Pregled posta

• Na izbornoj skupštini priznali ste da Vam ovaj mandat nije trebao, te da ste ga prihvatili tek nakon uvjeravanja Sibile Petlevski i drugih članova. Zbog čega ste se ipak prihvatili te zahtjevne uloge čelnoga čovjeka udruge pred kojom su brojni izazovi?
– Kada sam rekao da mi ovaj mandat nije trebao, mislio sam prije svega na obveze koje imam, na svoj posao na fakultetu gdje radim, na knjige koje mi stoje pred završetkom i na urednike koji me svaki dan podsjećaju kako rokovi istječu. Mislio sam na nekoliko velikih i zahtjevnih izložbi koje radim i koje se trebaju otvoriti ovoga proljeća, a za druge koje se otvaraju u jesen, trebam tijekom ljeta završiti sve pripreme za kataloge. Tu je još niz drugih poslova koje sam prihvatio prošle i pretprošle godine, a ove dolaze na naplatu. Da ne kažem da me i sljedeće godine čeka isto tako mnogo toga što mi je važno da zgotovim.
Prema tome, uzeti jednu obvezu, kao što je ova predsjednička, osobno mi zaista nije trebalo. Moja prethodnica Sibila Petlevski, zatim novoizabrana glavna tajnica Nadežda Čačinović i nekoliko drugih kolega i kolegica uvjeravali su me da to moram preuzeti iz vrlo određenih razloga koje nije potrebno sada navoditi. Uspjeli su me uvjeriti i obećali mi pomoć. S druge strane, ja sam tijekom devedesetih stekao bogato iskustvo u traženju nekih prava, u istupima u javnosti, pa i u žešćim okršajima, i to mi pomaže da se uhvatim i s problemima koji me sigurno i sada čekaju. Nemam nikakvih iluzija da će mi četverogodišnji mandat teći bez uzbuđenja, ali neke su me stvari iz prošlosti osnažile i na brojne sam smicalice postao imun. S druge strane, biti na čelu P.E.N.-a je i izazov koji bih htio iskušati. Prema tome, kada sam prihvatio mandat i zaista tako lijepo i veliko povjerenje članstva, trudit ću se da svoj mandat časno obavim.
• Jeste li zadovoljni dosadašnjim radom P.E.N.-a i što ćete Vi mijenjati, na čemu ćete inzistirati?
– Izuzetno sam zadovoljan načinom kako su P.E.N. vodili moji prethodnici. Slobodan Prosperov Novak imao je dva mandata u krajnje turbulentnim, ratnim vremenima i uspio postići toliko toga da je to zaista fascinantno. Unatoč svim peripetijama koje su mu nametali, organizirao je kongres u Dubrovniku i uspio postići ono o čemu je službena hrvatska politika mogla samo sanjati. Ta ista politika činila je sve da Novakove napore i napore njegova tima diskreditira. Sibila Petlevski preuzela je mandat i radila u neusporedivo mirnijim vremenima i prilikama, no nailazila je na probleme koje je sjajno rješavala postavši i članicom međunarodnoga boarda P.E.N.-a.
Sada, kada sam od Sibile Petlevski preuzeo vodstvo P.E.N.-a, mnoge su stvari lakše i čistije, a naš centar uživa dobar ugled u međunarodnome krugu koji su izborili moji prethodnici. Trudit ću se slijediti ono što su oni zacrtali i nastojati svu pozornost posvetiti dostojanstvu pisca, dignitetu pisane i izgovorene riječi. Djelovati onako kako djeluju P.E.N.-ovi centri u svim normalnim civiliziranim sredinama. Dakle, inzistirat ću na tome da budemo u svim segmentima civilizirana sredina, da budemo kompaktibilna kultura i nastojat ću se uključivati na sve relevantne kanale kako bismo zaista postali dijelom svijeta.
• Koji su to latentni problemi što titraju i svaki čas mogu izbiti na vidjelo, a koje ste spomenuli na skupštini P.E.N.-a?
– Sasvim sigurno da problema ima vrlo mnogo. Oni dolaze i izvana, i iznutra. Strašno me smeta kako se neodgovorno odnosimo prema riječima, kakvom bahatom spremnošću izvrćemo značenje riječi, kako se, drugim riječima, nastoji legalizirati laž. Jedna me je novinarka pitala što to znači zauzimati se za dignitet riječi i nisam li možda u svojem govoru na skupštini mislio da se treba zauzimati za slobodu riječi. Ne, slobode govora mi imamo, nitko nikome ne sprječava da kaže što misli, ali ono što je doživjelo potpunu eroziju, potpunu degradaciju, to je upravo dignitet riječi. I to nalazimo na svim mjestima: od Sabora, do izbora, od knjige do masovnih medija. Upravo mediji prednjače u takvom barbarskom odnosu prema riječima, prema dostojanstvu govora.
• Kako ocjenjujete sadašnji kulturni i politički trenutak hrvatske zbilje?
– Prije koji dan u jednim sam novinama naišao na zanimljivu anketu. Novine pitaju četvero slučajno izabranih građana, od kojih je troje vrlo mladih, što bi učinili da sretnu generala Gotovinu. Svi četvero kažu kako se ne bi usudili prijaviti ga, jer se plaše posljedica. Mene je to u prvi mah zgranulo. Izručenje generala Gotovine je obveza svakoga građanina ove zemlje. On to mora činiti, jer ga na to obvezuju zakoni ove zemlje. Međutim, ta anketa pokazuje kako ispitanicima neka elementarna građanska prava i dužnosti nisu jasne. Ono što je pogotovo zabrinjavajuće, to je njihov strah od mogućih posljedica. Onda sam shvatio da je moje čuđenje moj problem, kako pokazuje da neke stvari ja ne razumijem niti poznajem. Zašto se čuditi ovim slučajnim prolaznicima koji su sudjelovali u anketi, kada je tako isto govorila i nedavna kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske! Koja je, usput, i pravnica i novinarka po struci.
Ovo što Vam odgovaram vrlo se izravno odnosi na postavljeno pitanje o kulturnom i političkom trenutku Hrvatske. Da, ono što želim, to je živjeti u zemlji u kojoj su građanima jasni zakoni i jasna prava, u kojima se živi bez straha i vjeruje u neke univerzalne vrijednosti. Ne znam jesam li odgovorio što ste mislili, ali meni su to primarne stvari.
• Hoćete li i na koji način pokušati vratiti poljuljani ugled intelektualaca u našem društvu?
– Nemam ja nikakvih iluzija ni prema našim intelektualcima, ni prema našem ugledu. Pitanje ugleda je individualno pitanje svakoga čovjeka, pa tako i intelektualca. Dakle, ja sigurno neću organizirati prozivke i davati nekome lekcije, ali ću poticati ljude da se aktiviraju, da izađu iz svojih kula bjelokosnih. To je naša dužnost, naša temeljna društvena, pa i nacionalna obveza. Ono što ću činiti i na što ću utrošiti najviše energije, to je da se vrati dostojanstvo piscu i intelektualcu. No, dignitet se mora i zaslužiti. Ne može netko prakticirati jezik mržnje i nesnošljivosti, a očekivati ugled. Mi se jako žurimo u Europu, a da istodobno neke temeljne činjenice europskoga ponašanja ne prihvaćamo. Međutim, kako nas se u pitanjima bankarstsva i gospodarstva baš puno ne pita, već nam se nameće dobro provjereni model ponašanja, to isto dogodit će se u kulturnoj sferi.
• Kojim će, dakle, smjerom Hrvatski P.E.N. dalje u vremenima prihvaćanja europskih normi ponašanja?
– Tu zaista nema mnogo dvojbi. Morat ćemo se ponašati onako kako se ponašaju drugi. Ne bih htio da se shvati kako ja idealiziram druge, kako u drugima otkrivam samo dobro. Štoviše! Uopće ne spadam u one koji slijepom idolatrijom prihvaćaju nametnute norme tzv. europskoga ponašnja. I te kako sam kritičan prema mnogim stvarima koje postoje u drugim sredinama, međutim, nas čeka još mnogo toga da dođemo do stupnja na kojemu ćemo iznalaziti alternative nametnutim normama.

razgovarala : Sandra-Viktorija Antić, Preneseno iz Vjesnika od 09.02.2005.