Na današnji dan dobiti ćemo čestitke.
Prve, uglavnom, stižu od osviještenih žena koje promiču određene ideje.
Pričati će se mnogo o ženama kroz povijest i društvo. Biti će i šaljivih komentara i šovinističkih izjava.
Ni danas im ne daju mira.
Zatrpana razmišljanjima o položaju žena u društvu…krećem od priče postanaka…
Stvorena iz rebra u blizini srca, često tumačena, kao manje važno pozicionirana u odnosu na muškarca, iako, na taj način, štiteći njegov život zauzima važno mjesto u Poretku.
Dovoljna mi je ova rečenica kako bih istaknula važnost žena kao i oklop muškarca kojim ju stavlja pod svoje okrilje. Možda stoljeća i protekla vremena, kada su pripadnice nježnijeg spola ginući za ideje o slobodi,…donijele nove spoznaje o položaju žena, poneka povijesna obveza, proteže se i kroz sadašnjost kao prateća pojava ravnopravnosti.
Niti jedna nije u potpunosti sigurna da li su na ispravnom putu u pravcu razmišljanja i o položaju žena u društvu.
Feminizam da ili ne?
Trpjeti i šutjeti ili vrištati?
Hodala sam tako unaokolo, zamišljajući sebe kako stojim na proplanku …
Vjetar tako jako puše te ga ne mogu obuzdati. Šiba me sve više.
Osjećaj bure vrti se kroz kosu, koja vijori umjesto zastave na Vrhu…želja za Slobodom, trese me…
Zašto se uvijek bunim…ne podnoseći okvire ni granice…češće bježim nego li se, uistinu, borim. U mojoj prirodi nije Ratnica već žena puna ljubavi (ispravno bi se reklo Ljubavnica, ali odmah krivi kontekst poprima) i blagosti prerušena u Lavicu koja štiteći svoje mladunče hoda naga (čit. nezaštićena) po svijetu.
Kamenovali su me, ranjavali…krvarila sam, ostavljajući im mrlje koje ih obvezuju.
Obezvrijeđivali znanje, obrazovanje, rad...preniskim udarcima. Iste Fore pale i dalje.
Obučena i spremna stojim. I sutra je nova bitka.
Vidite, priča od vjetra i proplanka, dovela me do Ratova, Zabluda, Zamki…nema podjela, sve je Obmana.
Moj. Tvoj. Njegova. Ničija. Muška. Ženska.
Samo je jedna Strana…
Ona kada licem okrenuta prema Suncu ugledam slijedeće jutro i vidim voljeno mi biće.
Željni ljubavi.
Darujmo se pažnjom, osmjehom.
Karanfilom.
Dan žena je.
Žene sa dodijeljenim ulogama koračaju iskrivljenim osmijesima i prikrivenim suzama.
One u prvim redovima najviše boli. One koje sjede doma, pekući kolače, lažu se i dalje…svaka za sebe…
Ne želeći ni jednu vrijeđati jer i sama pečem svoju priču. Možda je na kraju i pregorena.
Opet, sve je stvar Ukusa.
Današnji dan me uči poštovanju, gledam TV lica, neka tako pametno pripovijedaju i smješkaju se…sutra na poslu, ulici okrenu glavu kolegama, prolaznicima...nevidljivima.
Suština je kakrakterna, ne spolna - "Žene su kučke. Muškarci pizde".
Žive oboje u bolesnom svijetu prateći krive obrasce postajući lošiji ljudi.
Trebala bih ženama nešto pametno reći.
Pričati im o putu koji smo odabrale, od obrazovanja, poslova, obitelji, majčinstva, hendlanja svega skupa, brizi o tijelu, dlakama, zdravlju, izgledu 50-godišnjakinje sa tijelom od 30 za tipa koji bi tek brljavi po njima.
Sorry žene, nemam snage za parole tipa poštujete sebe, volite se više…kasno je za brbljanje i stilske vježbe.
Niti feminizam mi nije jača strana.
Topli zagrljaj vrijedi više.
Odavno smo preumorne za bajke.
Samo se, još, nadam, kako ću na kraju moći zbog jednog nježnog cvijeta koji se probijao uz prteni put kamenjara…reći: - Vrijedilo je i Hvala ti što sam Žena.
Sve ostalo je teže u Njenom tijelu.
Sretan vam Dan žena moje luđakinje i patnice, žene sretno vam bilo…
Dečki, volite ih puno više.
 Oznake: položaj žena u društvu
|
