Ispričati ću priču o jednom gradu.
Najteže je u vrijeme festivala, ulice se kite zlatno-žutim bojama, oblači se svečano ruho, dotjerane poprimaju šarmanti "look".
Dječaci užurbano kreću noseći tambure obješene o tek mlada tijela i koje poprimaju prve razigrane zvuke. Neki se jedva i vide iza teških torbi, ali djeluju nekako odraslije jer prvi puta nastupaju, majke ih ispraćaju s ponosnim pogledom.
Djevojke izvlače svoje najljepše obleke, zaboravljaju na novu modu i iz bakinog pomno složenog ormara...redaju rubnu, marame i dukate...vraćaju ih nekoliko desetljeća unatrag iako iz njih buja tek procvjetala ljepota mladih žena, izgledaju ponešto starije, neki vele: cure za udaju!
Prošla je tek godina, kako ne hodam tvojim šorovima, jedna od rijetkih, iz sigurne udaljenosti od dvjestotinjak kilometara zapadno, gledam one nezanimljive fotogalerije, ne razmišljajući o izvještačenim osmijesima, umornim ljudima koji su se slučajno zatekli pred objektivom…ionako, samo gledam fasade, da li se što promijenilo…nadajući se, kako ću vidjeti i svoju kapiju i put koji me vodi ka glavnome Trgu.
Tek Dođoška sam, za mnoge prolazna sjena, neko vrijeme boravila i nestala.
Ostao je neizbrisivi trag i šum Orljave, i ona se pobunila kada sam otišla…pretvorila se u divlju rijeku, tražeći me na svojim obalama.
Smirivah ju pogledom i pričajući joj kako ću se vratiti jer što je tek jedna godina u moru uspomena.
U večeri teškim koracima pratim tračnice užurbanog grada, On je divan u svojoj želji da utiša otkucaje srca i zvuk koji podsjeća na prvi susret sa Njom u jesenska jutra.
Preplavili su ju mirisi vina, jabuka koje vire iz košara i svježe otrgnuto grožđe. Divan je taj osjećaj u čekanju festivalske povorke, tiha gurkanja da se vidi tko je na čelu, tko iskače iz redova i koga izbacuju sa njegovog mjesta jer zbog koje čašice više, pokoje psovke nenamjerno izrečene u žaru borbe, mnogi napuštaju redove, trijezneći se uz netom skuhanu kavu „kod Bobe“. Počinje festival, nitko više ni ne zna kako se zove, rekoše mi "Festival Festivala", moram priznati kako mi to pretenciozno zvuči jer povorka je ista, samo se druge marame vijore…pitanje je tko ih stalno mijenja?
Iz tog razloga samo i gledam u pločnike.
Oni uvijek, umorni korak i težinu ljudi, gotovo, jednako podnose, ne pitajući; čiji je(?), samo ćuteći da li ih noga nježno miluje i uzvraća ljubavlju sve te godine gaženja...
Takvi kakvi jesmo, nesavršeni, pa čak i koji put se potepemo, sretni što nismo, opet, pali.
Prošetati ću se i ove godine jer glatki kamen u pješačkoj zoni, zna zašto ga je moja cipela izlizala, želim mu uzvratiti na toj dobroti.
Da li ste ikada vidjeli Pandursku odoru, čuli legendu o čuvenom vinskom podrumu gdje je carica Marija Terezija dočekala trupe baruna Franje Trenka, i njega, gordog pandura, osobno?
Koliko puta ju ispričasmo nasmijanim gostima koji se svake godine vraćaju jer toliko veselih tamburaša, odjednom, savršeno prenose zvukove dugo kroz noć, nikada ne propuštajući dočekati Zoru.
Svakako preporučam čuti ih prije jutra jer tada nema više pjesama o garavušama i šeširu koji pada na čelo, himnama već nečemu…svira se ponešto tiše, na frekvenciji koju čuje tek istančano uho i bolno srce. Vino nekako bolje paše, iako ga više nitko i ne pije, opijeni smo svjetlosti dana koja nam,opet, svaki dan ispočetka, pokaže znak kako neki novi dan i netom očišćene ulice prikriju sve tragove noći…
Lijepi su ti festivali ma kako se zvali, za mene će oni uvijek biti "Zlatne žice" jer ime nitko ne prisvaja, ulice su uvijek poveznice ka jednom cjelovitom Gradu gdje žive veliki Ljudi i njihova djela, a lišće uspomena koje zgrćem je samo moje.
Šušti u daljini puno više...
|
