Komentari

penetenziagite.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing


  • Lastavica

    I ja se nadam da hoće. Pokušat ću.

    avatar

    24.07.2019. (18:24)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    hoće... da, divno štivo... i divan izazov... tu sam... hvala ti... :)

    avatar

    24.07.2019. (19:17)    -   -   -   -  

  • Anaboni

    sjajna poetska priča ..........svidja mi se atmosfera koja pomalo guši....upravo to !

    avatar

    24.07.2019. (21:46)    -   -   -   -  

  • Pozitivka

    Priroda je najveći čovjekov prijatelj, a čovjek prirodi može biti najveći neprijatelj. Da, lijepe riječi, nešto posve drugačije od tebe. :)

    avatar

    24.07.2019. (22:26)    -   -   -   -  

  • NF

    bravo, maestralno napisano :D

    avatar

    25.07.2019. (10:53)    -   -   -   -  

  • Razmišljanja jedne žene

    Nastavimo li ovako pitam se ono što i ti, hoćemo li imati kamo u prirodu otići.Predivno ispričana istina; riječju i slikom:))

    avatar

    26.07.2019. (20:24)    -   -   -   -  

  • smjehotvorine

    sjajna priča i sjajne fotke :)

    avatar

    26.07.2019. (22:37)    -   -   -   -  

  • gogoo

    Lijepa uvala, šuma, vrh, potok, i svaka šetnja po prirodi nas jača.

    avatar

    28.07.2019. (13:46)    -   -   -   -  

  • modrinaneba

    Previše je vruče...ne volim to...da je tamo do 25 st bio bi super...neznam kako bi da nemam doma klime...Hvala Tebi!!!

    avatar

    31.07.2019. (17:36)    -   -   -   -  

  • Aneta

    Priroda inspiriše i nadahnjuje. Zato joj se uporno vraćamo, zato se taj obrazac utjehe stalno ponavlja.
    I da, nisu to lutanja, to je hodanje. Treba znati biti šetač.
    Tome bih dodala odlomak iz knjige H. Thoreau-a

    Sreo sam tek jednu, ili dvije osobe tijekom svog života koji su razumjeli umijeće hodanja, tj.
    odlaska u šetnju – koji su imali dar, da tako kažem, za lutanje: što je riječ koja je predivno izvedena iz „besposleni ljudi koji su lunjali zemljom za srednjega vijeka, i tražili milostinjupod izlikom da idu a la Sainte Terre,“ u Svetu Zemlju, dok bi djeca govorila: „Evo Saint-Terrera,“ lutalice[1], svetozemljaša. Oni koji tijekom svojih šetnji nikad ne odu u Svetu zemlju, kao što se prave da idu, obični su besposličari i vagabundi; oni koji tamo odu jesu lutalice u pravom smislu. Neki bi, ipak, izveli riječ iz sans terre, bez zemlje ili doma, što bi onda doslovno značilo bez stalnog doma, ali koji se svuda jednako osjeća kod kuće. Jer to je tajna uspješna lutanja. Onaj koji po cijeli dan sjedi u kući možda jest najveća skitnica od svih; ali lutalica, u pravom smislu, nije ništa više skitnica od meandrirajuće rijeke, koja cijelo vrijeme marljivo traži najkraći put do mora. Ali ja više volim prvu verziju, koja je doista najvjerojatnija izvedenica. Jer svaka šetnja jest neka vrsta križarskog pohoda, koji propovijeda neki Petar Pustinjak u nama, da krenemo i ponovno osvojimo Svetu zemlju iz ruku nevjernika


    [1] eng. Saunterer, op. prev.


    Pridružujem se pohvalama za ljepotu poetske priče. :-)
    I prekrasne fotke.

    avatar

    01.08.2019. (19:10)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...