu Ivićeviću a veoma je znakovito,posebice glede naše najnovije povijesti...povijest, učiteljica života: ..."Kad se pod udarcima turskog buzdovana i nemačko-ugarske diplomatije poduprte bizantskom ohološču knezova i knežića istočnih, 16-a,17-a,i 18-a stoljeća,raztoči srbska i hrvatska država,počela se sve više dizati slava kraljevine Poljske, te napokon carevine Ruske. Obe su te države bile slovinske,pa narod i spisatelji na jugu počeli se bolje spominjati svoga obećanoga roda i u svojoj nevolji obrazirati na daleke srodnike. Kad se 19-a vieka srbi digoše protiv dahija iznieše krstaš barjak Boška Jugovića,da pokaju svoje stare i da odbrane srbsku vjeru. Kad su se s strane planuli hrvati (Gaj) i videći da su nevjerni lukavošču slegnuli svojim imenom na jednu samo pokrajinu,ili za da svoju nezavisnost i slobodu osnuju na temelju što širijem ;te su odabrali ime koje bi moglo ukupiti sve srodnike na jugu. Srbi se odmah to ime ilirsko (pod kojim su oni isti bili donedavna priznani u diplomatičkom svijetu),što žešče počeli od sebe odbijati kao pogibeljno njihovoj sviesti ;njihovoj nezavisnosti;njihovoj vjeri,njihovoj budućnosti. Tada se Hrvati pokušaše imenom jugoslovenskim (Jelačić-Štrosmajer). Na to srbi doduše nisu mrzili ,ali su mu su iz petnih žila otimali. Dapače povlagjivajuć ime jugoslovensko,slavjansko,slovensko, kod Hrvata ,svoje su srbsko dosljedno sijali i provlačili tu dje mu nije nikad od prije bilo polja;i što je pogubnije,sa imenom,vjerozakonsku razdraženost podupirali,i uz ime srbsko podmetali hlapnje Dušanova carstva. Kad uvidi mlađi naraštaj Hrvata ,da Srbi zbilja hoće Srbiju sve i svuda, kad uvidi da,u sadanjem vieku narodnosti,narod bez vlastitog imena, nema pravo uz srodnike na vlastitu državu;kad uvidiše Hrvati da politika srbska bila bi po nje politika buntovna ,politika,koja bi Srbiji množila neprijatelje,a njih upropastila;kad se uvjeriše Hrvati da nema sloge ni trajna mira u jugoslavestvu,bez prethodno uređenih i obezbijeđenih poviestnih i prirodnih osobina ,tad življe prioniše uz svoje starodavno ime hrvatsko ,ime koje najbolje odgovara državnome pravu i narodnome pravu današnjih stanovnika Slavonije,Hrvatske, Dalmacije,Istre do Raše i Bosne do Vrbasa i preko.I kajkavac,i čakavac i štokavac u ovih pokrajinah zna da je Slovinac,ali najvećim ponosom ćuti i sam govori,da je on Hrvat. Kad on veli hrvat,on misli da je to reč svoj,pošten,pripost,gostoljubiv; S toga upravo mi u Dalmaciji imamo na to ime hrvatsko napirati ,da se lašnje puk iz svoje nesvjestice razabere;i da narodno lakše shvati svoje državno pravo,te skladnije hrli na združenje. Molim Te sad da uz ovo prisloniš moje tri besjede Ješku i dvi Imotske ,pa se uzdam da ćemo se podpuno razumiti. Prijatelju,i djeca znadu da je Dalmacija kolijevka hrvatskoj državi, i matica hrvatskome narodu. Pridošlo je Srba,i mi ih primamo i priznajemo ka braću,i sve što imamo s njima dijelimo. Ali zemlja,narod,država,to se za žive glave ne dieli.Manjina valja da se prisloni uz većinu. To je ustavno,to je slobodoumno. Srb,kao član državni ,kao član narodni,ne može da ima kod nas u Hrvatskoj ni prava ni dužnosti,mimo nas. A svakomu doseljeniku,slobodno ime srbsko,slobodna ta vjera,i sve ono što ne smeta samostalnosti i jedinstvu države i političkog naroda hrvatskoga. Tom slobodom obilno se Srbi kod nas služe ,pišu se i zovu se kako ih volja,uče se čemu ih volja od nas nabaška,nitko se s"toga na nje ne srdi. Al"zar bi se oni zar srdili na zemlju , na državu,na većinu,što je,te i zove se hrvatska? Milovane? Pokojna ti duša!Ti si pjevao o Hrvatim,o Srbim,o Bugarim,o Arbanasim i ostalim Ilirim,pa si prvo,tvoj razgovor nazvao naroda slovinskoga. Da mi danas,prigrlimo slovinsko, bili bi političke golubice i najzgodnija pasmina za sve nove pokušaje austrijskih kombinacija. Starče Stjepane,je li ti ovo bistro? Pozdravljam te.i ljubim Ti siedi brk hrvatski" |
- 18:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #
13.11.2007., utorak
DON MIHOVIL PAVLINOVIĆ (1831-1887 god.)
|
Don Mihovil Pavlinović bio je vođa hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji. Osim što je bio političar,on je bio je svećenik, domoljub i vrsni književnik; predvodnik i prosvjetitelj hrvatskog naroda. Za svećenika je zaređen 23. rujna 1854.god. u splitskoj prvostolnici. Najveći dio života bio je župnik u Podgori. Don Mihovil se već u sjemeništu isticao svojim domoljubljem. Postao je pokretač i vođa Narodne stranke, oko 1860.god. Nekoliko je puta biran u zastupnika u Dalmatinskom saboru. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i bečkom parlamentu. Don Mihovil spada među najzaslužnije ljude i političare za priključenje Dalmacije Hrvatskoj, suprotno željama Bajamontija i autonomaša. Obilazio je Dalmaciju budeći nacionalnu svijest i djelujući na prosvjećenju i podizanju dalmatinskih sela iz gospodarske zaostalosti. Svojom iznimnom energijom i gotovo karizmatskim utjecajem među pukom ubraja se u vodeće osobe hrvatske politike u Dalmaciji u drugoj polovini 19. stoljeća Velika hrvatska duša don Mihovila, nije samo hrabrim govorom davala snagu našem čovjeku, već i pisanom riječju. Pjesme budnice, političke studije, poučne priče imale su isti cilje:podizati narod duhovno,kulturno i tvarno. On sam uči od naroda, bilježi riječi i narodne običaje. Važnija djela su mu: „Pjesme i besjede“, Različiti spisi“, „Pučki spisi“, „Puti“, Hrvatski razgovori… U književnom radu isticao se posebno kao sakupljač narodnih pjesama. Tako je 1876.god. predao Matici hrvatskoj, veliki zbornik hrvatskih narodnih pjesama. Mnogo ih je sabirao po Dalmaciji i Bosni i Hercegovini... Osobno je propješačio cijelu Dalmaciju, BiH, Sloveniju... U Imotskom je otvorena hrvatska čitaonica 1870.god. Za Imotski je bio veliki kulturni i politički događaj otvaranje čitaonice. Hrvatsku čitaonicu otvorio je Don Mihovil Pavlinović svojim značajnim političkim govorom, 08. veljače 1870.god. To je bio prvi njegov znameniti govor: „Besjeda na slavi Imotske čitaonice“ ,a drugi, „Besjeda svojim biračima“, koji je izrekao, 04. srpnja 1870.god., kada je izabran za imotskog zastupnika.. Spomenuti govori smatraju se najvažnijima koje je izrekao. U njima je iznesen program cijelog kasnijeg njegovog političkog djelovanja. Obnova spomenute čitaonice koja je dovršena ove godine (2007), a koju je svečano otvorio ministar kulture Božo Biškupić upravo i nosi naziv „Don Mihovil Pavlinović“. To je samo još jedan kamenčić u mozaiku zahvalnosti tom hrvatskom sinu, „hrvatskom Prometeju“, kako ga je nazvao Ivo Runtić. U želji da se u svome blogu podsjetim na tog velikog čovjeka i Hrvata prenosim njegovu znamenitu "besjedu u slavi Imotske čitaonice" koja je na neki način odredila njegov politički put u jeku buđenja narodnog preporoda u do tada odnarođenoj i od strane autonomaša (bajamonti) ugnjetavanoj Dalmaciji: BESJEDA U SLAVI IMOTSKE ČITAONICE 8.veljače 1870 god. Krajišnici braćo! Hrvatsku besjedu niste čuli, stoga me danas pozvaste da vam ju pripovjedim; danas, kad Imotska čitaonica pristupa veselo u narodno kolo, do Ješke čitaonice. Dojedna vjera ima svoje vjerovanje; dojedan narod red je da ima svoj pravac. Blago ti se narodu koji na vrijeme pravac svoj pogodi da ne mlati praznu slamu dok drugi od njegovih truda vršu i viju gojatno zrnje; narodu blago koji s puta ne zalazi, da ne ostane potragljivac za narodima dok oni sjede za stolom i njegovom se mukom pokladaju. Ali pravac naradni neće znavorskih zaplićaja, ni precijeđenih mudrika, ako će da srcu naroda prione; kao što zakona vjerovanje neće dvojbenih nauka ako će da umu vjernika pristane. Stoga danas nećemo pod mudrost razvadati o hrvatskom pravcu; nećemo ispredati dubokih načela, nit nanizivati svjetskih događaja; nit ćemo glave trti za susjede, nego, ćemo naprosto razabrati što svi ćutimo u duši, da našoj narodnoj vjeri svečano, bez stida i bez straha zasvjedočimo, da se ukrijepimo, da sve to bolje nastojimo za se. "Čuvajmo stvar, nije spas u imenu; svaki put vodi u Grad". Tako vapiju ljudi dobre volje koji misle da jedno ime nije od potrebe narodu u kojem ima više živih imena: vele to ljudi koji se plaše od jednoga državnoga imena pogibelji za slogu. Braćo moja, mi smo javno kazali i djelima posvjedočiii do kakve nam je sloge u slovinstvu; kakvo nam uzdanje u JUGOSLOVINSTVO, kakva ljubav, kakva zajednica sa SRPSTVOM. Kad bi se mi i htjeli prati da nismo Slovinci, da nismo Jugoslovinci itd. ne bi nas oprala ni Drina, ni Sava, ni sva dunajska voda, ni svekoliko Jadransko more: KRV NIJE VODA; a ljudi bi nam se rugali i ne bi nam vjerovali; jer narodopis i jezikoslovje danas uče da smo pleme slovinsko, da smo zemljopisno Jugaslovinci, .da smo jezikom Srbi i Hrvati, iliti srbo-hrvati. S te strane mi se prigovora ne bojimo, ni od prijatelja, ni od protivnika. Ne plašimo se od zakletih dušmana naših potvore da smo Rusi, da smo Sveslavjani; ne plašimo se prijateljskoga prijekora da se od svoga tuđimo; ne plašimo se potvore da smo buntovnici, da težimo na srpsku, na jugoslovinsku državu; ne, ne plašimo se prijekora da dižemo žrtvenik proti žrtveniku, da nasklad sijemo, da narod razdvajamo, da Srbiji valjda smetamo. U nas nevjere nema, ka što klapnja nema; u nas mržnje nema, ka što kukavštine nema. Neka nam prebiraju pisma, nek nam premeću kuće, nek nam srca paraju; uzalud; u hrvatskoj knjizi nema izdajničke riječi, u hrvatskom domu nema podjamnosti ni bratoubojstva; u poštenoga Hrvata nema nebratinske nenavidosti. Recimo dakle: komu je pogibeljno ime hrvatsko?Kažimo: komu ne prija hrvatska misao? Hrvatsko ime mrsko je i krvavo onomu koji neće hrvatskoga jezika, ni hrvatskoga prava. Na Hrvate mrze oni kojim se hoće gospodstva na hrvatskoj zemlji, nad hrvatskim narodom. Da; sloge imati nećemo pod hrvatskim imenom s onima koji bi htjeli da zaboravimo hrvatsku prošlost, da se odrečemo hrvatske budućnosti. Da; sloge ne bude s onima, što od hrvatske države otkinuše udo po udo, te za se prirediše pokrajine, županije, kotare i gradove slobodne za svakoga, izim samoga Hrvata. Šta bi nam dala sloga sa takovim? Da ostanemo navijeke u nevolji do koje nas dotjeraše; bez cjelokupnosti, bez: samostalnosti, bez države, bez narodnosti, bez jezika, bez hrvatskih sloboda; jedni u Latine, jedni u Nijemce, jedni u Mađare, jedni u Turke. Ah, vjera i Bog, dok je naših na ramenu glava, mi s takovim sloge nećemo. Nam se hoće sloge s onima koji izgubljeno traže, koji oteto preuzimlju, koji naše posvećene pravice i naše tvrđave imadu, koji svoje i naše međunarodne ugovore kao svetinje brane. Jesu li to autonomaši, jesu l' to Dalmatinci, što naše pravice brane? Nisu bogme, nego Hrvati. U slogu hrvatsku, dakle, hiti junačlko koljeno što priznaje da mu je Hrvatska domovinom; hrvatsku zastavu razvija komu se hoće hrvatskih pravica. Promotrimo što može Dalmacija sama, a što kao dio hrvatske države. Ustani cijela Dalmacija, na ime svoje u carev skut prosiplji krvave suze; kako da mu plače? »Sjajna kruno, diko naša, care gospodare, ti otac i majka tvojih vjernih Dalmatina; vidiš u kojoj smo ti ljutoj nevolji; nemamo hljeba, nemamo puta, nemamo trga, nemamo prometa, nemamo učiona ni sudova da razumimo, gospodaru. Naša su polja vodom potopljena; naši su krši potocima oderani. Nemamo šume za ogrjevo, nznamo prediva za odijelo; turske gore siječemo, tuđe obojke kupujemo. Našim morem tuđi brodovi plove; naše mišice tuđim gospodarom izmet čine; Turke i Cincare dvorimo da koru hljeba zaslužimo. Na stotine odlazimo glavom po svijetu, da u prekomorskoj raboti ka' faraunovi argatari starom i nejakom zimnicu u ove gozdovite krše dovučemo, ako prije na tuđem ognjištu ne zaglavimo,. ako prije starcu babi i sirotnoj djeci naš pust glas ne dođe. Svake druge-treće godine skapamo ti od gladi, svijetla kruno. Živ i zdrav narod na srcu i u pameti, pogibe od neuminja od ljute nevolje, gospodaru. Tebi je, svijetli care, poznata vjernost na kućnom pragu i u širokom svijetu, u miru i na bojncm polju, tvojih vjernih Dalmatina; pomagaj, gospodaru! hljeba, gospodaru!« Na te ponizne molbe, milosni car šta da odgovara? Dijeli od svoje bedre milostinju dalmatinskim gladnikom, pas na svoje doglavnike pogleda da čine i za Dalmaciju što se činiti imade za vjerne podanike. »Što za Dalmaciju da se čini? Malena je i ubožna Dalmacija, kažu; ta je pokrajina teška carevini ka rđa selu u kom je. Za dalmatinske ceste novaca nema; za dalmatinske učione novaca nema; za dalmatinska blata novaca nema. Ubožna je Dalmacija, teška je Dalmacija pokrajina carevini, za nju novaca nema.« Za dalmatinski jezik? »Kakav je to jezik? Koliko tu jezika? Da, da, ima tu Morlaka, ima tu slovinske pasmine; ali je to niža vrsta svijeta. Prava Dalmacija, vrsta izobražena, umna ruka, to je talijansko pučanstvo.« Nijemci mudruju: mi smo stekli Dalmaciju. Potalijanice i protuhe viču: Dalmacija je stara naša stečevina. To opet svi u sklad jednu: »ne brojte šuplje šćavonske glave, nego teglite duševne snage; jezik ta neotesan; činovnici ne umidu ilirsko-slavo-dalmatinski: krovatski jezik pogibeljan je autonomiji; učiona ne treba puku; mi svoje učione imamo. Narodnjaci? "to su sanjari, kruhoborci, buntovnici: ti zadišu srpštinom; sve teži na sjever; to su agitacije slaveno-srpske. Nije istina što se vi caru tužite, no, eto, da vam se i smilujemo, nur nicht slavisch, jeste l' čuli? ...." Krajišnici, zemlja mi pod nogama gori, stoga, presijecam. Ali stoga ne prestaju protivnici koji otprilike kako čusmo razlože, pišu, nagovaraju i u Beču prikažuju. Govori se za naš jezik, pogovara se; snuje se, mrsi se; jedna drugu pobija; stoji se kako bilo u početku: tuđinstvo Dalmacijom vlada. U toj višegodišnjoj smetnji, tko to da razmrsi? Svjestan puk. Tko da puk usvijesti? Živo hrvatstvo. Da, živo hrvatstvo. Zatočnici narodnasti i slobode, branitelji narodnih prava, ne motajte pukom, ne vežite mu očiju: otkrivajmo puku pravac narodne politike; kažimo slobodno puku do kraja što mu se hoće; ne bojmo se da će se puk prepasti, da će zablenut ostati, jali da će od nas adstupiti: kažimo mu do zadnje riječi narodno vjerovanje. Kažimo da car u Beču danas dijeli svoju vlast sa carevimskim vijećem; da u stoglavome tom vijeću, nema do pet Dalmatinaca; da zakone za nas to vijeće kroji pod njemačku mudrost; da zakone te vrše vitnici njemački; da se tim vitnikom obzirati na ono što hoće njemačke zakonoše. Kažimo sve što zakon dopušta da se kaže; pa zatim, još jednu, do svake zgode i prigode kažujemo, tumačimo: Dvanaest je ravnih vjekova da su naši oci u ove krajeve došli, pošteno i junački se nastanili ovdje od Drave do mora; naši bani banovali, i naši kralji kraljevali. Stari Hrvati nisu se bojali ni Nijemaca, ni Mađara, ni Tatara, ni Turaka, ni Mletaka. Vrijeme dođe i domaćim kraljem da izumru, pa Hrvati u primorskom Biogradu metnuše svoju krunu na glavu ugarskomu kralju. Dođe sudnja i kraljim iz krvi ugarske, pa Hrvati kraljem odabrasmo vojvodu austrinskoga Ferdinanda, i Ferdinando primi kraljevinu svih Hrvata u hrvatskom Cetinu, sa pogodbami i sa zakletvami, pod ugovor da hrvatska kraljevina ostane ka što je od postanka bila, cjelokupna, samostalna, i slobodna od svake ine kraljevine. Novac je Hrvatska davala i kovala, vojsku svoju dizala i zapovijedala. Nikakav Nehrvat u Hrvatskoj da ne ima vlasti; nikakav zakon, što Hrvati sa svojim kraljem ne učine, da se u Hrvatskoj ne vrši. Nikakav jezik do hrvatskoga jezika u Hrvatskoj da ne vlada; nikakav trošak u sudu i upravi što sabar hrvatski ne odredi. Pripovijedajmo, rodoljubi, tko je i što je Hrvatska; pak će puk cijele Dalmacije ukratko razumiti da je pravo što na Dunavu govore: Dalmacija je siromašna, Dalmacija nam je teška; za Dalmaciju novaca nema; jer smo pod upravom preveć skupom koja za nas nije: jer smo u troškovim koji nam ne prude, koji za nas nisu nego za tude činovnike; tuđe dušom, jezikom, radom, više nego rodom; pa izide konja trava. Ali će puk u isto vrijeme razumiti da će Dalmacija ostati navijeke prosjak pri tobolcu carevine u Beču; da će Dalmatinac slušati što Nijemac u vijeću zapovijeda; da će se njemu krojiti zakoni njemački; da će se njemu pod opancim, i pod jačermom nabijati na glavu njemački klobuk, namećati frak na pleća; da će on kupiti mrvice ispod njemačke trpeze, a da nikad neće biti svoj u kući svojoj; i kasno ali nikad mu se tamo poznati za pravo krsno ime, je li, nije li Talijanac, dok se hoće svjedočnica, što goso inorod potpisuje. Razumit će dalmatinski puk i to da on nije rođen prosjak, da on nahod nije; jer je Hrvat od majke kraljice Hrvatske, države slavne i samostalne. Tada će rod moj gledati jeda li na svijetu Hrvata; pa će poletiti pod slavni hrvatski barjak, i od milinja suze ,roneć, i hrvatski barjak cjelivajuć, ovako će ga radovati: hrvatski barjače, ti koji si slobodno vijao po Jadranskom moru dok su silni Mleci danjak davali; ti koji si Ljutovida Posavca na pobjede vodio; ti koji si Kolomanu: natrag! na Dravi navijestio; ti koji si svojom sjenom tatarske lešine na Grobničkom prekrio: ti koji si Muhamedu pod Sigetam urok bio, i polumjesec navijeke sjenom prekrio; zastavo, koja si Jelačiću banu u junačkoj desnici vijala, ti si moja!« Tada će listom sva Dalmacija razumiti kud vodi ta hrvatska zastava. Za hrvatskom zastavom ustat će jednodušnije puk na izbore, na vijeća, na sabore, i ovako će kralju svome Dalmacija govoriti: »Čestiti cesare, hrvatski kralju, čuj glas tvoga vjernoga hrvatskoga puka. Vidiš moju sirotinju, ona tvojim vitnikom dodijala. Ja znam da je najviše do moga stogodnoga ropstva u Latina prekomorca. Ja znam da imam posestrima,. tvojih vjernih Hrvatske i Slavonije. Ti znaš, kralju, da nam je djedovina jedna, jedna kraljevina i jedna imovina: hrvatska prava dalmatinska su prava; hrvatski jezik dalmatinski je jezik; hrvatske su potrebe dalmatinske potrebe; hrvatske želje dalmatinske su želje: MOJA KUĆA MOJA SLOBODICA. Daj da ju naredim po hrvatsku, da ne trošim više nego dobivam, da prijekorna nisam da zadijevam. »Živi, kralju, u vjernosti zakletvam otaca tvojih, kao što Hrvati živu u vjernosti otaca svojih. Ti znaš, svijetla kruno, da su Hrvati na zapovijed tvoju stražili stotine godina na obranu tvoga carstva; Hrvati krvlju svojom napajali talijanske poljane; s tebe, care, u talijanskoj pjesmi, sramotno ime Hrvati dopali; Hrvati Ugarsku za te osvajali; Hrvati tvoj stolni Beč pokoravali; Hrvati svoje kosti za te i za tvoj dom, u tuđini ostavljali: daj danas, dakle, da i mi sinovi hrvatski na miru skupa uživamo narodne naše pravice. Ti znaš, kralju, da su pravice hrvatske da zemlja hrvatska bude cjelokupna, da nam zakone nitko ne kroji, da nijednoj kraljevini ne budemo padložni: mi smo božji pa tvoji. Pravice su hrvatske da nijedan zakon, nijedan jezik, nijedan čovjek Nehrvat ne sudi i ne zapovijeda u zemlji hrvatskoj. Ti znaš, kralju, da su pravice hrvatske da krvlju i novcem hrvatskim nitko ne gospodari do Hrvata uz hrvatskoga kralja. Kralju, nek se vrše pogodbe na Cetinu ugovorene, nek se vrše zakletve tvoje i otaca tvojih; to pitaju svi vjerni primorski i posavski Hrvati. Je l' te, ljudi, kad smo Hrvati, da nismo prosjaci? Nismo; jer hrvatsko je pravo države, pravo posvećeno pred Bogom i pred ljudim; jer kao Hrvati narod smo, samostalan u cjelokupnoj kraljevini; jer kano Hrvati imademo međunarodne ugovore, imademo svoj život, svoje zakone, svoje međe; država smo, a nismo pokrajina. Može li na tu hrvatsku riječ kralj odgovoriti kroz nehrvatske vitnike? Na ovu odgovara duša kraljeva, odgovara pravo kraljevo, i kruna koju nosi kao kralj. Kad Dalmacija ustane da tako govori, nije sumnje o pravednu kraljevu odgovoru. A sad razaberimo još malo i pitajmo: jeda li NARODNOST, jeda li JEZIK NARODNI može svojim pravom izmijeniti državno pravo hrvatsko? Ne može, pa ne može, kod inokrajnih naroda koji se plaše slovinstva kao neke ogromne sile što bi Evropu poput more pritisnula kad bi joj se pustila povlastica. Ne može općenita narodnost da izmijeni hrvatstva kod naroda koji mrze na Slovince kao na robove što hoće da se otmu svojim mogućim gospodarom; mrze kao na pasminu nižega reda; preziru ih kao stihije surove, čopore neizobražene, određene da služe zgradnji tuđe slave i veličanstva. DALMATINSKOSLOVINSKO ne može da izmijeni HRVATSTVA; kod državnika austrijanske carevine .koji se smiju gledajuć koliko nas je tih dalmatinskih stanovnika, pa i to nesložnih ne može kod samoga našega puka koji je na pogibelji da bude napastovan i zaveden o smislu te neoznačene narodnasti i toga maglovitoga slovinstva; u pogibelji da mu dodije ta jezik; u pogibelji da mu dodije ta nejednaka borba za lijepu ali golu kost, narodnost; u pogibelji da ostane pospan i nemaran za sve te prazne i dangubne riječi. Prezasižni barjak gole narodnosti meće u pogibelj puk da ga lukavi zavedu ili smetu. Ne znamo li kako protivnici svaki božji dan na nas vojuju? Oni puku mudruju otprilike ovako: Rus je, gle, najveći Slavjan; on hoće da sve zavlada: dakle ti Slavjani to su Rusi; hoće rusku vladu. A Rusi to su hrišćani; dakle tko je Slavjanin, taj hoće da se pohrišćani. Slavjanstvo je eto promjena vjere; slavjanstvo je vjerolomstvo, uzbuna proti cesaru. A narodnost? Narodnost je smutnja; otkad je nastala nesretna narodnost, Todore sve to gore: nestalo mira, nestalo sklada, teži danjci, gori nameti, žešća vojnica, itd., itd. Narodnost, viču farizeji, to je noznaboštvo, to je mržnja naroda na narod; to su novotarije itd., itd. Na svaku tu, na svaku ruku izvezenu i ispletenu, neuk i nerazuman, ne može sam sebi lasno da odgovara i da laži pobija; nego povjeruje starijemu i pametnijernu od sebe kad se na nj namjeri. Ali opet sve mu se neka sumnja mota po glavi, ostane smeten i počme mu dodijavati stvar koju dokraja ne dokučuje; stvar koja mu ne pomaže ni da mirnije, ni da obilatije žive, nego mu škodi u mnogom poslu, muči ga i uznemiruje ga. U toj sumnji, eto prosta naroda do jezika. Oh! to razumi i ter kako! Što je to svoj jezik, mili materinski jezik! Ali jezik, je li sve što se narodu hoće? Da je srećom tako! Uzmite da nam se dade narodni jezik u sudu i upravi; a pri tom da ostane kržljava i zapletena uprava; da sud ne bude brz, povoljit i narodu poćudan; što mislite da bi dobili? Da narod bolnije oćuti svoj trpež. A narodnjaci? Puhali bi u prazne šake, puk bi ih odbjegao. Nego, i popravi se jezikom zemaljska uprava, sud budi najčestitiji; šta za tim? Žive li čovjek o samu hljebu? Opet recimo: opstoji li narod po samu jeziku? Kutkamo?! Stvar jezika može u narodu da zametne najživlju borbu za prava narodna; jezik može biti polugom za nas; ali sjutra može ta biti istrgnuta iz naših ruku i gluho po nam udarati; pojmove narodu mutiti, ćud mu i poštenje kvariti. Pri tom, narod u svim ostalim pravicam može ostati go golcati prosjak na tuđih vratih. Pa mislite zar da ljubav za sam jezik može da ,pothranjiva borbu kroz sve ruke puka, i da sama ona može da odoli napastim tvarnih probitaka? Nek se ćovo pouzda da će lašnje dobiti pravdu u talijanskom jeziku, čuvat će se hrvatskoga, kao nečastivoga; nek se pomzda da će ga poglavar milije primiti ako mu talijanski progovori, on će govoriti talijanski, pa makar udaralo s njim u rugo. A tu je, vidite, naravito dnevno polje našoj borbi za jezik. Pod zastavom neomedašene gole narodnasti pogibelj je, rekoh, da puk sustane u borbi. Evo nam primjera. Mi narodni zastupnici, pozvani da se na dalmatinskom saboru i na carevinskom vijeću, gdi je većina zajamčena protinarodnu življu, borimo za svoju narodnost i za pokrajinsku autonomiju, u borbi smo nejednakoj. Trzamo se i lomimo, trudimo se i vapijemo, a većina: NURNICHTSSLAVISCH. pa znate što dobar dio puka veli? Koja fajda? šta su dobra učinili ti naši glasaviti naradnjaci, ti naši zastupnici koje smo tako veselo odabirali? Vidimo jur koja je: uzalud se mrazimo, bolje je ni tama ni amo. Što ćemo na izbore? itd., itd. Eto nam pogibelj nemara i očajanja narodnjega; nemar i očajanje što može narod usmrtiti ako ga u to stigne koja svjetska zgoda da glas rodoljuba nenadano zaori: ustaj puče, na obranu svoga prava, ustaj na borbe za slobodu, ustaj na izbore! Ah gospodo moja, plačimo puk naš, ali mu se ne čudimo. Lijepo je i samo ime narodnosti; svaka poštena duša štuje i ljubi narodnost svoju, jer sebe štuje i ljubi. Ali, narodnost bez moći narodne, narodnost bez državnoga života narodnoga ime je kojega prazninu kadli-tadli i slijepac uviđa. Sladak je materinski jezik; on iz srca izvire i srcu pust govori. Ali jezik bez misli i bez odluke narodne mrtva je riječ koja ubija dušu narodnu. Lijepa je narodnost, ali se narodu hoće, izim imena, stvar, svoja osobnost; hoće se svoj običaj, svoja kuća, svoj ručak, svoja večera, svoja odjeća, svoja snaga, svoja glava; hoće se narodu svoga ustava, svoga zakona, svoje trgovine, svoga obrta, blaga, vojske, života svoga. Znate li tko životu narodnomu najviše pomaže, tko ga daje i zajamčuje? Državno pravo. Imademo li mi toga državnoga prava? - Zar mi sami da ne znamo za DRŽAVNO HRVATSKO PRAVO? Mi koji smo birali, krunili, krv svoju kroz sve vijeke prolijevali za hrvatske kralje, da ne znamo za cjelokupnu Dalmaciju, Slavoniju JEDNU HRVATSKU KRALJEVINU? PRAVO HRVATSKO,PRAVO DRŽAVE HRVATSKE, ovo je dakle zastava koju nam je smjela i otvorito iznijeti puku na oči da se s rana u prirodno kolo okuplja:URANAK ZA VAŠ DANAK; zastavu prava hrvatskoga pred narod bilodano iznijeti, da se bori za se i za sinove svoje, ka što su se pradjedovi naši borili za nas. Na ovoj zastavi stoji ljubav i korist, slava i napredak narodni. Na njoj je ime naše, jezik, narodnost, pravica, dobrobit, samostalnost. Ova zastava pabija sama sve dušmanske prigovore. Narodni protivnici, čujte nas još jednom: vi pravo velite: NURNICHTSSLAVISCH, ABER, mi vam odgovaramo, jeste li čuli? ALLESKROATICH. Nam me treba tražiti novoga kralja (kako nas vi opadate), ime je našega kralja na hrvatskoj zastavi; nam ne treba stvarati novih kraljevina, kraljevina je Hrvatska vrsnica hrvatskomu narodu; nam ne treba mijenjati, nit ikomu dirati u vjeru, jer od pamtivijeka u Hrvatskoj živu hrišćani uz kršćane, u Ijubavi jedne domovine, u obrani jednoga prava, u razumu jednoga jezika. Nam ne treba tuđih zakona, mi imamo zakone hrvatske. Nam ne treba tuđih sabora, mi imamo hrvatski sabor. Nam ne treba od nikoga ničesa prosjačiti, mi imamo svoje HRVATSKE PRAVICE, hrvatsku samoupravu. Upoznaj, narode, te pravice, pitaj hrvatsko pravo, ti ćeš imati sve što ti se hoće kao čestitu i Bogom nadarenu narodu; dostigni HRVATSKO PRAVO, ostala će ti se nadodati. Tako treba puku govoriti, tim ćemo putem najbrže i najlaglje doći do cilja, da narod ujedinimo, da puk u veledušju i u rodoljublju ne susta; tako ćemo steći što nas ide po naravi i po zakonu. Da, tako. Narod ima ogromno srce iz kojega plamti ljubav za velike i plemenite omišljaje; Ijudstvo prirodno nagoviješta napredne pojmove: ali, u tom velikom srcu ima još želja, u tom srcu imade i strasti; u svakom narodu ima svašta, u svakoj pšenici ima kukolja. Postojano, korjenito odlučiti srce cijela naroda, prignuti volju svih državljana na jedan cilj, to je velika zadaća mnogim čimbenikom. Sve te čimbenike k sebi okuplja, bolje neg išta na svijetu, DRŽAVNO PRAVO. Slava državnoga imena nadilazi sve narodne slave; mam državne moći zanosi sve plemenite ćutnje. U Sjedinjenih Državah milioni Francuza i Španjolaca s ushitom vele: mi smo Amerikanci. U slobodnoj Švajcarskoj ni Talijan ni Nijemac ni Francuz ne ponosi se što je Talijan, što je Nijemac, što je Francuz, ko što je slobodni Švajcar. Pava ne vapijaše pod šibom: civis Romanus sum, da se reče Latinom; nego da se kaže dioni:kom povlastica rimskoga građanina. Dok se Ugarska nije prometnula u zgoljan MAGYARORSZAG, svi su narodi .kraljevine ponosili imenam ugarskim, rad slave zajedničkog ustava. Zar bi se tko razuman čudio da se i danas Dubrovčanin najvoli zvati Dubrovčaninom kad mu to ime spominje diku slobodne državice? Vjekovi slave i dobrobiti izredaju se u srcu i u pameti svjesna Dubrovčanina kad on veli: ja sam Dubrovčanin. Ah da, neodoljiv je čar državnoga prava! Njemu se nitko razboran, nitko pošten lje ne ote. Pogledajmo na Čehe. Ćesi su, kao što mi Hrvati, razdrobljeni na više pokrajina. Dok su tamošnji rodoljubi radili na samom temelju narodnosti i jezika, na temelju uzajmenosti slovinske itd. napredovali su, ali se hramljalo; nije bilo ni sklada ni ushita, ni odlučnosti u narodu; vođe narodne neke su naginjale k Beču, neke Moskvi: Moravljani i Slezijanci mislili su o svojoj autonamiji; pemski puk bio je politička ništica. Javno mnijenje Evrope, pomišljivo i povjerljivo proti panslavizmu, naginjalo je za češke protivnike. Kad jednom osviješćene češke vođe pred narod iznesoše zastavu kralja sv. Venceslava, eto jednodušni milioni iz svih pokrajina da u samostalnosti češke krune brane što je milije i svetije svakomu državljanu. Gle, i mnogi Nijemac, neprijazan narodnosti i jeziku češkome, prista uz obrane krune češke, jer u toj kruni uvidio je slavu i korist češke domovine što je i njegova domovina. Ćesi, da, nisu još postigli što hoće; ali tko oporbu toga naroda već slomiti i rastrgnuti može? Evropa je uz Ćehe, a smilovat će se valjda, čuvaj nas Bože od vanrednih preokreta, i jogunica mlada ta Cislajtanija. Obratno Slovenci, pošteni i vrijedni Slovenci, što su imali uraditi da ne uradiše? Osvojili općine, osvojili zemaljski sabor, i odbor, gradove, niže učione; njihovi narodni zastupnici na carevinskom vijeću, njihovo javno mnijenje u zemlji i na dvoru, njihovi tabori, pa što? Prosjaci, milijun i po Slovenaca, ka što su prosjaci Dalmatinci. Pa? Stoj Slovenci proti prosinačkom ustavu: ne pomaže. Stoj uz ustav: ni to ne pomaže. Odatle bruka i zavada po narodu. Poljaci jednako ne znadu šta će, ni kamo li će. Slovenci proklinju, Rusini lome ruke, Nijemci vode za oglav ta dva miliona boljara-prosjaka jali buntovnika. Slovenci i Poljaci taru narodnu snagu. Narod malen, lišen državnoga prava, ne može doći do tvrde stope da osvaja prirodno pravo. I nam bi moglo u našoj zemlji pomoći prirodmo pravo, ali na tom temelju šta do sada dostigosmo? U stvari, mala premalo; a u narodu, dosadu, izmor, prevaru. Gledajmo Taliju; gdje narodno pravo bolje zastupano? gdje onoliko miliona naroda napredna? gdje stotine bogatih i velikih gradova? gdje divna jezika? gdje zamamne knjige? Gdje u svijetu talijanske glazbe? talijanskoga napjeva? talijanske slike? gdje talijanske umjetnosti, talijanske duše? Italia , Italia , alma parens ! slavna mati! vapiju svi narodi. Pa? nigdje više prosjaka i mučenika, nigdje gorih udvorica i buntovnika što u toj plemenitoj Italiji. I da Francuz, u svoje svrhe, ne pohiti na Magentu i pod Solferino, Talijanac bi i danas pjevao o talijanskoj slobodi, kao ptić u krletki i danas svijet bi odligao jadim talijanskim; ali ništa Taliju oslobodilo ne bi. Doistine, osovi se na samo prirodno pravo koje svak rado spominje, a nikad se jači po njem ne vlada, red te je oli u prosjake oli u buntovnike. A prosjaku se dijeli ako se hoće; buntovniku, ako ne umakne, glava se osijeca. Ne valja se srditi na uboštvo; ali je teško ubog biti; kad se nisam prosjak rodio, čuvat mi se tvrdo da prosjakom ne postanem. Gospodo moja, lijepo se pjeva o buntovniku, i mnogi hvale buntovnika; ali nitko se nije rad u buntovničku kožu obući; nitko živ javno ne ustaje buntovniku na obranu. Naš narod osobito, koji kad ga dužnost zove, ne plaši se ni morskih pučina, ni Kosova bojna, neće da zna za bune. Bila krepost, bila mahna, to je priroda, regbi, našega plemena. Nego, sve kad bi inače bilo, sve kad srca ne bi imao na žrtve roda moga, na glave posječene, na kuće popaljene, na imanje razasuto, na nenadno uništenje svega dobra, koje vjekovi truda teku, ja bih volio da mi mrtvačko zvono zazvoni nego da bunu u narodu mome zapamtim. Tko radi o buni, valja da presijeca sveze što rede ljudsku zadrugu; tko diže 'bunu, red mu je da popusti svim ljudskim strastima; tko je u 'buni, taj je u krvi i u bezakonju. Bezakonje s bunom ne prestaje; buna s krvlju ne odlazi. Bezakonje ostaje u ljudskom društvu, buna se nastani u ćudi narodnoj; to se vriježi nadaleko kroz nastanje naraštaje. Tjerajuć jedno zlo, veliko zlo, narodno podloštvo, napuštaju se u narod zali svakojaki; rušeć susilno jednu vladu, potkapaju se temelji svakoj vladi. Povijest, moja gospodo, ta učiteljica ljudi i naroda, kaže koji su bič božji bune. To su podzemne sopke koje kad muklo isokose zemaljsku utrobu, strovaljuju naširoko i nadaleko gradove i pokrajine. Silni i slavni francuski narod, eto gotovo sto godina, ne može da iscijeli ubojitih rana što mu ih v e lj a b u n a zada. Talijanski narod teško boluje; i bogzna dokle će bolovati rad buna mjestimice ponovljenih. Buntovna Španja, šta od sebe radi? Buna? ona najtvrđe kuje lance narodima: buntovni narodi to su vam narodi sužnji; mogući i slobodni narodi, to su vam narodi reda i zakonitosti. Ne, narod hrvatski nije nikad bio, neće da nikad postane buntovnikom. Ali, ako je buntovnik mrzovoljan i krvavih očiju, prosjak je rutežinav i malodušan. Siromaštvo ubija čovještvo, veli narod, ni golu mjesta ni u bogu besjede. Tako ti je na svijetu, kako u pojedinoga čovjeka, tako u cijeloga naroda. Sirota može vanrednim božjim darom postati mogutac i junak, ali obično njemu sve o nevolji, o podloštvu govori; dok kolinoviću i plenkoviću sve napominje blagostanje, junaštvo, slavu. Prosjače gleda u svoje rutežine, misli se kako da se udvara, i nuđa se gospodaru. Kolinović gleda slike djedova i pradjedova svojih; progleda se u njihovo oružje, paše njihovu sablju, sjedi pod sjenkom njihovom; pa ga sve nešto potiče na djela plemenita; sve što u dvoru vidi i što čuje u svijetu; sve ga zove na poštenje. Prosjak će izdvoriti, ako ga sreća namjeri na dobra gospodara, i konja i svijetlo oružje, pa će ih bez velike muke opet do potrebe i prodati; ali koljeno junačko neće za žive glave pregoriti vranca ispod sebe, neće svijetloga oružja što mu pripasaše babo pustiti za sve blago ovoga svijeta. Rđaković može postati pošten i velikodušan; ali kolinović prirodno žive za čast i za poštenje. Siromah može steći; ali plenković se stidi rasteći. Pri tom novi steklac nije viđen u svijetu; svak na nj mrko gleda i sreća mu je nenaviđena; dok starenika svak rado ima, malo i veliko ga poštuje, svak ga se drži. Tako i narodu mlađahnu, ubogu u narodima, susjedi se sve nešto nevješti čine; i ako se on počme otimati za svoj život, tlačitelja njegovih stane pomaganja da hoće divljak da ubija, da se protivi napretku, prosvjeti, slobodi, redu, ravnoteži, i Bog sam zna još čemu ne. U to susjedi lako povjeruju, i sve im se pričinja da će i na nje divljak udariti i pogibeljan postati, te ga rado ne imadu, i đruže se s njegovimi parci; osobito ako mu se na pustoš utekli i koji komad očevine uz mejaš pritiskli. Dok, narodu od starine u državi svojoj omeđašenu nitko se ne tuđi; plemenitiji lijepo ga paze i nastoje ga ubrojiti u svoje prijatelje. Mlađahan narod bez svoje države, bez međunaradna prava, kad dođe do svijesti, nastoji o jeziku, o narodnosti, o pravu narodnome; ali sve to kao stidno djevojče sitno progovara, ponizno pita, moljaka, opet recimo, prosjači mrvu po mrvu, pravo po pravo. Jerbo ni sam ne zna hoće li neće li što dostignuti; ni sam ne zna hoće li vragovom odoljeti, hoće l' gospara svojim prošnjami prem ozlovijediti, i dosadan mu biti. Dok državan narod, povijestan narod, taj netom se prenuo bilo od bolesti bilo od drijemeža, bilo od krvavih borba, izmjeri junačkim okom potrebu svoju, izvidi svoju prošlost, i sobom kaže: ja nisam rođen ni ubožar, ni nevoljnik; imam svoju glavu okrunjenu, imam svoju kraljevinu, imam međunarodan položaj: mjesto mi se još zna tu gdje se narodi na zbor sakupljaju, tu gdje se na Kosovu bojnom ogleda viteška hvala, tu gdje se o mudrosti zbori, tu gdje se pomorci kušaju, tu gdje se umjetnosti natječu, tu gdje se po crkvah Bogu hvale poju. Jezik mi se zna, ime mi je slavno, djela su mi očita, moja misao nije sakrivena; ja sam u povijesti. Ja sam bio moguć kad su drugi prosjačili; ja sam bio s t o j a n kad su drugi bježali; ja sam slobadan i samostalan bio kad su drugi robovali; ja nisam rođen siromah! Tako narod, moja gospodo, narod je naš, narod hrvatski, u hrvatskoj državi, sa hrvatskim međunarodnim pravom, sa kraljem hrvatskim. Puk koji zna da je srce toga naroda, puk koji dozna da je u sredici stare hrvatske države, one države prama koje pravicam njegove današnje tražbe za jezik, prave su prosjačke ruteži prama kraljevskoj opravi, taj puk da ne prione do zadnjega svoga daha, do zadnje kapi svoje krvi uz državno pravo hrvatskog naroda? Taj puk da u tom pravu ne nađe pravac svojim željama i svom radu? Taj puk da pabirči po tuđoj pustoležini, dok ima svoje perivoje, od otaca u ogradu tvrdo sazidane? Sve kad bi nam se štogod i dalo, kao što se ne da, na temelju same narodnosti, sve kad bi i mogli, kao što ne možemo, na temelju njemačkoga ustava da održimo svoju slobodu, da plaćamo svoju dalmatinsku samoupravu, mi ne bi radili pametno da se osamljeni primamo truda oko te narodnosti i oko te slobode.to bi se reklo čovjeku zadrugaru i bogatu kojega je dopalo sužanjstvo u dalek svijet, pa kad ga se po sreći izbavio, došav kući i našav gdje mu složna braća dijelom uživaju očevinu, dijelom se za nju pravdaju, ujedanput zaboravi na svoje zadružno imanje, i praznoruk stane misliti kako će sam za se kuću da gradi i da stiče imanje, a svi ga, izim braće, tjeraju toljagom iz sela? Vi biste svi rekli da taj nema pameti, jer da je Iašnje po starom pleteru plesti nego istanova graditi. Mi smo ti u Dalmaciji taj bijedni sužanj. Ta vam je zadruga živa slika i prilika hrvatske državne zadruge. Mi koji pod Mletke, koji pod Turke, ostasmo u dugom sužanjstvu. Sad kad smo se vratili pod krilo kralju našemu i kad je hora da uživamo i mi stare hrvatske pravice, sad da se zar uzdamo u kakve nove stečevine? Da mi braća jaše očeve konje, a da ja posrćem pješice? Da mi braća ženju očeve podvornice, a da ja koru hljeba na đudih vratih prosjačim? Možda nas usput tko upita: a gdje vam je ta hvaljena hrvatska država? Ne vidite li tko banuje u Zagrebu? Hrvatska je država tu gdje stoji svjestan hrvatski narod. Hrvatska je država na desnici hrvatske krajine, hrvatska je država u srcu dalmatinskih krajina koje divno izreda ustaju na nov život. Hrvatska je država u duši našega kralja; hrvatska je država u grizodušju i trešetu samih nje zlotvora. I Košut je jednom oholo pitao: gdje je ta kraljevina Hrvatska? Pa su mu krajišnici kazali; Košut je to dobro upamtio: Hrvatska država žive, ona je na čelu vašemu, pošteni Hrvati, Još Hrvatska nij' p'ropala Dok mi živimo. Nek se bani po Zagrebu koga volja; ali nek zna da tko se tu preko hrvatskoga prava zabani, da se zamalo i razbani. Jest, slavno je i korisno biti Hrvat: slavno i milo bašteniku hrvatskih prava; korisno i temeljito svim stanovnikom hrvatske države, imali zemalja i rodnih imena, slova,: i vjera, koliko ih volja. Imoćani, braćo krajišnici, nije l' ta krasna zastava hrvatskoga prava? Vi ste pod ovom zastavom odavna. Vaše junačko srce i svijest hrvatska na vrijeme vam je oči otvorila. Vi ste ukratko razabrali što je ta pušljiva autonomija, što je ta silesija Dalmacija osamljena, što je ta. talijanština koja neće da nam bude kao rumen cvijet za kapom onomu kaji može da ga kupi, nego hoće da nam bude ozloživ u zgradi narodnoj, hoće da se prilijepi kao guba na zdravo narodno tijelo. Vi ste se domislili što je prosvjeta iz tuđe kuće, što li to narečeno plašilo batina i Ličana, koji su to Rusi, hrišćani, eretici itd. Jezik kojim vi govorite to je dika hrvatskomu jeziku; odijelo kojim se odijevate to je ures hrvatskomu nosivu. Junačkim vašim ponašanjem, skladom imotskim u izborih, . pravo ponosi se hrvatski narod. Kad spomenem da ima dvedeset godina kad sam momče od žive mladenačke želje zašao kroz ovu krajinu da se učim hrvatskomu jeziku kojega sam jadan bio gotovo zaboravio u tuđoj učioni, ja vas, Imoćani, grlim kao rođenu braću, jer sam se s vami u hrvatskom duhu zdravo preporodio. Najmilije riječi i izreke što su mi srcu priresle, kad mi se stanu vrzati po pameti, prebiram svih vaših redom dvadest i četiri sela; prolazim od Markovih Skakala do Sablića Kose, od čudne vode Paripovca do Lovreća, Studenaca, Ričica, Vinjana, Runovića, Zagvozda, Župe; gledam sve vade i glavice; sjedim na starovitim stećkim: pozdravljam prijatelje koji su zne gostili ni čuvena, ni poznana. Nadvirivam se ovde nad crljena jezera, nad Gavanove dvore; gledam pod gradinom Kumbatovom Vrliku vodu plodonosnu koja vijuga uz polje niz polje; gledam i srce mi se odmara pri zapleću trideset hiljada ovakoga Hrvata: vjera u Boga otaca naših, uzdanje u budućnost hrvatskoga naroda, uz vas sve to življe duši mi progovara. Braćo, ja sam primio vaš poziv da se odužim dugu ljubavi kojega prama vam dugujem odavna. Vi meni sjajno na susret pohitiste sa hrvatskim barjakom, da vam dvije-tri kažem kako je slavno i pametno prije svega u Hrvatskoj zemlji Hrvatom biti. Sad nam je dakle ponovljena stara sveza e će nam u zastavi hrvatskoga prava ostati obilježje novoj dobi našega života; hrvatska će zastava biti nam postarijim prehodnicom, a mlađim ogledalo; da znamo bistro zašto se borimo; da kad vihar protimbe duhne, razaznamo svi svoju zastavu; da u napasti duhom ne klonemo; da se tješimo kako je slavno i pametno Hrvatom biti; da mlađemu, ako Bog da jačemu i sretnijemu, naših pradjedova tvrdi amanet vjerni ostavimo. Zastavo hrvatska! sinovi hrvatski rođeni daleko od sjene tvoje kad te poznaše, više te zaboraviti neće; mi tebe za živu glavu iz naših ruku pustiti nećemo. Kad glas zakona pozovne da biramo krajini vitnike i načelnike, mi ćemo vjerni k tebi u svaka doba poteći. Kada glas našega kralja pozovne da biramo narodu zastupnike, bile protimbe i varke paklene, napregle se dušmanske sile da nas smetu, ol' da nas zavedu, mi ćemo, hrvatska zastavo, kao jedan čovjek svi za tobom pohrliti! Naoblači l' se nebo i počznu li munje sijevati i gromovi pucati; digne l' se oluja i polje zadimi od puščanog praha, mi ćemo gledati, zastavo, otkle se ti pomaljaš, i svi za tobom, na oglede junačke, za spas roda, za čast krune, za prava hrvatska, listom ćemo poletiti. Tako nas majčino ne razgubalo mlijeko! tako nam ime ne ostalo od prijekora! tako nam na ognjištu kukavica ne zakukala! tako nam hrvatska zemlja kosti ne izmećala! Zastavo hrvatskoga prava, na čelik-prsi mi te naslanjamo; neće nam oči goriti da kažemo svagdi i svakomu da o tebi mislimo, da tebe, za Bogom i za dušom, držimo najboljom pomoćnicom, najtvrđim uzdanjem, jer u tebi vidimo pravo kralja i naroda, pravo kralja i kraljevine. Ti ćeš, zastavo, uvijati grdne narodne rane; ti sama sljubiti razdore; ti ujediniti što zlotvori iscijepaše; ti zacijeliti što vjekovi rastočiše; ti usvijestiti što tuđtinac obesvijesti; ti oplemeniti što raskolnici abeščastiše Neka je slava velikom don Mihovilu,velikom i dalekovidnom domoljubu i čovjeku! |
- 20:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #
04.10.2007., četvrtak
J.B TITO ZLOČINAC?
|
I dok je mnogim našim političarima Tito još uvijek uzor,svim daksama,jazovkama,bleiburzima,kočevskim rogovima,križnim putevima,golubinkama..i inim stratištima unatoč,u civiliziranoj europi pedantni novinari napravili su top ljestvicu najvecih zlocinaca na svijetu. Koliko je lista objektivna ostaje na nama da vjerujemo ili ne,ali u svakom slucaju je znakovito koliki su zlocini i patnje uzrokovali ljudi koji su se kitili idejama "bratstva i jedinstva" i inim komunistickim parolama. Po listi njemackog lista "bild" ovako izgleda lista zločinaca: 1.mao ce-tung 50 miljuna žrtava (komunizam,kina) 2.staljin 40 miljuna (komunizam,rusija op.a.bl) 3.hitler 20 miljuna (nacizam,njemacka) 4.čang kaj šek 20 miljuna (nacionalizam,kina) 5.lenjin 4 miljuna (komunizam,rusija) 6.tojo hideki 3 miljuna (agresivni imperijalizam,japan) 7.pol pot 2 miljuna (komunizam,kamodža) 8.mengitsu 2 miljuna (etiopski marksist) 9.yahya khan 1 miljun (pakistan) 10. j.b tito 1 miljun (komunizam,ex. sfrj ) |
- 00:14 - Komentari (25) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|
Opis bloga
Čovjek nikada nije vidio Boga, ne zna kako izgleda,ne može se vidjeti ili čuti.Bog ne postoji kaže ateist. Čovjek nikada nije vidio ljubav, ne zna kako to izgleda, ne može se vidjeti ili opipati. Pa ipak mi znamo da postoji Ljubav i Bog,jer smo voljeni i jer volimo,a to ne moramo vidjeti ni čuti,to se osjeća u duši! ------------------ Zvjezdano nebo nada mnom, i moralni zakon u meni nepobitni su dokaz Božjeg postojanja! Kant,njemački filozof ---------------------- Mi svi živimo pod istim nebom, ali svi nemamo isti horizont! Konrad Adenauer - prvi Njemački predsjednik -------------------------------- Molitva nije tek dokona zabava starica. Kad je valjano razumijemo i primjenjujemo, riječ je o najmocnijem instrumentu djelovanja. MAHATMA GANDHI ------------------ Ko misli da je vjernik zato što ide u crkvu vara se. Ne postaje se ni auto s tim što se uđe u garažu. Albert Schweitzer - Njemački doktor i vjeroučitelj ---------------- Bog nije obećao dane bez boli,smijeh bez suza, sunce bez kiše...ali je obećao snagu za novi dan, utjehu za suze i svjetlo za put! ------------------- Inteligencija bez ljubavi čini te nemoralnim, pravednost bez ljubavi čini te neumoljivim, diplomacija bez ljubavi čini te licemjernim, uspjeh bez ljubavi čini te arogantnim, bogatstvo bez ljubavi čini te pohlepnim, ljubaznost bez ljubavi čini te servilnim, ljepota bez ljubavi čini te apsurdnim, autoritet bez ljubavi čini te tiraninom, posao bez ljubavi čini te robom, jednostavnost bez ljubavi oduzima ti vrijednost, zakon bez ljubavi te pokorava, politika bez ljubavi čini te egoistom, vjera bez ljubavi čini te fanatikom, križ bez ljubavi pretvara se u mučenje, Život bez ljubavi nema SMISLA. --------------- NAĐENI BOG Ne traži Boga mišlju; u praznini u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi Uza te Bog je, uvijek u blizini, U stvarima oko tebe, u zvuku i muku. Bog ti je uvijek najbliži od svega Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica i plaši te iz svake stvari: nema tajne Ne pružaj miso u praznu daljinu Uza te Bog je. Otvori sva čula: na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti Bog oko tebe sja treperi, miriše i šušti. ANTUN BRANKO ŠIMIĆ. -------------------- Svaki narod na svitu ima povijest,vjeru ;tradiciju Nema naroda bez povijesti,kao ni što nema čovjeka bez uspomena i prošlosti. Povijest našega naroda,naša baština veže nas nevidljivim nitima zajedništva. Biti bez uspomena i bez prošlosti, odbacivati svoje svoje uspomene znači odbacivati svoje korijene. Voljeti svoj narod,svoju obitelj i svoju tradiciju...ta ima li išta ljepše....? Ne vjerujte onima koji vam tvrde da voljeti svoj narod znači mrziti drugi narod,ta zar voljeti svoje dijete ili roditelje znači mrziti drugo dijete ili druge roditelje? Nikako i nikada! Samo poštivajući i voleći svoje možete poštivati tuđe. Čuvajte se ljudi koji ne poštuju svoje korijene,a koji preziru povijest svoga naroda,i svoje vlastite uspomene,takvi sigurno još manje poštuju tuđe svetinje i vrijednosti. Pozicija konzervativizma nije vracanje u proslost i negiranje napretka; u svakom pogledu. Dapace to je pogled prema naprijed, ali uz postivanje proslosti i nasljeda. Nasa bastina je poput sijedih vlasi starca,ono je iskustvo i pokazatelj kako bolje i pametnije ici kroz buducnost. I kao sto starac svoju mudrost crpi iz iskustva tako i narod svoju buducnost crpi na iskustvu iz proslosti,a ne negiranjem iste. Niti proslost pocinje sa nama niti buducnost zavrsava sa nama.
Ivan 14:6
"Ja sam put,istina i život.Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni" VLADIMIR NAZOR Molitva na moru (zanimljiva pjesma koja bi danas mnogima mogla poslužiti kao primjer kako se voli i štiti more,a glede nekih današnjih pitanja poput ZERP-a) O Bože,koji dade nam u baštinu najslađu zemlju i more najgorčije, daj nam i milost da sveđ mogli budemo tu masnu grudu orati, taj tvrdi kamen lomti taim sinjem morem ploviti Duboko neka režu naši plugovi, visoko nek se dižu naši batovi, a naša vesla i sidra jambori Nek pljuskaju sve valove nek stružu svim dubljinama nek strše nad svim morima! O Bože,daj nam ljutih suza potoke da more naše postane još gorčije za tuđa usta,-pa ćemo te slaviti u dane sreće,šuštanjem pješčanih žala pučinskih oluja divljim pjesmama! |