Komentari

freshcayg.blog.hr

Dodaj komentar (16)

Marketing


  • FreshCaYg

    hug, hug, hug

    avatar

    21.04.2022. (08:43)    -   -   -   -  

  • pal MOOD

    kažu kako se nitko ne treba sramiti toga što je i kakav je, jer to za njih čine njihovi roditelji

    avatar

    21.04.2022. (09:47)    -   -   -   -  

  • FreshCaYg

    ko to kaže, ko to laže

    avatar

    21.04.2022. (10:52)    -   -   -   -  

  • Goddess Vesna

    Mudro zboriš...... ljub-ljub,hug-hug

    avatar

    21.04.2022. (12:13)    -   -   -   -  

  • AnnaBonni

    Pale............ja glasala, a roditelji su mi mladi umrli ...............ako se srame, žao mi je na ovome svijetu............Nisam za podršku generalima

    avatar

    21.04.2022. (12:46)    -   -   -   -  

  • V

    Ommmmm... osjećam: zavist, gorčinu, ljutnju...
    Frešu, ponovno si izgubio kompas i skrenuo sa staze revolucije. Frešu, odupri se zlu, vrati se na staze pravednika... prigrli pozitivu... ommmmmm....

    Nego, briga tebe što je gospođa Patka ponovno počela nesti jaja. Sad će se to opet htjeti kućiti, stvarati obitelj... ajme drame - nikako bez nje!
    Samo drama, drama, drama... :I

    avatar

    21.04.2022. (12:48)    -   -   -   -  

  • mcmlx

    kao što reče Amintore Fanfani - protivniku se i zagrljajem može ograničiti kretanje

    avatar

    21.04.2022. (13:48)    -   -   -   -  

  • Kockavica

    A ja se ponadala naći utjehu za sebe ovdje, a ti nudiš zagrljaje samo onima koji su glasali za Zokija...

    avatar

    21.04.2022. (15:31)    -   -   -   -  

  • tignarius

    partija puno traži od svojih podanika..
    nije lako biti partijski drug
    a pogotovu nije lako kad se drugovi s položaja "zarotiraju"
    ali drugovi i drugarice imaju utjehu u gotovcu i možemo...hi..hi..
    Fresh, ža mi je nisam moga ne biti malo zlićko!!!

    avatar

    21.04.2022. (16:53)    -   -   -   -  

  • j.

    Nisam za pomilovanje (jer kada pogledam ekipu koja se pridružila, a među njom i omotača selotejpa, mučno mi je), nisam glasao protiv Kolinde, a Rosemarie Ševo stradala je sedamdesetidruge, i s njihovim ubojstvom povezuje se Sindičić, to je zapravo bilo vjerojatno godinu ili dvije prije nego li je Perković u nekoj osječkoj kancelariji uopće ušao u Udbu. Reći da je Perković organizirao ubojstvo male Ševo, to je kao da kažeš da je Gotovina kriv za ubojstvo Aleksandre Zec. Kako bi rekao drug Stane Dolanc, zamena teza.
    Ali, imam se čega sramiti jer već pri kraju rata, od tog istog rata koji me u se uvukao kao u septičku jamu – od bijede, jada i brige - preminulo mi je oboje roditelja, pa se oni već odavna ne mogu sramiti zbog moje gluposti: zašto sine nisi još po diplomi otišao van, nego si dopustio da te uvuku u rat i još te u uniformu obuku (iako su tada – o Bože, bili ponosni na to), pitam sam sebe, kada njih nema da bi to pitali?
    Stalno se spominje kako su Nijemci ili Česi napravili lustraciju, a u stvari su i oni svoje stasijevce pomilovali, odnosno - gdje god je bilo sumnje u dosje i njegovu valjanost, išli su u korist osumnjičenog, kako je i pravilo u kaznenom pravu. Na koncu, pa i sama Angela Merkel kao stasijevka bila je predmetom Johnsonovih pijanih insinuacija na nekoj večeri prije G7 susreta; treba li još nešto dodati? Zar onda možemo Njemačku isticati kao primjer Hrvatskoj? Dovoljno je pročitati dva Kunderina romana iz devedsetih pa da se shvati i to kako je u Češkoj išla privatizacija – malo bolje nego u Hrvatskoj. Orban, Poljaci, Lech Walesa kao doušnik? Ma dajte, molim vas. U socijalizmu Udba nije bila dio društva pa da bi je mogao otfikariti samo tako; društvo je bilo Udba.
    Lustraciju nije moguće napraviti ni približno dosljedno, jer Hrvatsku je čekao rat, a u rat ne možeš ići s opaticama, i to je Tuđman jako dobro znao, zato je i stavio Perkovića na Markov trg umjesto u Lepoglavu. Međutim, Tuđman ne bi sada - kako Nobilo insinuira - pomilovao Perkovića i Mustača, jer je bio previše pragmatičan da bi to učinio u ovakvom trenutku; kao što je njih poslao na paradžike, kraljeviće i barešiće (kako prigodno: nasuprot njegovu protivniku sa prvenstva u taekwondou Nobilu iz Oklahoma Citya), tako bi sada bez svake sumnje našao neke nove glavaševce, plenkovićevce ili neke treće koje bi poslao na perkoviće i mustače i tako ih riješio. Čekajte, netko je ovdje spomenuo Udbina ubojstva? A što je sa Reichl Kirovim ili Paradžikovim sačekušama, to se isto računa u taj razred? Tuđmanu je državni aparat bio paravan ili privid za vladavinu. Bitno je vladati, a ne kako ćeš se nazvati – osim ako se ne zoveš Dinamo.
    Ili, kako je lijepo čini mi se napisao – pazite sad - Dežulović; nije Tuđman radio za Udbu, Udba je radila za Tuđmana. Zar itko doista vjeruje da je Herr Franjo u gepeku auta ili sa lažnom putovnicom putovao u Švedsku kada su još Đuri Perici u Gradiški na rešou pržili muda a Budiša nije mogao naći stalan posao ni za lijek? Pa ni jedan jedini vic nisi mogao ispričati kod Pere Ustaše; ni muha nije mogla proći Nazorovom sedamdesetih a da se za to u Đorđićevoj ne dozna – ako ne zbog Tuđmana, a ono barem zbog prolaza za legendarnu cisternu Steve Krajačića sa morskom vodom za bazen: odgovorno tvrdim da kao što je Ante Starčević otac domovine, tako je taj gosn Stevo otac RH. Ispod njgovih skuta izišli su i boljkovci i mesići i tuđmani i jože manolići – ekipa s vrha Nazorove skrojila je ovu priču tamo negdje od sedamdesetiprve nadalje, kada se vidjelo da od Juge ne bude ništa i da treba odlučiti kaj budemo dalje kad Stari ode, bez kajmakčalanaca i ravnogoraca.
    Tuđman je za razliku od svih njih imao card blanche; bio je titoistički general i kao takav kao stvoren za prevrat – jer inače će nas stalno zakerati da smo ustaše; otuda i glasovita njegova izreka - sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što. Dok su Gotovac, Budiša i Veselica još vadili pasoše u Petrinjskoj, Tuđman je već držao govore i crtao sastav Hašk-Građanski Uniteda sa Vidukom i Zujom Mladinićem po Norvalima sjedeći s desne strane Šušku i s njime se skupa časteći i slaveći. Mislim - naglasak je u toj izreci o Hrvatskoj i svemu – ako netko propušta bit priče - na riječi - sve... Eto, to je Hrvatska koju smo dobili: bolje nije moglo. Ali i dalje tvrdim: nije moglo. Ili tako, ili nikako – Adžićev i Kadijevićev protektorat; federalna Jugoslavija po Miloševićevom konceptu; Bjelorusija – to je bila alternativa ovakvoj Hrvatskoj. Kos-ova i Genexova podružnica: traživuci i snajperisti u Maksimirskoj.
    ...

    avatar

    21.04.2022. (19:27)    -   -   -   -  

  • j.

    Bolje, ljudi, nije moglo. Ili Kosova Juga, ili Udbina Hrvatska; zbog toga se ratovalo – pa ti biraj.
    To je otprilike kao sa uredništvom bloga; kada bi sada ta stolica ostala upražnjena, i kada bi bilo jasno da će ostati upražnjena, pa zar ne bi oni koji bi to unaprijed znali organizirali nešto na tu temu, da i njihova stražnjica zasjedne u stolicu; eto to je priča sa Udbom u Hrvatskoj. Nema nikoga tko nije krvav ispod kože, i svatko bi gledao da on i njegova djeca upecaju prvi milijun ako se ikako dade. Od svih, vjerovao sam jedino pjesniku Gotovcu koji nije u Gradišci htio sapun dok ga ne dobije čitava spavaonica. I onda je taj isti Gotovac na predizbornom skupu u Puli devedsetisedme dobio po glavi opasačem skinutim sa svete hrvatske vojničke uniforme! Eto, to je naša Hrvatska, i to smo mi Hrvati. Ne trebaju nam Udbe da sami sebe da prostite zajebemo.
    Kada su pretvarali tvornice, tjerali su prvo Srbe, pa umirovljavali, pa onda eliminirali tko zna koga – onda je red došao i na nas. Nismo dizali glasa dok krvava plima nije došla i do naših prstiju. Prosim lepo, nismo se šteli mešati – ionako ćemo lako naći tko će nam biti kriv za sve.
    Drugi lik koji mi se u čitavoj priči svidio bio je Bušić (pa čak i ako nije autor one glasovite koja veli: čekajte da vidite kako će to biti kada naši stanu pljačkati). Da mi je bilo biti pepeljara, pa da budem na stolu one barcelonske birtije negdje sedamdesetišeste kada je Tuđman u maniri Ćire Blaževića zaljubljeno šaputao na uho pokojnome Bruni Bušiću: sine, ili se pokloni, ili se ukloni. Bio je Bruno previše ponosan da bi učinio prvo, pa je dobio drugo.
    Svejedno je – premda se, velim, tome protivim – jer besmisleno je raditi besmislice - hoće li Perković i Mustač biti pomilovani. Najbolje mi je od svega kada ovi Nobilovi vele: imaju zasluge u stvaranju države. Ohoho, alaj im je uspjelo, svaka čast na poslu. Bitno je to hoće li ikada više u Hrvatskoj na poziciju sjesti netko tko nije „naš“ a ne njihov: dok se ne riješimo kadrovske politike u kojoj ne biramo sposobne nego podobne, ništa od toga. Pa zar su banožići bolji od milanovića, ili milanovići od banožića? Svi su ovdje Udba, i Plenković, i Tomašević, i Milanović, i mi sami: kada postanemo prodavačica u dućanu, naplatit ćemo ili dati deset deka prezvuršta preko reda svome rođi, a ne onome tko je prije u red stao. Pa nisu nam sve vlasti od devedesete naovamo na izborima izabrali Marsijanci ili Srbi. Udba nam je u krvi još otkad smo mjesec dana bili suverena država u listopadu hiljadudevetstoiosamnaeste, negdje između Habsburga i Karađorđevića, dok je pokojni Stipa Radić vikao o guskama i maglama. Tada je u Hrvatskoj bilo devedeset posto nepismenih, a zapravo ponajviše svi pismeni niti nisu bili Hrvati nego Nijemci i Madžari. Sada je pismenih devedsetidevet posto: očito su se opismenili na krivim notama.
    Briga me hoće li Perković i Mustač biti na slobodi; volio bih vidjeti zemlju u kojoj bi kao u Norveškoj ljudi prelazili cestu kada takvi njome idu kao stari Hamsun: od takvog zatvora mogli bi ih stoput pomilovati svi milanovići i nobila, ali bi im u zatvoru bilo stoput bolje nego u takvoj Hrvatskoj. Ali ne, Hrvati će se prodati za dvjesta maraka; svi će prilaziti takvima (i bilo kojima drugima koji drže uzde u rukama) ne bi li za sebe nešto ušićarili; netko posao, netko kredit, a netko stan za sina. Jako su nam niske cijene, i to je ono na što sve udbe ovoga svijeta računaju: puno profita za malo novaca. I onda netko kaže: ja i moji nismo nikada bili u Udbi – ma nismo imali prilike, to je cijela filozofija. Umirali smo kao psi pored plota dok su se drugi gostili.
    Tako će i sada biti: neće nam trebati perkovići i mustači, traživuci i arkani da nas podijele na bedblubojse i torcidu, purgere i tovare, dobre i loše, krive i nevine. Ne trebaju udbe i kosovi da ih gone u to zlo. Sami ćemo mi to, iscrtati neke granice kod josipdolova, gračaca i karlobaga; neće proći ni dvadeset godina. A onda, na čelu sa mnom kojemu je stari sa šibenskih kala a stara iz biškupečkih magli – neka nam je dragi Bog na pomoći.
    Nije stvar u tome hoće li Hrvatska iz Udbe, nego hoće li Udba iz Hrvatske. Po milijunti put: nije problem u njima, nego u nama.

    avatar

    21.04.2022. (19:27)    -   -   -   -  

  • Taango

    A gdje piše da će ih pomilovat?

    avatar

    21.04.2022. (20:20)    -   -   -   -  

  • FreshCaYg

    Kolega dragi nemojte tako loše o Hrvatima, naime i za vrijeme jugoslavenskog totalitarizma, svega je desetak posto pripadalo zločinačkoj organizaciji, jednako kao što ih sada desetak posto pripada svim zločinačkim organizacijama.

    Recimo nikad nitko iz moje obitelji nije pripadao ni jednoj zločinačkoj organizaciji, tako da nikad nitko nije dobio stan, niti je itko kupio išta u privatizaciji, nitko nije počinio nikakav zločin, iako su svi u tom trenutku vojno sposobni muškarci sudjelovali u odbrani domovine, nitko nije ni vojnu mirovinu uzeo iako su neki uključujući i mene imali pravo na nju, dapače ni stan na koji sam imao pravo nisam uzeo, kao ni odličja koja mi pripadaju, moj pokojni otac je govorio sine jedino ako si pošten i od nikoga ne uzmeš ništa možeš svima jebat mater, pa eto ja to imam namjeru i svojoj unučadi prenijeti da nastave tradiciju, sinovi su već sve apsolvirali

    Inače i mi smo Hrvati, i nikad se nismo niti ćemo prodat bilo kome.

    avatar

    21.04.2022. (20:34)    -   -   -   -  

  • j.

    Svaka čast, ali ta perspektiva koja preostaje (da se može drugima slobodno j... m...) ne čini mi se baš osobito privlačnom. SKH je na kraju imao deset posto stanovništa SRH u članstvu - ali svakako još tu treba ubrojati i članove njihovih obitelji; to je onda već oko polovice stanovništva koje tendira sjedenju stražnjicom na najmanje dvije stolice - a to je ozbiljan problem za moral zajednice, kao što vidimo.
    Nije ni u mojoj obitelji nitko imao nikakvu iskaznicu, pa to ne smatram nekom vrlinom - više poslovičnom autističnošću koje sam i sam dosljedan sljednik.
    Ovo o poštenju - to mi se nekako čini najdosljednijom definicijom onoga čemu bi trebalo težiti; samo - postoji i stara izreka o tome tko o čemu. Sasvim je jasno da Udba, SKH, HDZ nisu organizacije koje su izvorno političke, nego interesne: ajmo se mi dogovoriti tko će od naših kuda zasjesti i iz toga cicati cicu. Evo recimo danas, to što u zemlji ima oko pola milijuna ljudi koji rade u državnom aparatu, i još trostruko onih koji ovise o njima - to čini opet polovicu stanovništva ove države interesnom zajednicom, i to je njihova najsvetija i najviša ideologija: ne dirajte mi ravnicu.
    Tu rečenicu o dvjesto maraka i Hrvatima čuo sam od starog gospona koji je preplovio i radio u pola svijeta i upoznao ljude sa svih širina i dužina - i bilo je jako bolno čuti je sa dvadesetipet, ali je do danas pamtim kao nešto što na žalost nije daleko od istine. Vjerojatno je to posljedica činjenice da ovdje narod nema svoje države tisuću godina, i nema tradicije u upravljanju njome - a najbolji lijek za tu dijagnozu jest prolazak dvjesto ili tristo godina. Iskreno vjerujem da ćemo kroz to vrijeme i mi ovdje doći u krug civiliziranih nacija; povijest nas uči da je takvo što upravo na taj način realno očekivati. Iskreno, da me pitaju o preostalim mi željama u životu - volio bih se barem na jedan dan probuditi u državi u kojoj će ljudi nakon četrdeset godina rada dobivati penziju dostojnu života, a djeca koja završe fakultet u roku - naći dobro plaćen posao u struci za tri mjeseca. Do tada, good night and good luck.

    avatar

    21.04.2022. (22:12)    -   -   -   -  

  • smjehotvorine

    šta hug, haug valjda :))

    avatar

    21.04.2022. (22:30)    -   -   -   -  

  • FreshCaYg

    Kao što rekoh više puta, rješenje je u omraženom kapitalizmu, jedino je on do sada uspio osigurati nešto slično tome što sanjaš, da smo četrespete imali sreće pa da nas je okupirao neko drugi sa zapada a ne Jugoslavija, bili bi blizu toga, jebiga nismo imali sreće, da smo ostali u Jugoslaviji imali bi triput manje nego imamo sada, tako da se ipak nešto kreće.

    Još da se opredijelimo za kapitalizam di bi nam bio kraj.

    avatar

    21.04.2022. (23:31)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...