Pregled posta

Ivan Klíma :
Ljubavnici za jednu noć

Sa češkog prevela Sanja Milićević Armada.
Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2005.


"I čovjeka u ljubav često natjera tek samoća
i on se zapravo koleba između slobode i samoće –
samo što najčešće izgubi slobodu, a ne izbjegne samoću…"

Ivan Klíma je uz Kunderu, Škvoreckog i Hrabala jedan od najvećih čeških pisaca, ali je vjerojatno najprevođeniji jer njegova se djela mogu naći na tridesetak jezika, pa čak i kineskom. Uspoređujući Klímu i Kunderu, Philip Roth kaže dijele "sklonost prema erotskoj istančanosti, borbu protiv političkog očajavanja, bave se društvenim ostacima, bilo smećem bilo kičem" i obojica su "usmjereni na sudbinu izopćenika". Ipak, za Rotha, Klíma je Kunderina antiteza, ponajprije zbog njegove blagosti bez ironije. Njegove tihe, smirene tekstovi ili pak šaljive, često dijelom autobiografske, proze, odlikuje posvemašnja iskrenost.

Ivan Klíma rodio se 1931. godine u Pragu. Njegov otac Vilém bio je inženjer i izumitelj, a majka Marta, koja je govorila pet jezika, radila je kao tajnica. Odgojen je u duhu protestantizma, pa sve do Drugog svjetskog rata nije ni znao da potječe od preobraćenih židovskih roditelja. Zajedno s obitelji tri je godine proveo u koncentracijskom logoru Terezín. To iskustvo logora ga je obilježilo za cijeli život. Upravo to mu je pomoglo da preživi i godine komunističkog progona. Kaže da je preživio u dva totalitarna režima pa ga zato i zanima tema osobnog morala u nemoralnom sustavu: "Kada je zakon odveć strog, svi postajemo zločinci." Premda je imao priliku ostati u egzilu nakon Praškog proljeća, odabrao je život u domovini. Njegova su djela bila zabranjena, ali on je mnogo pisao i objavljivao na zapadu ali i u samizdatu. Ipak, za razdoblja komunizma bio je poznatiji primjerice u Kanadi i Velikoj Britaniji nego u vlastitoj zemlji. Premda su njegove knjige uklonjene i iz knjižnica, premda nije smio objavljivati, bila mu je oduzeta putovnica a poslije čak i vozačka dozvola, premda je živio u nekoj vrsti kućnog pritvora i bez telefona, ipak je bio optimističan: "Nitko me nije pokušavao ubiti, pa čak ni uhititi, za razliku od ratnog doba." Smatra kako egzil nije dobar za pisca (uz dužno poštovanje spram velikih iznimaka, poput Nabokova) jer gubi neposrednost iskustva okoline i živog jezika. U gotovo pola stoljeća spisateljskog rada, postao je i suvremenim praškim kroničarem, jer Prag u njegovom djelu ima jednako važnu ulogu kakvu je imao u djelima Kafke ili Hrabala.

Često je pisao o ljubavi jer, u pravilu, režim nije zadirao u ljubavni život svojih građana. Upravo to je bilo subverzivno polje očitavanja slobode, a osobito književnosti kao "oblika nade", u kojem je Ivan Klíma ostvario svoja najbolja djela. Stekao je reputaciju kao pisac koji ne samo da uvjerljivo može pisati iz pozicije ženskog roda, nego i kao pisac koji kao nitko drugi razumije, uvažava i nadasve ljubi žene. Piše o "ljubavi, nevjeri i pomirenju", kako sam kaže, "dijelom i stoga što se to događalo meni i mojoj ženi, ali zapravo zato što su to svačije brige i posvuda prisutne." Tu se također očituje još jedan apsurd ili presedan njegova života: često se zaljubljivao, imao je ljubavnice, dulje ili kraće ljubavne veze sa spisateljicama, pjesnikinjama, intelektualkama, ali nikad nije ostavio obitelj i ženu Helenu s kojom je u braku od 1958. i s kojom ima dvoje djece.
Osim toga, njegove su omiljene teme, kako romana tako i priča, osamljenost, problemi u komunikaciji i nesposobnost ostvarivanja istinskog kontakta s drugim ljudima, te položaj pojedinca u suvremenom društvu.
Ivan Klíma piše cijeloga života, a osim romana i kratkih priča, poznat je i po dramama, esejima, knjigama za djecu, pa čak i tekstovima za stripove. Na zapadu su osobito omiljene i poznate njegove zbirke priča s autobiografskim elementima: Moja vesela jutra (Má veselá jitra,1979), Moje prve ljubavi (Moje první lásky,1985) i Moji zlatni zanati (Moje zlatá řemesla, 1990), te zbirke ljubavnih priča Ljubavnici za jednu noć (Milenci na jednu noc, 1964) i Ljubavnici na jedan dan (Milenci na jeden den, 1970); najčitaniji su romani Ljubav i smeće (Láska a smetí, 1988), Čekanje na tamu, čekanje na svjetlo (Čekání na tmu, čekání na svtlo, 1993) i Posljednji stupanj prisnosti (Poslední stupeň důvěrnosti, 1996), dok knjigu Sudac na kušnji (Soudce z milosti, 1986) zapadna kritika smatra najboljim istočnoeuropskim političkim romanom.
Nakon Baršunaste revolucije, Klíma je napokon postao poznat i u Češkoj, slavljen i poštovan i od čitateljstva i kritike. Postao je predsjednik Češkog centra PEN-a, te je od predsjednika Václava Havela primio i najviše državno priznanje. Istinsko književno priznanje u domovini stiglo je 2002. kada mu je uručena jedina češka međunarodna književna nagrada "Franz Kafka".

Zbirka priča Ljubavnici za jednu noć prijevod je knjige Milenci na jednu noc, objavljene u Pragu 2001. Riječ je izboru iz triju prethodnih sličnih zbirki: Ljubavnici za jedan dan (Milenci na jeden den), Otok mrtvih kraljeva (Ostrov mrtvých králů) i Ljubavni razgovori (Milostné rozmluvy), te predstavlja presjek Klíminog stvaralaštva od početka 1960-ih do sredine 1990-ih godina. Priče su s jedne strane povezane temom – ljubavlju, a s druge neobičnim, pomalo tajanstvenim situacijama, čudnim okolnostima i neočekivanim odlukama protagonista. Njegovi su junaci studenti, tvornički radnici, nevoljene djevojke, zapostavljene supruge, čudaci, nezamjetni ljudi iz susjedstva. Preljub kao dvojben odabir, možda iz hira, daje naslutiti hlepnju za ljubavlju, potreba za nježnošću ukazuje na nevoljeno dijete u odraslome, bijeg iz rutine života govori o duboku nezadovoljstvu. Sam je autor neke od tih pripovijetki nazvao malim hororima. Postoji trenutak ili naprosto prevrat događaja kada namjesto ljubavi dolazi tuga, namjesto žudnje tjeskoba, namjesto čežnje očaj, ali stalna izmjena osjećaja i mjestimično nestajanje svakodnevnice i banalnosti, u majstorskoj Klíminoj kompoziciji koja završava poantom, čitatelju pruža napeto i dojmljivo štivo ozračje i situacije kojeg ostaju nezaboravne. I zato Klímini ljubavnici za jednu noć nisu tužni, jer: "Nije najgore živjeti bez ljubavi, najgore je živjeti u ljubavi koja se raspala i, smrvljena na djeliće, više nije ljubav, nego breme."

Jadranka Pintarić, urednica biblioteke Na tragu klasika