„Bilo nam je prije javljeno da su Turci s jakom silom, skupljenom iz Srbije i osobito iz
Vrhbosne, pošli u Hrvatsku, a odanle sve u zemlje podvrgnute vlasti prejasnoga
rimskog cara.
Dočuvši za to, sve sam potrebito uredio… i nisam dvojio da će se Turci
teško zdravi kući povratiti, samo ako se tako dugo robeći zaustave dok se oni, kojim
bi zapovjeđeno, skupe oko hrvatskoga bana. A to nam se i dogodilo, jer je Bog išao u
prilog kršćanskoj stvari. Kad su naime neprijatelji, prešavši Unu i zatim Savu, udarili
na Karnioliju i Štajersku, kao i druga susjedna mjesta carskoga veličanstva, ban je
naš hrvatski, Matijaš Gereb, skupivši vojsku, odmah pošao na mjesto kojim su Turci
bili pošli, pa razdijelivši svoju vojsku na troje, zapovjedio nekim četama da idu za
stopama neprijatelja i da blizu njih jašu; te neka ne samo paze kamo idu, nego neka
također gledaju da bi neke od njih mogli bud uhvatiti bud poubijati. Turci su pak,
pošto su divljim i barbarskim bijesom brojna mjesta carskoga veličanstva razasuli i
poharali, stali vraćati vukući više nego vodeći za sobom veliko mnoštvo sužnjeva.
Dočuvši međutim za velike priprave banove, zadržaše se više dana obilazeći amo
tamo i tražeći na svaki način kako bi ili bez traga mogli pobjeći ili kako bi našeg bana
od prijelaza preko rijeke Une, na kojem su prije prešli, odmamili, pa ga sami zauzeli.
Ovo im je i pošlo za rukom. Jer kako je banu dodijalo dugodnevno očekivanje kod
prijelaza, ostavio je prijelaz i podigao vojsku da se s njima ogleda gdje god ih
zatekao. Turci međutim, čuvši za banov odlazak od rijeke, pohitaše što brže k
prijelazu i, zauzevši ga, već su jednoga vojvodu s 50 konjanika prevezli, kad je naš
ban s vojskom onamo dotrčao te ih od prijelaza otjerao. Započeti boj prekide noć, jer
se počelo boriti na izmaku dana, a bilo je to dvadeset i devetoga listopada.
Neprijatelji su nedaleko od podnožja nekoga brda, smjestivši na vrhuncu njegovu
sužnjeve, na konjima noć proveli. Sutradan u zoru svom “svom se snagom stalo
boriti, te je planuo krvava i žestok boj, u kojem je milosrdni Bog udijelio pobjedu
nama i kršćanskomu puku.
Čitava naime sila turska bi razbijena; zarobljena bijahu
dvojica vojvoda i 2000 Turaka; ostali biše koji ubijeni, a koji se potopiše kad su htjeli
rijeku preplivati. Za onima koji su utekli pošli su naši u potjeru. I premda po pravu i
pravici pripada pobjednicima sve što su silom oružja oteli pobijeđenima… ipak smo
zapovjedili da se svi oni kršćanski sužnjevi – a bilo ih je na broju preko deset tisuća
duša – puste da se zdravi i čitavi vrate u svoj zavičaj. Bilo je među njima više žena i
djece nego muških glava… “
Post je objavljen 10.08.2009. u 23:58 sati.