Najpotpunije proživljeni dani našega djetinjstva možda su baš oni za koje smo mislili da su prošli a da ih nismo proživjeli, dani provedeni uz kakvo omiljeno štivo. Sve ono što ih je, čini se, u očima drugih ispunjavalo, a što smo mi uklanjali kao da je tek prostačka prepreka našemu božanskome užitku: igra na koju nas je prijatelj došao pozvati baš pri najzanimljivijemu mjestu u knjizi, kakva dosadna pčela ili zraka sunca zbog kojih smo bili primorani podignuti pogled sa stranice ili potražiti neko drugo mjesto, užina što smo je morali sa sobom ponijeti, a koju smo, i netaknuvši je, ostavili pokraj sebe na klupi dok je sunce nad našom glavom polagano gubilo svoju snagu na modrome nebu, večera zbog koje se trebalo vratiti u kuću i za vrijeme koje ni na što drugo nismo mislili osim na to kako ćemo se, čim bude gotova, popeti do sobe i završiti prekinuto poglavlje, sve ono što smo zahvaljujući čitanju doživljavali jedino kao smetnju, zapravo se, upravo zbog čitanja, u nas urezalo kao tako slatka uspomena da te davne knjige, prolistamo li ih i sada koji put, danas doživljavamo kao jedine sačuvane kalendare tih prohujalih godina na čijim stranicama čeznutljivo pokušavamo uhvatiti odraz iščezlih obitavališta i jezera.
I još :
Sve dok čitanje doživljavamo kao poticaj čiji nam magični ključevi, duboko u nama, otvaraju vrata predjela do kojih inače ne bismo znali doprijeti, njegova je uloga u našem žiotu spasonosna. Nasuprot tome, ono postaje opasno kada ga, umjesto da nas poziva na življenje vlastitoga duhovnog žvota, pokušava nadomjestiti, onda kada istinu više ne vidimo kao ideal koji možemo ostvariti jedino intimnim napretkom vlastite misli i naporima vlastitoga srca, već kao nešto materijalno, odloženo unutar stranica knjiga poput meda što su ga već otprije pripremili drugi, a mi se tek moramo potruditi i dosegnuti ga na policama knjižnica, te potom pasivno, tijelom i duhom savršeno odmorni, tek kušati.
A sve to u "O čitanju" - Marcel Proust (Meandar, 2004.)