Predstavljanje Disputovih novih izdanja
ponedjeljak , 28.02.2005.
Nakladnička kuća Disput poziva vas na predstavljanje triju prvih knjiga u novopokrenutoj Disputovoj biblioteci Žive slike
Boris Senker
TRI GLAVOSJEKA
Irena Lukšić
TAJNI ŽIVOT LAPONSKE PRINCEZE
Boris Beck
KRILA U KOFERU
u ponedjeljak, 28. veljače 2005. u 12 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, Zagreb.
Drame Borisa Senkera predstavit će Andrea Zlatar, pripovijetke Irene Lukšić Jadranka Pintarić, a eseje Borisa Becka Svjetlan Lacko Vidulić.
komentiraj (1) * ispiši * #
KRITIKA : John Irving - "Svijet po Garpu" (Otokar Keršovani, 1985.)
subota , 26.02.2005.
Ovih dana na police knjižara u izdanju Algoritma dospijeti će novi roman Johna Irvinga naslovljen Vrata prema dolje, a to je dobra prilika da vas upoznam sa jednim Irvingovim starijim, ali svojevremeno u nas vrlo popularnim, a meni vrlo dragim romanom :
KRITIKA : John Irving - "Svijet po Garpu" (Otokar Keršovani, 1985.)
Jedna osakaćena usnica, odgrizen dio čovječjeg uha, šrapnelom oštećen mozak, više polomljenih kostiju i udova u gipsu, iscurjelo dječakovo oko, amputirana ruka, nekoliko pokušaja i više uspjelih silovanja, jedan srušeni zrakoplov i jedna automobilska nesreća, više odsječenih jezika (što silom, što dragovoljno), jedno ubojstvo lovačkom puškom i još jedno pištoljem, jedno odgrizeno muško spolovilo, pa čak i pseće od strane čovjeka odgrizeno uho: samo djelić što nezgoda, što zločina koji se provlače ovim romanom.
Više književnika i književnica, jedan književni agent, jednoruki i jednooki slikar, dvije transseksualke od kojih je jedna bivši ragbijaški navalni igrač, cijela bulumenta feministkinja, više prostitutki, jedna mucavica i mnogobrojne svojevoljno nijeme ženske osobe, čovjek bez nogu koji hoda na rukama, pa čak i medvjed koji vozi unicikl (bicikl s jednim kotačem): samo dio mnogobrojnih likova porazbacanih na 600 -tinjak stranica ovog odličnog romana.
Nemojte da vas prethodno nabrojene nedaće i ekscentričnosti likova odbiju od čitanja Svijeta po Garpu jer je riječ o jednom veoma zabavnom, duhovitom i životnom romanu.
Ustvari, upravo riječca životan ponajbolje karakterizira ovaj Irvingov književni uradak: to je vrlo opširno i detaljno, vrlo često dirljivo, a još češće duhovito ispričana priča o životu nekoliko generacija jedne moderne američke obitelji, prepuna najrazličitijih događaja i sudbina.
Radnja započinje još 1942. godine i proteže se sve do početka osamdesetih godina 20. stoljeća.
Pratimo život Jenny Fields, mlade bolničarke koja odlučuje zatrudnjeti, ali uz minimalno druženje s muškarcima i njihovim "pericama" jer smatra da je pohota uzročnik mnogovrsnih ljudskih nedaća. Ona zatrudnjuje na radnom mjestu, u bolnici, gdje radi njegujući ranjenike (2. svjetski rat) i donosi na svijet Garpa (točnije T. N. Garpa - tajnu njegovih inicijala mislim da je bolje da vam ne otkrivam, nego to učinite sami čitajući, jer se radi o jednoj od mnogih urnebesnih dosjetki kojima ovaj roman vrvi), potrudivši se da trudnoću ne slijedi i vjenčanje i život sa nekakvim muškarcem, čime postaje "seksualno sumnjiva", što do kraja mijenja daljnji tijek njezina života.
Ostatak romana sastoji se od putovanja kroz Garpov i život njegove obitelji, od odrastanja uz već spomenutu samohranu majku Jenny, preko školovanja, do zasnivanja vlastite obitelji i ostvarenja (više-manje) uspješne spisateljske karijere. Na tom putu kroz život Garpa i njegovu obitelj pratiti će najrazličitije i vrlo brojne nezgode i nedaće...
Moglo bi se reći da je John Irving prilično nemilosrdan naspram svojih likova, ali to nikako nije slučajno, jer ovo je roman o životu, a život rijetko koga mazi i štedi. Život je nadasve apsurdna i nepredvidljiva pojava, a Irvingu nimalo ne manjka talenta da to prikaže vrlo uvjerljivo, dramatično i duhovito.
Ovo je roman od one vrste kod kojeg se smijete na najneprikladnijim mjestima. Znam, silovanja ili amputacije ruke u pravilu nisu nimalo smiješni. Kao ni oštećenje mozga ili posmrtne komemoracije. E, vidite, Irving uspijeva da čitatelja nasmije upravo pri opisima takvih situacija, ali bez da izgubi dramatičnost prizora ili da prijeđe u grotesku ili parodiju. On uspijeva (u čemu mu je naš Ferić prilično blizak) da najdirljivije dijelove svoje priče začini smijehom, kao što to nerijetko i sam život čini.
Kako je Garp po profesiji književnik, roman sadrži i nekolicinu njegovih priča (u cijelosti) i prepričane fabule njegovih romana, kao i više opisa snova koji također predstavljaju "priče unutar priče" samog romana.
Irving, dočaravajući nam život pisca dotiče se i tema poput stvaralačke krize, odnosa između piščeve životne realnosti i podudarnosti iste sa izmaštanim literarnim svijetom, kao i vječno pitanje koje se javlja u glavama čitatelja: je li ovo izmišljeno ili je to dio piščevog životnog iskustva?
Obrađene su i teme odnosa između pisca i njegove publike, odnosno pisca i recepcije njegova djela u javnosti, kako čitalačkoj tako i kritičarskoj, ali i tema utjecaja piščeva rada na sam tijek njegova života, odnosno konzekvence koje zbog napisanog mogu uslijediti.
Kroz roman se upoznajemo sa gomilom likova koji su svi do jednoga zaista vrlo realistično i životno prikazani i psihološki iznijansirani, te imamo dojam da ih, a da i ne znamo, svakog dana susrećemo - na ulici, u susjedstvu, na plaži, u kafiću... samo ubuduće moramo malo bolje otvoriti oči.
A John Irving nanovo nas podsjeća kako je svaka ljudska jedinka svemir za sebe; sa svim svojim strahovima, nadama, vrlinama, frustracijama i slabostima.
Fabula romana proteže se kroz 4 desetljeća, ali, budući da je roman napisan početkom 80-tih godina 20. stoljeća Irvingu ipak moramo oprostiti nespominjanje tada popularnih pjesama ili filmova, čime bi se, istina, pospješilo dočaravanje tog razdoblja, ali, pop-referencijalnost ipak je izum postmodernističkih devedesetih. A možda Irving i nije ljubitelj pop ili rock muzike, što mu možemo, ali i ne smijemo uzeti za zlo.
No, s time u vezi prisjetih se da je prema romanu snimljen (ali ga ja nažalost još ne vidjeh) i film, kojeg je režirao George Roy Hill (by the way, Garpa tumači meni ne baš pretjerano drag Robin Williams, njegovu majku Jenny glumi Glenn Close u svojoj debitantskoj holivudskoj ulozi, dok se u ulozi transseksualke Roberte našao, i vjerojatno dobro snašao - John Lithgow).
Na kraju vas moram upozoriti da roman iziskuje pažljivo čitanje jer mnogi događaji za koje pomislite da im autor predaje pretjerano mnogo pažnje i na njih troši previše stranica, kasnije se sklapaju u cjelinu i uviđate da su ustvari bile od ključne važnosti za daljnji tok fabule.
Naravno, baš kao i u životu, svaki, pa i najmanji i naizgled beznačajni događaj pokreće lavinu budućih, a na nama samo ostaje da se pitamo je li to sudbina ili tek slijed (ne)sretnih okolnosti...
(Napisao : Božidar Alajbegović, lipnja 2002.)
komentiraj (2) * ispiši * #
Nagrade Jutarnjeg jučer dodijeljene
petak , 25.02.2005.
"Nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno i publicističko djelo u prošloj godini ostale su u kući: i najbolji roman i najbolje publicističko djelo napisali su suradnici izdanja matične tvrtke", izvještava Iskon
Nagrada Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u prošloj godini svečano je dodijeljena Borisu Dežuloviću za knjigu Christkind u nakladi Durieuxa, a za najbolje publicističko djelo Darku Hudelistu, za Tuđman – biografija u izdanju Profil Internationala.
Inače, nagrade se sastoje od staklene skulpture akademskog kipara Danijela Kovača i novčanog dijela u iznosu od 50.000 kuna.
Ako mene pitate - dobar izbor, iako bih u kategoriji publicistike kao laureata više volio vidjeti Berkovića.
komentiraj (2) * ispiši * #
Poezija Ivane Bodrožić
Kao što vas prije neki dan već izvijestih, ovogodišnja dobitnica Gorana za mlade pjesnike je Ivana Bodrožić za rukopis "Prvi korak u tamu". A red bi bio da provjerite čime je to Ivana nagradu zavrijedila :
Ivana Bodrožić
Hollywood
Dopusti da raskrinkam frazu.
Podignut ću svoju nacrtanu obrvu
u namjeri da te zavedem
(ako se to onda računa?)
Zavrtimo prizor nekoliko puta,
i sakrit ću se u oku Ave Gardner.
Ti budi onaj Muškarac
čiji prsti savršeno pristaju u utore rebara
baš svake žene (ako je Žena),
A ako mi stopalo slučajno naraste
veće od broja 37, nosit ću samo dugu suknju
i bit ću uklopljena u baš svaku,
svaku od 36 slika u sekundi...
Tada će nas svi gledati očarani
na velikom platnu u kinu,
a stolice pod njima popucat će
od vlage plačljivih uzdaha.
* * *
Prvi korak u tamu.
Ne pali svjetlo, prati moj glas.
Dođi u krevet.
Započinjemo novu igru.
Prvo me osvaja tvoja kosa po licu.
Kosa kubanskog revolucionara
iz koje se prosipaju riječi po mojim obrazima.
Danas si svojim snažnim dlanovima
obranio jedan cijeli grad,
a sada se opiru o moja ramena.
Sav si zažaren,
Zrak počinje tek negdje iznad naših glava.
Srce ti kuca unatrag, tako je uvijek
kad se spusti među moje noge.
Revolucionari su najpitomiji i najodaniji.
Pa se malo zadržavamo…
Jedno drugo, kao pred kućom u ljeto
kada pada mrak, ništa se više ne vidi
i zrak je pun slutnje.
Ipak, tvoj lik se izdvaja
Iz svih meni dosad poznatih oblika.
Još me samo malo pričekaj…
Danas je nedjelja.
Oprala sam kosu.
Ne moramo nikud.
Osim na Kubu…
* * *
Nama treba soba s dvije sobe
za prostor koji vučemo za sobom.
Trebaju nam dva ormara,
za tvoje stvari i za moje stvari.
Jedan krevet na ravnom
da se ne prelijevamo jedno u drugo.
Dva dana u tjednu
da se dvaput tjedno poželimo.
Meni,
još barem dva milimetra u visinu
da mogu predviđati širinu tvog osmijeha
dok ujutro izlaziš iz kupaone.
Tebi,
zadnja rata za kredit
koja postaje ljubavno pismo
dok čekaš u redu u banci.
Izvor : T-Portal
komentiraj (3) * ispiši * #
BORG i Knjiški moljac na KIS-u
četvrtak , 24.02.2005.
Blogeri su, sada se to već sa sigurnošću može reći, stvorili alternativnu književnu zajednicu. Brojke samo potvrđuju tu tvrdnju – eksplozija pisanja bloga među ljubiteljima dobre knjige poklapa se s općenitim usponom čitanja istih među onima koji se svakodnevno služe kompjuterom...
Prethodni citat početak je teksta objavljenog na KIS-u a u njemu se potpisnik teksta sa nekoliko rečenica dotaknuo i bloga kojega upravo čitate kao i nedavno pokrenute Blogerske Organizacije Raspisanih Građana.
Cijeli tekst možete pročitati na sljedećem linku.
komentiraj (0) * ispiši * #
18 kandidata za "međunarodni Booker"
Kao što možda već znate, od ove godine književna nagrada Booker dodijeljivat će se i za ukupni doprinos svjetskoj književnosti. Među 18 autora koji su nominirani za prvi međunarodni Booker nalaze se i petorica nobelovaca, uključujući Güntera Grassa i Gabriela Garciu Marqueza.
"Za nas, to je 18 autora koji kombiniraju jedinstvenost i univerzalnost te nas podsjećaju na neodoljivu radost čitanja", rekao je britanski autor i akademik, profesor John Carey, predsjednik žirija koji će proglasiti prvog dobitnika nove nagrade.
Za razliku od nagrade Man Booker, koja se svake godine dodjeljuje autorima s područja zemalja Commonwealtha i Republike Irske za knjigu objavljenu te godine, međunarodna verzija će se dodjeljivati svake druge godine za ukupni doprinos svjetskoj književnosti.
Ostala trojica nobelovaca, koja su ušla u izbor, su Amerikanac Saul Bellow, Naguib Mafhouz iz Egipta te Japanac Kenzaburo Oe.
Uvjet za nominaciju je ili pisanje na engleskom jeziku ili opća dostupnost prijevoda na engleskom.
Osim Bellowa, u izbor je ušlo još troje Amerikanaca: Cynthia Ozick, John Updike i Philip Roth.
Na listu je ušlo i troje britanskih autora: Ian McEwan, Muriel Spark i Doris Lessing, kao i Albanac Ismail Kadare, Poljak Stanislaw Łem, Talijan Antonio Tabucchi, Kanađanka Margaret Atwood, Izraelac A.B. Yehoshua, Argentinac Tomas Eloy Martinez te češki emigrantski romanopisac Milan Kundera.
Dobitnik će biti proglašen u lipnju u Londonu, a nagrada vrijedna 115.000 dolara bit će mu dodijeljena na svečanoj večeri, koja će se održati također u lipnju, ali u drugom terminu.
Carey kaže da je uvjeren kako će se nagrada nametnuti kao "važni dio globalnog književnog krajolika".
Osim njega, u žiriju sjede pisac Alberto Manguel te pisac i akademik Azar Nafisi.
Ako mene pitate, kao laureata najviše bih volio vidjeti Kunderu...
komentiraj (4) * ispiši * #
Lazićevo otvoreno pismo Anti Gotovini
srijeda , 23.02.2005.Na svom, na ovom mjestu već u nekoliko navrata predstavljanom web sajtu Zoran Lazić je objavio otvoreno pismo upućeno trenutno najtraženijem Rvatu - Anti Gotovini, koje vam u nastavku u cijelosti prenosim, a u kojem ćete saznati zašto će, prema Laziću, eventualna Gotovinina predaja biti pogubna po budućnost rvatske kulture :
Otvoreno pismo Anti Gotovini
Poštovani gospodine Ante,
neću duljiti, jer znam da ste zaposlen čovjek i vjerojatno nemate vremena za čitanje, a kamoli odgovaranje na brojna pisma koja svakodnevno primate. Stoga ću Vam odmah iznijeti svoj problem.
Moje ime je Zoran, po struci sam novinar, a po zanimanju pisac. Dosad sam napisao dvije knjige koje su prošle razmjerno nezapaženo; pretpostavljam da je tomu tako jer se nisu ticali aktualiteta domicilne stvarnosti. Predugo sam, rekao bih, zabijao glavu u pijesak, ali to će se sada stubokom promijeniti. Roman, naime, koji je upravo pred objavom, zove se Gori domovina, a u njemu sam, što ste vjerojatno već i iz naslova prepoznali, uhvatio ukoštac (srpska riječ, znam, ali ne mogu se sjetiti druge) sa žučnim problemima hrvatske stvarnosnice. Jedan od njih ste, kako stvari stoje, i Vi. Budući da je radnja romana smještena u ljeto 2005., držim da bi, u slučaju Vaše predaje, došlo do određenog vremensko-prostornog diskontinuiteta (moram priznati i da me je recentna izjava našeg predsjednika o točnom lociranju Vaše osobe zaključno s nadnevkom 17. ožujka o.g. ponešto uznemirila).
Gledajte, prvotna mi je namjera bila napisati vrlo dugo, duhovito i dosljedno pismo u kojem bi se pozvao na vašu domoljubnu iskrenost suprotivu utjerivanju tzv. "pravde" koju nam nepozvani kroje u Den Haagu, no budući da sam sustavno šikaniran od strane javnosti, pa nemam sredstava kojih bi podmirio telefonski račun i ponovno spajanje u mrežu, ovo Vam pismo pišem iz jednog internet-kluba, a svi dobro znamo da je vrijeme provedeno na internetu novac. Stoga mi preostaje samo da Vas neuvijeno, bez srama, zamolim sljedeće: molim vas, ne dajte pičkama da Vam uđu u trag, jer ću Vas morati baciti iz knjige, a to bi bilo jako u kurcu. Ono, ko Boga Vas molim. Ako se ne predate, knjiga će biti zanimljivija, prodat će se desetak primjeraka više i time ćete, trebam li uopće isticati, i sami uložiti u budućnost hrvatske kulture. I naravno, prvom prilikom kad se sretnemo, imate piće na moj račun. Eto vidite, tako ćemo svi biti na dobiti.
U nadi da će moj vapaj stići do Vas, ali i da bih Vam dokazao kako nije riječ o šali i kako bih Vas uvjerio vas u ozbiljnost svog literarnog pristupa, ovdje prilažem i zaista ekskluzivan prolog romana ''Gori domovina''. (dostupan na ovom linku)
Srdačno vaš,
Zoran Lazić - Legija
komentiraj (2) * ispiši * #
INTERVJU : Ivica Đikić
Jedan od osvjedočenih "državnih neprijatelja" koji ima čast da ga uhode, Feralov novinar Ivica Đikić, inače autor odličnog romana "Cirkus Columbija" i knjige "Domovinski obrat - političke biografije Stipe Mesića" za Kupus je govorio o glavnom junaku svoje knjige - Stipi Mesiću, svom iskustvu sa tajnim službama RH te naravno Feral Tribuneu :
U Feralovu "Informbirou“ objavljena je fotografija sa promocije "Domovinskog obrata - političke biografije Stipe Mesića“ na kojoj ste vi i vaš glavni junak. Hoću li biti neučtiv ukoliko vas upitam šta vam je rekao Mesić na promociji? Kakav je bio njegov komentar "Domovinskog obrata“?
- Da budem iskren, meni nije rekao ništa, niti sam ga ja išta pitao, jer me, zapravo, i ne zanima što Mesić misli o toj knjizi. No u novinama sam pročitao njegovu izjavu u kojoj je kazao da se ne slaže sa svime što sam napisao u "Domovinskom obratu“, ali da priznaje kako se radi o hrabroj i korektnoj knjizi. "Domovinski obrat“ nisam pisao zato da bi se svidio Stipi Mesiću i njegovim prijateljima i obožavateljima, niti sam tu knjigu pisao da bi nad njom svršavali Mesićevi neprijatelji i mrzitelji: pisao sam knjigu po mjeri svog osjećaja za poštenje i – zašto da se lažemo!? – u skladu sa svojim političkim uvjerenjima. Negativne kritike uglavnom su se bavile baš tom političkom pozicijom s koje je "Domovinski obrat“ pisan, ali to sam očekivao i to me veseli. Nema mi, naime, ništa odvratnije od glumljenja neutralnosti i od skrivanja vlastitog stava zarad neke apstraktne – i, u osnovi, nedostižne – objektivnosti. Nije me zanimalo ispisivanje neprijepornih povijesnih istina, nego zanimljivog i napetog štiva utemeljenog na činjenicama.
Gotovo da nema hrvatskog političara kog je mimoišlo vaše oštro pero. Zašto ste odabrali baš Mesića?
- Razlog je, s jedne strane, banalan: izdavačka kuća V.B.Z. ponudila mi je posao pisanja Mesićeve biografije. Dakle, ideja nije izvorno moja. Ponudu sam prihvatio zato što mislim da Stipe Mesić ima vrlo zanimljivu političku biografiju, jer nije baš lako u svijetu naći političara koji je bio predsjednikom dviju država. Ponudu sam, osim toga, prihvatio i zato što Mesić nije tip dosadnog i šablonskog političara, nego je potpuno autentična politička pojava sa svim svojim slabostima i vrlinama.
Zamolio bih vas da, nakon silnog materijala kroz koji ste prošli, u jednom pasusu napravite portret Stipe Mesića...
- Mesić je pragmatičan političar bez dubljeg interesa za bilo što, osim za bavljenje politikom u najelementarnijem značenju tog pojma, i bez dubljih životnih uvjerenja, ako izuzmemo antifašizam. Riječ je o prilično površnom čovjeku koji, međutim, raspolaže izvrsnim političkim instinktom i koji raspolaže zavidnom količinom onoga što bi se moglo nazvati građanskom i ljudskom hrabrošću. Na koncu, Mesić je čovjek kojega ni najmanje ne uzbuđuje novac ili bilo koji drugi oblik materijalnog bogatstva. Njega uzbuđuje samo društveni utjecaj i stalna okruženost ljudima i mislim da je u pravu Marinko Čulić kad kaže da Mesić smatra bačenim svaki dan u kojemu se nije susreo s najmanje pedeset ljudi i dao pet intervjua.
Uživao sam u "Domovinskom obratu“ kao u dramatičnom političkom trileru. Primetio sam da tu ima dosta, recimo, ladlamovskih pasusa. Priču ispunjavate igrama koje igraju tajne službe. I u Feralu često dotičete ovu temu. Čak ste i sami imali posla sa tajnom službom...
- Nisam ja imao posla s tajnom službom, nego je ona imala posla sa mnom: u Tuđmanovo vrijeme – kao i doslovno svi novinari Ferala – imao sam dosje "unutrašnjeg neprijatelja“ u Službi za zaštitu ustavnoga poretka, a u Račan-Mesićevo vrijeme ta me ista služba u jednom svom dokumentu – zajedno s još petoricom kolega – optužila da smišljeno plasiram laži o državnoj zaštiti koju uživa haaški optuženik Ante Gotovina. Priznajem, zanima me svijet tajnih službi i tajnih agenata, ali ne zato što volim teorije zavjera i ne zato što mislim da tajne službe usmjeravaju naše sudbine, nego zato što me uistinu zanimaju psihološki profili ljudi kojima je posao da slušaju tuđe telefonske razgovore, da uhode, da istražuju tko jebe čiju ženu i da na osnovu toga slažu konstrukcije i izvlače dalekosežne zaključke... Zanima me, u suštini, propitivanje besmisla tog posla i zanima me da dokučim što špijune, osim plaće, motivira da se bave tim besmislenim poslom.
Feral je uvek jednako oštar. Da li je uzbudljivo biti novinar ovog nedeljnika?
- Ja sam u Feralu više od osam godina i čini mi se da me je to uzbuđenje prošlo, premda moram priznati da me je držalo dosta dugo. Valjda vrijeme – i političko-društvene promjene koje su se u međuvremenu dogodile – pridonosi smanjenju uzbuđenja i svaki posao, pa tako i pisanje u Feralu, htjeli to ili ne, čini nekim oblikom rutine: mislim, međutim, da je i ta feralovska rutina puno uzbudljivija od rada u velikoj većini drugih redakcija. Što se tiče opasnosti, ne mislim da je danas nešto posebno opasno raditi u Feralu. Ova se zemlja, ipak, ponešto kultivirala u odnosu na Tuđmanovo vrijeme kad je rad u Feralu zbilja predstavljao nošenje glave u torbi.
(Preneseno sa Kupusa.
Razgovarao Mića Vujičić
komentiraj (3) * ispiši * #
Ovoga tjedna u Booksi...
utorak , 22.02.2005.
Za ovaj tjedan Booksina ekipica priprema ova događanja :
23.2.2005. (srijeda) u 20 h
Po drugi put u Booksi promocija po prvi put petnaestog broja časopisa Libra Libera. Zabavljaju vas Zoran Roško, Katarina Peović-Vuković i Vlado Bulić, i to na temu novog američkog stripa i javnog transporta (otkrijte vezu!). A spomenut će se i neki projekti - touch me i bolnica (nepotrebno otkrivati vezu). Nagradna igra skrivača - otkrijte zakonitost niza brojeva u prvoj rečenici (najbržem otkrivaču poklon - set noževa zaostao od božićne akcije)
26.2.2005. (subota) u 11 h
Ugodna atmosfera, ugodno osoblje, dobra i besplatna (!!!) kava, zanimljiva pitanja, gost za poželjeti … Pogađate, radi se o još jednoj špici (što može biti i dativ rijeci "spika", kako zanimljivo!) u Booksi, o Lavazza kavi, o nama, vama i Goranu Tribusonu. Moguće teme: krimići, rock'n'roll, film, radio, televizija, internet, nuklearne bombe, hladni rat, politika, vrijeme, sport. Preporuka - izostanke nećemo pravdati.
komentiraj (0) * ispiši * #
Promocija "Išmaila" u Gjuri 2
Profil vas poziva na multimedijalno predstavljanje knjige Išmail, beogradskog pisca Vladimira Arsenijevića, u utorak 22. veljače, u klubu Gjuro 2, u 22 sata. Uz autora sudjeluje i Borivoj Radaković u ulozi Drageca Bolfeka, te strip crtač Aleksandar Zograf. Program će voditi Ivica Prtenjača a svirat će The Clash, The Sex Pistols, Pankrti i još nekoliko roditelja punka.
Išmail je roman o najboljim danima jednog senzibilnog dječaka kojemu su punk glazba i njegov bend glavni svjetionik u životu. Naravno, iznad svega bdije i u svemu se nazire lik ujaka Išmaila, dovoljno buntovnog i anarhičnog, a opet dovoljno tajanstvenog i toliko drukčijeg od svega čemu su nas poučile kasne sedamdesete u bivšoj državi. Ispisan u najboljoj maniri srpskog humora na kakav smo navikli u nekim od kultnih filmova s tog prostora, Išmail se ne zaustavlja samo na tome, u njemu ćemo naći i pobunu, radost, dječačku zanesenost, prkos i zbunjenost ali i nesigurnu ljepotu odrastanja.
Arsenijevićeve knjige dosad su prevedene na dvadesetak jezika, a u Hrvatskoj uživa gotovo kultni status. Nakon duže stvaraklačke pauze, snažno podržan od Aleksandra Zografa (koji potpisuje niz strip-ilustracija razabacnih diljem knjige) i Borivoja Radakovića (alias Drageca Bolfeka, jednog od likova u knjizi) donosi nam žestoku kombinaciju sjete i anarhije kojoj je teško odoljeti
komentiraj (0) * ispiši * #
Osobni podaci građana dostupni na webu
ponedjeljak , 21.02.2005.Eto, ovo što slijedi nema veze s književnošću ali ne mogu izdržat a da vam to ne otkrijem.
Riječ je o web sajtu http://www.scrolllock.nl/passport koji vam omogućuje da jednostavnom pretragom dođete do broja putovnice i slike svakog građanina. U tražena polja upišete ime i prezime tražene osobe (prvo probajte na vlastitom primjeru), izaberete državu čije državljanstvo posjeduje tražena osoba i lupnite po tipki enter. Uz samo nekoliko sekundi čekanja, dobit ćete ne samo broj putovnice, nego i fotografiju.
Urednici ove nizozemske stranice tvrde kako se preko njih može doći do podataka od nevjerojatnih 6 milijardi osoba. Budući je takav način odavanja informacija strogo zabranjen, očekuje se kako će stranica sa spornim sadržajem vrlo brzo biti izbrisana. Stoga se požurite i provjerite nalaze li se tamo i vaši podaci.
Hint : Lupiga
komentiraj (10) * ispiši * #
NOVO : Milko Valent -" Isus u kampu " (Stajergraf, 2004.)
Iz predgovora Darija Toplaka
Isus u kampu izbor je iz zbirka kratkih priča (Ordinacija za kretene, Gorki deserti, Al-Gubbah i Vrijeme je za kakao), zatim priča objavljenih u novinama i onih koje su objavljene na javnim natječajima IskonInterneta (Ekran priče) i izdavačke kuće Naklada MD i tjednika Nacional (Hrvatska erotska priča – Libido.hr).
Ovaj izbor zapravo je presjek gotovo tridesetogodišnjega piščeva rada, čiju obljetnicu ćemo obilježiti 2006., i jasan je pokazatelj neprestana autorova kreativnog napora u postizanju vrsnih književnih ostvarenja. Ne obazirući se na neprihvaćanje šire književne javnosti, ili pak suočavajući se s površnim ocjenama kritičara pregaženih vlastitim insuficijentnim uvidom u književnost, Milko Valent ustraje u svojoj poetici. Međutim, autorovu posebnost ne čini samo ustrajnost nego i posve vidljiva književnoteorijska opravdanost njegove poetike. Često osporavan od kritičara zbog preokupacije "pomaknutom" seksualnošću, ipak je zadržao kontinuitet takva pisanja.
Vješto koristeći mogućnosti jezika, beskrajnog i zato bogatog područja ljudske komunikacije, uspijeva uvijek uravnotežiti energiju karaktera odnosno likova između općeg i pojedinačnog. Likovi u njegovim pričama zadržavaju crtu one univerzalnosti koja čitatelju omogućuje prepoznavanje. Galerija s koje ti likovi mijenjaju svijest čitatelja obogaćujući je, mjesto je s popisom stanovništva cijeloga svijeta. Ta različitost u jednom, mnoštvenost galerije, jest formula-aksiom koju Milko Valent dosljedno upotrebljava. Strategija te formule omogućuje konstruiranje originalnog literarnog svijeta koji korespondira sa stvarnim svijetom pojavnosti i iskustva. Na taj način postignuta višeslojnost omogućuje različitost čitateljskih iskustava. Valentovski talent plijeni svakovrsnim stilističkim rješenjima: kombinacijama "visokog" i "niskog", namjernim narušavanjima općepoznatih sintagmi i iznevjeravanjem onog očekivanog.
O autoru
Milko Valent rođen je 6. srpnja 1948. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i komparativnu književnost. Piše poeziju, filozofiju, kratku prozu, romane, eseje, spektakle, polemike, kazališnu kritiku, radiodrame, drame, plesne drame...
Dijelovi njegova opusa prevedeni su na slovenski, mađarski, makedonski, slovački, rusinski, talijanski, njemački, esperanto i engleski jezik. Na engleski jezik također su prevedene radiodrame Tinta u oku, Neonski rubovi i Robert je mrtav, kao i drame Gola Europa te Bordel divljih jabuka.
Odmah nakon diplomiranja počinje spisateljsku karijeru, te kao profesionalni pisac redovito piše i objavljuje od jeseni 1976.
Milko Valent: Isus u kampu
Stajergraf, Zagreb, 2004.
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Viktor Ivančić - "Vita activa" (Feral Tribune biblioteka, 2005.)
nedjelja , 20.02.2005.
Čitatelji Ferala već znaju a vas ostale obaviještavam da ovih dana u Feralovoj nakladi iz tiska izlazi roman Viktora Ivančića pod naslovom Vita activa. Roman je to koji donosi "podvige i avanture jednog uhode" i "nad kojim zastaje SZUP" a ja vam sa osobitim zadovoljstvom u nastavku prenosim jedan upečatljiv ulomak :
«Možeš ti tom svom narodu otvarati oči koliko hoćeš, ali ovaj narod otvara pivske boce, nedjeljom slini u crkvi i žvali biskupske ruke, a ostalim danima upravo obožava svoga krivoustog fašista i njegovu kriminalnu bandu! Neizmjerno ih obožava, razumiješ! Katolička crkva i autoritarna vlast za ovaj su narod savršena koncepcija sreće!... Njegov ljigavi mali diktator, ergela ministara i državnih tajnika, sve do jedan razbojnici najvišega ranga, raskalašeno pedofilsko društvo iz Biskupske konferenecije – to su za ovaj narod uzori i ikone kojima je u stanju ljubiti stopala! I nema te opačine koju neće počiniti za njihovu ljubav, pa onda uglavnom to čine – urlaju i kolju, bljuju slapove mržnje, proganjaju dojučerašnje susjede, trpaju se u uniforme, drkaju na himnu, a nedjeljom kleče i čekaju oprost grijeha od dežurnoga pedofila za oltarom!»
Viktor Ivančić - Vita activa (Feral Tribune biblioteka, 2005.)
komentiraj (2) * ispiši * #
KRITIKA : Yann Martel - "Pijev život" (Znanje, 2004.)
subota , 19.02.2005.KRITIKA : Yann Martel - "Pijev život" (Znanje, 2004.)
Točno dvije godine nakon što je kanadski književnik Yann Martel za svoj roman "Pijev život" nagrađen Man Bookerovom nagradom, dobismo napokon i hrvatski prijevod tog vrlo zanimljivog literarnog djela
Pi iz naslova 16-godišnji je indijski dječak, sin vlasnika jednog zoološkog vrta. Dječakovo puno ime je Piscine Moliter Patel, a otac ga je nazvao prema jednom pariškom bazenu (!). Većinu vremena tokom odrastanja Pi provodi u obiteljskom zoološkom vrtu, pomažući roditeljima u poslu i iz prve ruke učeći o životinjama, njihovim navikama i instinktima, ali i načinima kako životinje održati zadovoljnima i pod kontrolom, pa je početnih 100-tinjak stranica romana premreženo brojnim esejističkim dionicama putem kojih se upoznajemo sa mnogim manje poznatim činjenicama vezanima uz život životinja, te saznajemo mnoštvo zanimljivih informacija iz zoologije.
Da nas autor nije bez potrebe i razloga filao tim zoološkim znanjima shvaćamo kada se, bježeći pred političkim nemirima koji su Indijom zavladali sredinom '70.-tih godina prošlog stoljeća (kada se radnja romana odigrava), teretni brod kojim su Pijeva obitelj i velik dio životinja iz njihova ZOO-a brodili put Kanade iznenada potapa, a Pi uz ranjenu zebru, krvoločnu hijenu, ženku orangutana i divljeg bengalskog tigra, spas pronalazi na 9-metarskom čamcu za spašavanje. Tokom prvih nekoliko dana tigar proždire troje pripadnika faune, a Pi uz pomoć znanja stečenih u očevom ZOO-u nastoji izbjeći da bude sljedeća karika u tigrovom hranidbenom lancu. Do kraja romana (kada konačni spas pronalaze na obalama Meksika) autor nam donosi prikaz 7 mjeseci dugog suživota jednog 16-godišnjeg dječaka i krvoločnog bengalskog tigra, na palubi čamca za spašavanje.
Cijelu priču pratimo u obliku Pijeva monologa ispripovijedanog piscu koji je u potrazi za inspiracijom slučajno načuo o Pijevoj životnoj pustolovini, te ga potražio, 20-ak godina nakon što su se opisani događaji odigrali. Početke Pijeva monologa autor često prekida kratkim digresijama u kojima Pijev sugovornik-pisac opisuje junaka priče, njegovo ponašanje, obitelj, kuću i sl., da bi takvu narativnu konstrukciju vrlo brzo naprasno napustio i potpuno je zanemario, vrativši joj se tek pri kraju romana, nekih 300-tinjak stranica kasnije, pa se nameće zaključak da su neke od tih dionica naknadno umetnute kako bi broj poglavlja dosegao okruglu stotku. Sličnih slučajeva ima mnogo (prvi koji mi trenutno pada na pamet je roman "In Ri" mladog Riječanina Marka Luke Zubčića) pa čovjek ne može, a da se ne zapita zbog čega pisci tako često misle da će bolju zaokruženost svoga djela postići okruglom ukupnom brojkom poglavlja? Takvim postupkom Martel svoju priču ne da nije zaokružio, nego ju je samo bez ikakve potrebe činio konfuznom.
Dodatna manjkavost i autorska nedosljednost prepoznaje se u zanemarivanju religijske komponente priče; Pi se u djetinjstvu osim životinjama, vrlo zdušno posvećuje i religiji i to ne samo onoj "materinjoj" hinduističkoj, nego on postaje vrlo predani praktični vjernik još i islama i katolicizma. Ta komponenta fabule autoru daje prostora za neke vrlo duhovite epizode (poput komične sekvence sukoba trojice Pijevih vjeroučitelja i njihove urnebesno smiješne rasprave kojoj bi se od tih triju religija Pi trebao posvetiti, a koje dvije napustiti), ali svim trima religijama Martel pristupa krajnje površno, pa umjesto da religijska komponenta roman obogati dodatnom slojevitošću, ona se ispostavlja stranim tijelom u rukopisnom tkivu.
No, unatoč spomenutim manjkavostima Martelu se nikako ne može negirati pripovjedno umijeće. Svoju krajnje nevjerojatnu priču on uspijeva učiniti vrlo uvjerljivom i sasvim mogućom, a iako od početka znamo da Pi na koncu uspijeva preživjeti, priča ipak ni na trenutak ne gubi na zanimljivosti i napetosti. Jedno uistinu grozomorno, neopisivo iskustvo autor iznosi na začudno uvjerljiv, sugestivan način, redajući jednu nezaboravnu epizodu za drugom: od zastrašujućih opisa borbi životinja na čamcu ili pak stravičnog prikaza umiruće zebre požderane od strane podivljale hijene, preko upravo čarobnih, ganutljivih opisa zvjezdanim sjajem obasjanih noći koje Pi provodi u čamcu, s morskim ljeskajućim plavetnilom unedogled oko sebe, do duboko introspektivnih dionica u kojima se mladi junak suočava s razdirućom tjeskobom, strahom i usamljenošću kao i dotad mu nepoznatim, najprimitivnijim, upravo bestijalnim zakucima svojega ljudskoga "ja".
Pi je ovo stravično iskustvo uspio preživjeti zahvaljujući dobrom poznavanju životinjske psihologije i znanjima stečenim u očevom ZOO-u. Pi je uvidio da su on i tigar doslovce i u prenesenom smislu "u istome čamcu" te da nije pitanje "tigar ili ja" nego "i on i ja". Pi je shvatio da će tigar svojom životinjskom krvoločnošću i žilavošću lako nadvladati njegovu ljudsku krhkost, pa ako želi preživjeti (a želi!), on mu mora nametnuti svoju volju i naprosto ga mora ukrotiti.
U nepreglednom morskom plavetnilu i nedokučivom obzorju u daljini Pi je prepoznao cirkusku arenu - "savršeno okruglu, bez ijednog kuta da se tigar sakrije" - u kojoj će on biti tigrov krotitelj, s morem kao izvorom hrane kojom će životinju držati u posluhu, odnosno nagrađivati je za krotkost, i zviždaljkom (koju pronalazi u opremi za spašavanje u čamcu) umjesto biča kojom će tigra kažnjavati i držati ga u pokornosti. Pi je posegnuo za postupkom iz svijeta životinja - svojom mokraćom je obilježio sredinu čamca i učinio je granicom preko koje tigar nema pristup, a sebe i tigra hranio je ribom koju je bez prestanka izlovljavao. Pitke je vode u spasilačkim zalihama u čamcu bilo sasvim dostatno, a kiša je dovoljno učestalo padala da obnavlja te zalihe. Tokom vremena Pi je shvatio da bez tigra on jednostavno ne bi preživio - tigar ga je odvraćao da razmišlja o svom tragičnom položaju (ili pak poginuloj obitelji) i tjerao ga da ustraje i dalje živi. Da nije bilo tigra Pi bi ostao sam sa svojim očajem, još strahotnijim neprijateljem od samoga tigra.
Unatoč svim svojim (prethodno nabrojenim) nesavršenostima, "Pijev život" fascinantan je roman o kakvoga se nemamo priliku spotaknuti baš svaki dan, a koji osim što jako često uspijeva zastrašiti i preneraziti, isto tako ne propušta i nasmijati ili pak očarati čitatelja svojim brojnim dionicama prekrasne poetičnosti i dubine, dok književne znalce Martel stavlja na kušnju učestalim asocijacijama na brojna djela svojih prethodnika (od Hemingweyeva "Starca i more", preko Kyplingove "Knjige o džungli", "Guliverovih putovanja" Jonathana Swifta, Vonnegutova "Gallapagosa" ili Dafoevova "Robinsona Crusoea", pa sve do Goldingova "Gospodara muha" i Becketovih drama apsurda). Pri kraju svog romana Martel se upušta i u propitivanje odnosa književnosti i zbilje kao i čitateljeve percepcije ispripovijedanog, te dodatnom, alternativnom verzijom događaja čak stavlja pod upitnik vjerodostojnost svega prethodno izloženog.
Yann Martel ovim romanom duboko zadire u neke od najskrivenijih tajni ljudske psihe, uporno nas podsjećajući na nešto što tako lako i rado zaboravljamo: kako smo i mi, ljudi, samo malim sastavnim djelićem prirode. I tek jedna od životinjskih vrsta. Istina, nešto inteligentnija. Ali nikako ne i najdobroćudnija ...
(Napisao : Božidar Alajbegović, siječnja 2005.)
komentiraj (0) * ispiši * #
"Goranov vijenac" Ivanu Rogiću Nehajevu
petak , 18.02.2005.
Stručna komisija je ovogodišnji Goranov vijenac za ukupni prinos pjesničkoj umjetnosti i hrvatskoj književnosti dodijelila pjesniku i esejistu Ivanu Rogiću Nehajevu.
Nagradu za mlade pjesnike Goran dobila je pjesnikinja Ivana Bodrožić.
Ivan Rogić Nehajev, visokosofisticirani modernistički i postmoderni autor osam zbirki poetskih tekstova, s opusom od gotovo tisuću pjesama, rođen je 1943. u Senju, diplomirao je psihologiju, sociologiju i filozofiju, a doktorirao urbanu sociologiju. Profesor je Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Bio je prvi i glavni urednik lista "Tlo" i član osnivačkih redakcija listova i časopisa Kamov i Pitanje.
Nagrada Goranov vijenac sastoji od vijenca, rad akademskog kipara Vojina Bakića, diplome i novčane svote od 20.000 kuna.
Na natječaj za mlade pjesnike ove su godine prispjela 72 rukopisa, a prosudbeno je povjerenstvo nagradu, koja se sastoji od tiskanja zbirke poezije, dodijelila pjesnikinji Ivani Bodrožić za rukopis "Prvi korak u tamu".
Ivana Bodrožić rođena je 1982. u Vukovaru. Apsolventica je studija kroatistike i filozofije u Zagrebu. Pjesme je objavljivala u književnim časopisima Quorumu i Vijencu.
Osim nje posebno su pohvaljeni rukopisi Josipe Dragičević, Steve Đuraškovića, Maria Kovača i Franje Nagulova, a izbor iz njihove poezije bit će tiskan u Quorumu.
Goranov vijenac, nagrada za poeziju ustanovljena je 1971. godine. Zamišljena je kao krunska potvrda iznimnih opusa hrvatskoga pjesništva (do 1990. i pjesništva na jugoslavenskom kulturnom prostoru). Nagrada se sastoji od Vijenca, rad akademskog kipara Vojina Bakića, novčane nagrade i diplome. Dodjeljuje je stručni žiri sastavljen od renomiranih pjesnika, kritičara poezije i bivših dobitnika te nagrade. Uručje se na prvi dan proljeća, 21. ožujka u Lukovdolu, rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića.
Nagrada Goran, koja se od 1977. dodjeljuje za neobjavljeni rukopis autora mlađeg od 30 godina, sastoji se u tiskanju prve knjige pjesama.
komentiraj (1) * ispiši * #
Ne želim pisati kratke priče...
:- ))))
Ne želim pisati kratke priče
Klasične, s dijalogom
Za prozaične slabiće
Mali razgovori
Šuplje u prazno
Ne želim pisati
Ni pod razno
Priče iz života
Za mene su sramota
Kao da pouka jest
Što mozgu treba sjest
To zabluda je prava
Umu treba strava
I humora puno
Fantastična, prava
Nešto iracionalno
Nestvarno i ne banalno
Ako treba, stvarati
Rektalno i analno
Samo da je strašno
Gadljivo i prašno
No, ponekad poučno
Ne suviše stručno
Vrlo smiješno
I često bučno
Ako ne tipkovnicom
A onda ručno
by Sisa.blog.hr
: - )))
komentiraj (1) * ispiši * #
NOVO : Cees Nooteboom - "Kako biti Europljanin?" (Fraktura, 2005.)
četvrtak , 17.02.2005.Zaprešićka je Fraktura svoju publicističku biblioteku upravo obogatila knjigom eseja Ceesa Nootebooma zanimljivoga naslova Kako biti Europljanin? (prijevod s nizozemskog : Anita Bračun i Johannes Hendrik Verschoor).
Riječ urednika:
Knjiga eseja Kako biti Europljanin? jednoga od najznačajnijih suvremenih europskih pisaca, Nizozemca Ceesa Nootebooma, nezaobilazno je djelo u promišljanju europskih integracija i položaja malih kultura i jezika unutar ujedinjene Europe.
U sedam eseja Cees Nooteboom bavi se svim važnim pitanjima Europe i europejstva. Cees Nooteboom uvijek postavlja prava pitanja i na njih pokušava dati odgovore. Postoji li jedna Europa ili mnogo Europa, kako se to postaje odnosno biva Europljaninom, koje su sve kulturne poveznice koje naš kontinent čine jedinstvenim. Za čitatelja ove male, ali iznimno važne knjige sasvim je svejedno je li on sam ili pak njegov narod dio Europske unije ili je tek u njezinoj čekaonici jer Cees Nooteboom staloženo, ali istovremeno s mnogo žara, razlaže pitanja koja muče i progone svakog pojedinca kada razmišlja o Europi i njezinoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti.
O autoru:
Cees Nooteboom rođen je 31. srpnja 1933. u Den Haagu. Od sedamnaeste se počeo bavio novinarstvom, a ubrzo je objavio i prvi roman Filip i ostali (Phillip en de anderen, 1955.). Do sada je objavio brojne knjige poezije, proze, putopisa i eseja. Dobitnik je najvažnijih nizozemskih književnih nagrada: za roman Rituali (Rituelen) primio je Bordewijk Prize i Pegasus Prize, za roman Priča koja slijedi (Het volgende verhaal) europsku nagradu Aristeion, za djelo Berlinske bilješke (Berlijnse notities) dobio je Njemačku književnu nagradu povodom 3. listopada, a za cjelokupno djelo nagradu Constantijn Huygens, Compostella-Preis, Hansischer Goethe-Preis, Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost, te prestižnu nizozemsku nagradu P. C. Hooft.
Među brojnim djelima izdvajaju se romani Vitez je umro (De ridder is gestorven), Rituali (uskoro i u hrvatskom prijevodu u izdanju Frakture), U Nizozemskoj (In Nederland), Mosukei! , Dušni dan (Allerzielen), zatim knjige pripovjedaka, i brojni putopisi Jedna noć u Tunisu (Een nacht in Tunesië), Jedno jutro u Bahiji (Een ochtend in Bahia), Jedna večer u Isfahanu (Een avond in Isfahan), Svijet je putnik (De wereld een reiziger), Filozof bez očiju: europska putovanja (De filosoof zonder ogen: Europese reizen), Hotel Nooteboom (Nootebooms Hotel), Zaobilazni put u Santiago (De omweg naar Santiago).
Njegova djela prevedena su na više od dvadeset svjetskih jezika.
komentiraj (2) * ispiši * #
Novo ruho
Kao što vidite, Knjiški moljac napokon je malo osvježio svoj interijer.
Obnovljeno ruho vašeg najdražeg bloga (!) Moljcu je ničim izazvana (osim neuglednošću prijašnjeg dizajna) pribavila jedna dobra dušica, u blogovskom univerzumu poznata kao broji Ane....
Ane, thanx a lot !!!
***********
komentiraj (3) * ispiši * #
NOVO : Rade Jarak - "Duša od krumpira" (Fraktura, 2005.)
U Dubrovniku se u ranu jesen 1949. kolo sreće ponovo zavrtjelo. Ljudi nestaju, odlaze u noći, bez obzira bili istaknuti partijici ili tzv. mali ljudi. Nekadašnjoj buržujskoj obitelji koja je ostala živjeti u vlastitoj vili zahvaljujući udaji lijepe nećakinje Petrunjele za partizanskog admirala Bolanču, sprema se promjena. U Grad se na motorkotaču, nitko ne zna zašto, vratio Mile Močibob, nekada domobran, a sada udbaš. Tijekom jednoga sudbonosnog dana iz perspektive devetnaestogodišnjeg, inteligentnog i senzibilnog Mirka saznat ćemo povijest i stradanje njegove obitelji, složene odnose među generacijama, bivšim buržujima i proleterima od kojih je svatko nekad bio gori, a nekad doli.
Roman Duša od krumpira bez sumnje je najkompleksnije djelo istaknutog prozaika i pjesnika mlađe generacije Rade Jarka. U romanu se isprepliću politika, povijesna i vojna pitanja, pjesništvo, nogomet i američki stripovski superjunaci, a krumpir je metafora svega dobroga, namirnica koja je nahranila milijune, no ako se pokvari, nepodnošljiva je mirisa – on dakle predstavlja pravu dušu pojedinca, grada i sistema. Roman Duša od krumpira, ispripovijedan suvereno, s mnogo pritajenog humora, velikim osjećajima i poznavanjem topografije Grada, donosi novu i uzbudljivu sliku jednoga vremena.
O autoru:
Rade Jarak rođen je u Dubrovniku 1968. godine. Diplomirao je slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Piše poeziju i prozu, objavljuje eseje i kritičke tekstove o domaćoj poeziji i prozi. Do sada je objavio zbirke poezije Demon u pari kupaonice (Meandar 2000) i Vlak za Bangalore (Naklada MD, 2001) te roman Kiša (Naklada MD, 2001). Priče iz zbirke Termiti i druge priče (Fraktura, 2002.) objavljivane su u u Večernjem listu, Jutarnjem listu, Vijencu, Zarezu, Libri liberi, Nacionalu i Quorumu između 1999. i 2002. godine. Priča “Nino Rovinjež” dobila je prvu nagradu na natječaju Večernjeg lista za kratku priču 2001, a priča “Čudo na otoku” treću nagradu na natječaju za Židovsku priču “Bejahad” 2002. U izdanju Frakture 2003.godine izlazi mu roman Sol.
komentiraj (0) * ispiši * #
Izašao novi broj "Fantoma slobode"
srijeda , 16.02.2005.Izdavačka kuća Durieux u suradnji s Art radionicom Lazareti iz Dubrovnika, upravo je objavila novi broj književnog časopisa Fantom slobode (3/2004).
Novi broj donosi niz tematskih cjelina od kojih se izdvajaju
- Prozac koja donosi hrvatsku novu prozu Borisa Dežulovića (Smrt), Romana Simića (Tri psa), Nenada Rizvanovića (Transpanonic express) i Alema Ćurina (Korta konta);
- dossier političko-sudskog progona Andreja Nikolaidisa i Biljane Srbljanović - od strane slavnog filmskog redatelja - Spomen Kusturica;
- “istarski blok” u sastavu: Miroslav Bertoša (Fantomske memorabilije), Drago Orlić (Istrijanci) i Ivan Pauletta (Bjegunci);
- poetski ciklus o fenomenu Che Guevare, koji okuplja Roberta Bajrušija, Vladu Bulića, Ahmeda Burića, Bojana Gagića, Ivicu Đikića, Davora Krilu, Frenkija Laušića, Simu Mraovića, Renata Pandžu, Ninu Raspudića i Faruka Šehića;
- stihove Zagreb, 1993. Ivana Kordića, s bilješkama koje potpisuje Miljenko Jergović;
- te pismo i priču Damira Radića, naslovljene, za ovu priliku, Radićalna seksualnost.
U likovno-konceptualnom djelu, kojeg uređuje Slaven Tolj, objavljeni su fotografski radovi Ivana Kožarića, uz tekst Ivice Župana.
komentiraj (1) * ispiši * #
Europski glasnik , broj 9.
Društvo hrvatskih pisaca upravo je objavilo 9. broj Europskog glasnika koji na svojih 1047 stranica donosi :
MARIO VARGAS LLOSA: Pismo mladom romanopiscu
CARLOS FUENTES: Moć mijenja svoje lice
FRANCIS FUKUYAMA: Slaba Europa i jaka Amerika
ULRICH BECK: Razumijevanje istinske Europe
MAXIME LEFEBVRE: Je li politička Europa još uvijek moguća?
A. FINKIELKRAUT / R SLOTERDIJK: Otkucaji svijeta [Dijalog]
PUTOVANJA
CHARLES BAUDELAIRE: Jadna Belgija
DUBRAVKA UGREŠIĆ: Amsterdam, Amsterdam
RADE JARAK: Neočekivano Venecija
MARCAUGE: Pariz
MARIAZAMBRANO: Riječi povratka
DRAŽEN KATUNARIĆ: Indijo, ljubavi moja
NOVA AMERIČKA IDEOLOGIJA
[SAMUEL HUNTINGTON I POLEMIČKI DOSSIER]
SAMUEL HUNTINGTON: Tko smo mi?
Izazovi američkom nacionalnom identitetu
Na rubu propasti? [DAN GLAISTER]
Mi i oni protiv nas [LARRV CALOWAY]
Patriotske igre [LOUIS MENAND]
Huntington i maska rasizma [CARLOS FUENTES]
Kriza identiteta [FRANCIS FUKUYAMA]
Što misliš pod »mi«? [ANTON CHAITKIN]
ŽARKO PAIĆ: Zastave bez stjegonoša
S. HUNTINGTON / A. GIDDENS: Dva Zapada [Razgovor]
MEKSIČKA ZRCALA
TANJA TARBUK: Meksička pripovjedna proza između tradicije i kozmopolitizma
OCTAVIO PAZ: Meksičke maske [333];
JUAN RULFO: Noć kada su ga ostavili samog [345], Ne čuješ li pse kako laju? [348];
ALFONSO REYES: Većem [353];
JUAN JOSE ARREOLA: Skretničar [359];
AUGUSTO MONTERROSO: Pomrčina [365], Dinosaur [366];
JOSE REVUELTAS: Kaznionica [367];
CARLOS FUENTES: Chac Mool [387];
SAULIBARGOVEN: Maria, vjetar [395];
JOSE EMILIO PACHECO: Čovjek iz sjene [425] , Čovjek koji je skupljao čaše [428] ;
ALBERTO RUY SANCHEZ: Glasovi, plovidbe, oluje [429];
DANIEL SADA: Smrdljivi zatvor [439];
RAFAEL PEREZ GAY: Mjesto za plakanje [445];
JUAN VILLORO: Kojot [451];
ROSA BELTRAN: Grafiti [463];
ADRIANA GONZALEZ MATEOS: Bikovi [467];
ELOY URROZ: Preklinjanje tijela [469]
SAUL IBARGOYEN: Pjesnik i ja
TOMICA BAJSIĆ: Meksiko zrcala
Iz poezije Meksika
LUIS MIGUEL AGUILAR: Rat kamenja [494];
CARMEN BOULLOSA: Pismo Vuku [495], Vatra [497];
ELSA CROSS: Malinalco [498];
VERONICA VOLKOW: Oscuridad profunda [500];
GASPAR AGUILERA DIAZ: Konačno nakon toliko godina Herndn Cortes izjavljuje [501];
SILVIA TOMASO RIVERA: Mi smo na fiesti... [503], Vaquerosi... [503]
GLOBALIZACIJA
RALF DAHRENDORF: Svijet bez oslonca: Globalizacija i anomija
ULRIKE SCHUERKENS: Sociološko i antropološko istraživanje globalizacije i lokalizacije
SASKIA SASSEN: Lokalni akteri u globalnoj politici
ERIC D. GORDV: Turbaši / rokeri kao prozori u socijalnu podjelu Srbije
DARKO GLAVAN: Globalizacija- s Istoka i sa Zapada
POVRATAK IVANA ILLICHA
IVAN ILLICH: »Ne podlegnimo dijagnozi,nego se izbavimo od bolesti zdravlja«
IVAN ILLICH: Oruđa za druževnost
IVAN ILLICH: Smrt pod intenzivnom terapijom
IVAN ILLICH: Od uzdrmanoga roda do ekonomskoga spola
DAVID CAYLEY: Plamen u tami [Razgovor s Ivanom Illichem]
IVAN ILLICH: Gubitak svijeta i tijela
SVJEDOCI SVOGA VREMENA
ANTUN BARAC: KZSTG [Pretisak]
MIODRAG RACKOVIĆ: Pad u Zagreb [Fragmenti dnevnika]
REM KOOLHAAS: »NERAVNI RUB« ARHITEKTURE
REM KOOLHAAS: Generički grad
SANFORD KWINTER: Ispaliti metak ili gdje je započela budućnost?
BART VERSCHAFFEL: Etika preživljavanja Rema Koolhaasa: prve kuće koje je sagradila OMA
MARC AUGE: Prepuno i prazno
JAPANSKI PRIPOVJEDAČI
JUN'ICHIRO TANIZAKI: U pohvalu sjene
SHUSAKU ENDO: Kutija
YUKIO MISHIMA: Cigareta
HARUKI MURAKAMI: Spori brod za Kinu
PEDAGOŠKA POEMA
JUDITH RICH HARRIS: Ideja odgoja: Zašto su djeca u konačnici onakva kakva jesu?
J.R. HARRIS / J.KAGAN: Priroda odgoja: roditelji ili vršnjaci?
Rasprava [Tradicionalna teorija / Teorija grupne socijalizacije]
PSIHOANALIZA - TRANSFERI I KONTRATRANSFERI
FRANCOIS GANTHERET: Habemuspapam!
D.WDLOCHER/J.-A. MILLER/B.GRANGER: Budućnost psihoanalize
TURSKA U EUROPI - STRATEGIJA POVIJESNOG ZABORAVA?
ALAIN BESANCON: Granice Europe
Diskusija
[ANTOINE, BESANCON, BONNEFOUS, DE MONTBRIAL, BAECHLER, PLANTEV,
LE ROV LADURIE, CASANOVA, AMOUROUX, LAROSIERE, BASTID-BRUGUIERE]
JEAN-CLAUDE MILNER: Kriminalne strane demokratske Europe
PJESNIČKE PARALELE
GHJACUMU THIERS: Korzikansko pjesništvo: od napjeva do pjesme [antologija]
GHJACUMU BIANCARELLI: Stotinu i više [963];
FRANCESCU-MICHELI DURAZZO: Riječi kopača bunara [966], Zemlja je moj dvojnik [966];
GHJUVAN GHJASEPPIU FRANCHI: Vjetar [970], Vrijeme [970], Dom [971], Tjeskoba [971],
Pjesma koja tek treba doći [972], Vis cosmica [972], Starac [973];
GHJACUMU FUSINA: San [976], Usvakome kutku [977],*** [977],Paćaki... [97&}, Čučanj [97&},
Koliko krovova... [978], Koraci [979], Uronjena [97'9], Izgubljena pogleda [979], Teže [980],
Očiju punih straha [980];
PATRIZIA GATTACECA: Stabljika paprati [981], Mazzeru [982], Čarobnica Luna [983], Slavuj [983],
Prozori [984], Crnilo [985], Od rođenja [985], *** [986], Sama [986], Proljeće [986],
ALANU DI MEGLIO: Otoci [987], *** [987], Ribari [988], Raseljeno srce [990], Maorske glave [991],
LUCIA SANTUCCI: Koračati [993], Satkana sam [994], Maska smrti [995], Predio ljubavi [995],
Svetica [996], Onome koji mjeri svoj dah [997], Genealogija [997], Tko ste vi? [998],
Na putu si, znam [999];
GHJACUMU THIERS: Kuće [1000], Ta skamenjena sekunda [1001], Kuverta [1001], Bijela postaja [1001],
Paralelogram [OQ2], Na pravo mjesto [1002], Kruhovrijeme [1002], Postelje [1002], Lvate [1003],
Atopei [1003], Podnevni odmor [1003], Očišćeni od gadnih grijeha [1004], Odisej [1004]
TOMICA BAJSIĆ: O Czeslawu Miloszu, tvorcu luminoznih stvari
TEA BENČIĆ RIMAY: Igra jezične igrovitosti [Unutar pjesništva Anke Žagar]
ANKA ŽAGAR: Šuma [1024], Skoro noćenje i dalje skoro [1025], Tamariska [1025], Zlatna Žila [1026],
Vidjela sam srne kako plaču [1026], Vjetar u naslovu [l 027],
Izvukla sam bijelu ribu ispod tereta kako je laka bila od nepripadanja [1028],
Bog su mi poslali po Milki cvijeće [1029], Tamni vrh jezika [1029],
Moj otac hrani kokoši golim zvijezdama [1030]
TEA BENČIĆ RIMAY: Prevarena stvarnost [Poetika Marije Čudine]
MARIJA ČUDINA: *** [1039], *** [1039], Baš se veselim [1040], Tigar [1040], Trinaest [1041],
Tamni sjaj mučnine [1041], Priroda sjene [1042], Lutanje kroz ogledalo iluzionizma [1042],
Poetska fantazija o djetetu [1043], Nova orbita [1043]
SHAIP EMERLLAHU: Mrvice života
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : Ivan Klima - "Ljubavnici za jednu noć" (Hrvatsko filološko društvo i Disput, 2005.)
utorak , 15.02.2005.Hrvatsko filološko društvo i zagrebački nakladnik Disput svoju cijenjenu biblioteku Na tragu klasika upravo su obogatili novim izdanjem, zbirkom priča Ljubavnici za jednu noć češkog književnika Ivana Klime.
Urednica edicije Jadranka Pintarić knjigu predstavlja sljedećim riječima :
Ivan Klíma :
Ljubavnici za jednu noć
Sa češkog prevela Sanja Milićević Armada.
Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2005.
"I čovjeka u ljubav često natjera tek samoća
i on se zapravo koleba između slobode i samoće –
samo što najčešće izgubi slobodu, a ne izbjegne samoću…"
Ivan Klíma je uz Kunderu, Škvoreckog i Hrabala jedan od najvećih čeških pisaca, ali je vjerojatno najprevođeniji jer njegova se djela mogu naći na tridesetak jezika, pa čak i kineskom. Uspoređujući Klímu i Kunderu, Philip Roth kaže dijele "sklonost prema erotskoj istančanosti, borbu protiv političkog očajavanja, bave se društvenim ostacima, bilo smećem bilo kičem" i obojica su "usmjereni na sudbinu izopćenika". Ipak, za Rotha, Klíma je Kunderina antiteza, ponajprije zbog njegove blagosti bez ironije. Njegove tihe, smirene tekstovi ili pak šaljive, često dijelom autobiografske, proze, odlikuje posvemašnja iskrenost.
Ivan Klíma rodio se 1931. godine u Pragu. Njegov otac Vilém bio je inženjer i izumitelj, a majka Marta, koja je govorila pet jezika, radila je kao tajnica. Odgojen je u duhu protestantizma, pa sve do Drugog svjetskog rata nije ni znao da potječe od preobraćenih židovskih roditelja. Zajedno s obitelji tri je godine proveo u koncentracijskom logoru Terezín. To iskustvo logora ga je obilježilo za cijeli život. Upravo to mu je pomoglo da preživi i godine komunističkog progona. Kaže da je preživio u dva totalitarna režima pa ga zato i zanima tema osobnog morala u nemoralnom sustavu: "Kada je zakon odveć strog, svi postajemo zločinci." Premda je imao priliku ostati u egzilu nakon Praškog proljeća, odabrao je život u domovini. Njegova su djela bila zabranjena, ali on je mnogo pisao i objavljivao na zapadu ali i u samizdatu. Ipak, za razdoblja komunizma bio je poznatiji primjerice u Kanadi i Velikoj Britaniji nego u vlastitoj zemlji. Premda su njegove knjige uklonjene i iz knjižnica, premda nije smio objavljivati, bila mu je oduzeta putovnica a poslije čak i vozačka dozvola, premda je živio u nekoj vrsti kućnog pritvora i bez telefona, ipak je bio optimističan: "Nitko me nije pokušavao ubiti, pa čak ni uhititi, za razliku od ratnog doba." Smatra kako egzil nije dobar za pisca (uz dužno poštovanje spram velikih iznimaka, poput Nabokova) jer gubi neposrednost iskustva okoline i živog jezika. U gotovo pola stoljeća spisateljskog rada, postao je i suvremenim praškim kroničarem, jer Prag u njegovom djelu ima jednako važnu ulogu kakvu je imao u djelima Kafke ili Hrabala.
Često je pisao o ljubavi jer, u pravilu, režim nije zadirao u ljubavni život svojih građana. Upravo to je bilo subverzivno polje očitavanja slobode, a osobito književnosti kao "oblika nade", u kojem je Ivan Klíma ostvario svoja najbolja djela. Stekao je reputaciju kao pisac koji ne samo da uvjerljivo može pisati iz pozicije ženskog roda, nego i kao pisac koji kao nitko drugi razumije, uvažava i nadasve ljubi žene. Piše o "ljubavi, nevjeri i pomirenju", kako sam kaže, "dijelom i stoga što se to događalo meni i mojoj ženi, ali zapravo zato što su to svačije brige i posvuda prisutne." Tu se također očituje još jedan apsurd ili presedan njegova života: često se zaljubljivao, imao je ljubavnice, dulje ili kraće ljubavne veze sa spisateljicama, pjesnikinjama, intelektualkama, ali nikad nije ostavio obitelj i ženu Helenu s kojom je u braku od 1958. i s kojom ima dvoje djece.
Osim toga, njegove su omiljene teme, kako romana tako i priča, osamljenost, problemi u komunikaciji i nesposobnost ostvarivanja istinskog kontakta s drugim ljudima, te položaj pojedinca u suvremenom društvu.
Ivan Klíma piše cijeloga života, a osim romana i kratkih priča, poznat je i po dramama, esejima, knjigama za djecu, pa čak i tekstovima za stripove. Na zapadu su osobito omiljene i poznate njegove zbirke priča s autobiografskim elementima: Moja vesela jutra (Má veselá jitra,1979), Moje prve ljubavi (Moje první lásky,1985) i Moji zlatni zanati (Moje zlatá řemesla, 1990), te zbirke ljubavnih priča Ljubavnici za jednu noć (Milenci na jednu noc, 1964) i Ljubavnici na jedan dan (Milenci na jeden den, 1970); najčitaniji su romani Ljubav i smeće (Láska a smetí, 1988), Čekanje na tamu, čekanje na svjetlo (Čekání na tmu, čekání na svtlo, 1993) i Posljednji stupanj prisnosti (Poslední stupeň důvěrnosti, 1996), dok knjigu Sudac na kušnji (Soudce z milosti, 1986) zapadna kritika smatra najboljim istočnoeuropskim političkim romanom.
Nakon Baršunaste revolucije, Klíma je napokon postao poznat i u Češkoj, slavljen i poštovan i od čitateljstva i kritike. Postao je predsjednik Češkog centra PEN-a, te je od predsjednika Václava Havela primio i najviše državno priznanje. Istinsko književno priznanje u domovini stiglo je 2002. kada mu je uručena jedina češka međunarodna književna nagrada "Franz Kafka".
Zbirka priča Ljubavnici za jednu noć prijevod je knjige Milenci na jednu noc, objavljene u Pragu 2001. Riječ je izboru iz triju prethodnih sličnih zbirki: Ljubavnici za jedan dan (Milenci na jeden den), Otok mrtvih kraljeva (Ostrov mrtvých králů) i Ljubavni razgovori (Milostné rozmluvy), te predstavlja presjek Klíminog stvaralaštva od početka 1960-ih do sredine 1990-ih godina. Priče su s jedne strane povezane temom – ljubavlju, a s druge neobičnim, pomalo tajanstvenim situacijama, čudnim okolnostima i neočekivanim odlukama protagonista. Njegovi su junaci studenti, tvornički radnici, nevoljene djevojke, zapostavljene supruge, čudaci, nezamjetni ljudi iz susjedstva. Preljub kao dvojben odabir, možda iz hira, daje naslutiti hlepnju za ljubavlju, potreba za nježnošću ukazuje na nevoljeno dijete u odraslome, bijeg iz rutine života govori o duboku nezadovoljstvu. Sam je autor neke od tih pripovijetki nazvao malim hororima. Postoji trenutak ili naprosto prevrat događaja kada namjesto ljubavi dolazi tuga, namjesto žudnje tjeskoba, namjesto čežnje očaj, ali stalna izmjena osjećaja i mjestimično nestajanje svakodnevnice i banalnosti, u majstorskoj Klíminoj kompoziciji koja završava poantom, čitatelju pruža napeto i dojmljivo štivo ozračje i situacije kojeg ostaju nezaboravne. I zato Klímini ljubavnici za jednu noć nisu tužni, jer: "Nije najgore živjeti bez ljubavi, najgore je živjeti u ljubavi koja se raspala i, smrvljena na djeliće, više nije ljubav, nego breme."
Jadranka Pintarić, urednica biblioteke Na tragu klasika
komentiraj (0) * ispiši * #
NOVO : Vlatko Ivandić - "Prije nego bura stane" (izd. Vuković&Runjić, 2004.)
Pošto je studentske godine i još neko kraće vrijeme proveo živeći u Gradu na obali, Marijan Banko odluči postati svjetioničar i vraća se na svoj rodni otiočić. U toj ga je odluci učvrstio i ljubavni brodolom koji mu se odgodio netom prije. Neko vrijeme Banko provodi u potpunoj samoći svjetionika, no jaka bura na njegov otok naplavi brod s onesviještenom ženom. To je Sabrina Petressi, Talijanka koju će Banko njegovati i dijeliti s njom svoju svjetioničarsku svakodnevicu sve dok bura ne stane i Sabrina se vrati u Italiju. Pisma koja će protagonisti nakon toga izmijeniti ukazuju da se između njih dvoje usamljenika dogodila priča čiji će kraj, međutim, do posljedne stranice biti neizvjestan.
Riječ izdavača:
Prije nego bura stane prije svega je ljubavni roman koji se, međutim, udaljuje od vlastitog žanra upravo veličanjem samotnog života, zapisima pojedinca što se zatekne u elementarnoj nepogodi te neko vrijeme živi odsječen od civilizacije. Ivandić je zapravo ispisao komornu prozu u kojoj se dva lika susreću u skučenom prostoru, no njegov se roman čita nadušak, te moguće opasnosti u kojima se ova proza mogla naći postaju njezine prednosti. Temom, stilom i svježinom apartan u odnosu na tekuću domaću produkciju, ovaj nam roman najavljuje novog kvalitetnog hrvatskog prozaika.
O autoru :
Vlatko Ivandić rođen je 1970. godine u Puli gdje i danas živi i radi kao zamjenik općinskog državnog odvjetnika. Dosad je objavio zbirku pjesničkih odlomaka Priče ptica i ljudi.
Prije nego bura stane njegov je prvi roman.
komentiraj (0) * ispiši * #
Finalisti nagrade Jutarnjeg
ponedjeljak , 14.02.2005.
Jutarnji list uz već tradicionalnu nagradu za najbolje domaće prozno djelo, ove godine po prvi put dodjeljuje i nagradu za najbolju publicističku knjigu. Obe nagrade teške su 50.000,00 kn a 24.02.2005. na svečanoj dodjeli u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu žiri će obznaniti imena laureata.
Red bi bio da vas izvijestim o finalistima u obe kategorije :
Publicistika
- Zvonimir Berković : Pisma iz Diletantije (Hena com)
- Inoslav Bešker : Goli blagdani (Jesenski i Turk)
- Ivo Goldstein : Židovi u Zagrebu (Novi Liber)
- Darko Hudelist : Tuđman (Profil)
- Andrea Zlatar : Tijelo, tekst, trauma (Naklada Ljevak)
Proza
- Renato Baretić : Osmi povjerenik (AGM)
- Boris Dežulović : Christkind (Durieux)
- Goran Samardžić : Šumski duh (Profil)
- Milorad Stojević : Krv i poljupci (VBZ)
- Dubravka Ugrešić : Ministarstvo boli (Faust Vrančić)
Moj favorit bijaše Miroslav Mićanović, ali kako vidimo žiri mu nije bio pretjerano sklon...
Od ove petorke osobno bih izabrao Dežulovića , ali prognoziram da će nagrada otići Ugrešićki (prethodna 4 laureata bijahu muškići, pa bi, jelte, red bio...), iako po mom sudu njezino "Ministarstvo boli" ne zaslužuje plasman niti među prvih 5.
Što se publicističke petorke tiče, Berkoviću nagrada ne gine...
komentiraj (3) * ispiši * #
Love is all you need
U svezi i glede Valentinova namjeravah vas razveseliti ponekim citatom o ljubavi, ali kemo me preduhitrio. Ovo što slijedi posuđeno je sa Kemoterapije ali znajte, to je samo mali dio. Ostatak potražite putem prethodnog linka
Phineas Fletcher: Ljubav je kao rublje: slađa je kad se češće mijenja.
Sarmad:
U bitki ljubavi nitko nije ubijen osim onih što vole;
slabi i hrđavi izbjegnu ranama.
Ti, ako si zaista ljubavnik, ne bježi od bitke,
oni koji nisu ubijeni mrtvi su za ljubav.
Roger de Bussy-Rabutin: Odsutnost je za ljubav isto što i vjetar za vatru: gasi malu, a raspiruje veliku.
Ninon de Lenclos: U ljubavi se više sviđamo zbog svojih ugodnih mana nego zbog bitnih odlika; velike vrline su zlatnici koji se manje upotrebljavaju nego sitan novac.
Jonathan Swift: Volimo se, jer su nam slabosti iste.
Ibn Al-Šaab:
Rekla mi je: "Na tvojim obrazima
narasla je brada koja ti lice pocrnjuje.
Zašto, prijatelju, dopuštaš da ti se lice
tako nagrđuje?" Odgovorio sam joj:
"Ti si u mom srcu razbuktala žestok plamen,
i dim tog plamena sada moje lice pocrnjuje.
Charles-Joseph prince de Ligne: U ljubavi su samo počeci privlačni. Ne čudim se što ljudi nalaze zadovoljstvo da često počinju iznova.
Nicolas-Sébastien Roch Chamfort: Ljubav je kao zarazna bolest: što je se čovjek više boji, to joj je više izložen.
Johan Wolfgang Goethe: Čovjek može ljubiti samo onoga za koga je uvjeren da će biti prisutan kad mu ustreba.
(Preneseno sa Kemoterapije
No, to još nije sve, na Lupigi se u dva nastavka potrudih podučiti vas kako one tri slatke riječi kazati na 50-tak različitih jezika ...
komentiraj (0) * ispiši * #
KRITIKA : Imre Kertesz - "Čovjek bez sudbine" (Fraktura, 2003.)
subota , 12.02.2005.
O filmskoj verziji Kerteszova "Čovjeka bez sudbine" možete se podrobnije informirati ali i pogledati nekoliko fotki na ovome linku , a povodom te ekranizacije donosim vam svoju kritiku Kerteszova remek djela, romana "Čovjek bez sudbine" koji je skrivio Nobela za književnost 2002..
KRITIKA : Imre Kertesz - "Čovjek bez sudbine" (Fraktura, 2003.)
Priznajem, mađarski književnik Imre Kertesz za mene bijaše potpuna nepoznanica sve do dana kada prošle godine mediji pronesoše vijest da je upravo on dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2002. godine. Ubrzo nakon toga, posredstvom zaprešićkog nakladnika Fraktura, dobismo knjižicu Ista priča, u kojoj je i Kertesz zastupljen jednom svojom pričom, a kratko nakon nje i najbolje Kerteszovo djelo Čovjek bez sudbine, koje je i “skrivilo” Nobela.
Ono osnovno što se neizostavno mora istaknuti kada se govori o tom romanu je činjenica da je to roman koji u potpunosti razbija predrasudu o Nobelovom nagradom ovjenčanim štivima kao hermetičnim, teško prohodnim i zamornim.
Iako Čovjek bez sudbine obrađuje mučnu temu holokausta, i to iz prve ruke - iz pera čovjeka koji je na vlastitoj koži okusio sve horore Auschwitza i Buchenwalda, roman je lako čitljiv i vrlo napet, te se teško ispušta iz ruku.
Naprosto je perverzno i grižnju savjesti izaziva količina čitateljskog užitka koje nam donosi štivo koje svakom svojom stranicom opisuje najgrozomornije ljudsko iskustvo uopće – boravak u nacističkom koncentracijskom logoru.
Kertesz svoje logoraške dane opisuje dokumentarističkom preciznošću, do u najsitniji detalj dočaravajući nam sve muke deportacije i boravka u logoru: svu onu prljavštinu, bolest i hladnoću, neopisivu žeđ pri višednevnoj deportaciji i konstantni mučni osjećaj gladi u logoru, kao i neprekidni umor i neispavanost, a sve još začinjeno i najrazličitijim vrstama psihičke torture i poniženja.
Čitajući, sve to gotovo da osjećamo na vlastitoj koži, pritom, paradoksalno, uvelike uživajući (no, nikako ne bez grižnje savjesti) doslovno u svakoj stranici Kerteszova iznimno snažnog štiva, u kojem autor najjezovitije i nezamislive prizore često omata neodoljivom poetskom raskoši, pronalazeći tako ljepotu čak i u prizoru pepela koje kulja iz logoraškog dimnjaka.
Roman je ispripovjedan u prvom licu od strane 15-godišnjeg mladića koji đačku klupu doslovno zamjenjuje logoraškim hangarom opasanim bodljikavom žicom.
Upravo stoga on koncentracijski logor doživljava poput škole, prilagođavajući se novonastalim situacijama i spremno i otvoreno primajući svaki novi dan. Na vlastitoj koži on svakodnevno uči i spoznaje nove stvari, poput npr. i toga da se kod diobe juhe nikako ne treba gurati naprijed nego je bolje ostati među zadnjima u redu, kada će se jelo, vrlo predvidljivo, grabiti sa dna kace pa će vas slijedom toga zapasti i najgušći sloj. Time tako istovremeno otkriva i dotad mu nepoznate aspekte vlastite ličnosti, poput primjerice u ovom slučaju, egoističnosti i usredotočenosti isljučivo na sebe sama, što je nažalost, razumljivo, u uvjetima neprestane borbe za opstanak i goli život, u logoru.
Svjesno ili ne - nije niti važno, Kertesz kroz usta svog junaka, a ustvari svog alter-ega, na jednom mjestu parafrazira našeg Krležu: “ Važno je bilo ne prepustiti se. Jer, nekako će uvijek biti – nikada nije bilo da nekako nije bilo...”, a upravo te riječi ocrtavaju čitav njegov odnos prema svom logoraškom (uzničkom, kako ga on čitavo vrijeme naziva) položaju.
On naprosto nije u potpunosti svjestan što ga je snašlo te nove situacije prima bez većeg promišljanja i bez imalo histeriziranja, i onkraj ikakvog traženja razloga i smisla u svemu što mu se dešava, kao i vlastite krivnje za svoj položaj.
Njegova se mladost tako ispostavlja olakotnom okolnošću, jer, bez da imalo razglaba o uzrocima svoga uzništva on prihvaća novonastale okolnosti dječjom naivnošću (pa se čak i divi ljepoti nacističke uniforme!) i tako se puno lakše prilagođava okrutnoj logici koncentarcionog logora, te tako, moglo bi se reći nesvjesno i u krajnjoj liniji - igrom slučaja, izbjegava razaranje vlastite psihičke stabilnosti i zadražava svoj mentalni ustroj.
A upravo time Kertesz postiže depatetizaciju svog proznog pisma, čime i šokantnost i apsurdnost dovodi do vrhunca.
Najdirljivije epizode romana one su koje pokazuju kako je i u najtegobnijim i najmučnijim trenucima života upravo ljudski duh taj koji do kraja ustrajava i omogućava čovjeku da preživi i najteže kušnje.
Tako je npr. među Mađarima u logoru kružila pošalica kako ono U upisano unutar žute zvijezde na njihovim grudima ne označava Ungar (Mađar), nego Unschuldig (odnosno - nedužan).
To nas neizostavno navodi na izmjenu one poznate, i zaključak kako nije nada ta koja umire posljednja, nego – duh.
Također s time u vezi, mašta se ispostavlja jedinim učinkovitim sredstvom bijega iz zatočeništva. Uzletu mašte niti najskučeniji zidovi tamnice ne mogu postavljati granice, i, za vrijeme mukotrpnog rada u logoru (pri npr. kopanju nekakvih kanala), naš mladi junak putem mašte priziva prizore iz svog bivšeg, “civilnog” života te ih tako opetovano proživljava.
To za njega osim terapeutskog učinka nerijetko čak biva i vrlo bolno, jer tako uviđa svoju nezrelost i čestu neskromnost (kao npr. kod obroka, kada je kod kuće ponekad znao bezvoljno čeprkati po tanjuru ili ga čak i odgurnuti ako mu hrana u njemu ne bijaše po volji, što u logoraškim uvjetima, naravno, postaje neshvatljivo i mučno). Iako tako uviđa da postoji puno toga za okajavanje i zaključuje da mnoge aspekte svog načina života po povratku iz logora mora promijeniti (a ustvari - odrasta i postaje zrelom osobom), on istovremeno upravo putem mašte svakodnevno preskače bodljikavu žicu logora i osvaja novi prostor slobode. Pa makar - samo mentalno.
Kako roman odmiče povećava se grozomornost i jezovitost opisanog, te mladi junak shrvan bolešću i završivši u logoraškoj “bolnici” shvaća da mu je naprosto svaki novi preživljeni dan ustvari - poklonjen, te da ga smrt samo neshvatljivim čudom, zaobilazi.
Da bi na koncu, u toj, samo uvjetno rečeno - bolnici, nasreću, dočekao i oslobođenje...
Kertesz u romanu potpuno izbjegava manipuliranje čitateljevim osjećajima; on pred nas jednostavno iznosi slike, boje, mirise i zvukove jednog nezamislivog iskustva, bez patosa, moraliziranja, gorčine ili dociranja.
Knjiga je napisana upravo onako kako je sve u njoj opisano i proživljeno, bez imalo naknadnog dodavanja ili oduzimanja; očima dječaka mi promatramo njegov izlet u nepoznato, pri čemu nam vlastita iskustva autor dokumentarističkom vjerodostojnošću i krajnjom uvjerljivošću dočarava, da bi po povratku u rodni grad na koncu, zaključio, kako, nakon logora naprosto: “više nema te besmislice koja se ne bi mogla doživjeti posve prirodnom, a na mojem me putu, znam već i to, poput nezaobilazne stupice vreba sreća ...”.
Knjiga je to koja, u svakom slučaju, nepobitno otklanja svaku sumnju u političku motiviranost dodjele prošlogodišnje Nobelove nagrade za književnost, jer ju je naprosto, svakom svojom stranicom potpuno zaslužila.
Čovjek bez sudbine istinsko je remek-djelo!!!
(Napisao : Božidar Alajbegović, rujna 2003.)
komentiraj (2) * ispiši * #
INTERVJU : Zvonko Maković
petak , 11.02.2005.
Od prije neki dan Zvonko Maković novi je predsjednik hrvatskog PEN-a. Povodom toga za Vjesnik od 09.02.2005. Maković je razgovarao sa Sandrom Viktorijom Antić, a intervju vam evo upravo sada i ovdje prenosim :
• Na izbornoj skupštini priznali ste da Vam ovaj mandat nije trebao, te da ste ga prihvatili tek nakon uvjeravanja Sibile Petlevski i drugih članova. Zbog čega ste se ipak prihvatili te zahtjevne uloge čelnoga čovjeka udruge pred kojom su brojni izazovi?
– Kada sam rekao da mi ovaj mandat nije trebao, mislio sam prije svega na obveze koje imam, na svoj posao na fakultetu gdje radim, na knjige koje mi stoje pred završetkom i na urednike koji me svaki dan podsjećaju kako rokovi istječu. Mislio sam na nekoliko velikih i zahtjevnih izložbi koje radim i koje se trebaju otvoriti ovoga proljeća, a za druge koje se otvaraju u jesen, trebam tijekom ljeta završiti sve pripreme za kataloge. Tu je još niz drugih poslova koje sam prihvatio prošle i pretprošle godine, a ove dolaze na naplatu. Da ne kažem da me i sljedeće godine čeka isto tako mnogo toga što mi je važno da zgotovim.
Prema tome, uzeti jednu obvezu, kao što je ova predsjednička, osobno mi zaista nije trebalo. Moja prethodnica Sibila Petlevski, zatim novoizabrana glavna tajnica Nadežda Čačinović i nekoliko drugih kolega i kolegica uvjeravali su me da to moram preuzeti iz vrlo određenih razloga koje nije potrebno sada navoditi. Uspjeli su me uvjeriti i obećali mi pomoć. S druge strane, ja sam tijekom devedesetih stekao bogato iskustvo u traženju nekih prava, u istupima u javnosti, pa i u žešćim okršajima, i to mi pomaže da se uhvatim i s problemima koji me sigurno i sada čekaju. Nemam nikakvih iluzija da će mi četverogodišnji mandat teći bez uzbuđenja, ali neke su me stvari iz prošlosti osnažile i na brojne sam smicalice postao imun. S druge strane, biti na čelu P.E.N.-a je i izazov koji bih htio iskušati. Prema tome, kada sam prihvatio mandat i zaista tako lijepo i veliko povjerenje članstva, trudit ću se da svoj mandat časno obavim.
• Jeste li zadovoljni dosadašnjim radom P.E.N.-a i što ćete Vi mijenjati, na čemu ćete inzistirati?
– Izuzetno sam zadovoljan načinom kako su P.E.N. vodili moji prethodnici. Slobodan Prosperov Novak imao je dva mandata u krajnje turbulentnim, ratnim vremenima i uspio postići toliko toga da je to zaista fascinantno. Unatoč svim peripetijama koje su mu nametali, organizirao je kongres u Dubrovniku i uspio postići ono o čemu je službena hrvatska politika mogla samo sanjati. Ta ista politika činila je sve da Novakove napore i napore njegova tima diskreditira. Sibila Petlevski preuzela je mandat i radila u neusporedivo mirnijim vremenima i prilikama, no nailazila je na probleme koje je sjajno rješavala postavši i članicom međunarodnoga boarda P.E.N.-a.
Sada, kada sam od Sibile Petlevski preuzeo vodstvo P.E.N.-a, mnoge su stvari lakše i čistije, a naš centar uživa dobar ugled u međunarodnome krugu koji su izborili moji prethodnici. Trudit ću se slijediti ono što su oni zacrtali i nastojati svu pozornost posvetiti dostojanstvu pisca, dignitetu pisane i izgovorene riječi. Djelovati onako kako djeluju P.E.N.-ovi centri u svim normalnim civiliziranim sredinama. Dakle, inzistirat ću na tome da budemo u svim segmentima civilizirana sredina, da budemo kompaktibilna kultura i nastojat ću se uključivati na sve relevantne kanale kako bismo zaista postali dijelom svijeta.
• Koji su to latentni problemi što titraju i svaki čas mogu izbiti na vidjelo, a koje ste spomenuli na skupštini P.E.N.-a?
– Sasvim sigurno da problema ima vrlo mnogo. Oni dolaze i izvana, i iznutra. Strašno me smeta kako se neodgovorno odnosimo prema riječima, kakvom bahatom spremnošću izvrćemo značenje riječi, kako se, drugim riječima, nastoji legalizirati laž. Jedna me je novinarka pitala što to znači zauzimati se za dignitet riječi i nisam li možda u svojem govoru na skupštini mislio da se treba zauzimati za slobodu riječi. Ne, slobode govora mi imamo, nitko nikome ne sprječava da kaže što misli, ali ono što je doživjelo potpunu eroziju, potpunu degradaciju, to je upravo dignitet riječi. I to nalazimo na svim mjestima: od Sabora, do izbora, od knjige do masovnih medija. Upravo mediji prednjače u takvom barbarskom odnosu prema riječima, prema dostojanstvu govora.
• Kako ocjenjujete sadašnji kulturni i politički trenutak hrvatske zbilje?
– Prije koji dan u jednim sam novinama naišao na zanimljivu anketu. Novine pitaju četvero slučajno izabranih građana, od kojih je troje vrlo mladih, što bi učinili da sretnu generala Gotovinu. Svi četvero kažu kako se ne bi usudili prijaviti ga, jer se plaše posljedica. Mene je to u prvi mah zgranulo. Izručenje generala Gotovine je obveza svakoga građanina ove zemlje. On to mora činiti, jer ga na to obvezuju zakoni ove zemlje. Međutim, ta anketa pokazuje kako ispitanicima neka elementarna građanska prava i dužnosti nisu jasne. Ono što je pogotovo zabrinjavajuće, to je njihov strah od mogućih posljedica. Onda sam shvatio da je moje čuđenje moj problem, kako pokazuje da neke stvari ja ne razumijem niti poznajem. Zašto se čuditi ovim slučajnim prolaznicima koji su sudjelovali u anketi, kada je tako isto govorila i nedavna kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske! Koja je, usput, i pravnica i novinarka po struci.
Ovo što Vam odgovaram vrlo se izravno odnosi na postavljeno pitanje o kulturnom i političkom trenutku Hrvatske. Da, ono što želim, to je živjeti u zemlji u kojoj su građanima jasni zakoni i jasna prava, u kojima se živi bez straha i vjeruje u neke univerzalne vrijednosti. Ne znam jesam li odgovorio što ste mislili, ali meni su to primarne stvari.
• Hoćete li i na koji način pokušati vratiti poljuljani ugled intelektualaca u našem društvu?
– Nemam ja nikakvih iluzija ni prema našim intelektualcima, ni prema našem ugledu. Pitanje ugleda je individualno pitanje svakoga čovjeka, pa tako i intelektualca. Dakle, ja sigurno neću organizirati prozivke i davati nekome lekcije, ali ću poticati ljude da se aktiviraju, da izađu iz svojih kula bjelokosnih. To je naša dužnost, naša temeljna društvena, pa i nacionalna obveza. Ono što ću činiti i na što ću utrošiti najviše energije, to je da se vrati dostojanstvo piscu i intelektualcu. No, dignitet se mora i zaslužiti. Ne može netko prakticirati jezik mržnje i nesnošljivosti, a očekivati ugled. Mi se jako žurimo u Europu, a da istodobno neke temeljne činjenice europskoga ponašanja ne prihvaćamo. Međutim, kako nas se u pitanjima bankarstsva i gospodarstva baš puno ne pita, već nam se nameće dobro provjereni model ponašanja, to isto dogodit će se u kulturnoj sferi.
• Kojim će, dakle, smjerom Hrvatski P.E.N. dalje u vremenima prihvaćanja europskih normi ponašanja?
– Tu zaista nema mnogo dvojbi. Morat ćemo se ponašati onako kako se ponašaju drugi. Ne bih htio da se shvati kako ja idealiziram druge, kako u drugima otkrivam samo dobro. Štoviše! Uopće ne spadam u one koji slijepom idolatrijom prihvaćaju nametnute norme tzv. europskoga ponašnja. I te kako sam kritičan prema mnogim stvarima koje postoje u drugim sredinama, međutim, nas čeka još mnogo toga da dođemo do stupnja na kojemu ćemo iznalaziti alternative nametnutim normama.
razgovarala : Sandra-Viktorija Antić, Preneseno iz Vjesnika od 09.02.2005.
komentiraj (0) * ispiši * #
Hemingway kakvoga dosad nismo znali...
četvrtak , 10.02.2005.
U jednom od posljednjih rukopisa, koji će biti objavljen ove jeseni, sliku Ernesta Hemingwaya kao macho-lovca zamijenit će slika autora kao zadovoljnog i sretnog čovjeka.
"Under Kilimanjaro je Hemingway pisao krajem 1953. i početkom 1954. kad je boravio na safariju u Keniji, i on je svjetliji i komičniji nego drugi njegovi radovi", kaže Robert Lewis, koji predaje Hemingwaya na Sveučilištu North Dakota.
"Mislim da bi bez te knjige ljudi i dalje naginjali stereotipu kakav je o Hemingwayu stvoren u prošlosti: macho, zaljubljenik u krvave sportove. ...Taj čovjek je potpuno nestao iz ove knjige", rekao je Lewis. "To je djelo čovjeka, autora, koji se potpuno pouzdaje u sebe, koji je zadovoljan sobom."
Neskraćeni roman, koji izdaje Sveučiliše Kent, očekuje se u knjižarama u rujnu. Dijelovi su objavljeni u magazinu Sports Illustrated, a jako uređena verzija Hemingwayevog sina objavljena je pod naslovom True at First Light: A Fictional Memoir.
Hemingway je počinio samoubojstvo 1961. godine
Izvor : Iskon
komentiraj (3) * ispiši * #
Novo od Frakture
U novopokrenutoj Mekoj biblioteci zaprešićka Fraktura objavila je roman Slatki snovi slovenskog autora Mihe Mazzinija, u prijevodu Jagne Pogačnik.
Slatki snovi roman je po kojem je snimljen istoimeni film, jedan od najuspješnijih i najzabavnijih slovenskih filmova ovjenčan nizom međunarodnih nagrada i priznanja.
U maniri najboljih humorista koji se s lakoćom poigravaju formama i nostalgijom, Miha Mazzini u Slatkim snovima odlazi u pejzaž industrijskog slovenskog gradića u ranim sedamdesetima te pripovijeda beskrajno zabavnu, smiješno tužnu priču o odrastanju uz film, rock i Titove fotografije na zidovima. Iz perspektive inteligentnoga ali neprilagođenoga dječaka Egona u Slatkim snovima se događaju prve ljubavi, sukob s majkom, odrastanje uz baku vjernicu, sklapanje nezaboravnih prijateljstava, borba za gramofon i sve stvari koje more svakoga adolescenata. Mazzini opisuje odrastanje u socijalizmu sedamdesetih, jednako zabavno kao i Goran Tribuson šezdesete.
Slatki snovi su knjiga koja osvaja svojom lakoćom pripovijedanja, zaraznim humorom, toplinom i optimizmom koji iz nje izviru.
O autoru:
Miha Mazzini jedan je od najproduktivnijih i najpoznatijih slovenskih pisaca srednje generacije. Od svojeg romana prvijenca Drobtinice iz 1986. za koji je dobio Prešernovu nagradu 1986. godine, do sada je objavio osamnaest knjiga i napisao čitav niz scenarija. Među romanima izdvajaju se Zbiralec imen, Satanova krona i Telesni čuvaj. Njegov najuspješniji roman je roman Slatki snovi do sada objavljen u Sjedinjenim Američkim Državama, Češkoj i Poljskoj. Istoimeni film, snimljen po Mazzinijevom scenariju 2001. najnagrađivaniji je slovenski film na međunarodnim filmskim festivalima. Osim scenarističkim i spisateljskim radom Miha Mazzini bavi se predavanjem na filmskoj akademiji, pisanjem priručnika za računala, popularnom kulturom...
**************************
Nešto više od godinu dana nakon objavljivanja njezina romana Proleterka, zaprešićka Fraktura sada je objavila i roman Blažene godine kazne talijanske spisateljice Fleur Jaeggy, u prijevodu Lade Silađin.
Kratki roman talijanske spisateljice Fleur Jaeggy Blažene godine kazne već samim naslovom sugerira kontradiktornost koju u sebi krije. U švicarskom ženskom internatu, sredinom dvadesetog stoljeća odrasta njezina junakinja i stvara svoj pogled na život. Internat je toliko nalik zatvoru da ga se istodobno voli i mrzi, a pitomice internata i ne žive svoj život. One su određene izvanjskim normama, a svoje su osjećaje potisnule toliko duboko da ih se i ne može izraziti drukčije već onako kako to čini Fleur Jaeggy, precizno, hladno, gotovo matematički točno.
Blažene godine kazne su roman za koji je Josif Brodski rekao: "umočeno u plavu tintu adolescencije, pero Fleur Jaeggy dlijeto je rezbara što izrađuje korijenje, grančice i grane stabla ludosti koje raste u blještavoj izolaciji malog švicarskog vrta spoznaje sve dok svojim lišćem ne zakloni svaki vidik. Izvanredna proza. Trajanje čiitanja: otprilike čeetiri sata. Trajanje sjećanja, kao i u autorice: ostatak života."
"Malo je knjiga koje, poput ove, nose znakovlje smrti. Nema ni traga pripovijesti: nema fluidnosti, sreće, pokreta, obijesti, neposrednosti pripovijedanja. Nabacani fragmenti uvlače se jedni u druge; izblijedjeli komadi stakla, intarzije bez sjaja. Stil namjerno naginje aforizmu a to je ono za što je Fleur Jaeggy itekako nadarena."
Pietro Citati, La Reppublica
"U ovoj knjizi nema nijedne pogreške, nijednog propusta. Ovo je majstorsko djelo, pisano s takvom lakoćom, kao da je pisanje nešto što se nasljeđujeuje kroz vene, poklon naših predaka. Sve se događa u pravom trenutku, svi sitni i krupni događaji, prijelomni trenuci, život u koji smo uronjeni, kao i onaj koji promatramo sa strane."
Cesare Garboli, La Republica
O autorici:
Fleur Jaeggy rođena je u Zuerichu, od 1968. godine živi u Milanu. Studirala je u Italiji i Švicarskoj. Do sada je objavila šest proznih knjiga Il dito in bocca, 1968., L'angelo custode, 1971., Le statue d'acqua, 1980., I beati anni del castigo, 1989. (Premio Bagutta 1990., Premio Boccaccio Europa 1994.), La paura del cielo, 1994. (Premio Moravia 1994.), Proleterka, 2001. (Premio Vailate Alberico Sala 2001., Premio Donna Cittŕ di Roma, 2001., Premio Viareggio 2002., Premio Vittorini 2002.).
Sve knjige objavila joj je ugledna talijanska nakladnička kuća Adelphi edizioni. Njezine knjige prevedene su na engleski, katalonski, njemački, španjolski, nizozemski, francuski, švedski, grčki, norveški, poljski, estonski.
komentiraj (0) * ispiši * #
Get up, get down
srijeda , 09.02.2005.
Ponukan postom od Ane s tematikom "jezika kao alata za pisanje" Porto je odlučio na drvo staviti Slavka Golužu.
Pa kaže :
Ja sam inženjer i nemam ni živaca ni vremena da se udubim u pomnije izučavanje jezika. Dobra inženjerska praksa me poučila da se u takvim situacijama uvijek ugledam na Amere. Ameri su vrlo praktični ljudi. Oni za sve imaju neki handbook ili barem naputak, pa tako i za strukturu kratke priče. Evo što u prvoj lekciji 'Kako postati pisac kratkih priča u 3 lekcije' predlažu piscu početniku: 1. Put a man up a tree, 2. Throw stones at him, 3.Get him down.
OK, da vidim kako meni ide to probijanje kroz strukture. No kako napisati nešto suvislo nakon sinoćnje utakmice? Revoltiran njenim tijekom, odlučio sam na drvo staviti Slavka Golužu.
- Jao, gdje sam? Što radim ovdje?-
- He, he, ništa. Ja sam pisac i stavio sam te na drvo -
- Uj, visoko je, ne mogu sići! Hajde pozovi nekog da me spusti dolje -
- Hmm, mislim da ćeš još malo ostati tamo gore -
- Zašto? -
- Ništa osobno stari, čisto onako, stvar strukture priče.
- Joj znaš što, najebat ću ti se mile matere kad siđem da znaš.-
- Ok možemo mi i šutjeti. Ti tamo gore, ja ovdje dolje –
- I što ja sad moram? -
- Evo, reci mi što si zadnje čitao? –
- Ma di si mene našo s čitanjem, ja sam sportaš -
- Boban čita sve u 16, slušao sam ga na radiju. Fin, načitan čovjek. Evo i Ivica je čitao 'Mein Kampf' –
– I što ćemo sad? Zašto si me stavio ovdje gore, zašto ??!–
- Ne znam Slavko, ne znam. To tek moramo zajedno otkrit -
- E koji si ti kurčevi pisac, a da to ne znaš -
- Ne znam! Gle, moraš mi pomoći oko toga. Inače nema dolje -
- Daj neki hint jebo te Boban da te jebo -
- Emocije… one su ključ svega. Evo, što te ljuti, što te natjera da plačeš?
- Pa ono.., ona voli njega i on nju voli, a onda ona ode s drugim –
- Ne ne, sorry, ali nisi mi uvjerljiv. Amer veli da nikad ne podcjenjujemo snagu dijaloga pri postizanju uvjerljivosti karaktera, jer upravo dijalog mora usmjeriti fokus same priče. Inače…-
- Inače što ? –
- Ništa.., idem ja po sendviče i colu, a ti budi malo tu na drvetu i preispituj se što radiš na njemu. Pitat ćeš se, dali sam te možda zamijenio s nekim? Sjetit ćeš se svih prilika koje upravo propuštaš, npr. zašto umjesto da fino oko stola cupkaš s trebicama na pevaljke i turbo folk, evo te ovdje visiš na grani. Kad se vratim, malo ću te nabacivati s kamenjem, a ti ćeš mi pričat o svemu tome. –
- Ejh !? –
- E, a jebiga stari moj, tak ti je to u kratkim pričama –
- Slušaj., a mogu te pitat nešto?
- Možeš –
- Nemoj me krivo shvatit.., ne znam kako bi to rekao, nu da li drveće može davati ljudima neku pomoć, štotigajaznam, medicinsku, duhovnu ko fratri u Međugorju? A?-
- Phuh, pa čitao sam nešto o tome… –
- Evo, evo dok ovako sjedim osjećam da me drvo umiruje i tješi. Osjećam da mi priča nešto i imam potrebu da ga zagrlim –
- Grli drvo Slavko, grli ga! Tako… Jer osjećaš što? –
- Dođe mi da plačem… –
- Je i meni je sinoć više puta došlo da zaplačem –
- Ma kako se ne bi rasplakao. Imam i ja dušu. I kamen ima dušu i drveće ima dušu. Evo dok ga ovako grlim, osjećam kako u meni nešto raste, kako se pružam u svim smjerovima, kako sam čvrsto ukorijenjen u zemlju, kako me niti jedan vanjski ne može nadskočiti dok sam u bloku, kako me ni jedan pivot ne može pomaknuti u obrani. -
- To je to, dobri moj Slavac, to je to…-
I drvo nježno spusti Golužu na zemlju.
(Preneseno sa Buddhe u supermarketu. )
komentiraj (5) * ispiši * #
Novi naslovi iz Celebera
utorak , 08.02.2005.
U novu godinu Celeber ulazi sa nova dva naslova i novim dizajnom svojih izdanja (zahvaljujući akademskoj slikarici Matildi Nobilo!).
Biblioteku X nadopunili su romanom D o r i a n britanskog autora Willa Selfa, a biblioteku Y romanom Mlado meso američkog pisca Davida Henryja Sterryja.
Will Self : Dorian
O autoru :
Will Self napisao je četiri zbirke kratkih priča: The Quantity Theory of Insanity, knjigu koja je dobila nagradu u spomen na Geofferyja Fabera 1992., Grey Area, Tough, Tough Toys for Tough, Tough Boy i najnoviju Dr. Mukti. Napisao je i dvije novele: Cock & Bull i The Sweet Smell of Psychosis.Uslijedila su četiri romana: My Idea of Fun, Great Apes, Kako žive mrtvi (Celeber, 2002.) i Dorian (Celeber, 2005.).
Već godinama piše za razne časopise i tjednike pa je tako objavio i zbirke kolumna Junk Mail, Sore Sites te Freeding Frenzy . Živi u Londonu te smišlja buduće literarne napade na čitateljeve uvriježene stavove, dok redovito nastupa na radiju i televiziji.
" D O R I A N "
Ljeti 1981. aristokrat i ovisnik o drogama Henry Wotton, zajedno s nadobudnim Warholovim učenikom Bazom Hallwardom, sreće Doriana Graya. On je oličenje zlaćanog Adonisa – savršen, nedužan i (zasad) predivno neiskvaren. Kako Dorian postaje temom Bazove video-instalacije Katodni Narcis i objektom Henryjevih žudnja, tako se pridružuje hedonističkom balu koji se proteže osamdesetima i devedesetima. No, dok Baz i Henry bivaju shrvani epidemičnim naletima AIDS-a, koje to čudo Dorianu dopušta, unatoč njegovu seksualnom i narkofilnom pretjerivanju, ostati u tolikoj mjeri neokaljanim – tako prokleto blistavo živahnim?
"Selfova reinkarnacija Dorianove priče uzela je pederaste cigaretne krajeve engleske kulture i otočkog mita te im pridala obnovljena, zabrinjavajuća i vragolasto zabavna nova značenja".
Neal Bartlett, Guardian
"Smiješno i ledeno pametno. U isto vrijeme homage, parodija i kritički komentar. Uistinu majstorski složeno, a ni u kojoj mjeri šteteći originalnoj priči".
The Times Literary Supplement
"Prepun oprečnosti Ying/Yang manire...Istodobno isfuran i do boli inovativan. Brit(ans)kog crnog humora uz dašak realnog s emocijama što frcaju na sve strane iskvarenih nam civilizacijskih norma... Klasik!"
John Durak, Fez Express
"Deprimirajuć, histeričan, neukusan i nezaboravan; ovaj gotički triler laska i obogaćuje originalno Wildeovo djelo prenoseći ga na sljedeću razinu."
Independent on Sunday
*******************************
David Henry Sterry : M l a d o m e s o
O autoru :
David Henry Sterry zarađivao je kao mlado meso, pekući piletinu, berući trešnje, kao scenarist, glumac, komičar, sportaš i bračni savjetnik. Autor je romana Mlado meso (Celeber, 2005.) i knjige Satchel Sez: The Wit Wisdom & World of Leroy Satchel Paige. Sljedeća knjiga, koja će biti objavljena krajem 2005. god., zvat će se Putting Your Passion Into Print. Živi sa suprugom u San Rafaelu u Kaliforniji.
" Mlado meso "
Većina nas ne može ni zamisliti kako je kada ti plaćaju za seks. Ni sedamnaestogodišnji David Sterry to nije znao, sve dok 1974. god. nije krenuo na holivudski koledž. Za samo nekoliko tjedana počeo je raditi kao dobro plaćeni žigolo, a Mlado meso je izvrsna kronika tog iskustva. Kao sin sjevernoengleskih imigranata koji su u Americi htjeli ostvariti novi život, Sterry je u priču o sezoni provedenoj 'pružanjem usluga' imućnim ženama utkao i sjećanja na gotovo savršeno djetinjstvo. Sasvim istinita, neodoljivo zabavna, često škakljiva, ova knjiga je jedan od najneobičnijih i najdirljivijih prikaza djetinjstva i adolescencije, ali i jasan podsjetnik koliko je granica između normalnog i devijantnog ponašanja tanka. Ovo je knjiga koju nećete zaboraviti.
"Sterry piše vođen humorom... stvorio je sjajni, nevjerojatni stil iz kojeg je nastao ovaj pomno napisani suvenir iz burne prošlosti."
New York Times
"Čita se u dahu, pisana je iz duše i vrlo je zabavna... rijetko kada se tako zdušno govorilo o prirodi seksa, i tako pisalo."
Philip Lopate, autor knjige Portrait Of My Body
"Prihvaćanjem sebe i ponovnim proživljavanjem svojeg bijesa, Sterry postiže književni ritam, prozračan i privlačan kao što je njegovo paradiranje u 'hlačama čije se nogavice šire u zvono'. Ovo spojite sa smislom za humor i svakako će vas nasmijati i 'tintilinić u koji se slila sva krv' "
San Francisco Weekly
komentiraj (0) * ispiši * #
Mudrice
ponedjeljak , 07.02.2005.Prije nekoliko godina izdavačka kuća Andrijići objavila je dva knjižurka Zdenke Andrijić zanimljivih naslova:"Mudrice o ženama" i "Mudrice o muškarcima".
U njima pronaći možete i bisere poput ovih :
"SUVREMENA JE, FARMACIJA IZVANREDNA. OSPOSOBLJAVA ŽENU S UPALOM PLUĆA DA
NJEGUJE MUŽA KOJI IMA GRIPU."
"NE PREPRAVLJAJTE MOJE BORE - TREBALO Ml JE PUNO DA IH ZARADIM."
"l PEPELJUGA SE UDALA ZBOG NOVCA."
"VJERUJEM U VELIKE OBITELJI. SVAKA BI ŽENA TREBALA IMATI NAJMANJE TRI MUŽA."
******************
"MOJ UM? TO JE MOJ DRUGI OMILJENI ORGAN."
"VJERUJTE Ml, NAJGLUPLJA ŽENA MOŽE UPRAVLJATI PAMETNIM MUŠKARCEM, ALI POTREBNA JE VEOMA PAMETNA ŽENA DA BI UPRAVLJALA BUDALOM."
"PREVIŠE JE MUŠKARACA U POLITICI. OČITO IH NEGDJE DRUGDJE NEDOSTAJE."
"ŽENE IZNAD TRIDESET SU NAJBOLJE, ALI MUŠKARCI IZNAD TRIDESET SU PRESTARI DA TO PREPOZNAJU."
"KAD MUŠKARAC KAŽE DA JE UŽIVAO SA ŽENOM TO SE NE ODNOSI NA RAZGOVOR."
Komentari dobrodošli...
komentiraj (1) * ispiši * #
Izašao "Val" br. 4 !!!
petak , 04.02.2005.
Nekoć davno (sredinom osamdesetih) u Rijeci je nekoliko mjeseci sviruckao band pod imenom D.J. SURLA AND UHO FUCK EVERYBODY BIG BAND koji je u refrenu svoga najpoznatijeg pjesmuljka pjevao kako
perverzne nonice čitaju "Val", perverzne nonice čitaju "Val", a one hrabrije i "Novi list"
. A ako čak ni to nije dovoljno da vas nagna na trčeći korak do najbližega kioska s novinama, onda možda ovo hoće... :
KRITIKA : Frederic Beigbeder - "Windows on the World" (izd. OceanMore, 2004.)
11.rujna 2001. godine u 08:46 sati avion American Airlinesa zabio se u jedan od tornjeva njujorškog WTC-a. U 10:29 sati toranj se srušio. Između 08:46 i 10:29 je vremenski ramak od sat i tri četvrt. «Pakao traje sat i tri četvrt» kaže francuski pisac Frederic Beigbeder i dodaje «ova knjiga također» (što, istina, nije do kraja precizno, jer knjiga ipak počinje 16 minuta i isto toliko poglavlja ranije, u 08:30). Svako od ukupno 119 poglavlja knjige obuhvaća jednu minutu tog kobnog utorka, 11. rujna 2001. godine, a knjiga je naslovljena prema restaurantu Windows on the World, smještenom na najvišem katu tog, terorističkim napadom srušenog WTC tornja.
Beigbeder u knjizi ponajviše piše o sebi: opisuje svoj tadašnji život, prisjeća se vlastitog djetinjstva i mladosti, rekonstruira povijest svoje obitelji, ali i izlaže oštru kritiku modernog konzumerističkog društva, donosi nam vlastita esejistička razmatranja mnogih aktualija i događaja povezanih s 9/11, te propituje ulogu književnosti i poziciju pisca u odnosu na teme takvih proporcija. Njegov je stav kako «knjige danas moraju ići tamo kamo televizija ne ide. Pokazivati nevidljivo, kazivati neiskazivo». No, istovremeno je svjestan i težine toga, pa kao da se samoopravdava kada kaže : «pisanje ovog hiperrealističnog romana otežava realnost sama» jer zbilja nakon 11.rujna 2001. ne samo da nadilazi fikciju nego je i razara. Ali Beigbeder i priznaje kako se njegov roman « koristi tragedijom kao literranom štakom» jer, oslanjajući se na prvi veliki napad hiperterorizma, njegova proza zadobija snagu koju inače ne bi imala.
Beigbederu možemo prigovoriti narcisoidnost i određenu dozu snobizma, njegovu štivu mane ćemo lako prepoznati u didaktičnosti, pretencioznosti i kaotičnosti, sa pojedinim njegovim stajalištima ne moramo se složiti i u njima možemo pročitati afektiranu provokativnost (istina, manje izraženu nego u prethodnom romanu «129,99 kn» ), ali mu ni u kom slučaju ne možemo odreći literarnu hrabrost. Umjesto da se ograniči na esejiziranje i puko dokumentarističko prenošenje brojnih autentičnih svjedočanstava tog događaja te iznošenje vlastitih ramišljanja i komentara, Beigbeder je svoju non-fiction knjigu obogatio i fikcijskim podzapletom pa je na vrh WTC tornja, u resaurant iz naslova, smjestio svog fikcionalnog dvojnika (u liku oca koji svoja dva sina – 7 i 9 godina – dovodi u WTC na doručak), i iz njihove nam perspektive pokušao dočarati položaj žrtve tog terorističkog napada.
Beigbeder naizmjenice (u oba slučaja u Ich-formi) iznosi vlastita promišljanja i intimne misli svojih fikcionalnih junaka smještenih na najviši kat gorućeg WTC tornja, trudeći se dočarati sav pakao te bezizlazne situacije ali na taj način u neku ruku projicirajući i sebe sama u tu katastrofu (svojim fikcionalnim junacima daje prezime svoje prabake). Nažalost, istina je da su te fikcijske dionice po svojoj kvaliteti najtanji segment knjige (baš kao što su esejistički dijelovi Beigederova prethodna romana «129,99 kn» također bili superiorniji njegovoj fikcijskoj nadgradnji) ali u svome sudu nećemo biti prestrogi jer je Beigbeder odvažno ustrajao u teškom literarnom zadatku (pokušati dočarati neopisivo, kazivati neiskazivo) koji si je zadao, dok je u autoanalitičkim, ispovjednim dionicama neprestano krajnje iskren i otvoren pa je bez zadrške progovorio o vlastitim manama i pogreškama (zapostavljanje supruge, napuštanje djece, nevjera u braku, vlastiti egoizam koji, kako priznaje, graniči sa narcisizmom, arivizam i podmitljivost, itd.), ne libeći se i česte autoironije.
U jeku planetarne antiameričke euforije (knjiga je pisana kada se Bushonja ml. usprkos sveopćem protivljenju već bio upustio u iračku ratnu avanturu) koju naziva «heksagonalnim antiamerikanizmom» Beigbeder riskira mogući animozitet (posebice svojih sunarodnjaka) prkosno se izjašnjavajući velikim amerofilom, a usporedbu francuske kulture (koja se po njemu sastoji «u proizvodnji iznimno usranih filmova, iznimno šeprtljavih knjiga...» ) i američke kulture (koja po njemu «mlavi svijet svojim specifičnim talentom» i «neprestano se obnavlja jer je duboko usidrena u stvarni život», a «američki umjetnici znaju pomiriti inventivnost s pristupačnošću, originalno stvaralaštvo sa željom da privuku. Oni prisvajaju svijet, hrvaju se s njim, a opisujući ga oni ga preobražavaju») on cinično zaključuje konstatacijom kako je dobro što je Amerika još uvijek bar deset godina ispred Francuske jer «to znači da toranj Montparnasse ima još čitavo desetljeće pred sobom». No, u tom kompariranju on ni u kom slučaju nije jednostran niti isključiv nego je svjestan i mana američke kulture koje taksativno nabraja: «američki šovinizam, američki kulturni izolacionizam i potpuna odsutnost radoznalosti Amerikanaca za radove stranaca».
Vrlo je zanimljiva i njegova cinična opservacija promjena koje je New Yorku 11.rujan donio, a koje prepoznaje u dotad nepojmljivom altruizmu Njujorčana i njihovoj «apokaliptičnoj uljudnosti». Za razliku od «pomamnog individualizma '80.-tih kad ste mogli vidjeti Njujorčanina kako prekoračuje tijelo nekog homelessa ispruženog na tlu, a da ni hod ne uspori», stanovnici New Yorka sada su postali «nevjerojatno susretljivi, uslužni, pažljivi, udvorni» pa tako po Beigbederu «11. rujna ima dvije dijametralno oprečne posljedice: ljubaznost u unutrašnjosti zemlje, zloća izvan».
Po svojoj intrigantnosti ističu se i stranice na kojima, ponukan provokativnom izložbom Paula Virilia, Beigbeder propituje etičnost estetizacije nesreće pa, baš poput mađarskog nobelovca Imre Kertesza koji ljepotu prepoznaje u nacističkoj uniformi i u stupu dima koji kulja iz dimnjaka koncentracionog logora, Beigbeder ne bez grižnje savjesti priznaje kako «voli taj dim koji se na velikom ekranu izvija iz oba tornja... tu bijelu perjanicu na plavetnilu neba što poput kakva svilena šala lebdi između zemlje i mora.». Priznavajući kako voli taj Viriliov dim iako zna «koliko je apokaliptično njegovo značenje, koliko je nasilja i straha pun njegov sadržaj» Beigbeder se suočava s dijelom svoje humanosti koji nije humanistički, a te kao i brojne slične stranice prepunjene duhovitošću, ironijom, sarkazmom, ali također i strahom i tugom, amortiziraju slab doseg fikcijskih dionica kojima nije u dovoljnoj mjeri uspio «dočarati neopisivo, iskazati neiskazivo».
(Napisao : Božidar Alajbegović, siječnja 2005.
Preneseno iz riječkog mjesečnika za kulturu mladih "Val" , br. 4, veljača 2005.)
komentiraj (1) * ispiši * #
Gori domovina: Steve i Samoula u Hrvatskoj
Za nekoliko mjeseci u knjižarama očekivati možemo roman nastao zajedničkim naporima Nomadovog dvojca, Zorana Lazića i Tonćija Kožula, pod naslovom Gori domovina: Steve i Samoula u Hrvatskoj.
Prvospomenuti autor na svojoj je web stranici www.vanbalona.com prije neki dan objavio "superekskluzivni, supermini ulomak "iz tog romana , a ulomak donosi rimejk poznate scene iz svima nam dragog trećeg nastvaka Die Hard filmskog serijala. Riječ je o sekvenci kada junaci bježe pred prvoosumnjičenim Rankom Stanisavljevićem-Neronom, nakon što su mu nehotice spalili restoran, a to u romanu izgleda ovako :
«Treba nam auto», zaključi Steve.
«Auto?!» ponovi Samoula.
Tek što se upitao, spazi maleno žuto vozilo.
Bez imalo okolišanja, Steve ispali hitac ravno u bravu.
«Jel znaš upalit ovo govno?» upita Steve skačući na mjesto suvozača.
«Naravno da znam. Ja sam električar. Jedini problem je što traje predugo.»
«Nemamo vremena za preduga sranja», odbrusi Steve i počne kopati po pretincu.
«Hoće li ovo pomoći?» reče pruživši Samouli odvijač.
Samoula zabije alatku u bravu volana. Automobil se nakašlje, najprije stidljivo, a potom punom snagom.
«Nagazi ga, crnčugo», naloži Steve.
«Ovo je yugo. Napravljen je da bude jeftin, a ne brz», odvrati Samoula i udari po gasu.
Pod kišom pucnjeva, automobil krene u četvrtoj.
«Pa, crnčugo», reče Steve, «čini se da su naši dani u Pirovcu odbrojani.»
Samoula pogleda kroz retrovizor. Vidio je hrpu Stanisavljevićevih gorila kako se žurno ukrcavaju u grand cherokee. Za njihovim leđima, vidio je pakao.
Vatrena stihija gutala je restoran «Paćino».
komentiraj (0) * ispiši * #
Matičin jezični telefon
četvrtak , 03.02.2005.
Glas Slavonije od 31.01.2005. piše (a ja prenosim) kako je Odjel za hrvatski jezik osječkoga Ogranka Matice hrvatske pokreće jedinstvenu inicijativu - Matičin jezični telefon.
Opširnije :
Petkom od osamnaest do devetnaest sati u prostorijama Matice na broju 031/283-449 jedan će član Odjela biti uz telefon, primati jezična pitanja građana i odgovarati na njih.
Jezični telefon krenuo je od petka dvadeset i osmog siječnja, kada je na jezična pitanja odgovarala voditeljica Odjela, Sanda Ham. Potom će, uvijek petkom i uvijek u navedenim satima, uz telefon "dežurati" Mirjana Smoje, Jasna Galić-Minarik, Mirjana Bogdanović i Ružica Filipović. U ožujku se nastavlja istim ritmom, ali tada na pitanja odgovaraju i ostali članovi - Vlasta Rišner, Irena Vodopija, Dubravka Smajić, Davor Tanocki...
"Jezičnim telefonom želimo pomoći u uklanjanju raznih dvojbi, osigurati brzu i jednostavnu pomoć onima koje muči jezična nesigurnost, pomoći svima koji se ne snalaze u poplavi kojekakve jezične literature (u posljednje vrijeme dostupne čak i na kioscima) - jednom riječju, želimo njegovati jezičnu kulturu i održati je na visokoj razini. Na svaki ćemo upit odgovoriti telefonski, a ako bude bilo potrebno, i pisanim putem, ako je riječ o kakvoj jezičnoj dvojbi za koju je potrebno iscrpnije i oprimjerenije pojašnjenje", kazala je za Glas Slavonije Voditeljica Odjela za hrvatski jezik Matice hrvatske, Sanda Ham.
komentiraj (3) * ispiši * #
Malo statistike...
Odnedavno je u editoru dostupna i statistika, a darežljiv kakav sam, odlučih to podijeliti sa vama...
Datum i vrijeme prvog posta: 13.06.2004. (15:40)
Zadnji post napisan: za objavu u budućnosti
Ukupno postova: 280
Broj postova u zadnjih 30 dana: 18
Broj postova u tekućem mjesecu: 3
Prosjek postova po tjednu: 8.5
Prosjek postova po mjesecu: 40
Mjesec s najviše objavljenih postova: listopad, 2004. (49 postova)
Mjesec s najmanje objavljenih postova: veljača, 2005. (3 postova)
Najveći broj neaktivnih dana između postova: 13
Broj dana bez postova: 46
U koje doba dana najčešće pišete postove: tijekom jutra (7 - 11 sati)
Ukupno riječi u svim postovima: 138688
Prosjek riječi po postu: 496
U prosjeku pišete duže postove (više od 250 riječi po postu).
Broj postova sa slikom: 0 (0%)
Broj postova bez slike: 280 (100%)
Nalazite se na 17. mjestu od ukupno 14703 blogova po broju objavljenih postova
Vaš blog je na Cool listi
Vaš blog postoji 7 mjesec(i) i 20 dan(a).
komentiraj (0) * ispiši * #
Besplatno do "Baršunastog podzemlja"
srijeda , 02.02.2005.Velvet Underground nema ništa s knjigom «Baršunasto podzemlje», osim zajedničkog imena i činjenice da autor knjige Mario Kovač voli spomenuti bend...
Riječ je o zbirci kratkih priča, objavljenoj u tiskanom obliku prije tri godine (a danas teško nabavljivoj) , a sada je Što čitaš? www.stocitas.org objavio i besplatno elektroničko izdanje.
«Baršunasto podzemlje» sadrži 27 kratkih priča, za koje se može reći da obrađuju svakodnevne teme, govoreći o životu u zagrebačkim kvartovima, tipičnom dangubljenju i ubijanju vremena, strahovima, realnim i nerealnim, a kroz sve se provlači jasna svijest o socijalnom kontekstu i problemima društva u kojem živimo.
Kroz dio priča se provlači određena poetičnost, dok su druge pak pisane «uličnim jezikom», gdje realnost postaje gotovo pretjerana, barem na način da «spuštaju na zemlju» i čitatelja čine svjesnim grube stvarnosti u kojoj živimo. Tako priča «Našao majku svu u krvi» zvuči kao reakcija na članak o nasilju u obitelji, dok priča «Nakon doručka otišao sam ravno u krevet i probudio se točno na vrijeme za ručak» govori o tipičnom životu nezaposlene mlade populacije u bilo kojem većem gradu...
Većinu priča prati neizostavna duhovitost, bilo da je riječ o satiri ili tek dosjetki koja izmami osmijeh, čak i kada je riječ o crnom humoru.
O autoru:
Mario Kovač (Zagreb, 1975.), od sredine devedesetih ostvario i organizirao preko tisuću nezavisnih predstava, performansa, hepeninga, koncerata, pjesničkih večeri, DJ slušaonica...
Pokretač i osnivač nekoliko alternativnih i studentskih kazališnih festivala i susreta od kojih treba izdvojiti: FAKI (Festival Alternativnog Kazališnog Izričaja), TEST! (Teatar Studentima!), K.R.A.D.U. (Kazališna Revija Akademije Dramske Umjetnosti)...
S raznim bendovima i projektima objavio desetak glazbenih albuma različitih usmjerenja.
Pisao kazališne kritike, recenzije i eseje za Frakciju, Nomad, Kazalište, Godine...
Objavio zbirku kratkih priča Baršunasto podzemlje (SC, 2002., Što čitaš?, 2005.). U pripremi mu je druga zbirka priča Monogatare +.
Utorkom je DJ u klubu Gjuro II.
komentiraj (2) * ispiši * #
Što čitam
Najpotpunije proživljeni dani našega djetinjstva možda su baš oni za koje smo mislili da su prošli a da ih nismo proživjeli, dani provedeni uz kakvo omiljeno štivo. Sve ono što ih je, čini se, u očima drugih ispunjavalo, a što smo mi uklanjali kao da je tek prostačka prepreka našemu božanskome užitku: igra na koju nas je prijatelj došao pozvati baš pri najzanimljivijemu mjestu u knjizi, kakva dosadna pčela ili zraka sunca zbog kojih smo bili primorani podignuti pogled sa stranice ili potražiti neko drugo mjesto, užina što smo je morali sa sobom ponijeti, a koju smo, i netaknuvši je, ostavili pokraj sebe na klupi dok je sunce nad našom glavom polagano gubilo svoju snagu na modrome nebu, večera zbog koje se trebalo vratiti u kuću i za vrijeme koje ni na što drugo nismo mislili osim na to kako ćemo se, čim bude gotova, popeti do sobe i završiti prekinuto poglavlje, sve ono što smo zahvaljujući čitanju doživljavali jedino kao smetnju, zapravo se, upravo zbog čitanja, u nas urezalo kao tako slatka uspomena da te davne knjige, prolistamo li ih i sada koji put, danas doživljavamo kao jedine sačuvane kalendare tih prohujalih godina na čijim stranicama čeznutljivo pokušavamo uhvatiti odraz iščezlih obitavališta i jezera.
I još :
Sve dok čitanje doživljavamo kao poticaj čiji nam magični ključevi, duboko u nama, otvaraju vrata predjela do kojih inače ne bismo znali doprijeti, njegova je uloga u našem žiotu spasonosna. Nasuprot tome, ono postaje opasno kada ga, umjesto da nas poziva na življenje vlastitoga duhovnog žvota, pokušava nadomjestiti, onda kada istinu više ne vidimo kao ideal koji možemo ostvariti jedino intimnim napretkom vlastite misli i naporima vlastitoga srca, već kao nešto materijalno, odloženo unutar stranica knjiga poput meda što su ga već otprije pripremili drugi, a mi se tek moramo potruditi i dosegnuti ga na policama knjižnica, te potom pasivno, tijelom i duhom savršeno odmorni, tek kušati.
A sve to u "O čitanju" - Marcel Proust (Meandar, 2004.)
komentiraj (2) * ispiši * #
Ekran priče po treći put
utorak , 01.02.2005.
IskonInternet i Naklada MD predstavljaju treće izdanje natječaja za kratku autorsku priču – Ekran priče_03!
Kao i u prethodna dva natječaja, pripremili su bogate nagrade, a najbolje priče bira već poznati žiri.
U skladu s običajem da se u svaki Ekran priče unesu neka poboljšanja, ove je godine ponešto izmijenjen način prijavljivanja i on-line ocjenjivanja 200 najbolje plasiranih priča.
Natječaj se, kao i do sada, odvija u nekoliko faza :
- autori se mogu registrirati i prijaviti svoju priču/priče od 24. siječnja do ponoći 14. veljače
- nakon toga žiri čita i ocjenjuje sve pristigle priče i bira 200 najboljih koje će biti objavljene 14. ožujka
- od 21. ožujka do ponoći 10. travnja posjetitelji Iskonovih stranica mogu čitati 200 najboljih priča po izboru žirija i glasati za svoje favorite
- 100 najboljih priča po izboru Iskonovih posjetitelja te 3 prvonagrađene priče po izboru žirija, bit će objavljene u knjizi Ekran priče_03, koja će biti predstavljena na Europskom festivalu kratke priče u Zagrebu 24. svibnja 2005.
Osnovna pravila natječaja
- natječaj se odvija od 24. siječnja do 14. veljače 2005.
- duljina priče je od 900 do 2700 znakova (s razmacima)
- priča ne smije biti prije objavljena
- priča mora biti napisana na hrvatskom jeziku
- sve priče čita peteročlani žiri
- u natječaju ne mogu sudjelovati osobe mlađe od 16 godina
- pobjednici će biti objavljeni 14. ožujka 2005.
- dodjela nagrada održat će se 24. svibnja 2005. u Zagrebu
"Sve po spisku" fasovat će ovi članovi žirija:
- Katarina Peović Vuković
- Edo Popović
- Roman Simić
- Robert Mlinarec
- Simo Mraović
Opširnije o svemu, kao i on-line obrazac za prijavu, potražite na Iskonu.
Puno sreće!!!
komentiraj (1) * ispiši * #