Slomili su mi kičmu.
Par brzih zahvata i pucaju pršljenovi.
Kiropraktika je dobra, samo ponekad nije lako izdržati.
Poslije su, kažu, bolovi i veći, ali odlučila sam još neko vrijeme sve skupa istrpjeti.
Na ramenima nosim težak teret, godinama vučem, ali tovari poput mene to mogu.
Bar se tako tješim.
Neki su lakši od drugih, dok određene nosim dok mi koljena klecaju.
Radije se prisjećam njihovih klecanja iz nekih drugih razloga. Moja sjećanja nisu relevantna ukoliko nisu udružena. Potrebne su najmanje dvije osobe za realizaciju Ideje, jedna može pokrenuti Iskru, ali za veliki Plamen potreban je Vjetar.
Gasi se i odveć brzo.
Kako ne bi mislili da je sve kod mene preneseno, uistinu sam bila na štimanju kičme.
Dobro mi dođe vratiti ju na staro mjesto. Ispravljena leđa, glava dignuta dovoljno visoko, čvrst pogled ispred sebe, jamči za dobro putovanje još neko vrijeme.
Pala još nisam. Ni neću. Ispraviti ću i ovaj puta leđa jer sagnuta ne mogu…
To je ipak opis za druge oblike.
Mekušci su posvuda.
Nemojte se bojati.
Strah je unaprijed izgubljena bitka.
Naoružajte se samo Strpljenjem.
Vrijeme sve poravna.
Put ispravnosti jedino je što valja.
Ta pogledajte ih, tko su Oni?
Ljudi bez stida i morala.
Zatim se okrenite i vidite kako nitko ne stoji Iza vas, onaj koji vas bodri je uvijek rame uz rame…i u bitkama ravnopravan.
Ukoliko i On izostane, može se i mora Sam. Pa ni to nije loše, bolje u društvu sa jednim koji kroči naprijed, nego sa deset koji vas unatrag vuku.
Pucala mi je kralježnica, vrat me boli jer ne dozvolih zaokretanje šije.
Mislim kako će i to proći.
Proljeće obično pokreće neke nove priče.
Ova se ne saginje više.
|
