28.10.2014., utorak
Jesen u meni
Stigla je danas Opet tužna vijest.
Takva, samo puno teža bila je ona, negdje oko osam sati, na pragu Kolodvorske br. 10. prije točno 25 godina.
Znao je, ako ode na ovaj dan, kako ću ga teže zaboraviti.
Mudre duše to često čine, moja baka npr. je otišla na moj rođendan.
I nije ga pokvarila, svi smo se okupili.
Sprovodi i svatovi. Ista stvar, druga odjeća.
Ovisi sa koje strane Neba promatraš.
Odlučila sam mu napisati par riječi; našem profesoru književnosti.
Rugao nam se, prepametnom derištima, gimnazijalcima, koji misle, kako su upravo osvojili svijet.
Prisjećam ga se pored starog, prefarbanog prozora, kroz kojih pomalo ulazi zima…gleda u daljinu...Tako stojeći, sve mu se bliže činilo…i livada i jablani što su se vijorili tamo negdje na miholjačkoj obilaznici.
Sjećam se i mirisa njegove cigare. Tada nikome nije bilo čudno, ako profesor pripali koju na nastavi.
Ratna vremena.
I mi smo bježeći sa nastave, u parku pored Mailathatova dvorca, poskrivečke dimili.
Dok mama nije pronašla cigarete u torbi. Poslije smo samo pili.
Nismo ništa znali. Između izbrkanih rečenica i mnoštva obveznog štiva, naučio nas je, prepoznavati stvari, imena i lica.
Zbog njega volim Jesen.
Kako bi inače saznala da Krležin `Povratak Filipa Latinovića` ima mnogo dodirnih točaka s Proustovim romanom `U potrazi za izgubljenim vremenom` u kojem, gotovo, na isti način glavni junak uz pomoć osjetila dobiva snažne slike iz prošlosti. Osnovna misao romana ja kako čovjek može pobijediti Prolaznost jedino ponovnim oživljavanjem Prošlosti. Moderne tehnike uče nas kako trebamo živjeti Danas, ponekad ne sluteći da ćemo na taj način zaboraviti Jučer. Teško možemo složiti poderane slike nekih boljih vremena bez Sjećanja.
U samoći ljudi, umjetnost igra veliku ulogu za komunikaciju među njima, i to kroz prostor i vrijeme.
"Pravi život, život naposljetku otkriven i rasvijetljen, stoga jedini život zbiljski proživljen, jest književnost: onaj život koji u svakom trenutku prebiva u svim ljudima kao i u umjetniku (...) Samo s pomoću umjetnosti možemo izići iz sebe, znati što netko drugi vidi od tog svemira koji nije isti kao naš, čiji bi nam pejzaži mogli ostati nepoznati kao pejzaži na mjesecu" (Pronađeno vrijeme).
Kao što sam kroz Šenoine opise, pršetala kroz slike današnjeg Zagreba i zamišljajući Magdu kako mi dodaje mirisne paprenjake iz njene dašćare, tako me i Matko Peić kroz svoje Skitnje doveo do Požege. Bivša Krležina ulica. Putevi pisaca i naši životi. Često isprepleteni.
`Ljubav je na putu – od Drave do Jadrana`, Peić kaže "Kad sam kao književnik ogledavao svoje pero u pjesmi, eseju, noveli, romanu, ja nisam izabrao putopis iz čisto formalnih razloga, jer mi književni rod najviše odgovara peru. Izabrao sam ga u prvom redu od čuđenja, tuge, pa i bijesa, kako svi skupa malo znamo o sebi, o svojoj zemlji, o svom narodu."
S ovim se u potpunosti mogu složiti. Peiću, vratiti ću se kući. Svi, naposljetku, ondje Pođemo.
Putujući tako stoljećima, danas smo već u trećem tisućljeću, moderna europska književnost spaja 19. i 20. stoljeće, dok smo mi, čini mi se, povukli deblje granice između ljudi, pera i književnih djela.
Ovih dana sam dosta razmišljala o Smrti, susretala sam ju na ulici.
Pogled u Njihove tamne oči, govorio mi je kako su na odlasku.
Umorni starac, u parku na klupi - vedro pozdravi - nekada prije, dok je hodao hrleći za nekim drugim Životom, nije viđao ljude, jurio je poslove, novce, možda i tuđe žene. Veselo mu ozdravim i poželim sreću na putu prema Gore.
Vraćam se profesoru. Žao mi je što ga poslije nisam vidjela.
Dolazio je na svaku našu godišnjicu mature. Za zadnju, upitah kolege iz školskih klupa – `Hoće li i On doći?` Odgovorili su mi – `Ne može, bolestan leži, ali šalje pozdrave.`
I bilo je onako kako mi je i rekao: - `Jednom će ti biti sve jasnije.`
Čitam slova mnogo bolje nego prije. Ljude nešto sporije.
Natjerao me na pisanje oproštajnog govora maturantima, nisam se tada mogla načuditi; - `Zašto baš mene?`
Toliko sam u tim lektirama brljavila, samo da ih skinem sa dnevnog reda.
On je sigurno znao puno više.
Kada bi ga upitali, koja pjesma Vam je najdraža – rekao bi Parni Valjak – `Jesen u meni`. Nekoliko stihova njemu u čast, znam da ih čuje:
„Ma što da želim sve je tako daleko
I sad mi žao sve bi opet ponovo
Najljepšu pjesmu tebi bi pjevao
Hej kamo sreće da sam pjevat` mogao“
Voljeli smo ga zadirkivati jer njegovi odgovori su bili sve, samo ne nezanimljivi, vješto nam je uzvraćao - tako svatko od nas ima pokoju anegdotu i puno rečenica koje su sjedeći negdje uz čašu vina, odvrtili, kao što se klupko odmota padajući iz krila ženi, koja je sanjareći, zaboravila svrhu pletenja. Zanimljivo tkanje.
Volio je i on Nas. I mi smo Njega voljeli.
Hvala ti, dragi profesore. Neka ti je laka zemlja.
https://www.youtube.com/watch?v=4F0q8qeNVQ8
|
- 21:47 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
26.10.2014., nedjelja
Jazavac u Kerempuhu
Subota navečer. Vrijeme je za kazalište.
I inače sam fan dobrih live izvedbi.
Gledam ih na dnevnoj bazi, gledam ih jutrom, a uvečer mi više i nisu toliko šaljivi.
Često se smijem do suza.
Plačem.
Ove godine se obilježava 50 godina Kermpuha, kultnog satiričkog kazališta.
Jazavca nekada. Povodom obljetnice prikazuje se kazališna predstava pod nazivom `Jazavac u Kerempuhu`.
Vratio se Baja.
Željela sam ju pogledati, ali igra prek` tjedna pa se odlučih za `Hamleta u selu Mrduša donja`. Dolazim na blagajnu i teta kaže – znate li kako je umjesto Hamleta - Jazavac?
Već sam se navikla kako mi se čudnim putevima ostvaruju poneke želje.
Samo, krivo ih formuliram ili neke prejako želim, pa se jedne ostvaruju, a druge, isto, samo nešto sporije.
Strpljivost nije baš moja jaka strana.
Za želje kažu – pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti. A za one jake – otpusti ih. Tek kad pustiš, evo ih. Često - prekasno.
Follow your facking dreams.
Zanimljiva mi je usporedba Jazavca i Vidre, ovaj mijenjao ime, izgubio curu, došao joj neki Kerempuh, a Vidra ostala u Draškovićevoj.
Sama.
Jazavca, nedužnu životinju, proglasili Srbinom vezujući ga uz Petra Kočića i njegovog `Jazavca pred sudom`.
U to vrijeme, ranih devedesetih, temelje ove države smo udarali mijenjanjem naziva ulica, škola, institucija, nogometnih klubova, tako da se vješto u predstavi provlači promjena imena Dinamo u Croatia.
Možda su tada gradske skupštine trebale postaviti `zdrave` osnove suvremene države koje su obećavali Svi, a mi, naivci, vjerovali.
Danas bi komotnije popratili i te promijene životinjskih imena, ležerno jazvačevo ispijanje whiskey-e (tad je to piće bilo na cijeni, vrlo in) da, usitinu, nismo ostvarili proročanstvo od dvjesto bogatih obitelji, gubitak srednje klase, siromašni hodaju po ulicama. Nezadovoljni i ratni profiteri, branitelje neću trpati u isti koš.
Kod nas u kazalištima, čak je i publika često podijeljena na lijevu i desnu stranu.
Svi volimo centralna mjesta.
Osjetilo se to i večeras, malo se smijala jedna strana, malo druga.
Spominjane ličnosti su bile javne osobe iz visokih političkih krugova pa tko zna, možda je pored mene bio i pokoji Kum.
Osim onog dijela sa izvornim Sekama iz osamdesetih tj. Kako je P* nekad bila velika u odnosu na današnju Clark Gable verziju.
Na to su svi umirali od smijeha, seksizam uvijek pali. Mi Hrvati.
Oni koji su ikada uspjeli pogledati koju londonsku predstavu ili otići u njihovo satiričko kazalište, znaju kako se publika ponaša.
Aktivno sudjeluju. Naši i dalje šute.
Prvi puta sam osjetila smrdanost CRO mentaliteta jer nisam znala što napraviti kada su se ljudi okolo mene ustajali i plesali, bez pardona.
Kompleksi i malograđanština i u mojim nogama.
Čak se, ne smijemo, ni forama koje su iz naše proizvodnje. Deklaracija je uredno izvješena. Made in Croatia. Šta ćemo, kad resurse imamo, kvalitetni materijal koji traje više od dvadeset godina.
Svjetska tržišta proizvode petogodišnja izdanja, zbog većeg obrtaja.
Onome što je drugima smiješno, nama postala prva ironija.
Na poziv glumaca, nitko ne može glasno reći - nismo u Banani već u K*cu. Odavno.
Hamleta u sela Mrduša Donja, doduše, ne u režiji Vinka Brešana, prije nekoliko godina sam gledala u požeškom kazalištu. Kako je to manji grad, svega tridesetak tisuća stanovnika, u kazalište tog tipa, stanu - samo Jedni. Mali broj mjesta - drugi Igrači. I to je bio jedan od razloga za Jazavca. Hamleta sam gledala.
Kako se dogodila zamjena predstava, neki nisu željeli ići na ovu. Vjerovatno sa nekim razlogom; ta, svi smo skoro rodbina.
Dobila, stoga, centralno mjesto.
Dozvola za smijeh.
Zamjena predstava mi godila, Satira i dalje ostala.
|
- 00:56 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
23.10.2014., četvrtak
Krojači sudbina
Svatko se bar jednom upitao: - Koliko, zapravo, vrijedim?
Ponekada ste si davali odgovore koji nisu poboljšavali vaša opća stanja, a nekada ste si malo i `dizali perje`.
Ukoliko želite saznati pravi i objektivni odgovor nezavisne osobe, posjetite jedan od naših butika u Ilici.
Sigurna sam kako će pitanje sa početka biti jasnije i dobiti ćete vrlo jasan i nedvosmislen odgovor :- Ništa, Nula, Zero.
Prevedeno na više jezika jer veličine su isto tako složene po tržištima, ne po potrošačima.
Nema logike, ali tako je već sto godina.
Ulaskom u dućan, odmjereni još na vratima, osim opsega, visine i težina pomno oko prodavačice mjeri i debljinu vašeg novčanika.
Niste li umarkirani, nafrzirani, napirlitani… i ne pripadate nekom poznatijem licu bilo sa telke ili lokalnih novina, već ste pali u B kategoriju kupca.
Nadalje, ležerni look, casual odjeveni – C liga.
Dvije velike torbe, zapušten izgled srednjovječne žene – totalni out, crna lista – NE kupaca.
U prvoj A varijanti nazvani ste gospođom, teško rješiva situacija puhanja za vratom na svaki vaš pokret bez obzira što `samo gledate` i gotovo sigurno ništa ne kupujete - vrijedni ste pažnje.
Odjeveni naj-haj – laka meta i naporan shopping dan, što zbog ulagivanja, što zbog visokih peta u kojim od jutra cupkate guleći za egzistenciju.
Ako ste previše `komotni` - pažnju ne dobivate, osim uljudnog – dobar dan, možete mirno kupovati.
Uznemiri vas, eventualno, nervozno slaganje prodavačice vaših razgledanih komada čime vam sigurno daje do znanje – `produži dalje, ionako, ništa od tvog gledanja`.
S te strane ste mirni, ali, ukoliko, imate neka pitanja, problem je što ih teško dobijete ili su često krivi odgovori te svakako morate biti vješti u pronalaženju veličina i poznavanju tkanina.
Na pitanje da li je i ovo `Croata`, uredno odgovaraju: - pa naravno; no ubrzo vidite kako je to neka turska robna marka marama, strpljivo raširite sve po redu…odaberete dva najskuplja modela.
Naglo sabiranje od šoka sakrivaju nešto ljubaznijim pitanjem o pakiranju u poklon vrećice.
Ovo je prva spoznaja o moći novca i vlastite vrijednosti.
Sjetim se svojih dana u jednom osječkom butiku, već sa diplomom u džepu (nisam zbog toga prosvjedovala tek okolnosti su bile takve, iako sam godinu dana bila prodavačica).
Prodavala bi ne praveći razliku; nije bilo grupa, podjela, podskupova.
Svakoga bih ljubazno pozdravila, dala mu da dođe do zraka, sramežljive uputila, nesigurne ohrabrila – `baš vam dobro stoje rifle` (lege još traperice nazivaju riflama) ili preporučila model koji bi bolje odgovarao.
Gazda je bio zadovoljan jer prodaja mu čak i porasla.
Jedna sam od rijetkih, koja je na dnevnoj razini provjeravala stanje robe te sam znala koliko imam čega u svakom trenutku.
Jednog dana vidim – nedostaju muške hlače. Nije mi bilo drago, prevrtih u mislima kupce, goste nenamjernike, nitko mi nije odavao dojam tata.
Rekoh sebi: - `nadoknaditi ću štetu`.
Kupce nisam doživljavala kao lopove već sa punim povjerenjem nudila im bolji izgled, šetnje u novim komadima, možda majice za neke prve i nove susrete…
Zasigurno sam, izdvojeni slučaj, jer čovjek se navečer, nakon mog izdvajanja novaca za hlače, vratio i rekao: - `Oprostite, uzeo sam hlače, nisu moje.`
To je bila jedna od mojih prvih pobjeda čovjeka nad njegovim slabostima.
I dalje ih usmjeravam - vrate stvari koje vam ne pripadaju.
Možda ih u isto vrijeme netko drugi mora platiti.
Jedan siromašni đak, majka bolesnog djeteta, ujak samac…
Narod uvijek sve plaća.
Bezuspješno se još neko vrijeme javljala na natječaje, testiranje, prvi, drugi krug, nekako, uvijek među troje…onda odlučila odseliti u drugi grad.
Danas je razlika što mladi promijene i zemlju.
Iskustvo prodavača iz studentskih dana, police trgovačkih centara, načini rada - bilo je dragocjeno i narednih godina.
Sva prethodna su me naučila kako vrijednost one žene sa dvije teške torbe, može biti trenutak odmora među tuđim stvarima, zamišljanje u ulozi zanosne zavodnice u novoj haljini, umjesto, dodijeljene uloge tužne kućanice u krivoj režiji osrednjeg partnera.
Tih pet minuta, nakvarcana dizel butikašica, koju ste prekinuli u pušenju ispred dućana i `hvatanju` frajera, teško može shvatiti.
Ako se i dalje pitate: - koliko vrijedite; Odgovor je i suviše lak: - za mnoge ste potpuno i totalno bezvrijedni šetač koji dođe u trgovinu kupovati Maglu. Nisu u toj magli prepoznali Snove. Njima smo bezvrijedni; tek stvari. Predmet smo kupovine onih sa dubljim džepom.
Razmislite samo po kojoj cijeni.
Kolekcionari duša još su na snazi.
Krojači sudbina.
|
- 22:41 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
17.10.2014., petak
Stojim Pravo gotovo Usparavno
Slomili su mi kičmu.
Par brzih zahvata i pucaju pršljenovi.
Kiropraktika je dobra, samo ponekad nije lako izdržati.
Poslije su, kažu, bolovi i veći, ali odlučila sam još neko vrijeme sve skupa istrpjeti.
Na ramenima nosim težak teret, godinama vučem, ali tovari poput mene to mogu.
Bar se tako tješim.
Neki su lakši od drugih, dok određene nosim dok mi koljena klecaju.
Radije se prisjećam njihovih klecanja iz nekih drugih razloga. Moja sjećanja nisu relevantna ukoliko nisu udružena. Potrebne su najmanje dvije osobe za realizaciju Ideje, jedna može pokrenuti Iskru, ali za veliki Plamen potreban je Vjetar.
Gasi se i odveć brzo.
Kako ne bi mislili da je sve kod mene preneseno, uistinu sam bila na štimanju kičme.
Dobro mi dođe vratiti ju na staro mjesto. Ispravljena leđa, glava dignuta dovoljno visoko, čvrst pogled ispred sebe, jamči za dobro putovanje još neko vrijeme.
Pala još nisam. Ni neću. Ispraviti ću i ovaj puta leđa jer sagnuta ne mogu…
To je ipak opis za druge oblike.
Mekušci su posvuda.
Nemojte se bojati.
Strah je unaprijed izgubljena bitka.
Naoružajte se samo Strpljenjem.
Vrijeme sve poravna.
Put ispravnosti jedino je što valja.
Ta pogledajte ih, tko su Oni?
Ljudi bez stida i morala.
Zatim se okrenite i vidite kako nitko ne stoji Iza vas, onaj koji vas bodri je uvijek rame uz rame…i u bitkama ravnopravan.
Ukoliko i On izostane, može se i mora Sam. Pa ni to nije loše, bolje u društvu sa jednim koji kroči naprijed, nego sa deset koji vas unatrag vuku.
Pucala mi je kralježnica, vrat me boli jer ne dozvolih zaokretanje šije.
Mislim kako će i to proći.
Proljeće obično pokreće neke nove priče.
Ova se ne saginje više.
|
- 19:45 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
12.10.2014., nedjelja
Dan po dan - prođe tjedan
Postoje dani koji po ničemu nisu slični.
Zapravo, svi su na neki način različiti, iako, često kažem; Svi su isti.
Neke samo nazivamo - Promašenim, druge pak - Posebnim.
Uspoređujući jedne i druge, uvijek ćemo se lakše složiti oko onih Mašenih.
Znam se našaliti na svoj račun pa reći da me Roda trebala katapultirati samo nešto sjevernije - ne znači; kako bi bilo onih boljih, možda tek bezbrižniji koji…
Ali, zlu ne trebalo:
- „Teta Malena, drž´ se dužine, ali molim te; sjevernije 48°12´ geografske širine. Ne moraš pri tome žuriti, jer za razliku od ostale Vrste tebe tvoj Klepetan čeka. I to svake godine…“
Uljepšavamo ih različitim obljetnicama, rođendanima, svetcima, kirvajima…dodajemo im posebna značenja kako bi nam bili još shebaniji jer umjesto jedne vrste kolača, pečemo pet i sve to vrtimo u krug dan po dan i prođe godina…dok jednom nekome ne pukne Film.
Obično ženi, koja skupi prnje i reče: - od danas nema ni svetka ni petka, danas su svi dani; Moji.
Onda sva rodbina žaluje, križajući se u čudu, zapravo, radi se o sebičnom brisanju tek par zajedničkih fešti iz kalendara priljepljenog na kuhinji - sigurno jednog dobrog ručka nema više.
Iako, u cijeloj priči, klopu ne treba podcjenjivati.
Sinoć se nasmijah gledajući Ritinu školu u Vidri, mlada frizerka poželjela naučiti znanje…na kraju lijepo zaključila, zašto nema priručnika uz znanje koje je, prav za prav rečeno; bezvrijedno…bez svega ostaloga.
Kimnuh joj potvrdno.
Ona je to shvatila puno prije.
Kompromisa radi, nešto prije, pogledah i Povratak u Oz, dječije filmove redovno pratim, lijepe su slike, dobra glazba, a i Limenko reče: - "Najgore je kad te vlastito srce lupa."
Ni ti mali crtani likovi, nije baš da ne znaju, što na kraju smrda i teške oklope.
Mama peče štrudle sa jabukama, miriši cimet sve do Zagreba…kao i tek uzavrelo mlado vino. Intenzivnije osjetim miris doma kad promatraš iz sigurne daljine.
Ovi dani su ponešto i ljepši pod uvjetom da si se slojevito obukao, jer izlaskom iz kuće, toplinski udar te može trajno zderati.
Ali lijepo je…nakon kiše dođe sunce.
Zakasnilo nam je i ono ove godine. Svi usjevi odavno su izgubili šansu za pravu berbu, gledajući njive iz ove perspektive, još su vidljiviji tragovi šteta.
Tko zna - možda može biti i gore. Rekli su mi, samo nek´ Rat prođe...kako su nas samo prevarili. Svi. Bitke ne prestaju.
Nismo ni mi izdržali poplave.
Slomili smo se ove godine.
Referendumi, izbori, bahaćenje, dualnost u svemu…dani bez perspektive.
Nemirni sni. Besmisleni dani.
E da, bio bi red i pohvaliti se nečim dobrim.
Krenuli su moji dobitci; Jedan moralni. Jedan materijalni. Jedan poslovni. Dakle, matematički gledano: 1 x 1 x 1 x 0 = 0
Tjedni završetak je još uvijek u plusu. Pozitivna Nula.
Kad bi barem taj Jedan posebni dan smekšao tvrda srca, zaželio Onu želju koja ima smisla. Mogla bi to tada biti i jedna čist´ solidna jedinica.
Dani ko´ dani nikamo ne žure, slabo pamte samo dobre stvari…
Danas je nedjelja, dan sedmi, kraj tjednog stvaranja.
Od sutra, brojim ispočetka…Nadam se kako ću pribrojiti i nešto vrijedno, uff, kud´ Nadu sad spomenuh na samom kraju, pa znamo kako Gospođa i nije neka Fina…
|
- 17:43 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
10.10.2014., petak
Svjetski dan beskućnika
Danas se sramim svoje vreće za smeće.
Samo su otpadci u njoj.
Nisam od onih osviještenih koji hranu odvajaju u posebne PVC vrećice te stavljaju pored kante.
Nekada smo tako odvajali kosti za pse i mačke.
Deplase.
Danas je i dan beskućnika.
Kažu kako procjenjuju da ih je oko tisuću, ali tek registriranih, dok imamo samo trinaest prihvatilišta.
Gledala sam sinoć i prilog u Provjereno, tko su ti ljudi od kojih svakodnevno okrećemo glavu, kakve su živote živjeli?
Ukoliko se neki popularni redatelj odluči snimiti film o njima, spremno ćemo pustiti koju suzu, dok u svakodnevnom životu teško bilo kakve emocije pokazujemo. Možda; jednom kunom.
Pomislimo…koliko ih je, pa tu su i neki lažnjaci.
Odavno sam prestala preispitivati prave i krive jer ove koje svakodnevno gledam; itekako su lažni, utegnuti u svoja skupa odjela i lakirane cipele jer „gule kožu“ narodu.
Gledam dalje prilog…čovjek ostao bez posla, drugi bez karijere, obitelji…uglavnom - odbačeni. Izdvojeni po nekom kriteriju. Ne može se sporiti, ukoliko im tražiš nedostatak - vidljiv je. Često kažemo tek onu; sami su si krvi…I nekako, nam, lakše nakon te izjave.
A onda u večeri poput ove…pitam se tko je više bez kuće…Formalno: Oni…ali mi stranci u svojim domovima, nepravedno osuđeni, često i namjerno izdvojeni. Prepoznajete li se? Osjetite li kako vam unatoč ljudima, svjetlima računala, toploj fotelji…ipak, nešto nedostaje? Nismo li svi bez kuća? Bez domovine? Bez snova?
Provoditi noći u nekom mračnom hodniku prepunom zastrašujućih zvukova. Urušeni zidovi, ugašeni životi. Pravednije društvo, pomaganje nemoćnima…iluzija? Bolji svijet svima, a ne samo njima. Parole, parole…mrak i tišina.
Danas se sramim svoje vreće za smeće. Guram u nju nekoliko praznih boca. Mogu se unovčiti. Povećavam joj vrijednost. Hranu sam naučila ne bacati.
Kako i dalje ustrajati u viziji boljeg svijeta? Iskrivljene vrijednosti. Svijet šarenih boja, iluzija, varki…svuda oko nas…laži, laži…
Uložiti ćemo u odvajanje smeća, plava kanta za ovo, zelena za ono…crvena, žuta…samo neka je boja…Sigurno će biti lakše Njima…e, pa, vrlo uviđajno razmišljanje…jednostavnije će pronaći odjeću, hranu, pvc boce…Blago njima.
Danas se sramim svijeta, zemlje, naroda…nekada nismo bili svjedoci odvajanja, danas se dijelimo i kantama, i zidovima, i bojama, smijerovima…
Više nego ikada…Odvojili smo ljudskost od čovjeka.
Skupljaju li oni zaista otpad ili analiziraju naše tužne i hladne živote? Osjetite li nelagodu kad ih zateknete kako prevrću baš vaše smeće?
Što mislite, znaju li tko smo?
Sramim se danas pred svima.
|
- 18:53 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
06.10.2014., ponedjeljak
Poruka u boci
Današnja poruka na boci glasi: „Život ima smisla samo ako imamo s kim podijeliti svoje osjećaje.“
Znam, mnogi će reći kako ne čitaju te glupe poruke, i istina je ljudi su davno prestali prepoznavati znakove.
Ne znaju se više ni na ulici, dućanu…čini me se kako često i okrenu glavu, posebice, ukoliko su ti donedavno kidali rukave…bez prestanka vukući za njih…ali na sreću, često znam prekrojiti duge u kratke pa i da ostanem gola, bez odjeće, još uvijek mogu dignuti glavu visoko, ne zamjećujući ruganje neznanaca.
Ne tako davno, sjetim se vrlo preciznih bakinih prognoza o padanju kiše, ono, kada ju bole kosti ili ako se nebo crveni na zapadu nagoviještajući oluju…gledali smo i svakodnevne promijene tla, vjetrova i sa sigurnošću predviđali sve nepogode. Danas više ne prepoznaje čovjek čovjeka, a ne vjetrove koji pušu...
Znakovi su me pratili kao psi lutalice.
Životinje njuše.
Doduše, imam već pomalo i problema sa njima, čak i oni zatvoreni u kavezima, dignu glavu i pogledaju me umornim očima…dok me ostale prate kući ostavljajući vlasnike u čudu…osjete li bolje od nas? Ljudima možete dati i dušu, izvaditi srce…ali bezvrijedno…iz sigurne udaljenosti još vas pogode blatom. Perem ga prije nego li se osuši. Ima li uopće nešto što im se može pokloniti, kakvu mašnu pri tome koristiti kako bi vidjeli…bar nešto…
I slijepci bolje vide...
Davanje je jednosmjerna ulica. Svi hrle do cilja, dosegnu li ga…naglo ga odluče preusmjeriti na neku novu adresu. Bolje je sakriti emocije nego ih dijeliti.
Rizik je prevelik.
Vraćam se opet na poruku sa početka priče. Pokušavam ju ignorirati jer to i ostali rade.
Mislim si, ako sam im sličnija, možda me jednom i zavole.
Ne pridajem joj važnost, moj inat jači je od tek neke slučajne bočice…prestati ću ih čitati, kretati se zacrtanim pravcima…jer možda je došlo vrijeme i da zalutam.
Negdje sam pročitala kako nisu svi koji lutaju izgubljeni.
Zanosili smo se kako će jednoga dana doplutati boca sa porukom, naša boca, koja će nam promijeniti život, tek puka slučajnost. Sudbina. Doći će i On sa porukom, i odvesti nas iza sedam mora i sedam gora gdje ćemo živjeti sretno do kraja života. Bajke.
Ponešto su osobnija ta ispisana slova, ako i dopluta nekim čudom do mene, pobrinuti ću da bude uključena opcija Delete.
Čini se lakše…
I dalje sjedim na obali jedne rijeke, čekajući...jer lako je riječima zavarati, ali šum vrtloga iz dubine teže je utišati. I tako, hodajući uzvodno, možda mi netko pokaže lakši put držeći me za ruku…
I da se više ne lažemo, uvijek čekamo samo Njega. Jednog. Savršenog. Mi ženske glupače.
|
- 18:43 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|