Subota navečer. Vrijeme je za kazalište.
I inače sam fan dobrih live izvedbi.
Gledam ih na dnevnoj bazi, gledam ih jutrom, a uvečer mi više i nisu toliko šaljivi.
Često se smijem do suza.
Plačem.
Ove godine se obilježava 50 godina Kermpuha, kultnog satiričkog kazališta.
Jazavca nekada. Povodom obljetnice prikazuje se kazališna predstava pod nazivom `Jazavac u Kerempuhu`.
Vratio se Baja.
Željela sam ju pogledati, ali igra prek` tjedna pa se odlučih za `Hamleta u selu Mrduša donja`. Dolazim na blagajnu i teta kaže – znate li kako je umjesto Hamleta - Jazavac?
Već sam se navikla kako mi se čudnim putevima ostvaruju poneke želje.
Samo, krivo ih formuliram ili neke prejako želim, pa se jedne ostvaruju, a druge, isto, samo nešto sporije.
Strpljivost nije baš moja jaka strana.
Za želje kažu – pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti. A za one jake – otpusti ih. Tek kad pustiš, evo ih. Često - prekasno.
Follow your facking dreams.
Zanimljiva mi je usporedba Jazavca i Vidre, ovaj mijenjao ime, izgubio curu, došao joj neki Kerempuh, a Vidra ostala u Draškovićevoj.
Sama.
Jazavca, nedužnu životinju, proglasili Srbinom vezujući ga uz Petra Kočića i njegovog `Jazavca pred sudom`.
U to vrijeme, ranih devedesetih, temelje ove države smo udarali mijenjanjem naziva ulica, škola, institucija, nogometnih klubova, tako da se vješto u predstavi provlači promjena imena Dinamo u Croatia.
Možda su tada gradske skupštine trebale postaviti `zdrave` osnove suvremene države koje su obećavali Svi, a mi, naivci, vjerovali.
Danas bi komotnije popratili i te promijene životinjskih imena, ležerno jazvačevo ispijanje whiskey-e (tad je to piće bilo na cijeni, vrlo in) da, usitinu, nismo ostvarili proročanstvo od dvjesto bogatih obitelji, gubitak srednje klase, siromašni hodaju po ulicama. Nezadovoljni i ratni profiteri, branitelje neću trpati u isti koš.
Kod nas u kazalištima, čak je i publika često podijeljena na lijevu i desnu stranu.
Svi volimo centralna mjesta.
Osjetilo se to i večeras, malo se smijala jedna strana, malo druga.
Spominjane ličnosti su bile javne osobe iz visokih političkih krugova pa tko zna, možda je pored mene bio i pokoji Kum.
Osim onog dijela sa izvornim Sekama iz osamdesetih tj. Kako je P* nekad bila velika u odnosu na današnju Clark Gable verziju.
Na to su svi umirali od smijeha, seksizam uvijek pali. Mi Hrvati.
Oni koji su ikada uspjeli pogledati koju londonsku predstavu ili otići u njihovo satiričko kazalište, znaju kako se publika ponaša.
Aktivno sudjeluju. Naši i dalje šute.
Prvi puta sam osjetila smrdanost CRO mentaliteta jer nisam znala što napraviti kada su se ljudi okolo mene ustajali i plesali, bez pardona.
Kompleksi i malograđanština i u mojim nogama.
Čak se, ne smijemo, ni forama koje su iz naše proizvodnje. Deklaracija je uredno izvješena. Made in Croatia. Šta ćemo, kad resurse imamo, kvalitetni materijal koji traje više od dvadeset godina.
Svjetska tržišta proizvode petogodišnja izdanja, zbog većeg obrtaja.
Onome što je drugima smiješno, nama postala prva ironija.
Na poziv glumaca, nitko ne može glasno reći - nismo u Banani već u K*cu. Odavno.
Hamleta u sela Mrduša Donja, doduše, ne u režiji Vinka Brešana, prije nekoliko godina sam gledala u požeškom kazalištu. Kako je to manji grad, svega tridesetak tisuća stanovnika, u kazalište tog tipa, stanu - samo Jedni. Mali broj mjesta - drugi Igrači. I to je bio jedan od razloga za Jazavca. Hamleta sam gledala.
Kako se dogodila zamjena predstava, neki nisu željeli ići na ovu. Vjerovatno sa nekim razlogom; ta, svi smo skoro rodbina.
Dobila, stoga, centralno mjesto.
Dozvola za smijeh.
Zamjena predstava mi godila, Satira i dalje ostala.
|
