Zenitist i kritičari u drhtalici
14.03.2007., srijeda
NOGOMET I NASILJE - Nemiri na stadionima
 Dvadeset godina nakon tragičnog finala Kupa prvaka na Heisselu, ne samo da su Englezi uspjeli preodgojiti (tako barem izgleda) svoje klupske navijače, već su u međuvremenu ukinuta mjesta za stajanja, i UEFA je službeno naredila da ne smije biti onih nazubljenih ograda uz teren, i da se žicom ne smiju odvajati gledatelji od igrača. A onda se dogodilo ovo sad u Italiji, na Siciliji, tijekom ili poslije meča (nije važno) Catania – Palermo, ubijen je policajac – pogodila ga je »eksplozivna naprava« - a nakon utakmice na ulicama su tuče bile takve kao da se vodi građanski rat. I sada opet možemo vidjeti prazne tribine i to »u srcu civilizirane Europe.« Otkud sad to? Nastavak ----> ovdje  |
10.03.2007., subota
Klopa!!! (I) Pizza i piroške...
 Hrana siromaha postaje hrana bogatih, ali i obratno. U danas preovlađujućoj modi da se obožava i skupo plaća ono što se nekoć smatralo prostom pučkom nelijepom hranom, svatko će spomenuti one stereotipe kako i bogatuni danas papaju crni kruh da ne bi badava sjedili tamo gdje im trebaju osvježivači zraka i da su na cijeni crvljive jabuke i smeđi cukar. Dobro, to svatko znade. Htio bih ukazati da ukusi ne moraju uvijek ići u smjeru od “hrane sirotih koju danas jedu bogati”, već i obratno. .... /.../ Čak i ona “klasika“, to jest “Trikolore” izum je novoga doba, potkraj XIX stoljeća je stanoviti Esposito želio učiniti čast kralju Umbertu ali prije svega kraljici Margheriti napravio “fil” od svježe bazilike, svježe rajčice i kravljeg sira koji liči na mozzarellu i mnogi ga tako i zovu, ali ima neko drugo ime kojim neću zamarati čitatelje, jer je poznavanje tog imena jednako potrebno kao kotači rajčici kako reče autor onog rječnika u Crnoj Guji. Danas se i ta napolitanska pizza izopačila do te mjere da se stavljaju inćuni. (Koji su doduše siromaški jeftini, ali samo ako se naprave u domaćoj radinosti. ) Sve drugo što se po pizzi stavlja – osim čokolade što je po legendi radio Mick Jagger – jest samo igra pokvarenog telefona, čemu su skloni australski i kanadski picamejkeri... (Prosim lepo, ne spominjite mi ananas i kvark, jer je to dijeta za toplice, za one što su im jetra od šnapsa propala.) Danas gotovo nitko neće staviti svježu baziliku na pizzu, čak ni onda kad je ima pri ruci, jer zapanjujuće mnogo ljudi uopće ne podnosi taj začin. Gle čuda, niti muhe ga ne podnose... Većina će radije posuti izvjetreli origano. /../ E sad, idemo na obrat. Što je to hrana bogatuna a da je vremenom postala raširena posvuda, i među siromasima, pa se nalazi i pod odrednicom “Street food”? Pirog! Ili - piroške. To je jelo sa carskog stola. Ne samo to, već se to jelo samo za blagdane i kad se nešto slavilo. I samo ime kaže: na ruskom “pir” znači gozba... Ostatak ------> ovdje. |
07.03.2007., srijeda
RITA MITSOUKO - Punk šansone
 Seksepilna crnokosa čigra Catherine Ringer oduvijek je voljela umjetnost više no školu. Poslije glumačke karijere u kojoj je igrala i Lolitu, kaos na glazbenoj sceni je napravila s Fredom, Frédéricom Chichinom koji je u sebi također imao kreativne gene. I kada su se sreli jedna glumica i jedan bubnjar i gitarist koji su scenu voljeli više no kruh, uspjeli su napraviti karijeru. A nagladovali su se i nastanovali u napuštenim stanovima... Prekretnica za oboje bila je godina 1979. Susret je istodobno bio i emotvni i stvaralački pogodak. Srodne duše su se našle. Bio je to jedan od najčudnijih dueta ikada. Kad bi pojeli i zadnju mrvu briocha i ostrugali zadnji trag maslaca iz njihove sirotinjske kuhinje, opet bi krenuli komponirati. Punk šansone s elektronskim šmekom bile su originalne, ali trebalo je i malo sreće da ih primijete. ... Ostatak -----> ovdje. |
05.03.2007., ponedjeljak
Pjesnički natječaj bez dobnih i jezičnih ograničenja!
 Valja imati na umu da je organizator ovog natječaja prošle godine objavio knjigu Danijela Radočaja, i to debitantsku zbirku pjesama. (Riječ je o knjizi "Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta".) Stoga, valja obratiti pozornost, jer vremena još ima - do 29. ožujka: Dakle: Povodom dana Opštine, književni klub "Branko Miljković" iz Knjaževca po šesti put raspisuje međunarodni pesnički konkurs radi sećanja na pesnika Radeta Tomića. Uslovi konkursa: 3 neobjavljene pesme u tri primerka, pod šifrom. Tema slobodna. Konkurs je raspisan od 01.02. do 29.03.2007. godine. Radove slati na adresu: Književni klub "Branko Miljković", B. Radičevića 1, 19350 Knjaževac. Informacije na telefone: 019/731-135 i 064/2211479 (F.D. Filip) 019/732-520 (Dom kulture). Štampaće se zbornik odabranih pesama koji će koštati 150 dinara. Žiri će dodeliti četiri nagrade. Nagrade su robno-novčane. Rezultati konkursa i uručivanje nagrada biće sredinom maja 2007. Pobednicima su ishrana, smeštaj i putni troškovi obezbeđeni. |
04.03.2007., nedjelja
16 BLOCKS by Richard Donner - film review
 Volim Richarda Donnera. I zato mu opraštam što je za nijansu staromodan i što mu svi filmovi traju barem 15 minuta predugo i što uvijek znam kako će izgledati zadnjih četvrt sata, u kojima on, slijedeći hollywoodska pravila genrea, mora izmisliti antiklimaks u vidu lažnog kraja, a vi znate da to nije to, pa čekate preokret... “16 blokova” počinje namjernom dosadom. Očito je da redatelj želi poručiti i sporim ritmom koja je to muka uhvatila lik Jacka Mosleyja (Bruce Willis) - ono odugovlačenje dok nevoljko prihvaća fascikl za prividno dosadan posao sigurno je navelo mnoge gledatelje u kinima da počnu gnječiti boce od Cole i da već dotle pojedu sve kokice, pa odvratan glas Moa Defa zbog kojeg su gledatelji zahtijevali da ga Bruce ustrijeli na licu mjesta pa makar i ne bilo filma... Ostatak: ---- ovdje. |
01.03.2007., četvrtak
Sam u kući – Kevin Allein zu Haus in DDR
 .......... (usporedna kritika američke i zabranjene istočnonjemačke verzije filma, nedavno umrlog redatelja Franka Beyera) “The world is full o' complainers. An' the fact is, nothin' comes with a guarantee. Now I don't care if you're the pope of Rome, President of the United States or Man of the Year; somethin' can all go wrong. Now go on ahead, y'know, complain, tell your problems to your neighbor, ask for help, 'n watch him fly. Now, in Russia, they got it mapped out so that everyone pulls for everyone else... that's the theory, anyway. But what I know about is Texas, an' down here... you're on your own.” Privatni istražitelj Visser, na početku filma braće Coen “Suvišna okrutnost” (Blood Simple)   Koliko ste puta pomislili gledajući američke filmove “Pa dobro, zašto čovo ne kaže što ga muči?” Dobro, možda vi niste, ali ja jesam. Ljudi inače štošta u američkim filmovima nalaze čudnim i nemogućim; primjerice lako nalaženje mjesta za parkiranje, uvijek prepuni poštanski pretinac, obvezatno parče žice za otključati lokot ili lisičine, odsustvo mamurluka nakon pijančenja itd. No to sve manje-više spada u ono što se zove ili Goofs ili manje izravno “konvencija američkog filma A produkcije”. Usredotočio bih se na fundamentalnu (čuj mene, “fundamanetalnu”) razliku između dva mentaliteta; europskog i američkog. Točnije, tu ima tri mentaliteta – još uvijek i istočnoeuropski, unatoč ujedinjenju Njemačke i ulasku velikog broja država u EU, i to onih država u kojima smo nekoć mi, ili barem naši očevi znali s jugoslavenskim dinarima sebi izgledati poput milijunaša. Dakle, Europa nominalno ukida pojam “istočna Europa” obrazlažući to između ostalog i pukim zemljopisnim faktom da je “Prag na mapi zapadniji od Beča”, i već desetak godina se “odsjeci za istočnu Europu” na mnogim sveučilištima (za neke nordijske znam) zovu samo – “Humaniora”. Samo “na terenu” možete osjetiti kako uistinu stoje stvari, kada vas neki Nijemac posavjetuje “Nemojte kupovati to...to vam je ‘istočno’”, ili kada vas tamnoputa švedska carinica gleda s takvim prezirom kao da ste upravo uhvaćeni u krađi kokošaka, samo zato što je primijetila vašu putovnicu. Ali, kakav je taj istočnonjemački “Sam u kući”? Odmah ću reći dvije stvari: prvo, vrlo je simpatično da se te obrade filmova rade i u obratnom smjeru; naime, ima i previše loših američkih obrada (u pravilu francuskih) filmova; i drugo, čudi me da je ovaj istočnonjemački uradak bio u bunkeru; nema bolje propagande socijalističkog načina života i njegovih prednosti u odnosu na otuđenost u kapitalizmu. (Kevinovu majku igrala je Christine Schorn, redatelj je znameniti Frank Beyer zabranjivan još od “Kamenog traga” iz 1966, a izgubljenog Kevina, u njemačkog verziji to je Mario, “tumači” Uwe Fischer /rođen iste godine kada i Macaulay Culkin/ što mu je bila prva uloga. ..... Nastavak----> ovdje. a može i ... ovdje... |
