Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglasena blaženom.
Bosanski Hrvati danas osobito štuju kraljicu Katarinu koja je zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.
Catherine Reginae Bosnensi
Stephani Ducis San (c) ti Sabbae Sorori,
Et genere Helene et Domo Principis
Stephani natae, Tomae Regis Bosnae
Uxori. Quantum vixit annorum LIIII
Et odbormivit Romae Anno Domini
Et odbormivit Romae Anno Domini MCCCCLXXVIII
DIE XXV Octobris
Monumentum ipsius scriptis positum.
Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala, kako svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uvjetom, da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.
Kroz citavo vrijeme svoga boravka u Rimu mislila je na oslobodenje svoje kraljevine, a posebno na oslobodenje svoje nejake djece, koja su odgajana u Carigradu na dvoru sultanovu u islamskom duhu. Kako se dogadjalo katkada, da su Turci vracali zarobljenu djecu za dobar novac, vodila se mislju, da bi i ona na taj nacin mogla izbaviti iz ropstva svoju djecu. U tu svrhu trazila je od raznih talijanskih vladara novcanu pomoc. Tako je na pr. 1470. poslala svoja dva dvorjanika, Nikolu Zubranica i Abrahama Radica. U Mantovu i Milan, da u ime njezino zamole pomoc. Mantovskom knezu medju ostalim tom prigodom pise:
"Facit mea adversa fortuna, quae viro rege ac liberis et regno opibusque spoliavit, ut non solum ad pontificem maximum patrem clementissimum, sed etiam ad alios principes christianos me confugere oproteat pro implorado subsidio."
God. 1474. bila je odlucila otici na granicu Turske, jer je cula da je sultan bio obecao osloboditi joj djecu. Ali sva ta njezina nastojanja bila su uzaludna. Svoje djece nikada vise nije vidjela, pa je s nadom u njihovo oslobodenje legla u grob.
Post je objavljen 01.04.2013. u 15:21 sati.