Oni koji me dobro poznaju često su od mene čuli kako ne volim ništa osrednje.
Ne volim prosječne ljude, iste kolodvore, prosječne bitke pa čak i prosječne poraze.
Ne volim „male“ ljude, sitne duše, ne volim kratke poglede, blage osmjehe i slabe uzdahe.
Ne volim ni kad tiho kažeš: bježi, već glasno me stjeraš odakle sam i došla.
Ne volim ni mlaki stisak ruke ni uljudnost bez interesa.
Teško je zadovoljiti se prosječnim poslom, prosječnim jutrom, ljetom i zimom…
Zima mora biti hladna i puna snijega, ljeto vruće da sve gori.
Ponekad mislim kako čineći velika djela možemo postati bolji ljudi, ali u isto vrijeme znam kako smo svi krvavi ispod kože.
Ne volim licemjerje, prijevaru i svađe ni radost kad drugoga muka snađe.
Ne volim ni lažne osjećaje ni tajne ljubavi koje uvijek kriju barem jednu kukavicu i to mušku.
Ni žene kad im pukne čarapa jer tada postaju kraljice drame, a tek kad nokat pukne, kao da im netko srce para.
Ne volim ni one koji žive po p.s- u ´uvijek uhodana ruta´…ti u životu nešto veliko sjebu.
Niti ulizice, ni ljude bez stava, ni one „bez“ poroka, ovi su, zasigurno, gadno smrdani u nekom pogledu.
Ne volim ni poker bez blefiranja kao ni vazu bez cvijeća, vino bez mirisa i pjesmu posvećenu svima.
Kao što mrzim prosjek, tako mrzim i euforične, neurotične ljude, optimiste bez pokrića, one kojima je sve „haj“, štrebere i fine momke.
Ne volim baš ponekad ni sebe, kada cvilim sanjajući mora, putovanja i oluje.
Možda je to sve samo zato, što bi bilo prokleto lakše biti tek dio tog istog PROSIJEKA, ali mene vuče OSEKA…
|
