Komentari

gosponprofesor.blog.hr

Dodaj komentar (18)

Marketing

  • Mariano Aureliano

    Osamdesetšestogodišnji dr. Pim van Lommel donosi ipak vedriju perspektivu. :) Odličan intervju, najtoplije preporučujem. Ali, da, savršeno razumijem taj osjećaj tragičnosti ljudskog života, prekasnog stizanja do nekih relevantnijih razina individuacije. Možda je ipak poanta u tome da se ništa ne baca, da ostaje trajnim sve ono što smo zaista usvojili kao kvalitetu duše. U kojem smislu trajnim, to ću ostaviti neizgovorenim. :)

    avatar

    31.01.2024. (11:20)    -   -   -   -  

  • The Art Of Being Yourself

    Malo prepesimistično je ovo, ne? Djeluje prilično proizvoljno ovih 60 godina. Autor je očito naveo svoje iskustvo i to je u redu, ali besmisleno bi to bilo uzimati kao opće pravilo.

    avatar

    31.01.2024. (11:23)    -   -   -   -  

  • Demetra

    Naravno da nam treba prebroditi dosta godina kako bismo shvatili kratak ljudski vijek, no ipak i makar posljednji dan vrijedilo je Biti.

    avatar

    31.01.2024. (11:48)    -   -   -   -  

  • morska iz dubina

    Nekako bih rekla da je veća tragedija ne dočekat te zrele i samosvjesne godine....ne dočekat rezultat vlastitog razvojnog puta....ne vjerujem u besmisao pa držim da je sve šta jesmo za neku svrhu i smisao..

    avatar

    31.01.2024. (12:07)    -   -   -   -  

  • Annabonni

    Potpisujem @Morsku - da nije tako, bježali bismo "u suprotnom smjeru vjetra " a čuperak boga Kairosa ostao bi neuhvaćen

    avatar

    31.01.2024. (14:16)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    @ The Art... i @ ostali: autor je umro na pragu svoje pedesete... Uopće se ne radi o tome je li u pitanju 60 ili 70 ili 80 godina, suština napisanog se ne mijenja. I nije to pesimizam, to je naprosto realizam (a cijela knjiga se i upravo bavi poricanjem – očitom i u vašim komentarima – tog realizma, tj. realiteta).

    avatar

    31.01.2024. (15:13)    -   -   -   -  

  • j.

    sjetilo me onog vica u kojem Mujo veli za konja, a taman sam ga naučio da živi bez da jede, i onda je crko... :))

    kako bilo, neka si ti tu nama, nadasve sa sjajnim preporukama za čitanje; ja ću ti reći što mislim o gosponu Beckeru kad pročitam, na nahtkaslu mi je, a što se tiče citata... pa rekao sam već gore :))))......

    mislim da je tu brojka navedena kao donja granica; tipa - moraš imati određene milje u nogama da bi mogao to i to... sad je li to pesimistično ili ne, ja nemam pojma; život zapravo u sto posto slučajeva završava loše, tako da kud ćeš većeg optimizma :))))

    avatar

    31.01.2024. (16:03)    -   -   -   -  

  • The Art Of Being Yourself

    U poricanju je spas. :))))
    Nego, nekako mi je bliskiji Thoreauov komentar na tu temu, ček kako ono ide.... Većina ljudi živi život tihog očaja i umire dok je pjesma još u njima.
    Tako nekako, a možda i prilično tako. Također, u Smrti Ivana Iljiča, Tolstoj je iznio zanimljivu tezu, kako čovjek čak i u vrlo kratkom vremenu pred smrt, ako to već nije puno prije, može doći do toga da je njegov život imao smisla, makar to i kasno shvatio. Ovo Beckerovo o "nevjerojatnoj patnji i naporu", ne znam baš. Pa valjda nije baš svima nevjerojatna patnja i napor. Meni je ponekad matematika bila patnja i napor, ali moj prijatelj iz razreda je iste zadatke riješavao s lakoćom. Rastezljiv je taj realitet. :)

    avatar

    31.01.2024. (16:06)    -   -   -   -  

  • Ypsilonka

    Složila bih se kako se radi tragediji, i zaista je nebitno koliko si godina utrošio. Nije čak ni važno koliko je do same smrti ostalo, važno je kako te nakon tog puta više zabole i za to koliko je do smrti ostalo kao i za sve ostalo! :)

    avatar

    31.01.2024. (16:29)    -   -   -   -  

  • Mariano Aureliano

    @gospon profesor - Ah, ni manje ni više nego si nas okarakterizirao poricateljima realizma ili realiteta. Predlažem da ipak pogledaš intervju za koji sam ti dao poveznicu (može se namjestiti prilično dobar hrvatski titl iz engleskog) prije nego što doneseš konačan sud o tom našem poricanju. :) Oko poimanja realiteta ljudi i narodi kolju se već tisućljećima, a svi ti koji kolju zapravo su robovima grube materijalističke paradigme, bez obzira na to u ime kojeg boga kolju. Ako ćemo inzistirati na materijalističkoj paradigmi, onda je - ukoliko nismo baš sasvim neosjetljivi - naš doživljaj "stvarne tragedije" života predestiniran, zacementiran u svojim osnovnim postavkama. Ali što ako to nije jedino moguće poimanje realiteta? I što ako nije najistinitije? Intelektualci se uglavnom ipak neće baš poklati zbog razmimoilaženja u mišljenju jer im to ne dopušta njihova nadmenost, recimo da će samo izbjegavati kavanu svojeg oponenta ili će mu, ako mogu, opstruirati daljnje napredovanje u karijeri, takve neke trivijalije, pa ipak je već i u tome, kad netko svojata poimanje realiteta, prisutna klica nekog budućeg klanja. ;)

    avatar

    31.01.2024. (17:20)    -   -   -   -  

  • Mariano Aureliano

    Btw., pretpostavljam da bi u tvojem citatu trebalo ići: "...i konačno jedinstveno stvorenje u prirodi...".

    avatar

    31.01.2024. (17:33)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    @ The Art...: u poricanju je potiskivanje apsolutnog užasa koji ljudska bića osjećaju pred smrću. Beckerov stil pisanja (i vrijeme kad je knjiga nastala, 1973.) uključuje ponešto patetične sintagme poput ove koju spominješ, i u širem kontekstu knjige ne smeta. Možeš se pozivati na anegdotalne izjave tipa ovo o matematici, ali evo (to mi je životna misija), preporučam ti da posegneš za tom knjigom (ako ne sada, onda kad pređeš svoju pedesetu, bolje će ti sjesti ;)

    @ Mariano: jesi li možda čitao knjigu o kojoj je riječ? O autoru uskoro izlazi dokumentarni film čiji su producenti, ni manje ni više, Terrence Malick i Robert Redford (https://twobirdsfilm.com/films/allillusionsmustbebroken), povodom četrdesete obljetnice od prvog izdanja (autor je dobio i Pulitzera za nju). Čitam je iznova nakon dosta godina i ona samo dobiva na dubini i važnosti. Knjiga se uopće n e temelji na materijalističkoj paradigmi (autor se ponajprije poziva na Kierkegaarda, i na kod nas neprevedenog Otta Ranka, i, s puno kritičnosti, na Freuda), nego naprosto na činjenici da čovjek na s v e moguće i nemoguće načine želi izbjeći suočiti se s r e a l i t e t o m svoje vlastite smrtnosti. Nije valjda da misliš da je to realitet oko čije bi se neizbježne činjeničnosti trebalo poklati? @ The Art je napisao da je citat "prepesimističan"; ja sam odgovorio da je zapravo tek realističan. Ti spominješ "vedriju perspektivu". Mislim, da, svakako, svatko može u javnim istupima s osamdeset godina glumiti da je vedar starčić, a noću premirati od straha pred r e a l i t e t o m smrti koja stoji uz uzglavlje. Tu dakle nije riječ o tome što će se događati nakon smrti; riječ je o užasu koji u čovjeku nastane kad u vlastitom mesu osjeti smrtnost. Užas je toliki da je poricanje neizbježno. Hoće li to biti u vidu humora ili u vidu (paradoksalno!) samoubilačkog terorističkog čina, ovisi o pojedincu.

    avatar

    31.01.2024. (17:51)    -   -   -   -  

  • Mariano Aureliano

    Čitam na netu:

    "Treba svakako proučiti ovu knjigu jer govori o neurozi svakog čovjeka. Započinje dubinskom analizom smrti u polemici o Freudu i Jungu, a nastavlja Rankovom analizom ličnosti u ostvarivanju vlastite kreativnosti kao mogućem rješavanju neuroza. U stvarnosti u kojoj treba savladati iluziju vlastite važnosti upravo spoznajom naših mogućnosti, leži rješenje i neuroza i spoznaje sebstva. Knjiga nužno korisna!", kao i:

    "Jedan je od glavnih zadataka ove knjige da ukratko prikaže najvažnija postignuća psihologije nakon Freuda, vezujući čitav razvoj psihologije za Kierkegaarda, koji je toliko značajan da se još uvijek uzdiže poput obeliska. Tako zastupam stapanje psihologije i mitsko-religiozne perspektive. Taj argument u znatnoj mjeri zasnivam na radu Otta Ranka i vrlo sam se trudio pokazati važnost njegova izvanrednog misaonog zdanja."

    Dakle, svakako primamljivo pa ću i gledati u dogledno vrijeme da je pročitam. Poricanje smrti u našoj zapadnoj kulturi sveprisutan je fenomen koji bode oči, dok ja o smrti intenzivno i neprestano, iako ne i opsesivno/morbidno, razmišljam od svoje sedamnaeste i trajno se čudim svemu tome oko našeg dolaska u život i odlaska s pozornice. Čuđenje, osjećaj začudnosti, velika upitanost, pa ipak, ne i "premiranje od straha", ne i "užas koji u čovjeku nastane kad u vlastitom mesu osjeti smrtnost". Premiranje i užas dolaze samo ili upravo u onih koji su smrt poricali cijelog života, a sad je ona blizu i nameće se kao fiziološka, medicinska datost. U tom smislu, dakako, većina tzv. zapadnog čovječanstva poriče smrt, društveni rituali grubo su se i dubinski upregnuli u to poricanje, kao društvo živimo jednu veliku laž, no NIJE NUŽNO da se smrt dočekuje s premiranjem i užasom, to nije neka propozicija koja se podrazumijeva pa nam onda valja gledati kako da je nadvladamo. Igor Mandić je bio jedan od ikonoklasta tog ritualnog poricanja smrti, ali on, mislim, nije imao zaista dobru poantu, više bih rekao da je nastojao samoga sebe nadmudriti svojom kozerijom spram smrti. Kad kažeš: "Užas je toliki da je poricanje neizbježno.", kao da ne ostavljaš mogućnost da ne mora biti tako i da kod mnogih uopće nije. Puno je na svijetu zrelih, duhovno razvijenih ljudi koji se smrti primiču radosno i sa sve izraženijom unutarnjom iluminacijom. (Post)frojdovsko-kjerkegorovski diskurs po meni je još uvijek u svojoj bitnoj supstanciji dijelom materijalističke paradigme, od koje možda neurotično želi pobjeći pa se zato i javlja problem nadvladavanja neuroze tamo gdje nije nužno potreban. :)))

    avatar

    31.01.2024. (18:59)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    @ Mariano: ti i nekoliko – eto ti komplimenta – sasvim izvanserijskih ljudi ste možebiti tek iznimke koje potvrđuju pravilo. Da, ne premiru ljudi od straha i ne osjećaju užas neprestano, nego, upravo zbog maksimalnog poricanja, žive relativno "normalno", kako tko najbolje zna. Problem je, i time se Becker bavi, koje su p o s lj e d i c e tog potiskivanja tijekom života pojedinca. Što tijekom života proizlazi iz tog poricanja, tj. što ljudi poduzimaju kao svoje "projekte besmrtnosti". I opet, to što netko piše kako s veseljem čeka na smrt NE znači da nema trenutaka kad ga prožme užas, ali ako je izgradio svoj imidž u javnosti kao "zreo, duhovno razvijen čovjek" (postao sam ekstremno skeptičan spram takvih koji istupaju u javnosti kao takvi), onda o tome neće govoriti. Napokon, teško je reći za Kierkegaarda da je dijelom materijalističke paradigme. Uglavnom, pročitaj knjigu, vrijedna je čitanja makar se i ne složio s autorovim gledištem.

    avatar

    01.02.2024. (11:46)    -   -   -   -  

  • The Art Of Being Yourself

    @gp, malo sam sad proguglao o Beckeru. Nije mi bio poznat. Djeluje zanimljivo. Sviđa mi se što su mu studenti dolazili u hordama na predavanja. Kad mi dođe na red, pronać ću je negdje, iako mi je red velik.
    U knjizi "Morrie utorkom", Morrie je ustvrdio istu stvar, da praktički svi negiraju vlastitu smrtnost. I Osho je to fino objašnjavao. I to je zapravo činjenica. Zar je ne negiramo većinom i svi mi koji smo se okupili oko ove teme? Vjerojatno bi bilo najbolje, koliko je god moguće, totalno je prihvatiti i završiti s tim, tj. pomiriti se s tim. A opet, sve je to filozofiranje. Koliko god filozofirali, kad se ogoli do kraja, smrt je opaka i neugodna stvar. Čak je i Krishnamurti osjetio odbojnost od smrti kad je znao da je blizu. Svakako nije pametno tu temu gurati pod tepih, to je sasvim sigurno. Ali mislim da nije svejedno da li nekom treba 60 ili 20 godina za neku vrstu izgradnje i ako je manje godina onda to i nije tolika tragedija. S druge strane, većina ljudi ni ne zna da je živa, tako da je njima stvarno svejedno.

    avatar

    01.02.2024. (15:55)    -   -   -   -  

  • konobarica

    ....a možda ima još dobrih dvadesetak za prezentaciju da ga više ne tjeraju nagoni, da više ne bude potpun odraz, da ne bude izrezan iz bilo kojeg kalupa.
    Nikad se ne zna ;)

    avatar

    01.02.2024. (22:08)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    @ konobarica: good point :)

    avatar

    01.02.2024. (22:43)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    @ The Art...: Becker je izvanserijski autor, i knjiga je izvanserijska. ... Pa da, poricanje smrti je opće mjesto, i svatko se u nekom trenutku valjda "pomiri" s činjenicom da će umrijeti. No, kao što rekoh, pitanje je za kakav se život ljudi odlučuju u svjetlu te činjenice.

    avatar

    02.02.2024. (11:29)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...