Sigurno ste čuli kako postoji jedna Klupa…
Ona se smjestila baš negdje na pola puta…
Prazna je.
Postoji klupa gdje se razmjenjuju nježnosti. Ona je morala postojati Negdje u vašim životima…
Svatko je zaslužio bar jednom osjetiti neudobni naslon gdje nije mogao ugurati bar jednu nogu sa strane...nadam se da vidite sliku…rastuži me pomisao da netko ne može odvrtiti film prohujale mladosti…
Film u kojem je On glavni glumac.
Od toliko uloga, zaslužujemo barem jednu Hollywood-sku….
Moja klupa…prazna, ispred škatulja…sakupljam milostinju…
Molim ga za ljubav…daj mi mrvice sa svoga stola.
Ne čuje moje vapaje, njegove uši su na frekvencijama koje ne podržavaju moja stanja…
Ooo zar je moguće da strast i ljubav ne idu skupa…ne želim jedno bez drugoga.
Opet je sve prazno.
U daljini čujem tračnice.
Noćni tramvaj prolazi.
Vozi umorne putnike…bili su negdje vani.
I Oni su Prosili.
Lakše mi je kad vidim kako nas je više.
Dajte jednu stanicu Odmora.
Razmijeniti ćemo iskustva…možda poslije bude lakše…
Ono, kada nekome kažete tko vas čuje, razumije…ima li netko treće Oko, i
Uho za slušanje bola…
Mrzim slova.
Sve odaju.
Izdajice.
Klupe.
Kolodvori.
Čekanja.
Samoća.
Koja riječ može zamijeniti toliko bola odjednom...možda sama gospodarica Ljubav…
Naručila sam bijelog Goluba.
Ljepotana.
Nek` joj se posere na klupu.
Na snove.
Mene nek` ne traži više...
|
