Između dvije riječi

21.02.2024.

Čovjek gleda kroz prozor sobe u noć.
Bez naočala, svjetla u daljini
samo su mutne pahulje blijedožute i narančaste.
Čovjek ima slušalice na ušima
pa ne čuje cvrkut ptica u parku.
Cvrkut ptica za njega je smrt
jer ptice umiru,
dok je glazba u slušalicama
neka vrsta odgode smrti
ili kretanje prema smrti kompliciranim labirintom.
Čovjek je spustio poklopac laptopa
i sada još samo gleda kroz prozor sobe u noć.
Songovi idu jedan za drugim
a on samo gleda kroz prozor sobe u noć.
Songovi nikada neće stati, oni
se nižu bez prestanka.
Što čovjek misli vidjeti u toj noći?
Možda se pokušava prisjetiti jedne riječi
koja mu je još jučer pobjegla
ili se pak provući između dvije riječi?
Između koje dvije riječi?
Npr. između riječi klavir i suđe.

Julija Navaljna - zadnja nada za Rusiju

20.02.2024.

Najopasniji su za režim oni koji više nemaju što izgubiti, koji su se slomili a onda ponovno uskrsnuli iz pepela. Putin možda nije s tim računao, možda se jako zeznuo u svojim projekcijama i kalkulacijama. Na pragu smo doba u kojem će žene pokazati svu svoju silnu snagu i mogućnost da iznjedre stvarne promjene jer se kroz žensku moć Ljubav može uzemljiti puno dublje, konkretnije i smionije. Julija Navaljna u donjem veoma dirljivom i upečatljivom videu pokazuje da će se na ruskoj političkoj sceni, makar privremeno i iz egzila, vrlo vjerojatno pozicionirati kao Aleksej Navaljni 2.0, u najmanju ruku. Njezina se karizma već sada nedvojbeno osjeća, njezine snažne riječi ulaze direktno u srce. Samo će cinici i opet jednom naći razlog za sprdanje i relativiziranje svega.

Tako se duboko nadam, i toliko duboko molim Boga za to, da se ova nova nada za beskrajno ispačen i ponižen, a toliko divan ruski narod, ponovno ne ugasi u moru nove krvi i užasu krikova očaja i boli. Neka bi smrt njezinog supruga bila istinsko uskrsnuće bolje budućnosti za Rusiju.


Djeco Telećan se zovem...

19.02.2024.

Budući da me je @gospon profesor blokirao, tj. zabranio mi da ispod njegovih postova ostavljam komentare, svoj komentar koji sam napisao ispod njegovog posta Manifest pacifizma ostavit ću ovdje:

Vidiš kako je to bizarno kod autora ovoga tipa - oni će u ime "umrtvljivanja svake zloće" već koji pasus dalje čeličnom samouvjerenošću nekoga tko nikada ne sumnja u sebe tolike kategorije ljudi nazvati dnom ljudskog roda, sramotom, ološem, kloakom, huljama, dnom dna, a Bhagavad Gitu - zbog dirljivog i tragikomičnog nerazumijevanja iste - slati u ropotarnicu. I to "bez krzmanja", of course. Dati takvome čovjeku da bude pomirbeni medijator značilo bi uništiti svaku šansu za pomirenje jer njega ne zanimaju stvarni ljudi, njega zanimaju samo njegove ideje, koje su uglavnom neprimjenjive, dakle koje nemaju nikakvog dodira sa stvarnim životom i sa stvarnim svijetom. Mahatma Gandhi svojom je krutom ideološkom svijesti zapravo falsificirao istinsku indijsku mudrost i duhovnost, što veliki Sri Aurobindo nikada nije propuštao primijetiti, kad god bi se pred njim poveo razgovor o Gandhiju. Pojmovi poput ahimse i dharme daleko su dublji od onoga kako ih shvaća netko poput Telećana, koji živi samo u glavi, koji nije nimalo u kontaktu sa svojim bićem, sa svojim korijenima, sa svojom unutrašnjosti. Glava je vazda na površini, plitko talasanje, i što je to talasanje pliće, to su ideje grandioznije a njihovo izvikivanje puno isprazne galame i nizova uskličnika. Kad čovjek nije u kontaktu sa svojim stvarnim osjećajima, onda žuri izmisliti zamjenske, koji u svojemu prividno mirotvornom radikalizmu žele čak i Ilijadu smjestiti "na dolično mjesto na ljestvici vrijednosti", a Jahvea - kojega štuju milijuni kršćana i Židova - među krvoločne bogove. Vjerujem da bi u svojemu nenasilnom gnjevu, samo kad bi mogao, u tjedan dana posmicao tisuće kipova diljem europskih i američkih gradova, dakako, sve u ime "umrtvljivanja svake zloće". Takve ljude ne zanimaju tuđi osjećaji, oni su monološki jednosmjerni u svojemu propovjedničkom žaru, nema u njih nikada prave dijaloške svijesti ili svijesti dijaloga. Ne dao bog da kao rukovoditelji ili politički vođe takvi moraju po sili svoje društvene pozicije preuzimati odgovornost i donositi dalekosežne odluke od utjecaja na živote drugih - u njihovim bi rukama društvo učas postalo monolitna diktatura u ime nenasilja, u kojoj bi svi morali misliti na isti način, a društveni bi se odnosi veoma brzo pervertirali.

Čovjek koji na pitanje: "A što biste vi da se suočite s Hitlerom, pustili ga da mirno osvaja i harači?" odgovara s: "Da, naravno." simpatični je idealist ako mu je 19, ali je opasan čovjek ako mu je 50. Opasna je, naime, ta logika da se pred Hitlerom ne treba braniti jer Hitler, eto, nije nastao sam od sebe. Pa pobogu, ni pedofil nije nastao sam od sebe, ni serijski ubojica nije nastao sam od sebe, ni zlostavljač u obitelji koji će počiniti femicid nije nastao sam od sebe, ni Andrej Plenković nije nastao sam od sebe, ni Ivan Turudić nije nastao sam od sebe, svi su oni proizvodi bolesnoga društva u kojemu živimo, ali zar bi to trebalo biti argumentom da ne trebamo ništa učiniti, da ne trebamo pružiti otpor, pobuniti se, reagirati?! Kako bi takvo suludo i neodgovorno shvaćanje života ikada moglo biti ispravno? Plenkovića i Turudića, naravno, nećemo ustrijeliti na cesti nego ćemo ići na prosvjede i na glasanje, ali protiv Hitlera, kao ni protiv požara koji guta sve pred sobom, ne vrijede prosvjedi ni demokratski izbori, nužna su drugačija sredstva. Ukoliko smo stvarni ljudi u stvarnom svijetu. Ukoliko nismo dvodimenzionalni likovi iz crtića Djeco Ivica se zovem.

Biti gubavac

16.02.2024.

Moja koža je vazda poprište turbulentnih psihofizičkih manifestacija i hiperosjetljivo stvorenje za sebe i po sebi. Kao djetetu liječnici su mi otkrili da sam alergičan na - vodu. Nakon svakog kupanja ili tuširanja bio bih sljedećih sat vremena pun crvenih fleka i plikova. Slično bi se događalo i ako bih pojeo komadić šunke. Godinama sam mislio da me je mater kao djeteta htjela živog skuhati jer bi mi kadu uvijek napunila kipućom vodom; dakako, voda je bila samo topla, ali je moja koža bila preosjetljiva. Danas kad sam odrasla osoba, moja koža promptno i precizno komunicira s mojim umom, ali nažalost i s mojom podsvijesti, pa ako samo pomislim da je negdje u sobi komarac, u roku od tri minute ne samo da će me svrbjeti barem desetak točaka na tijelu, nego ću imati i prave plikove od uboda. I evo sada dok ovo pišem, cijelo me tijelo počelo svrbjeti, samo zato što sam mislio na tu mogućnost. Nemam dovoljno ruku ni vremena da se posvrbim svugdje gdje me najednom svrbi. :) Možete li onda pretpostaviti kakav užas proživljavam noću svakoga ljeta, od konca svibnja nadalje, kad mi komarci počnu zujati oko uha, iako smo na visokom katu u zgradi?! :)

Moja koža je moj podsvjesni odgovor na svijet koji me okružuje. Njoj su se pridružili i moji bronhi pa sam već kao student osjetio prve simptome alergijske bronhalne astme. Sjećam se te noći (bio sam podstanar u Španskom, dijelio sam trosobni stan s tri studentice) - negdje oko dva najednom sam se počeo gušiti. Nisam imao pojma što se događa. Nije me, doduše, uhvatila panika jer se u prenesenom smislu gušim od djetinjstva pa mi gušenje i nije neka kataklizmička pojava, pa ipak, bilo je veoma neugodno. Iznad mojega uzglavlja bio je veliki poster Meštrovićeva raspetog Isusa, koji je već bio ondje kad sam se uselio u tu sobicu; nisam uspijevao dokučiti je li to znamenje dobrostivosti i suosjećanja s Neba ili nebeski sarkazam. :) U jednom trenutku, jer noć kad se gušite je užasno duga, pokušao sam čak i pronaći olakšanje kroz imaginiranje Isusove patnje na križu i poistovjećenje s njim, no od toga mi je vrlo brzo bilo još gore pa sam se odmah zaustavio. :))

Svi dugogodišnji alergičari, osim onih kojima je misaoni život blizu samoinducirane kome, dobro znaju da alergija nije samo ono što u vidu izvanjskih simptoma opisuje medicinska znanost. Alergija je cjelovito stanje tijelouma, alergično stanje svijesti, usko povezano s prevelikom osjetljivosti. Prevelika osjetljivost nije lažna ili obmanjujuća osjetljivost, nije distorzirana percepcija, samo je prejaka, preintenzivna spram nekih dijelova "ukupnog registra". U "alergičnom stanju svijesti" pojačano sam iritabilan na polju senzorike i pojačano neadekvatan, "iščašen", "pogrešan", "netočan" na polju motorike i misaono-emocionalnih odgovora (koji su također neka vrsta motorike, izvršne djelatnosti). Interesantno je da alergičnom stanju svijesti često prethodi period pojačane lucidnosti. Barem je tako sa mnom. Vidim veze i odnose koje inače ne vidim ili ih poimam samo teoretski i intelektualno. Te veze se šire u jednom ubrzavajućem tempu i na koncu nadmašuju moju sposobnost istovremenog obuhvaćanja ili sagledavanja. Ili se pak u igru ubacuje posesivnost koja sve što se opaža želi zadržati u obliku osobne spoznaje. Čim se nešto takvo pokuša zadržati, to je kao da smo pri brzini od 200 km/h ubacili u rikverc.

Čemu služe osjetila? Vid, sluh, miris, okus, dodir. Tomu da opažamo svijet? Zašto bismo, pobogu, trebali opažati svijet? Koja je poanta opažanja svijeta? Osjetila su tu samo kako bi nas držala budnima. Onog trena kad postanemo sposobni zadržati budnost bez podraživanja osjetila, ona nam više neće trebati. Mi sanjamo, no u snovima je budnost slaba ma koliko oni mogli biti snažni i upečatljivi; upravo zato se u njima uglavnom ne možemo sjetiti onog sebe koji je zaspao na nekom krevetu u nekoj sobi. Tek onda kad dnevna budnost prožme snove mi ćemo moći odustati od osjetilnosti. A tada vjerojatno više nećemo ni sanjati.

Koža prekriva cijelo tijelo. Ona je zbog toga simbolički predstavnik tijela, slično kao što je točka između obrva simbolički predstavnik tzv. trećeg oka koje se zapravo nalazi duboko unutar lubanje. Svoju identifikaciju s tijelom dobrim dijelom doživljavamo putem kože ili ukupne taktilnosti kao cjelovitog i integralnog doživljaja. Dišni sustav, međutim, također djeluje ili interagira putem dodira - alergeni kao čestice ne djeluju ni na sluh ni na njuh ni na okus ni na vid, djeluju u dodiru sa sluznicom, interagiraju s gornjim dišnim putovima. Iako miris prividno igra ulogu, nije stvar u mirisu. Iako okus kod alergije na neku hranu prividno igra ulogu, nije stvar u okusu. Stvar je u dodiru. Dodir je najintimnije osjetilo. Zato se i govori o dodiru duše, ili o tomu da nas je dotaknuo Duh. Stanje uma stoga je direktnom linijom povezano s našom taktilnom ukupnosti, a naša je taktilna ukupnost, s druge strane, direktnom linijom povezana s Duhom. Na taj je način umu omogućeno da dođe u kontakt ili dodir s Duhom; ne direktno, već preko osjetila dodira! Priznajte da ovakvu misaonu vratolomiju do sada još nigdje niste pročitali. :))

Znamo za gluhe, za slijepe, za one bez osjetila njuha i bez osjetila okusa. Znamo čak i za one bez nociceptivnih receptora ili receptora za bol. No koliko smo puta u životu čuli da je netko bez osjetila dodira? Vjerujem da nitko od vas za takvo što nije čuo. Zašto je osjetilo dodira toliko imuno na mogućnost svojega isključenja iz senzorike? Možda upravo zato što je ono simbolički reprezentant Duha i most koji naš um povezuje s Duhom. Prošlo je najmanje četvrt stoljeća od onog dana kad sam, prolazeći pored Meštrovićeve "džamije" na Trgu žrtava fašizma, prvi put spoznao da današnji ljudi Prosvjetljenje moraju pronaći preko tijela, a ne preko uma. Pod tim, naravno, nisam mislio da se trebamo baviti hatha yogom, apsolutno ne. Upravo suprotno od toga. Hatha yoga je koristila tijelo radi dolaženja u kontakt s pranom, životnom silom, no danas se tijelo treba koristiti radi dolaženja u kontakt s Duhom, dakle s nečim što je iznad Kreacije/Projekcije, što je iznad konceptualne svijesti.

Smatra se da je njuh naše najstarije osjetilo. Povezuje se s elementom zemlje. Okus se povezuje s elementom vode. Ta dva osjetila odavno su napustila pozornicu naše duhovne evolucije i više nisu od naročite koristi. Vid je povezan s elementom vatre, vatra nas je zarobila jer sve podređujemo onomu što vidimo. Ona je sveproždiruća, ne da se zaustaviti, isušuje nas sve do krajnjeg, gotovo ireverzibilnog materijalizma koji će nas dovesti na sam rub totalne propasti. Toliko smo dominirani vulgarnom, elementarnom razinom vida da je to doslovno neviđeno u ukupnoj povijesti čovječanstva. Puki vid sam po sebi sve čini suhim, spaljenim, beživotnim. Vid i materijalizam u bratskom su odnosu. Sluh je tajanstven, numinozan, okultan jer je povezan s prostorom, eterom ili akašom. Numinoznost znači i prokletstvo i blagoslov, ovisno o kontekstu ili referentnom ključu. Dakle, iako zvučanje svijeta ili sveti OM sam po sebi čovjeka može dovesti do Oslobođenja, u današnje doba zvuk je, nažalost, najuže povezan s dominirajućom, a krajnje vulgariziranom, materijaliziranom svjetlosti ili osjetilom vida. Drugim riječima, današnji ljudi, koji su toliko dominirani vulgarnim aspektom svjetlosti, samim tim vulgariziraju i zvuk. Upravo se zbog toga u današnje vrijeme događa takva hipertrofija "kanalizatora" ili onih koji "komuniciraju s višim sferama". Zvuk je danas kontaminiran, zagađen, distorziran. A zato što se oslanja na dominirajuće svojstvo današnje civilizacije - na svjetlost ili vid u njegovoj krajnjoj materijalizaciji.

Što je preostalo? Preostao je dodir, koji je do danas nekako uspio sačuvati misaonu nevinost. Nije slučajno da je intaktnost povezana s duhovnim djevičanstvom. Dodir je čista, nevina tjelesnost. Paradoksalno je ali istinito da se danas stvarno Oslobođenje može pronaći ili otkriti još samo unutar potpune ili "kapilarno ispunjene" utjelovljenosti. Dakle, sve dok sasvim ne uđemo u svoje tijelo, sve dok se ne pronađemo, ne centriramo u onome što je jedino sačuvalo ultimativnu čestitost, bezazlenost ili dobrotu, nećemo moći napraviti daljnji korak. Jedino gubavac ne može sakriti svoje stanje, svoju istinu; svi drugi je prikrivaju, uljepšavaju, zaobilaze. Jedino gubavac je iskren, stvaran čovjek. Svi drugi su virtualni, obmanjivi. Dakle, živimo trenutak u duhovnoj evoluciji čovječanstva u kojemu još samo gubavci u duhovnom smislu imaju neku vrijednost. Svi ostali lažno se prikazuju. Biti gubavac znači biti dokraja u tijelu, još samo tijelo, prirodna čestitost tijela bez ikakvog psihološkog manekenstva. I tada ta krajnje napeta strijela može biti odapeta u svoju suprotnost, u Duh. Ne prije.



Gornji video stavljen je na YouTube prije tri mjeseca. U njegovu nastavku ide ovaj tekst, dao sam ga na google-prevoditelj:

Događajima ispunjeno putovanje Now and Then do ostvarenja odvijalo se tijekom pet desetljeća i proizvod je razgovora i suradnje četvorice Beatlesa koji traju do danas. Na dugo mitologiziranom demo-snimku Johna Lennona prvi put su radili u veljači 1995. Paul, George i Ringo u sklopu projekta The Beatles Anthology, no ostao je nedovršen, dijelom zbog nemogućih tehnoloških izazova uključenih u rad s vokalom koji je John snimio na vrpci 1970-ih. Godinama se činilo da pjesma nikada neće biti dovršena. No 2022. dogodilo se sretno slučajno otkriće. Softverski sustav koji su razvili Peter Jackson i njegov tim, korišten tijekom produkcije dokumentarne serije Get Back, konačno je otvorio put odvajanju Johnova vokala od njegove klavirske dionice. Kao rezultat toga, izvorna snimka mogla se oživjeti i moglo se ponovno raditi na njoj uz doprinose sva četiri Beatlesa. Ova izvanredna priča o glazbenoj arheologiji odražava beskrajnu kreativnu znatiželju Beatlesa i zajedničku fascinaciju tehnologijom. Označava završetak posljednjeg snimanja koje će John, Paul, George i Ringo odraditi zajedno i slavi nasljeđe najistaknutijeg i najutjecajnijeg benda u povijesti popularne glazbe.

A vi, kako ste?

13.02.2024.

True-love

Pottery-Class

Kolo-na-svadbama

Isto-glup

Smrtni-slucaj

Two-men

Kako-ste

Pee

Caps-Lock

Super Bowl

12.02.2024.

Jučer se u Las Vegasu IGRAO Super Bowl pa u vezi toga evo jedna prigodna:

Super-Bowl

Vrijeme je za otpor!

Vrijeme-je-za-otpor

<< Arhiva >>