Postoje dani koji po ničemu nisu slični.
Zapravo, svi su na neki način različiti, iako, često kažem; Svi su isti.
Neke samo nazivamo - Promašenim, druge pak - Posebnim.
Uspoređujući jedne i druge, uvijek ćemo se lakše složiti oko onih Mašenih.
Znam se našaliti na svoj račun pa reći da me Roda trebala katapultirati samo nešto sjevernije - ne znači; kako bi bilo onih boljih, možda tek bezbrižniji koji…
Ali, zlu ne trebalo:
- „Teta Malena, drž´ se dužine, ali molim te; sjevernije 48°12´ geografske širine. Ne moraš pri tome žuriti, jer za razliku od ostale Vrste tebe tvoj Klepetan čeka. I to svake godine…“
Uljepšavamo ih različitim obljetnicama, rođendanima, svetcima, kirvajima…dodajemo im posebna značenja kako bi nam bili još shebaniji jer umjesto jedne vrste kolača, pečemo pet i sve to vrtimo u krug dan po dan i prođe godina…dok jednom nekome ne pukne Film.
Obično ženi, koja skupi prnje i reče: - od danas nema ni svetka ni petka, danas su svi dani; Moji.
Onda sva rodbina žaluje, križajući se u čudu, zapravo, radi se o sebičnom brisanju tek par zajedničkih fešti iz kalendara priljepljenog na kuhinji - sigurno jednog dobrog ručka nema više.
Iako, u cijeloj priči, klopu ne treba podcjenjivati.
Sinoć se nasmijah gledajući Ritinu školu u Vidri, mlada frizerka poželjela naučiti znanje…na kraju lijepo zaključila, zašto nema priručnika uz znanje koje je, prav za prav rečeno; bezvrijedno…bez svega ostaloga.
Kimnuh joj potvrdno.
Ona je to shvatila puno prije.
Kompromisa radi, nešto prije, pogledah i Povratak u Oz, dječije filmove redovno pratim, lijepe su slike, dobra glazba, a i Limenko reče: - "Najgore je kad te vlastito srce lupa."
Ni ti mali crtani likovi, nije baš da ne znaju, što na kraju smrda i teške oklope.
Mama peče štrudle sa jabukama, miriši cimet sve do Zagreba…kao i tek uzavrelo mlado vino. Intenzivnije osjetim miris doma kad promatraš iz sigurne daljine.
Ovi dani su ponešto i ljepši pod uvjetom da si se slojevito obukao, jer izlaskom iz kuće, toplinski udar te može trajno zderati.
Ali lijepo je…nakon kiše dođe sunce.
Zakasnilo nam je i ono ove godine. Svi usjevi odavno su izgubili šansu za pravu berbu, gledajući njive iz ove perspektive, još su vidljiviji tragovi šteta.
Tko zna - možda može biti i gore. Rekli su mi, samo nek´ Rat prođe...kako su nas samo prevarili. Svi. Bitke ne prestaju.
Nismo ni mi izdržali poplave.
Slomili smo se ove godine.
Referendumi, izbori, bahaćenje, dualnost u svemu…dani bez perspektive.
Nemirni sni. Besmisleni dani.
E da, bio bi red i pohvaliti se nečim dobrim.
Krenuli su moji dobitci; Jedan moralni. Jedan materijalni. Jedan poslovni. Dakle, matematički gledano: 1 x 1 x 1 x 0 = 0
Tjedni završetak je još uvijek u plusu. Pozitivna Nula.
Kad bi barem taj Jedan posebni dan smekšao tvrda srca, zaželio Onu želju koja ima smisla. Mogla bi to tada biti i jedna čist´ solidna jedinica.
Dani ko´ dani nikamo ne žure, slabo pamte samo dobre stvari…
Danas je nedjelja, dan sedmi, kraj tjednog stvaranja.
Od sutra, brojim ispočetka…Nadam se kako ću pribrojiti i nešto vrijedno, uff, kud´ Nadu sad spomenuh na samom kraju, pa znamo kako Gospođa i nije neka Fina…
|
