31.08.2014., nedjelja
Vedro unutra - vedro vani
Danas kaže, Zagreb - Vedro.
Promatram tu riječ po prvi puta i razmišljam kako kiša utječe na raspoloženje, a Vedro ne može popraviti dan.
Zar su, uistinu, izumrli stari zanati koji su popravljali stvari?
Vedro bi značilo kako tako i treba biti, ako su se u nutrini nadvili oblaci, zašto ih ne razgrnemo i napišemo - Vedro unutra, Vedro vani.
Pročitala sam sve dnevne vijesti, prekršila sam pravilo, nedjeljom ne čitam vijesti, dan je to za odmor i lako štivo.
Sad je gotovo. U glavu sam morala nabacati poveću količinu gluposti da si zaokupim nemirne misli.
Razmišljam o BDP-u, u padu već jedanaest kvartala za redom, ne čudim se već odavno ničemu, možda sam eventualno, dokaza radi, trebala zapisati poneke teze gdje su me blijedo gledali kada sam iznosila svoje prognoze, ali dodatno loš osjećaj kada si u pravu, ne može poboljšati, ionako, tešku krvnu sliku javnih financija i kretanja gospodarsko-investicijskog ciklusa.
Još petnaest godina oporavka, bruji mi u glavi, preračunata matematička formula isprepletena iskustveno, intuitivno predvidljivom stanju.
Drugi članak je ponešto "veseliji", ugledna australska novinarka, urednica i majka dvoje djece, noću zarađivala po 800 eura/sat prodavajući tijelo.
Koju nam poruku šalje…samo kurve i lijepa lica mogu zaraditi više. Jedino što podržavam je gdje govori kako ne znači da su neuroznanstvenici bolji roditelji od nje.
Poslala je poruku svijetu na zanimljiv način, kao, može se, ima se i čime…
Sjetim se odmah i Rose Luxemborg i Clare Zetnkin, što bi one na to rekle?
Na mojoj etiketi nema cijene, tvrdoglava godina proizvodnje, a i Rosa je rekla: "Sloboda je uvijek sloboda drugačijeg mišljenja." Pa tko voli nek izvoli.
Imam i temperaturu, izgara mi pogon…para ide na uši.
Ponekad bi bilo zanimljivo vidjeti svijet iz muške glave…kako oni gledaju na žene, ljubav, seks, odnose.
Kažu kako se sve može odvojiti. Ladice čuvaju posvuda…moje su uvijek otvorene i pomiješano mi je rublje sa suknjama.
Danas ću ih pospremiti i staviti sve na svoje mjesto. Odvojiti neodvojivo i nastaviti onako kako oni to rade, ponekad bez emocija, ponekad metodama druge vrste.
Pobijediti ću ih njihovim oružjem postajući kučka bez duše.
Dok ovo pišem, već kaže Zagreb – Kiša, jednostavnije mi je vrijeme promijeniti nego sebe.
Nastavljam sa onim Plači unutra – Plači vani.
Tako i Ona bez duše, pada u vodu.
Nije moguće u mom energetskom kodu.
|
- 14:27 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
27.08.2014., srijeda
Moj grad, moja ljubav i moja čežnja
Ispričati ću priču o jednom gradu.
Najteže je u vrijeme festivala, ulice se kite zlatno-žutim bojama, oblači se svečano ruho, dotjerane poprimaju šarmanti "look".
Dječaci užurbano kreću noseći tambure obješene o tek mlada tijela i koje poprimaju prve razigrane zvuke. Neki se jedva i vide iza teških torbi, ali djeluju nekako odraslije jer prvi puta nastupaju, majke ih ispraćaju s ponosnim pogledom.
Djevojke izvlače svoje najljepše obleke, zaboravljaju na novu modu i iz bakinog pomno složenog ormara...redaju rubnu, marame i dukate...vraćaju ih nekoliko desetljeća unatrag iako iz njih buja tek procvjetala ljepota mladih žena, izgledaju ponešto starije, neki vele: cure za udaju!
Prošla je tek godina, kako ne hodam tvojim šorovima, jedna od rijetkih, iz sigurne udaljenosti od dvjestotinjak kilometara zapadno, gledam one nezanimljive fotogalerije, ne razmišljajući o izvještačenim osmijesima, umornim ljudima koji su se slučajno zatekli pred objektivom…ionako, samo gledam fasade, da li se što promijenilo…nadajući se, kako ću vidjeti i svoju kapiju i put koji me vodi ka glavnome Trgu.
Tek Dođoška sam, za mnoge prolazna sjena, neko vrijeme boravila i nestala.
Ostao je neizbrisivi trag i šum Orljave, i ona se pobunila kada sam otišla…pretvorila se u divlju rijeku, tražeći me na svojim obalama.
Smirivah ju pogledom i pričajući joj kako ću se vratiti jer što je tek jedna godina u moru uspomena.
U večeri teškim koracima pratim tračnice užurbanog grada, On je divan u svojoj želji da utiša otkucaje srca i zvuk koji podsjeća na prvi susret sa Njom u jesenska jutra.
Preplavili su ju mirisi vina, jabuka koje vire iz košara i svježe otrgnuto grožđe. Divan je taj osjećaj u čekanju festivalske povorke, tiha gurkanja da se vidi tko je na čelu, tko iskače iz redova i koga izbacuju sa njegovog mjesta jer zbog koje čašice više, pokoje psovke nenamjerno izrečene u žaru borbe, mnogi napuštaju redove, trijezneći se uz netom skuhanu kavu „kod Bobe“. Počinje festival, nitko više ni ne zna kako se zove, rekoše mi "Festival Festivala", moram priznati kako mi to pretenciozno zvuči jer povorka je ista, samo se druge marame vijore…pitanje je tko ih stalno mijenja?
Iz tog razloga samo i gledam u pločnike.
Oni uvijek, umorni korak i težinu ljudi, gotovo, jednako podnose, ne pitajući; čiji je(?), samo ćuteći da li ih noga nježno miluje i uzvraća ljubavlju sve te godine gaženja...
Takvi kakvi jesmo, nesavršeni, pa čak i koji put se potepemo, sretni što nismo, opet, pali.
Prošetati ću se i ove godine jer glatki kamen u pješačkoj zoni, zna zašto ga je moja cipela izlizala, želim mu uzvratiti na toj dobroti.
Da li ste ikada vidjeli Pandursku odoru, čuli legendu o čuvenom vinskom podrumu gdje je carica Marija Terezija dočekala trupe baruna Franje Trenka, i njega, gordog pandura, osobno?
Koliko puta ju ispričasmo nasmijanim gostima koji se svake godine vraćaju jer toliko veselih tamburaša, odjednom, savršeno prenose zvukove dugo kroz noć, nikada ne propuštajući dočekati Zoru.
Svakako preporučam čuti ih prije jutra jer tada nema više pjesama o garavušama i šeširu koji pada na čelo, himnama već nečemu…svira se ponešto tiše, na frekvenciji koju čuje tek istančano uho i bolno srce. Vino nekako bolje paše, iako ga više nitko i ne pije, opijeni smo svjetlosti dana koja nam,opet, svaki dan ispočetka, pokaže znak kako neki novi dan i netom očišćene ulice prikriju sve tragove noći…
Lijepi su ti festivali ma kako se zvali, za mene će oni uvijek biti "Zlatne žice" jer ime nitko ne prisvaja, ulice su uvijek poveznice ka jednom cjelovitom Gradu gdje žive veliki Ljudi i njihova djela, a lišće uspomena koje zgrćem je samo moje.
Šušti u daljini puno više...
|
- 16:02 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
26.08.2014., utorak
Jutro...
Sve je u prirodi tako savršeno posloženo, čak i u one večeri kada nam sve izgleda kako nema smisla ujutro se probudi…
Jutro sve te misli okupa svojim prvim sunčevim zrakama.
I krećemo ponovo u začarani krug jutra, dana i večeri…
Vrtimo svoje planove u nadi za neko buđenje koje će nam donijeti malo više radosti i možda uliti nadu za novi početak.
Uvijek mi je lijepo ujutro se probuditi i sa svojim mislima popiti kavu, nekako mi je to najbolje društvo…možda zato što je sve drugo bilo sa nekim opterećenjem, očekivanjima, predbacivanjima…iako, moja jutra, dok budna ležim u krevetu, uglavnom se odnose na lijeno protezanje i prebiranje misli, slaganje „plana“ za dalje…i sa onim…kako Sama?
I onda, neočekivano, nađem neku svijetlu točku…možda i ta igra glubova koji skakuću po krovovima i promatranje njihove komunikacije i izazivanja jedno drugoga, a poslije nježno gugutanje…ukazuje mi kako ipak ima netko tko će jednom razumjeti svaki moj pokret, igru, neizgovorenu riječ…
Razmišljala sam i o tebi i shvatila kako ne želim da si tu, u mom stvarnom životu…jer bi to sve pokvarilo, upleli bi se u istu zamku obveza i predrasuda…želim da ostaneš Tu, Gore, Moj stari druže, koji ćeš ponekad čuti ono što nitko nije i znati da postoji netko tko i njega razumije na nekoj drugoj razini postojanja.
I drago mi je da si Ovdje, jer nikoga osim tebe ni nema, svi ti lažni, nepoznati ljudi koju hodaju okolo su stranci…nikada nisu čuli niti jednu moju misao niti jedan otkucaj srca, a sve ih nazivamo prijateljima...
Da li će ikada biti dovoljno sunca da tu riječ očisti i vrati joj pravo značenje?
|
- 22:11 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
25.08.2014., ponedjeljak
Ranjena zvijer
Jeste li ikada razmišljali kako se osjeća ranjena zvijer?
Da li je ranjena u trenutku kada strijela probija meko tkivo, prolazi kroz njega i razara vreli mišić?
Ili je ranjena divljim pogledom netom prije nego je strijela puštena i zuji kroz zrak…njušeći miris želje za razaranjem, uzimanjem jednog komadića tijela i gotovo cijele duše.
Kako se osjeća kada je svaki susret tjera u bijeg…noseći kroz proplanke netom otkinutu nadu kako taj zadnji hitac ipak nije smrtni.
Ranjena luta, lomeći grane, zapravo, lomeći sve pred sobom.
Nikada neke rane ne zacjeljuju, zatrti su putevi noći…zatrpava ih i sama slabom svjetlošću Njenog Mjeseca i Zvijezda, prijateljica noći.
Tko ih je ugasio?
Možda su samo zamućene suznim pogledom.
Ni ne gleda ih više.
Molim vas ugasite ih noćas jer potok će presušiti, šume će utihnuti, a lovci odustati od potrage.
Ona je odustala od bijega.
Čeka taj spasonosni hitac da ju odvede do Neba. Kući.
|
- 19:13 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
24.08.2014., nedjelja
Posljedice sive ekonomije u Hrvatskoj na gospodarski rast
Siva ekonomija odnosno porezna evazija ili utaja poreza jedan je od najtežih problema i izazova ekonomske politike i institucija, odnosno Hrvatske države.
Posljedice sive ekonomije ogledale su se u bijegu kapitala, opadanju kupovne moći, nelikvidnosti, padu outputa, slabljenju domaće konkurentnosti, nezaposlenosti, neizvjesnosti i riziku u realnom i bankarskom sektoru.
U uvjetima visoke nezaposlenosti (koja premašuje 18%), kreditne zaduženosti građana, naizgled visoke porezne opterećenosti i visokih doprinosa, složene zakonske birokracije, padu kvalitete u pružanju javnih usluga poput zdravstva, obrazovanja i drugo došlo je do porasta rada na crno, a time i sive ekonomije. Ekonomska kriza koja traje već šestu godinu uvjetovala je i pad kupovne moći. S druge strane, otežani uvjeti poslovanja, neizvjesnost uzrokovali su i porast neregistriranih gospodarskih aktivnosti koje su za cilj imale stvaranje profita za pojedince i izbjegavanje plaćanja zakonskih obvezi na legalne gospodarske aktivnosti uz istodobni porast nelegalnih aktivnosti i radnji. Posljedice sive ekonomije ogledale su se u bijegu kapitala, opadanju kupovne moći, nelikvidnosti, padu outputa, slabljenju domaće konkurentnosti, nezaposlenosti, neizvjesnosti i riziku u realnom i bankarskom sektoru.
Kako ne bih preskočila osnovne definicije sive ekonomije, prema Feige (1990), siva ekonomija ima četiri oblika:
• ilegalno gospodarstvo – proizvodnja i distribucija zakonom zabranjenih dobara i usluga kao što su droga, prostitucija, krijumčarenje, organizirani kriminal, zelenaštvo, krađa;
• neprijavljeno gospodarstvo – djelatnosti kojima se izbjegavaju utvrđena fiskalna pravila sadržana u poreznim zakonima, evazija poreza i doprinosa te prijevare iz koristoljublja. Zbirna mjera neprijavljenog dohotka jest iznos dohotka koji je trebao biti prijavljen poreznim vlastima, ali nije;
• neregistrirano (nezabilježeno gospodarstvo) – aktivnosti koje nisu prijavljene službenoj statistici, a trebale bi biti. Mjeri se uz pomoć dohotka koji nije zabilježen u sustavu nacionalnih računa. Nezabilježeni je dohodak razlika između ukupno ostvarenog dohotka i onoga koji je zabilježen u sustavu računa;
• neformalno gospodarstvo – djelatnosti kojima se umanjuju troškovi poduzeća i krše administrativna pravila kojima se reguliraju prava vlasništva, ugovori o radu, ugovori o kreditu, sustav socijalne sigurnosti.
Prema I. Bičaniću i K. Ott, uzroke jačanja (ne pojave jer je i prije ulaska u procese tranzicije siva ekonomija bila prisutna u Hrvatskoj) sive ekonomije valja tražiti u (Bićanić, I., Ott, K.:1998);
1. padu realnog dohotka, visokoj inflaciji, visokim poreznim opterećenjima i ratnim razaranjima,
2. nedovoljna i neadekvatna financijska kontrola,
3. neefikasnost procesa privatizacije, nedostaci u zakonskoj regulativi, nejasna strategija razvoja industrije, ograničenja vezana uz ekonomiju obujma i nedosljednost u primijenih zakonskih sankcija,
4. loša profesionalna orijentacija u javnom sektoru (korupcija, nepotizam, neefikasna administracija),
5. loš odabir privatizacijskog modela, pretvaranjem društvenog dijela poduzeća u državno, nedostatak informacija, manjkavost u privatizacijskim zakonskim aktima, politički favoritizam.
Analize i istraživanja međuzavisnosti između razine sive ekonomije u nekom gospodarstvu i bruto domaćeg proizvoda pokazale su da postoji negativna veza između sive ekonomije i rasta outputa. Primjerice, pad BDP-a za 10% rezultirati će porastom sivog gospodarstva za 4% što je dokaz čvrste povezanosti između pojava. Zaključak koji se iz istraživanja (Adam i Ginsburgh, 1985., Loayaza, 1996., Kaufmann i Kaliberda 1996., Schneider i Enste, 2000., Eilat i Zinnes, 2000.) može izdvojiti je da osim što postoji čvrsta i negativna povezanost između razine outputa (GDP-a) i udjela sive ekonomije u gospodarstvu, jednom zaživjelo sivo tržište realno je teško smanjiti pa čak i onda kada je gospodarstvo u ekspanziji.
Kao što smo već i naveli, postoje različite procjene razmjera sive ekonomije u Hrvatskoj. Prema F. Schneideru, razmjeri sive ekonomije u Hrvatskoj u komparaciji sa ostalim zemljama tranzicije vidljivi su iz Tablice 1. Prema izračunima i procjenama OECD-a, Hrvatska je u 2012. godini od 31 analizirane države, najvećim dijelom članica EU treća, iza Bugarske i Rumunjske, po relativnoj veličini sive ekonomije
Tablica 1.: Udio sive ekonomije 31 zemlje u % BDP-a od 2003-2012. Godine
Izvor: Friedrich Schneider: Size of the Shadow Economy of 31 European Countries in 2012 and 5 other OECD Countries from 2003 to 2012: Some New Facts, OECD ožujak 2012.
Tablica 2. .: Udio sive ekonomije 4 zemlje ne-članice EU u % BDP-a od 2003-2012. godine
Izvor: Friedrich Schneider: Size of the Shadow Economy of 4 European Countries (non EU-Memebers) over 2003 to 2012 (in % of off.GDP): Some New Facts, OECD ožujak 2012.
Iz podataka Tablice 2. vidljivo je da je udio ekonomije u gospodarstvo Hrvatske mjereno kroz udjel sive ekonomije u BDP-u kao zauzima nezahvalno visoko mjesto. Autor S. Friedrich procjenjuje da se kreće oko 29.0 % te se nalazimo na trećem mjestu, nakon Bugarske i Rumunjske. Procjenjuje se da je udio sive ekonomije u BDP-u Republike Hrvatske tijekom dva desetljeća tranzicije porastao i da je u 2012. godini iznosio oko 6 milijardi dolara ili oko 30% BDP-a. Takav je prosjek među najvišima u zemljama tranzicije i dvostruko veća od prosjeka OECD-a koji iznosi oko 15%. Pregled udjela sive ekonomije u gospodarstvima razvijenih zemalja vidljiv je iz tablice 3.
Tablica 3.: Udio sive ekonomije 5 razvijenih zemalja svieta u % BDP-a od 2003-2012. godine
Izvor: Friedrich Schneider: Size of the Shadow Economy in 5 Highly devloped Non - European Countries over 2003 to 2012 (in % of off.GDP): Some New Facts, OECD ožujak 2012.
Zbog velikog udjela sivog tržišta u gosparskoj aktvnosti Republike Hrvatske, u gotovo svim proizvodnim aktivnostima, a kako mi je najbliži sektor vina, navesti ću neke zabrinjavajuće podatke. Prijedlog mjera za suzbijanje sive ekonomije Udruženje vinarstva HGK temelji se na usporedbi statističkih podataka koje u RH prate dvije institucije.
Prema raspoloživim služenim podacima DSZ za usporedbu dostupni su podaci iz 2010. godine. Ukupna proizvodnja vina u 2010. godini iznosila je 1,400 tis. hl od čega je preko Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo u prometu kotrolirano oko 678.251 tis. hl.
Iz navedenog proizlazi da je razlika od 721.748 hl vina bez službene kontrole odnosno 51% od ukupne proizvodnje nalazi se na sivom tržištu.
Također, na tržištu postoji i neregistrirana maloprodaja vina na tzv. vinotočjima odnosno kroz prodaju na kućnom pragu.
Kako bi se pristupilo kontroli neregistriranog trženja vina predlažu se sljedeće mjere;
- djelovanje kroz jači rad inspekcijske službe s naglaskom na činjenicu da je potrebno otkloniti zapreke u zakonodavstvu koje priječe inspektorima nadzor i djelovanje na mjestima maloprodaje koja nisu registrirana kao pravni subjekti
- kontrola kvalitete vina u prometu kroz inspekcijske službe s naglaskom da je sadašnja kontrola nedostatna i nedovoljno kompetentna zbog činjenice da je ista u nadležnosti Državnog inspektorata koji je doživio svoju transformaciju.
Stoga se predlaže da kontrolu vina u cijelosti provodi vinarska inspekcija u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede koja proizvod kontrolira do stavljanja vina u promet te Carinska uprava u čijoj je nadležnosti kontrola neregistrirane tržišne djelatnosti.
Zabrinjavajući podaci ukazuju na mnogo veće razmjere sive ekonomije na domaćem tržištu nego što se ona stvarno želi prikazati. Njeni razmjeri poprimaju razinu epidemije sa svojim visokim udjelom u BDP-u čiji je utjecaj sivog gospodarstva ne ekonomske performance neke zemlje vidljiv iz tablica gore.
Unatoč svemu, zaključak je vrlo jednostavan, sustavno mijenjanje svijesti pojedinaca, proizvođača, konzumenata jedin je od pravaca razvoja i održanja tržišta u cjelini.
Literatura
1.Eilat, Y., Zinnes, C.: The Evolution of the Shadow Economy in Transition Countries: Consequences for Economic Growth and Donor Assistance, CAER Discussion Paper, 2000.
2.Fischer, S., Sahay, R.: Economies in Transition, Taking Stock, Finance
3.Schneider, F.: Size of the Shadow Economy in 5 Highly devloped Non - European Countries over 2003 to 2012 (in % of off.GDP): Some New Facts, OECD ožujak 2012.
4. Bićanić, I., Ott, K.: The Unofficial Economy in Croatia: Causes, Size and Consequences, Institut za javne financije, Occasional Paper 3.
5. Mauro, P.: Corruption and Growth, The Quarterly Journal of Economics, vol. 110, no. 3, str. 683-712, 1995. 83-712, 1995. 1995. 83-712, 1995.
|
- 18:33 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Gumbići sreće
Jutros, na putu do posla sretnem tri dimnjačara.
Naravno, na meni ljetna haljina bez ijednog dugmeta (!?@!).
Zadnji put kada sam srela dva dimnjačara odjednom, položila sam zadnji ispit na faksu i pomislih:'Ipak dimnjačar donosu sreću!'
Poanta: 'Ako se nemaš za što uhvatiti, sreća ti može lako umaći.'
Ali mislim si, tko zna što još nosi dan...
I poslije posla, one moje dvije plavuše i ja, obično, jednom tjedno idemo na ručak, i gle, ideš li u zagrebačke restorane na špici, nemreš u toalet bez šifre...na dugmiću piše 'Open', ali đaba, ne pojavljuje se tipkovnica u koju ćeš utipkati kombinaciju brojeva sa računa.
Poanta druge priče: 'I ako imaš dugme na kojem piše 'open', ne možeš ništa obaviti bez kombinacije'.
I na kraju zaključak: 'Dimnjačari bez dugmeta i špica bez kombinacije su kao usrani život bez sreće!'
|
- 17:14 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Maline i zabranjeno voće
Imam tu u blizini stana jedan štand sa domaćim voćem i povrćem i otkako sam pročitala knjigu „Zeleno za zdravlje“ stalno si razmišljam kako ću pokušati u svoju prehranu ubaciti što više svježih namirnica. Naime, knjiga je utemeljena na istraživanju prehrane majmuna (za koje kažu kako smo od njih nastali) te oni unose preko 70% vlakana, odnosno, voća i povrća dok u današnje vrijeme kod čovjeka je obrnuto proporcionalan unos istoga, te se taj postotak odnosi na ugljikohidrate i bjelančevine.
I u tom mom eksperimentiranju sa hranom, mogu vam reći kako se puno bolje osjećam i organizam sve više čezne za zelenim…
Ali to je naravno nešto na što će većina vas odmahnuti glavom i istog trena posegnuti za nečim „konkretnim“.
Stoga se vraćam na početak priče…i moje večernje šetnje u potrazi za malinama…otvorila mi se nova tema, a to je sveopća i neprolazna, ona, o ljubavi.
Zapravo, točnije rečeno, o cijeni ljubavi.
Danas sam ju platila samo 12 kn uz to sam dobila i najbolje maline.
Nakon moga „doviđenja“, prodavač me je ispratio sa, vjerojatno, svojom uobičajenom rečenicom: „danas ste mi najljepša mušterija“.
Bilo je to dovoljno da izmami osmjeh na moje lice jer nema ništa simpatičnije od bezazlenih pokušaja.
No, nedugo zatim, još uvijek smiješeći se…prilazi mi drugi muškarac te reče: „Kaj ste nam vi nova suseda?“ Odgovorih „da, jesam nova, ali nisam vaša susjeda, nekoliko ulica dalje stanujem“. Na to on nastavlja: „ah, da, viđao sam vas ovdje i moram vam nešto reći, jako ste mi lepi“…
Eto i sad vi meni recite kako osmjeh i svježe voće ne djeluju na zračenje
Ovo dolje svi već znate i mogu vam reći: Istina je, puno košta, ali jedan savjet više; uvijek unaprijed platite…jer znate koga se tako plaća…pa nek´ se bar zna tko je tko. Lijepo spavajte i sanjajte, što drugo nego voće…i to ono zabranjeno.
|
- 16:39 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Krivi su Japanci i njihovi fotoaparati v džepu
Danas sam pronašla uzrok pada turističke sezone.
Krivi su Japanci i njihovi fotoaparati.
Cijela Hrvatska se digla na sve četiri noge i komentiraju rupe. Kriva riječ, krivi kontekst.
I strategija se spominje. Odavno znamo kako je to mrtvo slovo na papiru.
Slučajno sam magistrirala na Marketingu u turizmu želeći tada pokrenuti kontinentalni turizam ni ne sluteći što će dočekati onaj morski.
Politiku našeg turizma vode turističke agencije i turoperateri. Razina zabrinjavajuća.
Trgovci i preprodavači su u svemu.
Hotelski lanci se prodaju sami. Svatko ima potpuno različito definiran turistički proizvod i cijenu.
Ništa nije usklađeno na domaćem turističkom tržištu, a niti sa ostalom ponudom širom svijeta.
Alarm se mogao upaliti i prije nekoliko godina kada smo, mi Rvati, odlučili maknuti dupe iz Jadranskog mora i preseliti ga u Sredozemno.
Nitko zbog tog kvašnjenja i mijenjanja vode nije dobio upalu jajnika (makar nas je tada više bolio desni), a ni utvrdio razloge velike seobe naroda.
Koliko vidim nije bilo ni razmišljanja oko promijene politike i definiranja jedinstvenog turističkog proizvoda, kako mi volimo reći: Našeg (sa velikim N) proizvoda: pristupačne cijene, nešto više od okruženja iz razloga diferencijacije, uzimajući u obzir ljepotu obale i čistoću našeg mora te utvrđivanje standarda gastro ponude.
Meni je to sasvim dovoljno za sreću.
Ali da se vratim na Japance. Oni su za sve krivi.
Gledam ih, ispred velikog Bana, slikaju se od jutra do sutra, sa osmijesima presretnih turista.
Malo kasnije na Zrinjevcu ispred Kralja Tomislava, opet fotkanje.
Baš uživamo. Pored svih tih konja.
Što mislite koliko je fotografija konja iz Hrvatske obišlo svijet?
Kakva katastrofalna kampanja.
Morati ćemo na carini uzimati fotoaparate.
Zatim, kada uđu u Hrvatsku, doručak. Vienna breakfast, jebate, oni odmah šalju razglednice: Pozdrav iz Beča.
Švedski stol i Ham and Eggs, ajd` jaja su bar domaća.
Mi uvijek sve radimo sa jajima. Narod koji ima muda.
A ručak i večera pa kad vina krenu, konobar tečnim engleskim reče: - crno oli bilo, sorte nema. - Please, black, but only one glass of wine…- Ma ne točim ti ja na čaše, evo ti boca pa pij, ne bojim se ja za tebe, popiti ćeš ti to već!
Masan ručak, masan račun.
I nije kiša kriva, krivi su ljudi.
Da baš ti Japanci i njihovi fotoaparati v džepu.
|
- 16:24 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
21.08.2014., četvrtak
Dva dinara druže
Ulice su danas opet bile mokre. Imam neobičnu moć upravljati sa nebom. Oduvijek je znalo prepoznati moja stanja.
Silazim u Petrovoj. Paleći tri svijeće, prva je za moje dijete i njeno zdravlje, druge dvije nisu više važne. Sama u crkvi kod kipa Gospe, osjetim nečiju prisutnost. Časna me dodiruje sa leđa i pruža u ruke sliku Presvetog srca Isusovog i vadi još, ni sama ne znam koliko, govoreći da ih podijelim nekome. Nisam nikada voljela te znakove vjere, prikazivanja i prve redove. Vjerovala sam samo u toplu ruku i svijetlo sa Neba. Puno joj hvala.
Moram nekako dalje. Pola grada prođeš pješke, pola života prođeš sam i uspiješ sakriti sve. Čak i suze, gutam ih.
Iz tog razloga ne volim pisati, postoji opasnost riječima otkriti previše.
Danas sam pogledala „Gospodaricu zla“. Moderna bajka. Princezu je mogao spasiti tek poljubac iskrene ljubavi. Pronašli su i princa, ali nije upalilo.
Prave ljubavi ne postoje. Samo interesne skupine.
Danas je i jedan od onih dana kada znaš da se nikada nećeš vratiti kući. Nikada više. Kuće nema. Moji su zidovi rasuti po svijetu.
Tako sam sama.
Gledam sada Ćiru kod Vlahova. I doktoricu Nelu. Vadi me „van“ iz teških stanja i na pitanje: - „Da je Vlada sa jedanaest igrača, da li bi nekoga izbacio?“ on reče: -„Ja sam trener i stvorio bi jedna duh, koji bi iskristalizirao i svi bi ga morali slijediti“.
Zašto nismo svi treneri? Igrača je i previše.
Nisam mogo` da izdržim duže…Izvinite molim, pitao sam ja, koliko košta kad unutra plačem?
|
- 19:32 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
19.08.2014., utorak
Ona koja je došla sa kišom
„Prije nekih pola milijuna godina, negdje na južnoj zemljinoj polutci, živjeli su crveni ljudi na crvenoj zemlji bez ploda, poharanoj toplim ljetom.
Narod se prehranjivao od ulovljene ribe iz obližnje rijeke i nekoliko zalutalih životinja.
Bobice odavno nisu vidjeli. Suha zemlja više ništa nije imala za dati.
Tu noć, zvijezde su se složile u znaku velikih kola i iskusniji u plemenu su čudno pogledavali u nebo kada se isto zatvorilo. Počela je kiša.
Rodila se djevojčica. Nazvaše je „Ona koja je došla sa kišom“.
Izmjenjivale su se godine i godine dok kiše opet nisu stale. Plesali su uz zvukove bubnja po toploj prašini i tapkajući barama koje su kratko ostajale na površini, otrgnute od hlapljive zemlje.
Večeri su provodili učeći, to nije bilo obično učenje. Sjedeći u krugu, mudraci su usmenom predajom prenosili znanje prepoznavajući učenike koji su spremni.
"Ona koja je došla sa kišom", slušala je samo vjetar i gledala odsutno u daljinu, priče ju nisu zanimale. Nitko joj to nije zamjerao, donijela im je kišu, sa njom i hranu.
Učitelj je znao kako njen duh samo spava, ali da u isto vrijeme, pomno sve i "piše".
Jednog dana došli su Drugi, zbog zemlje. Otrgnuta iz krila majke, odvedena je zauvijek. Osakaćena i osramoćena.
Više nije pronašla stazu sreće. Njen duh i dalje nemirno luta obalom rijeke tražeći put natrag…ka kući…“
Opet je stiglo njeno vrijeme. Vrijeme kiša.
Često sam znala pročitati kako su četrdesete najgluplje godine, prestar si za pobunu, a premlad za kraj.
Za jednu ženu, ovo su najbolje godine. Više ti se nigdje ne žuri, nisi u kasnim dvadesetima pa da se moraš udati, roditi djecu.
Koliko krivih savjeta za jedan život. Imam vremena za sve.
Tek sam na pola puta.
Iako, da smrt sutra krene po mene, rekla bih joj: -„Dobrodošla“. Jer život i nije neka bajka.
Rođendani me nikada nisu radovali, ne zbog godina i starosti već zbog spoznaje koliko sam ih prošla.
Moji duhovni prijatelji na to bi mi rekli: „Stara duša“.
Ne želim vas zamarati filozofijom života, ni davnim indijanskim običajima, večerima provedenim uz vatru iz kamina i onu pravu, koja dolazi iznutra.
Želim samo taknuti svakog od vas i probuditi nešto…možda će to biti i uspavana zvijer koja će me na kraju progutati, možda i neki topli osjećaj ili riječ koja će se aktivirati u trenutku najveće potrebe.
Svi djelujemo, uloge su, rođenjem, podijeljene. Postanimo bolji ljudi.
Ja sam i Ona sa „Perom“ i „Ona koja je došla sa kišom“.
Davno prije sam znala za moje prijateljice „Riječi“, nitko ni na faksu nije mogao pisati bolje referate, makar se radilo tek suhoparnom gradivu, začinila sam ga sa puno ČŽŠSĐDž koje ovaj jezik nosi. Letjela su kod mene uvijek slova, a ne samo to, često; čaše i tanjuri…
Željela sam upisati žurnalistiku, nikad nisam ni sumnjala u uspješnost sebe u toj profesiji.
Uspjeh ili neuspjeh stvar je izbora i afiniteta, manje slučajnosti i sreće.
Pokojni stric me je odgovorio rekavši: uvijek stigneš biti novinarka, daj, završi nešto konkretno, uostalom, kao najstarija od nas sedmero, morala sam voditi brigu o svima. On je tada vodio veliku firmu sa preko 2000 ljudi i brinuo za bratovu djecu. Danas nema te firme, nema ni njega, otišao je sa 44, tata tek sa 34. Prerano su „izgorili“ za ljude koji nisu vrijedni njihovih života.
Neću ponoviti istu grešku.
Nisam upisala novinarstvo, iz drugog razloga, jer uvijek moram po svome… Novinari su kritični, cinični, zajedljivi, površni i što je najbitnije, djeluju nakon nekog događaja ili pojave. Post scriptum, to nije moja rola. Nazivam ih lešinarima.
Prošli smo vrijeme i rata i prve ljubavi.
Vjerojatno danas negdje čuči iza ovih lažnih profila jer tvrdi da još me voli.
Bio je moja prva velika ljubav, za mene je to tada bila svetinja.
Slijedi uobičajena priča, otišao je za drugom; bila je plava i imala velike sise.
Od tada, više na sise ne gledam isto.
Prolaze i dalje godine, stigle su i četrdesete.
Nigdje ne žurim. Udati se više neću.
Prekrasna djevojčica, moja najbolja mala prijateljica, osoba je na koju ću prenijeti sve svoje strasti, one prema životu, prema ljudima koje razumijem i volim, unatoč, njihovim slabostima i grijesima.
Ispraviti ćemo ih zajedno, jednu po jednu.
Nikada više ispravaka ne ide odjednom, tako ni dvije jedinice ne mogu popraviti u istom danu.
Ispričavam se i onima koje sam nehotice povrijedila i molim za oprost.
Žao mi je što neke nisam na vrijeme zgazila.
Ponekad štetočinama ne smiješ dozvoliti puno kretanja jer ugrožavaju ostalu Vrstu, ali svejedno, i njih volim.
Jer i kad gazim, radim to nježno.
Čekam opet svoju kišu i svoje sunce.
Vatru života.
|
- 23:16 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Prosječnost
Oni koji me dobro poznaju često su od mene čuli kako ne volim ništa osrednje.
Ne volim prosječne ljude, iste kolodvore, prosječne bitke pa čak i prosječne poraze.
Ne volim „male“ ljude, sitne duše, ne volim kratke poglede, blage osmjehe i slabe uzdahe.
Ne volim ni kad tiho kažeš: bježi, već glasno me stjeraš odakle sam i došla.
Ne volim ni mlaki stisak ruke ni uljudnost bez interesa.
Teško je zadovoljiti se prosječnim poslom, prosječnim jutrom, ljetom i zimom…
Zima mora biti hladna i puna snijega, ljeto vruće da sve gori.
Ponekad mislim kako čineći velika djela možemo postati bolji ljudi, ali u isto vrijeme znam kako smo svi krvavi ispod kože.
Ne volim licemjerje, prijevaru i svađe ni radost kad drugoga muka snađe.
Ne volim ni lažne osjećaje ni tajne ljubavi koje uvijek kriju barem jednu kukavicu i to mušku.
Ni žene kad im pukne čarapa jer tada postaju kraljice drame, a tek kad nokat pukne, kao da im netko srce para.
Ne volim ni one koji žive po p.s- u ´uvijek uhodana ruta´…ti u životu nešto veliko sjebu.
Niti ulizice, ni ljude bez stava, ni one „bez“ poroka, ovi su, zasigurno, gadno smrdani u nekom pogledu.
Ne volim ni poker bez blefiranja kao ni vazu bez cvijeća, vino bez mirisa i pjesmu posvećenu svima.
Kao što mrzim prosjek, tako mrzim i euforične, neurotične ljude, optimiste bez pokrića, one kojima je sve „haj“, štrebere i fine momke.
Ne volim baš ponekad ni sebe, kada cvilim sanjajući mora, putovanja i oluje.
Možda je to sve samo zato, što bi bilo prokleto lakše biti tek dio tog istog PROSIJEKA, ali mene vuče OSEKA…
|
- 23:06 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Vožnja zagrebačkim tramvajima
Najčešće na posao idem tramvajem, automobil je ovdje meni stres na stres.
Podsjeća me i na neke, ne tako davne dane, kada sam jutro započinjala sa dva telefona na uhu, prolazeći kroz sela i ne vidjevši ništa.
Danas više gledam i bolje slušam.
Vožnja tramvajima može biti zanimljiva iako jutarnje gužve, umorni i nezadovoljni ljudi i nisu neko društvo za razbuđivanje.
Ali ljeti je drugačije, ne čuju se glasna telefoniranja majki koje svoje školarce upozoravaju na manje računala, TV-a i više učenja, redoviti obrok i umiruju svađe sa sestrom.
Jutros je bila veća tišina nego obično, nije se čak ni komentirala aktualna politička situacija, službenice ogovarale svoje šefove.
Najslađe su mi one, koje okrenute leđima ne znaju da slučajno, njihove i poznajem, ali svejedno sam kimnula sa odobravanjem jer zagrebački šefovi nešto su ufuraniji od onih iz ostatka zemlje, ukoliko, u poslovnom smislu, ostatak i postoji.
Koliko puta sam se i sama stresla na spomen imena svoga šefa, nije bilo odlaska u dućan da prodavačica nije lupala po kasi glasno govoreći: Ajde Liniću, požuri…- čekajući račun.
U tramvaju je politika nezaobilazna tema. Znaš tko će pobijediti, a tko izgubiti.
Znaš i kakav auto tko vozi, tko je s kim, tko koga ne voli.
Bandića svi vole.
Preko puta mene muškarac, muškarac sa brkovima.
Ne volim ta sjedala gdje gledamo jedni u druge jer ipak moram paziti da li je sve na svome mjestu.
Na križanju Maksimirske, sat, kazaljke spojene, nasmiješim se tim sitnim znakovima i pomislim: netko misli na mene.
Brzo povučem smajl jer meškoljenje muškarca preko puta mene, lagano popravljanje frizure i češkanje iz uha ukazuje da bi mogao krenuti u napad.
Napravim ozbiljnu facu jer stvarno sam zabrinuta, prvi znakovi starenja su kada te gledaju samo oni +60.
U svakoj vožnji, najmanje jedan.
Tobože, nezainteresirano gledam kroz prozor, a zapravo zanimljivo ih je promatrati kraičkom oka.
Neki se trgnu kad skuže da su promašili stanicu, a neki izlaze gdje i ti.
Ovisi.
Nakon Kvatrića se dalje ohrabrio i upitao me vrlo domišljato pitanje: - Gdje ide ovaj tramvaj? Ljubazno mu odgovorim: - Glavni kolodvor.
Nisam bezveze naglasak stavila na brkove jer taj me je i sačekao i pitao da li idemo u istom pravcu i čak, pozvao na kavu.
Drznik jedan.
Odbila sam sve po redu.
U tome sam, kažu, vješta.
Jedva čekam da se ti brkovi ponovno vrate u modu.
I tako, danima, odmaram dušu lagano se vozeći, nigdje ne žureći, slušajući ljude i gledajući cestu.
Čudim se ovima u vozilima, nervozno se ubacuju u drugu traku, zapisujući, usput, narudžbe i sastanke.
Puno sam naučila i o braku, muževi dok voze žene na posao, stisnutih usana i krutih lica razgovaraju.
Nije to umor, to je kronično nezadovoljstvo.
One sa BMW-om nikada neću ni pogledati.
Ti su uvijek umorni, neobrijani, u izgužvanim košuljama, ispijeni.
Krv im piju njihove pijavice čije održavanje ima svoju visoku cijenu.
Za vrijeme studentskih dana, nisam koristila javni prijevoz jer u Osijeku se svugdje moglo stići i pješice.
Doduše, nije bilo ni klimatiziranih tramvaja, mi smo ih popularno nazivali „Treska“ i stvarno, sve se treslo.
I danas se drma.
Osjeti se bujica nezadovoljstva, ta jutarnja tišina ukazuje na ozbiljnost situacije.
Bojim se tišine.
Kada narod utihne, oluja počinje.
|
- 22:52 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
