Šah-mat

28.02.2024.

Netanyahu igra na rubu ponora jer ako još samo malo pritisne Palestince, cijela bi stvar mogla eksplodirati u neodredljivim razmjerima. Uzmimo da je broj poginulih civila u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, koji svijetu isporučuje Hamas, čak i za 50% manji, čak i za 70%, brojka koja ostaje još uvijek je jezivo prevelika. Njoj treba pridodati broj gladnih, onih koji se smrzavaju, koji su ostali bez krova nad glavom i koji su, općenito, duboko nesretni. Djeca svoju patnju pounutruju i stavljaju na puno dublje mjesto u duši nego odrasli, a to znači da će njihova patnja obojati ne samo cijelu njihovu odraslu dob, nego i buduće živote tih duša. Hamas je, naravno, bez da trepne okom u stanju žrtvovati sav svoj narod, svih dva milijuna ili koliko već, u tom je smislu Hamas daleko veći neprijatelj i mrzitelj Palestinaca nego što je Izrael ikada bio. I općenito se Arapi između sebe mrze više nego što ih itko drugi mrzi. No nije bitno drugačije ni sa svima nama ostalima - više se mrze Torcida i Bad Blue Boysi nego što su se ikada mrzili Srbi i Hrvati, i više se mrze Slaveni između sebe nego što su se ikada mrzili, npr., Slaveni i Germani, i sl. Ono što je Hamas sa svojim partnerima počinio 7. listopada 2023., kao i narednih dana (a da nije bilo izraelske protuzračne obrane, bilo bi na desetke tisuća mrtvih Izraelaca), nezapamćeno je zvjerstvo, zgusnuto u silan astralni intenzitet. Upravo taj astralni intenzitet otvorio je Pandorinu kutiju i potaknuo Izrael na duboku riješenost oko potpunog iskorjenjivanja Hamasa pod svaku cijenu. Nikad to nisu samo zemne stvari, uvijek je stvarna igra na puno dubljim, okultnim razinama. Kad se na tim razinama pokrene velika masa energije, ljudi nužno postaju njezinim marionetama i očekivani se ishodi naprosto ni na koji način ne mogu izbjeći. Izrael nije mogao nakon 7. listopada 2023. djelovati mirotvorno i defanzivno, tako da okrene i drugi obraz ili tako da se samo brani. To jednostavno na astralu nije bila opcija. Prije bi sa stabla otpala jabuka krenula uvis nego što bi Izrael mogao ignorirati silnu astralnu eksploziju koja ga je silovito pogurnula u reakciju koju smo svi imali priliku promatrati i još je promatramo. No onaj tko ne uočava tu činjenicu da su događaji na astralnoj ravni prvi, a oni na pojavnoj ravni tek njihove materijalizacije, taj misli da se nešto moglo drugačije odraditi. Sile Zla djeluju, naravno, isključivo na astralnoj ravni, na ravni magijskog inputa i učinka, njih ne zanimaju konkretni ljudi i njihove sudbine. Konkretan čovjek uvijek je spoj najvišeg i najnižeg, Boga i fizičkog tijela, no Sile Zla obraćaju se našemu astralnom nosaču svijesti koji je snažno magnetiziran od strane raznih hijerarhija kolektivnog astrala, zbog čega su ljudi u tolikoj mjeri iracionalni u vezi svoje obiteljske, plemenske, nacionalne, rasne i religijske pripadnosti. Uzavreli kotao Bliskog istoka već je stoljećima pa i tisućljećima ogromno astralno poprište iživljavanja energija, na kojem se obilato hrane nebrojeni moćni okultni entiteti uglavnom neljudskog porijekla. Taj zamah je silan i ne vidi se što bi ga moglo zaustaviti. Narodi su uhvaćeni u situacijski šah-mat, u svojevrsni horizont događaja iz kojeg nikakva pojedinačna slobodna volja ne može pobjeći u kolektivni učinak. Bili su značajni pokušaji, najpoznatiji su oni Yassera Arafata, Shimona Peresa i Yitzhaka Rabina, no magijski astralni zamah na kraju je morao odvući događaje natrag na stranu sukoba, razaranja i patnje.

Bitno drugačije nije ni u Ukrajini, iako je ondje astralni zamah za cijelu jednu povijesnu vječnost manji od onog semitskog. Zoran Milanović autentičan je i zanimljiv upravo zbog toga što dobro svojom antenom hvata astralne inpute, iako uglavnom iz njih ne zna izvući konstruktivne spoznaje. Naime, lako je reći da je Rusija nepobjediva, to može izreći i pijandura za šankom lokalne seoske birtije, iako je kod Milanovića riječ o dubinskoj astralnoj spoznaji. Puno je teže predložiti rješenje, ili barem pokušati uočiti manje od dva zla, a to Zoran Milanović nikada ne radi. On je impresioniran svojom astralnom sposobnošću (koja mu nedvojbeno daje prednost nad većinom političara zbog umijeća dubinske detekcije) te zbog toga misli da se dalje od toga ne mora pomaknuti ni za milimetar. Tu se jedan Janez Drnovšek pokazuje kao daleko zreliji i veći političar od njega. Milanovića nikada nećete čuti govoriti o tome što bi bilo ako bi se Ukrajina predala, ili ako bi barem predala ovih 18% otetog teritorija, tj. koje bi bile dugoročne poražavajuće posljedice ne samo po narod Ukrajine, čak ne samo ni po Europsku uniju, već po cijeli svijet. Jer, to bi pokazalo da se agresija jedne sile na neku zemlju i opet jednom isplati i da s takvom metodom mogu pokušati i drugi agresori diljem svijeta. Dakle, Milanović vidi jedan sloj astrala veoma lucidno, no nije u stanju sagledati dugoročnu ukupnost učinaka jer je za to potrebno biti magijski polariziranim na mentalnoj ravni, na ravni koja daje pregled cjeline fokusiranog zbivanja.

A ta cjelina fokusiranog zbivanja, bilo da se radi o arapsko-izraelskom sukobu, ili o rusko-ukrajinskom, ili o sukobu između neoliberalnog kapitalizma i elementarne ljudske potrebe da se živi normalno, uravnoteženo, prirodno, bez frustracije oko krova nad glavom, hrane, odjeće i drugih ljudskih potreba kao što su potrebe za kulturom, umjetnošću i duhovnošću, pokazuje zastrašujuću šah-mat poziciju. Drugim riječima - na svim se društvenim i globalnim frontovima ne pokazuje mogućnost bilo kakvog stvarnog, supstancijalnog poboljšanja. Današnji je svijet zastrašujuće impregniran astralnim komandama po svim zamislivim osnovama, dakle komandama koje utječu na podsvijesti milijardi ljudi na način da se ništa ne može zbiljski promijeniti nabolje osim na nekim mikro-razinama. Čovječanstvo je danas u globalnoj astralnoj šah-mat poziciji. Postoji li izlaz, rješenje? Da, postoji!

Helena Petrovna Blavatska (Jelena Petrovna Blavatskaja) govorila je o tome kako će u ne tako dalekoj budućnosti doći do potpunog pražnjenja astralne sfere. Malotko među nama može zaista imaginirati što bi to trebalo značiti, no sasvim je izvjesno da jedino takvo pražnjenje može riješiti ovaj globalni astralni šah-mat i inaugurirati Zlatno Doba ili Satya Yugu. Za većinu nas, možda za milijarde, to bi moglo biti pogubno i zastrašujuće iskustvo jer svi mi uglavnom nismo u stanju funkcionirati bez astralnih emocija, dakle bez simpatije-antipatije, uspoređivanja, zamjeranja, zavisti i ljubomore, požude i žudnje, želje i astralnog entuzijazma, bez astralne volje za životom, volje za djelovanjem, i same nade koja je također astralne naravi. Ako se u ljudima naglo počne prazniti njihova astralna komponenta, a oni je nemaju čime zamijeniti jer su još daleko od sposobnosti da se energiziraju mentalno-duhovnim inputima, ono što bi moglo uslijediti bolje je da ni ne pokušamo zamisliti. Tada bi mogao nastupiti totalni šah-mat na kapilarnoj, individualnoj razini, gdje bi svaki pojedinac u agoniji proživljavao ono što se, recimo, trenutno odvija na razini rata u Pojasu Gaze. Dakle, jednu akutnu bezizlaznost, jednu ubrzanu emocionalnu utrnulost na dubinskim razinama, jedan užas emocionalnog vakuuma, koji bi svakako kod ogromnog broja ljudi rezultirao ludilom i s njim povezanim nasiljem.

Padre Pio, veoma razvijen pojedinac koji je na dnevnoj bazi vidio Isusa, svojega Učitelja, i komunicirao s njim, dao je glasovito pismo o Tri Dana Tame. Egzoterno, ono djeluje smiješno i bizarno, i samo potiče vojsku fanatika da mašta o tome kako će se i na koje sve načine ta tri dana odviti. Svi vjernici ta Tri Dana Tame shvaćaju doslovno, iako je teško zamisliti koji bi to mogli biti astronomski ili geološki razlozi zbog kojih bi tama nastupila na cijelom planetu. Isus, koji je taj tekst diktirao Padre Piu, vrlo vjerojatno nije sve to mislio doslovno. Moje je mišljenje da se ovdje radi upravo o trodnevnom procesu pražnjenja planetarne astralne sfere, simboliziranom s Tri Dana Tame, nakon kojih dolazi Svjetlost i sasvim preobražen svijet. Zašto ne treba nikome otvarati tijekom ta tri dana, pa taman da iza vratiju čujemo glasove svojih najmilijih (a zapravo demona)? Zato što će ljudi masovno biti zahvaćeni ludilom pa će privremeno njihove ispražnjene astralne nosače svijesti moći preuzeti razni zli entiteti. Zašto u kući treba imati blagoslovljene svijeće? To se, dakako, odnosi samo na katoličke vjernike, kojima se Padre Pio primarno obraćao. Blagoslovljena svijeća simbol je jake vjere i ufanja ili uzdanja u Boga, a onaj tko se uzda u Boga svim svojim srcem i svom svojom dušom zapravo energetski vibrira na najvišem astralu koji ima link na duhovno, na ono što je onkraj materije i cjelokupne Kreacije. Najviši astral još uvijek je samo astral, polje iluzije i podvajanja, polje praznovjerja koje je inferiorno mentalnim ravnima. Ondje kraljuje personalni Bog, Jahve, Alah ili Krišna. No upravo u tom najvišem astralu, ako je pun čiste devocije, može biti i jest "slamka spasa", pa iako će i on biti izbrisan tijekom ta Tri Dana Tame, individue koje su u njemu svjesne neće pretrpjeti gubitak, bit će uznesene na višu razinu jer su to zaslužile. U tom najvišem astralu leži šansa za sve kršćane, za sve muslimane, za sve hinduiste, i općenito za sve vjernike. Ateisti će zapeti na tom ispitu i neće ga položiti ukoliko inzistiraju na svojemu (anti)vjerovanju. Svi ljudi otvorenog uma i aktivnog unutarnjeg srca, ljudi slobodni od vjerovanja i nevjerovanja, bit će jasno na vrijeme upozoreni iznutra i bit će im dano na znanje, iako intuitivno, kakav se to globalni događaj sprema. Bilo bi dobro da već sada počnemo odustajati od svih polariziranih emocija i misli, od svih prosuđivanja i osuđivanja, od svih svrstavanja.

Mladi to možda još ne primjećuju jer njihove misli lete kao ptice, no mnogima od nas malo starijih već je poprilično jasno da smo svi ulovljeni u šah-mat poziciju, da zapravo više nema manevarskog prostora, da se globalno društvo stvrdnulo u zastrašujuće zacementiranu strukturu koja dopušta još samo veoma limitiran opseg mogućnosti. I upravo zbog svijesti o limitima svijetom kraljuje beskonačno i trajno šireće područje obmana o mogućnostima, područje manipulativnosti kojima nema kraja.

Happy birthday, George

25.02.2024.


Odvajanje Puruše od Prakrti

24.02.2024.

Puruša i Prakrti temeljni su pojmovi drevne indijske filozofske misli. Puruša (muški rod, ovaj Puruša) je apsolutni duh ili svijest, dok je Prakrti (ženski rod, ova Prakrti) univerzalna materija/energija, antipod duhu. Iako se čini kao da ta dva pojma ukazuju na dualizam kao fundament stvarnosti, vedanta ipak vrhuncem svojega nauka smatra nedvojstvo ili advaitu. U filozofskom promišljanju dalje se od antinomije ili proturječja, dakako, ne može, ono vazda okrunjuje svaku filozofsku analizu, no indijski mislilac nikada nije bio tek filozof niti se ikada zadovoljavao pukim žongliranjem riječima. Yoga kao praktični sustav načina života, vježbi i usmjerenja uma za cilj ima ujedinjenje ili jedinstvo, što je i značenje te riječi, no postavlja se pitanje: ujedinjenje čega ili jedinstvo s čim? Kada se praktikant koncentrira na neki objekt, bilo osjetilni ili mentalni, na točku u zidu, na mjesto između obrva ili na neki pojam, on postupno prolazi određene stadije. Prvi je stadij pratyahara ili vlast nad osjetilima, tj. povlačenje uma prema unutra zahvaljujući snažnoj koncentraciji. Drugi je stadij dharana ili tako snažna koncentracija na jednu stvar da se um doslovno oslobađa privlačne sile osjetila i napušta zemaljsku, moždanu svijest. Treći je stadij dhyana koja se u nas obično prevodi kao meditacija, iako zapadna misao ni približno ne razumije što ta riječ uistinu znači (pri čemu, dodatno, kršćanski mistici imaju pojam kontemplativne molitve ili zadubljenosti koji je bliži indijskoj meditaciji, dok je kršćanska meditacija tek razmatranje neke ideje ili nekog odlomka iz Biblije). U dhyani je um doslovno zaustavljen jer je poistovjećen s objektom meditacije, na taj se način događa stapanje s tim objektom ili nestajanje razlike između uma/subjekta i objekta. To ujedinjenje subjekta i objekta cilj je yoge i ako ono potraje i produbi se preko određene granice, događa se četvrti stupanj ili samadhi. Čovjek doživljava Oslobođenje, makar i privremeno. Budući da također postoje i različiti stupnjevi samadhija, tek onaj najviši stupanj trajno čovjeka oslobađa okova materije i individualnog postojanja, no važno je reći da sam samadhi označava revolucionarnu prekretnicu u čovjekovu životu nakon koje više ništa nije isto jer su se jednom doživjele vječnost i beskonačnost.

Netko bi mogao pitati: kako buljenje u točku na zidu može dovesti do iskustva vječnosti i beskonačnosti? Može, no indirektno. U indijskoj mudrosti sve se uvijek svodi na trik ili prevaru uma jer nije um taj koji se oslobađa ili nešto treba postići. Kada se u stanju najdublje usredotočenosti um poistovjeti s objektom meditacije, on postaje proziran, gotovo kao da više ne postoji. Svi smo kao djeca imali iskustvo da se u morskom plićaku kamenčići na dnu ne mogu vidjeti sve dok se voda dovoljno ne umiri. Prozirnost uma jednaka je njegovu nepostojanju. Čovjekovo ishodište je Puruša ili duh, čista svijest, no neprestano talasanje uma, njegovo neprestano trčanje za objektima i kačenje za njih, iako su objekti sačinjeni od iste te supstancije od koje je sačinjen i um, naime od Prakrti, za posljedicu ima zamućenje ili nejasnoću oko pune istine da smo samo duh, da smo čista svijest. U višim stupnjevima nekih sustava yoge tako postoje specijalne vježbe koje idu za tim da se Puruša odvoji od Prakrti - Sri Aurobindo svojim je učenicima te vježbe zadavao već u početnoj fazi učeništva. Naravno, Puruša se od Prakrti ne može odvojiti jer s njom nije ni spojena, taj spoj samo je privid ili kozmička maya, no učenik na duhovnome putu mora oko toga nastojati jer je to jedini način da se njegov um profini do one razine finoće kada još treba samo mali udarac ili milost Gurua kako bi se um u cijelosti prekobicnuo u nepojamno ili u potpuno prozirno stanje.

Osnova odvajanja Puruše od Prakrti tako je razidentifikacija. Promotrimo sebe u svakodnevici - nalazimo se u stanju neprestane samorefleksije ili pričanja sa samim sobom. U nama su neprestano dvojica, "ja" i "ja". Ako smo oženjeni, onda to postaje Me, Myself & Irene. :) U odvijanju samorefleksije, koju smo mi poistovjetili sa samosviješću iako se radi o dvije veoma različite stvari, prvo "ja" obraća se drugom, što se često na šaljiv način može uočiti kad se, npr., udarimo u nožni palac dok smo sami kod kuće - tada prvo "ja" naglas opsuje. Zašto je opsovalo naglas? Pa zato što je htjelo da ga drugo "ja" čuje. :) Iako je samorefleksija potpuno nelogična i iracionalna, mi nismo u stanju pobjeći iz njezina stiska, baš kao što nismo u stanju pobjeći od Zemljine gravitacije. No zašto se ona javlja? Zato što u nama zaista postoji jedno pravo Ja, impersonalni Puruša ili duh, čista svijest, nadmentalno i neverbalno "Ja Jesam", koje je uronilo u Prakrti i u njoj se avetinjski disperziralo na "ja jesam um", koji doživljaj mi primarno ipak osjećamo kao "ja jesam tijelo" ili "ja sam tijelo". A kad kažemo "ja sam tijelo", tu - jasno je - postoje dva entiteta, "ja" i "tijelo" - eto odakle se javlja samorefleksija, iz identifikacije s tijeloumom. Ta je identifikacija toliko refleksna i spontana u nama jer je razvijamo od najranijega djetinjstva, od najranije socijalizacije u svijet ega; stoga nam je i samorefleksija nešto što nam djeluje kao najnormalnija stvar na svijetu, iako upravo i samo zbog nje patimo, ljutimo se, nesretni smo i izgubljeni, padamo u depresije ili u stanja agresivnosti, odajemo se porocima, bježimo od odgovornosti, tjeskobni smo i neuravnoteženi na milijun i jedan način. Svijet nam je u kaosu, ratovi su posvuda, religijske isključivosti i zatucanosti vladaju narodima, neoliberalni kapitalizam uništava sve pred sobom, a sve samo zbog te naoko male početne greške koja izriče iluziju "ja sam tijeloum", iluziju o dva entiteta tamo gdje postoji samo jedan, Puruša, u vedanti znan i kao atman.

Gore spomenuti stupnjevi Patanđalijeve aštanga yoge nisu obavezan put prema Slobodi, samo su dobro razrađene i stoljećima potvrđivane ljestvice jedne od staza. Tisućljećima su ljudi mogli koračati Putem samo uz nadzor i verifikaciju autentičnog duhovnog učitelja ili sadgurua, no druga polovica 20. stoljeća označila je svojevrsnu prekretnicu, koju je svojim blistavim primjerom markirao Jiddu Krishnamurti. Može se činiti da je danas čovjek ostao sam na vjetrometini turbulentnih i okultnih sila uma, da se nalazi u procjepu između doba koje je otišlo i doba koje još nije došlo, no upravo ovaj prividni vakuum naša je sjajna prilika da se kao duhovni tragaoci osamostalimo od svakog autoriteta i preuzmemo odgovornost, da iskočimo iz gnijezda i sami se uputimo u nepoznato. Gurui zadnjih stotinjak godina lagano su nas gurkali i ohrabrivali da iskočimo iz gnijezda, no jedino mi možemo donijeti konačnu odluku i odvažiti se na taj korak, nitko to ne može učiniti umjesto nas.

Razidentifikacija ne znači da se "ja" kao mentalna tvorba treba prestati identificirati s tijeloumom, to bi bio samo još jedan trik uma, a upravo se zbog tog trika tisuće duhovnih aspiranata desetljećima vrte u krugu kao muhe bez jednog krila, nesposobne probiti ljusku jajeta samozrcaljenja. Razidentifikacija znači jednostavno to da u umu više nema identifikacije ni sa čim jer je um postao toliko fin da je doslovno proziran. Na njega se više ništa ne hvata, on više ne pruža otpor, sve samo prolazi kroz njega. Zahvaljujući toj prozirnosti, suhoći i lakoći, um prolazi kroz veliku vitalizaciju, umnažanje osobne moći ili energije, u njemu se prirodno pojavljuju razne okultne moći, koje na svijest ne djeluju, kojima svijest nije impresionirana, tj. ravnodušna je prema njima kao i prema svemu drugome. Istovremeno, budući da sada kroz um počinje prosijavati svjetlost iz višeg, duhovnog svijeta, svjetlost buddhija ili ćejtanje, istinske "Ja Jesam" svijesti, osobnost se ispunja ljubavlju, razumijevanjem i samilošću prema svim bićima koja pate u ovoj samsari.

Ususret drugoj večeri Dore

23.02.2024.

Dora

Punoća praznine

Sve-slike-sa-semaforima

Dokazi-da-nisi-robot

Razlika-izmedju-bicikala

Darvinovi-svjedoci

Shakespeare

Mrtvi-kelj

Nichts-parking

Lazirati-vlastitu-smrt

Voda-pored-ves-masine

Sto-si-skakala-skakala-si


Između dvije riječi

21.02.2024.

Čovjek gleda kroz prozor sobe u noć.
Bez naočala, svjetla u daljini
samo su mutne pahulje blijedožute i narančaste.
Čovjek ima slušalice na ušima
pa ne čuje cvrkut ptica u parku.
Cvrkut ptica za njega je smrt
jer ptice umiru,
dok je glazba u slušalicama
neka vrsta odgode smrti
ili kretanje prema smrti kompliciranim labirintom.
Čovjek je spustio poklopac laptopa
i sada još samo gleda kroz prozor sobe u noć.
Songovi idu jedan za drugim
a on samo gleda kroz prozor sobe u noć.
Songovi nikada neće stati, oni
se nižu bez prestanka.
Što čovjek misli vidjeti u toj noći?
Možda se pokušava prisjetiti jedne riječi
koja mu je još jučer pobjegla
ili se pak provući između dvije riječi?
Između koje dvije riječi?
Npr. između riječi klavir i suđe.

Julija Navaljna - zadnja nada za Rusiju

20.02.2024.

Najopasniji su za režim oni koji više nemaju što izgubiti, koji su se slomili a onda ponovno uskrsnuli iz pepela. Putin možda nije s tim računao, možda se jako zeznuo u svojim projekcijama i kalkulacijama. Na pragu smo doba u kojem će žene pokazati svu svoju silnu snagu i mogućnost da iznjedre stvarne promjene jer se kroz žensku moć Ljubav može uzemljiti puno dublje, konkretnije i smionije. Julija Navaljna u donjem veoma dirljivom i upečatljivom videu pokazuje da će se na ruskoj političkoj sceni, makar privremeno i iz egzila, vrlo vjerojatno pozicionirati kao Aleksej Navaljni 2.0, u najmanju ruku. Njezina se karizma već sada nedvojbeno osjeća, njezine snažne riječi ulaze direktno u srce. Samo će cinici i opet jednom naći razlog za sprdanje i relativiziranje svega.

Tako se duboko nadam, i toliko duboko molim Boga za to, da se ova nova nada za beskrajno ispačen i ponižen, a toliko divan ruski narod, ponovno ne ugasi u moru nove krvi i užasu krikova očaja i boli. Neka bi smrt njezinog supruga bila istinsko uskrsnuće bolje budućnosti za Rusiju.


<< Arhiva >>