Stigla je danas Opet tužna vijest.
Takva, samo puno teža bila je ona, negdje oko osam sati, na pragu Kolodvorske br. 10. prije točno 25 godina.
Znao je, ako ode na ovaj dan, kako ću ga teže zaboraviti.
Mudre duše to često čine, moja baka npr. je otišla na moj rođendan.
I nije ga pokvarila, svi smo se okupili.
Sprovodi i svatovi. Ista stvar, druga odjeća.
Ovisi sa koje strane Neba promatraš.
Odlučila sam mu napisati par riječi; našem profesoru književnosti.
Rugao nam se, prepametnom derištima, gimnazijalcima, koji misle, kako su upravo osvojili svijet.
Prisjećam ga se pored starog, prefarbanog prozora, kroz kojih pomalo ulazi zima…gleda u daljinu...Tako stojeći, sve mu se bliže činilo…i livada i jablani što su se vijorili tamo negdje na miholjačkoj obilaznici.
Sjećam se i mirisa njegove cigare. Tada nikome nije bilo čudno, ako profesor pripali koju na nastavi.
Ratna vremena.
I mi smo bježeći sa nastave, u parku pored Mailathatova dvorca, poskrivečke dimili.
Dok mama nije pronašla cigarete u torbi. Poslije smo samo pili.
Nismo ništa znali. Između izbrkanih rečenica i mnoštva obveznog štiva, naučio nas je, prepoznavati stvari, imena i lica.
Zbog njega volim Jesen.
Kako bi inače saznala da Krležin `Povratak Filipa Latinovića` ima mnogo dodirnih točaka s Proustovim romanom `U potrazi za izgubljenim vremenom` u kojem, gotovo, na isti način glavni junak uz pomoć osjetila dobiva snažne slike iz prošlosti. Osnovna misao romana ja kako čovjek može pobijediti Prolaznost jedino ponovnim oživljavanjem Prošlosti. Moderne tehnike uče nas kako trebamo živjeti Danas, ponekad ne sluteći da ćemo na taj način zaboraviti Jučer. Teško možemo složiti poderane slike nekih boljih vremena bez Sjećanja.
U samoći ljudi, umjetnost igra veliku ulogu za komunikaciju među njima, i to kroz prostor i vrijeme.
"Pravi život, život naposljetku otkriven i rasvijetljen, stoga jedini život zbiljski proživljen, jest književnost: onaj život koji u svakom trenutku prebiva u svim ljudima kao i u umjetniku (...) Samo s pomoću umjetnosti možemo izići iz sebe, znati što netko drugi vidi od tog svemira koji nije isti kao naš, čiji bi nam pejzaži mogli ostati nepoznati kao pejzaži na mjesecu" (Pronađeno vrijeme).
Kao što sam kroz Šenoine opise, pršetala kroz slike današnjeg Zagreba i zamišljajući Magdu kako mi dodaje mirisne paprenjake iz njene dašćare, tako me i Matko Peić kroz svoje Skitnje doveo do Požege. Bivša Krležina ulica. Putevi pisaca i naši životi. Često isprepleteni.
`Ljubav je na putu – od Drave do Jadrana`, Peić kaže "Kad sam kao književnik ogledavao svoje pero u pjesmi, eseju, noveli, romanu, ja nisam izabrao putopis iz čisto formalnih razloga, jer mi književni rod najviše odgovara peru. Izabrao sam ga u prvom redu od čuđenja, tuge, pa i bijesa, kako svi skupa malo znamo o sebi, o svojoj zemlji, o svom narodu."
S ovim se u potpunosti mogu složiti. Peiću, vratiti ću se kući. Svi, naposljetku, ondje Pođemo.
Putujući tako stoljećima, danas smo već u trećem tisućljeću, moderna europska književnost spaja 19. i 20. stoljeće, dok smo mi, čini mi se, povukli deblje granice između ljudi, pera i književnih djela.
Ovih dana sam dosta razmišljala o Smrti, susretala sam ju na ulici.
Pogled u Njihove tamne oči, govorio mi je kako su na odlasku.
Umorni starac, u parku na klupi - vedro pozdravi - nekada prije, dok je hodao hrleći za nekim drugim Životom, nije viđao ljude, jurio je poslove, novce, možda i tuđe žene. Veselo mu ozdravim i poželim sreću na putu prema Gore.
Vraćam se profesoru. Žao mi je što ga poslije nisam vidjela.
Dolazio je na svaku našu godišnjicu mature. Za zadnju, upitah kolege iz školskih klupa – `Hoće li i On doći?` Odgovorili su mi – `Ne može, bolestan leži, ali šalje pozdrave.`
I bilo je onako kako mi je i rekao: - `Jednom će ti biti sve jasnije.`
Čitam slova mnogo bolje nego prije. Ljude nešto sporije.
Natjerao me na pisanje oproštajnog govora maturantima, nisam se tada mogla načuditi; - `Zašto baš mene?`
Toliko sam u tim lektirama brljavila, samo da ih skinem sa dnevnog reda.
On je sigurno znao puno više.
Kada bi ga upitali, koja pjesma Vam je najdraža – rekao bi Parni Valjak – `Jesen u meni`. Nekoliko stihova njemu u čast, znam da ih čuje:
„Ma što da želim sve je tako daleko
I sad mi žao sve bi opet ponovo
Najljepšu pjesmu tebi bi pjevao
Hej kamo sreće da sam pjevat` mogao“
Voljeli smo ga zadirkivati jer njegovi odgovori su bili sve, samo ne nezanimljivi, vješto nam je uzvraćao - tako svatko od nas ima pokoju anegdotu i puno rečenica koje su sjedeći negdje uz čašu vina, odvrtili, kao što se klupko odmota padajući iz krila ženi, koja je sanjareći, zaboravila svrhu pletenja. Zanimljivo tkanje.
Volio je i on Nas. I mi smo Njega voljeli.
Hvala ti, dragi profesore. Neka ti je laka zemlja.
https://www.youtube.com/watch?v=4F0q8qeNVQ8
Post je objavljen 28.10.2014. u 21:47 sati.