Današnja poruka na boci glasi: „Život ima smisla samo ako imamo s kim podijeliti svoje osjećaje.“
Znam, mnogi će reći kako ne čitaju te glupe poruke, i istina je ljudi su davno prestali prepoznavati znakove.
Ne znaju se više ni na ulici, dućanu…čini me se kako često i okrenu glavu, posebice, ukoliko su ti donedavno kidali rukave…bez prestanka vukući za njih…ali na sreću, često znam prekrojiti duge u kratke pa i da ostanem gola, bez odjeće, još uvijek mogu dignuti glavu visoko, ne zamjećujući ruganje neznanaca.
Ne tako davno, sjetim se vrlo preciznih bakinih prognoza o padanju kiše, ono, kada ju bole kosti ili ako se nebo crveni na zapadu nagoviještajući oluju…gledali smo i svakodnevne promijene tla, vjetrova i sa sigurnošću predviđali sve nepogode. Danas više ne prepoznaje čovjek čovjeka, a ne vjetrove koji pušu...
Znakovi su me pratili kao psi lutalice.
Životinje njuše.
Doduše, imam već pomalo i problema sa njima, čak i oni zatvoreni u kavezima, dignu glavu i pogledaju me umornim očima…dok me ostale prate kući ostavljajući vlasnike u čudu…osjete li bolje od nas? Ljudima možete dati i dušu, izvaditi srce…ali bezvrijedno…iz sigurne udaljenosti još vas pogode blatom. Perem ga prije nego li se osuši. Ima li uopće nešto što im se može pokloniti, kakvu mašnu pri tome koristiti kako bi vidjeli…bar nešto…
I slijepci bolje vide...
Davanje je jednosmjerna ulica. Svi hrle do cilja, dosegnu li ga…naglo ga odluče preusmjeriti na neku novu adresu. Bolje je sakriti emocije nego ih dijeliti.
Rizik je prevelik.
Vraćam se opet na poruku sa početka priče. Pokušavam ju ignorirati jer to i ostali rade.
Mislim si, ako sam im sličnija, možda me jednom i zavole.
Ne pridajem joj važnost, moj inat jači je od tek neke slučajne bočice…prestati ću ih čitati, kretati se zacrtanim pravcima…jer možda je došlo vrijeme i da zalutam.
Negdje sam pročitala kako nisu svi koji lutaju izgubljeni.
Zanosili smo se kako će jednoga dana doplutati boca sa porukom, naša boca, koja će nam promijeniti život, tek puka slučajnost. Sudbina. Doći će i On sa porukom, i odvesti nas iza sedam mora i sedam gora gdje ćemo živjeti sretno do kraja života. Bajke.
Ponešto su osobnija ta ispisana slova, ako i dopluta nekim čudom do mene, pobrinuti ću da bude uključena opcija Delete.
Čini se lakše…
I dalje sjedim na obali jedne rijeke, čekajući...jer lako je riječima zavarati, ali šum vrtloga iz dubine teže je utišati. I tako, hodajući uzvodno, možda mi netko pokaže lakši put držeći me za ruku…
I da se više ne lažemo, uvijek čekamo samo Njega. Jednog. Savršenog. Mi ženske glupače.
|
