Najčešće na posao idem tramvajem, automobil je ovdje meni stres na stres.
Podsjeća me i na neke, ne tako davne dane, kada sam jutro započinjala sa dva telefona na uhu, prolazeći kroz sela i ne vidjevši ništa.
Danas više gledam i bolje slušam.
Vožnja tramvajima može biti zanimljiva iako jutarnje gužve, umorni i nezadovoljni ljudi i nisu neko društvo za razbuđivanje.
Ali ljeti je drugačije, ne čuju se glasna telefoniranja majki koje svoje školarce upozoravaju na manje računala, TV-a i više učenja, redoviti obrok i umiruju svađe sa sestrom.
Jutros je bila veća tišina nego obično, nije se čak ni komentirala aktualna politička situacija, službenice ogovarale svoje šefove.
Najslađe su mi one, koje okrenute leđima ne znaju da slučajno, njihove i poznajem, ali svejedno sam kimnula sa odobravanjem jer zagrebački šefovi nešto su ufuraniji od onih iz ostatka zemlje, ukoliko, u poslovnom smislu, ostatak i postoji.
Koliko puta sam se i sama stresla na spomen imena svoga šefa, nije bilo odlaska u dućan da prodavačica nije lupala po kasi glasno govoreći: Ajde Liniću, požuri…- čekajući račun.
U tramvaju je politika nezaobilazna tema. Znaš tko će pobijediti, a tko izgubiti.
Znaš i kakav auto tko vozi, tko je s kim, tko koga ne voli.
Bandića svi vole.
Preko puta mene muškarac, muškarac sa brkovima.
Ne volim ta sjedala gdje gledamo jedni u druge jer ipak moram paziti da li je sve na svome mjestu.
Na križanju Maksimirske, sat, kazaljke spojene, nasmiješim se tim sitnim znakovima i pomislim: netko misli na mene.
Brzo povučem smajl jer meškoljenje muškarca preko puta mene, lagano popravljanje frizure i češkanje iz uha ukazuje da bi mogao krenuti u napad.
Napravim ozbiljnu facu jer stvarno sam zabrinuta, prvi znakovi starenja su kada te gledaju samo oni +60.
U svakoj vožnji, najmanje jedan.
Tobože, nezainteresirano gledam kroz prozor, a zapravo zanimljivo ih je promatrati kraičkom oka.
Neki se trgnu kad skuže da su promašili stanicu, a neki izlaze gdje i ti.
Ovisi.
Nakon Kvatrića se dalje ohrabrio i upitao me vrlo domišljato pitanje: - Gdje ide ovaj tramvaj? Ljubazno mu odgovorim: - Glavni kolodvor.
Nisam bezveze naglasak stavila na brkove jer taj me je i sačekao i pitao da li idemo u istom pravcu i čak, pozvao na kavu.
Drznik jedan.
Odbila sam sve po redu.
U tome sam, kažu, vješta.
Jedva čekam da se ti brkovi ponovno vrate u modu.
I tako, danima, odmaram dušu lagano se vozeći, nigdje ne žureći, slušajući ljude i gledajući cestu.
Čudim se ovima u vozilima, nervozno se ubacuju u drugu traku, zapisujući, usput, narudžbe i sastanke.
Puno sam naučila i o braku, muževi dok voze žene na posao, stisnutih usana i krutih lica razgovaraju.
Nije to umor, to je kronično nezadovoljstvo.
One sa BMW-om nikada neću ni pogledati.
Ti su uvijek umorni, neobrijani, u izgužvanim košuljama, ispijeni.
Krv im piju njihove pijavice čije održavanje ima svoju visoku cijenu.
Za vrijeme studentskih dana, nisam koristila javni prijevoz jer u Osijeku se svugdje moglo stići i pješice.
Doduše, nije bilo ni klimatiziranih tramvaja, mi smo ih popularno nazivali „Treska“ i stvarno, sve se treslo.
I danas se drma.
Osjeti se bujica nezadovoljstva, ta jutarnja tišina ukazuje na ozbiljnost situacije.
Bojim se tišine.
Kada narod utihne, oluja počinje.
|
