Jeste li ikada razmišljali kako se osjeća ranjena zvijer?
Da li je ranjena u trenutku kada strijela probija meko tkivo, prolazi kroz njega i razara vreli mišić?
Ili je ranjena divljim pogledom netom prije nego je strijela puštena i zuji kroz zrak…njušeći miris želje za razaranjem, uzimanjem jednog komadića tijela i gotovo cijele duše.
Kako se osjeća kada je svaki susret tjera u bijeg…noseći kroz proplanke netom otkinutu nadu kako taj zadnji hitac ipak nije smrtni.
Ranjena luta, lomeći grane, zapravo, lomeći sve pred sobom.
Nikada neke rane ne zacjeljuju, zatrti su putevi noći…zatrpava ih i sama slabom svjetlošću Njenog Mjeseca i Zvijezda, prijateljica noći.
Tko ih je ugasio?
Možda su samo zamućene suznim pogledom.
Ni ne gleda ih više.
Molim vas ugasite ih noćas jer potok će presušiti, šume će utihnuti, a lovci odustati od potrage.
Ona je odustala od bijega.
Čeka taj spasonosni hitac da ju odvede do Neba. Kući.
|
