Gledam prema dolje.
Prošlo je vrijeme kiše, nestale su i svečanosti bivše ulice.
Danas samo promatram korake.
Vidim ih užurbane, gotovo da ni jedan par nema nacrtana krila kao iz onih veselih crtića.
Svakako, nove potpetice čine korak mekšim, manje buke prave, amortizirajući hladan beton i zbrkane noge.
Malo ih je, ali pokoji par se nađe…
Najtužnije su ženske, izgažene na peti.
Ne mogu odoljeti, pogledam im i lica…kakva praznina…tko im je izvadio utrobu, zatvorio usta i ukrao boje?
Što vam je ženske glave – tresem ih i zovem na buđenje.
One dalje spavaju, nastavljaju prema Nigdje.
Muške plave tenisice broj 43, nemarno švrljaju pločnikom, vise mu rifle po rubovima, sve mu nešto palo… ne zna da li usporiti ili krenuti u punom gasu…
Razmišljajući tako gurne ga nečiji sklopljeni kišobran te on mrko odmahne rukom jer naviknut je na gurkanje.
I ovaj put odluči prešutjeti.
Sjećamo se, ne tako davno, da su na svaki i mali pokušaj izgurivanja iz reda, šake spremno bile stisnute u džepu, dovoljan je bio i krivi pogled…žene bi na to tek tiho plakale u kutu…danas nema više ni tuča ni suza…sve su oči uprte ka dolje…prsti šaraju po tipkovnicama…
Oni samodopadni, sa naočalama na nosu, neumorno koračaju u talijankama.
Kažu kako im je mekša, koraci lakši…zaboravljajući koliko jecaja nose u toj koži.
Skupa cipa, puno leševa gazi.
Analizirajući Ovo, ipak nisu te još ni tako loše, možda one lažne, patvorene, sa duplim đonom, koje ne osjete beton i tuđe prste ukoliko ih nagaze…te mi ipak mirišu na jeftilen kineskih dućana upakirane u svjetsku dizajnersku scenu.
Puno je kopija.
Previše koraka bez cilja.
Spori su i oni na tri noge.
Ljuljaju se lagano, tek neki imaju osmjehe gledajući unuke u parku, ali sjeta i nezadovoljstvo poradi svega i ono; u naše vrijeme sve je bilo bolje, bilo je doduše manje i svega, ali netko reče; manje je više…
Malo još imaju dana, koraka, ali ni ne mare više…jer Gore ih čeka lagana, mala, bezvremenska balerinka.
Šapuću umornim glasom: Zaplešimo.
Koraci…
Uživam gledajući ih ispod Sata.
Ondje svatko ide u nekom iskrižanom pravcu, čineći zamršeni čvor ljudskih misli, čežnji, planova i nada.
Nešto su veseliji i ponosniji, ta u glavnom su Gradu!
Slatki su oni isprepleteni, muška cipela između dvije ženske štikle, gura se…
Vrelina se širi pločnikom...
Trčeći tek pokoje dijete unese radost druženja sve dok ih veća ruka ne povuče u drugom pravcu. Male nogice lagano skakuću; Plave i Roza. Bijele su brzo Sive.
Otrgnu se oni opet i kreće Igra: Ispočetka…
I tako korak po korak, poneka odvezana pertla…užurbano jutro, umorno poslijepodne…Dan po Dan…
Hodamo misleći na more, vjetar i romantične zore...i jedne bose noge...
Živeći zaplićući se u vlastite korake, ponekad preskočimo pokoju stupicu na putu, sretni jer još možemo ponešto i zaobići, a ne upasti u svaku rupu…
Trčimo u Suton izbacujući ljutnju zbog prolaznosti Svijeta, ispraznosti svojih života, želeći svaki dan proći koji metar više dokazujući se svima i unatoč svemu, ostajemo Robovi i Sluge iznošene gume.
Sudbina malih života, malih ljudi i prodanog naroda. Tek jedna od priča…
Znamo li kamo i u kojoj obući ćemo krenuti Sutra?
|
