Klik - Po Europama

ponedjeljak, 29.07.2019.

Štokholmski prstohvat II

Nekako u kontekstu, pjesme švedske ABBA-e davno su sišle s top-lista, ali su se pobrinuli formirati svoj prilično posjećen muzej u Stockholmu.
Simpatično mi je bilo vidjeti sintagmu iz jedne od njihovih pjesama kao sugestivno ime izletničkog broda.


Iako mi se Šveđani doimaju silno ekološki osviještenima, relativno rijetko na periferijama grada vidjeh "zelene gradske vrtove". Ali su zato, oni koje vidjeh, bili izrazito bujno i bogato "vegetirani". Male organizirane džungle.


Godinama se govorilo koliko su Šveđani neopterećeni privatnošću "svog terena", doslovce dozvoljavajući da im se prolazi kroz dvorišta... otprilike. Utoliko me iznenadila ovo upozorenje, jedino takvo eksplicitno na koje nabasah.


Niti "privatnost" na javnom mjestu nije im problem. Kako već jedanput spomenuh, uopće nisu trzali, primjerice, na moje fotografiranje na ulici... pa ni u autobusu ili podzemnoj. Samo u dva slučaja postojala je "iznimka"... i diskretno "skrivanje".
Ovo je jedan od tih.


Jedna od mojih prethodnih fotografija, ona ostataka naranči, kod nekih je izazvala čuđenje (mailom) pa ovim putem dodajem i "big picture".


Šetnja po gradskim tihim predgrađima ponudila mi je i simpatičan primjer "stilskih vježbi". Pa makar i na psećoj kućici.


Pomislio sam da će velemajstora Nacht-Fressera (našeg blogera NF-a) dojmiti smiješan detalj s "kulise" renoviranja zgrade u kojoj je, navodno, bila javna kupka. I taj tipičan govor prstiju igrača i šahovska ploča koja pluta u bazenu! Pa eto...


Malotko ne bi ovo već spomenuto gradsko (!) skijalište (na desetak minuta hoda od stanice javnog prometala) isprobao u njegovom punom zimskom izdanju. Zamalo kao da se skijaš u svom dvorištu...


I..., kad smo sa slavom počeli, sa slavom možemo i završiti.
Nema šta, istina je!

[Stockholm - lipanj 2019.]

Prethodno - Stockholm

Početak serijala o Stockholmu

Sljedeće - Stockholm

nedjelja, 28.07.2019.

Spokoj na kraju grada

U Stockholmu su groblja izrazito "nedominantna pojava". Ne spotiče se o njih čovjek baš na svakom koraku.
Onima koji su naviknuti na naša "gusto pakirana" groblja, a u provinciji usto i pretrpana kojekakvim groznim grobljanskim plastičnim kičem, i prvi dojam rastresitog, livadnog groblja s minimumom nadgrobnih obilježja može izazvati pravu nevjericu.


Još idiličnije, ako se to može reći, doimaju se dijelovi koji su saživljeni s gustom, tipičnom švedskom crnogoričnim šumom.


Ta prozračnost grobljâ kao da odražava njihovu, skoro bih rekao nativnu potrebu za svjetlom i zrakom.


Čak se ponegdje može naslutiti trag i nama bliskijih načina "gradnje" grobova, ali i takvi primjeri pokazuju svu jednostavnost... i privlačnu decentnost.


Nužni "mokri čvorovi" imaju, na ovom primjeru, unatoč pretenciozne brončane lavlje figure za dozirani dotok vode, neko svoje "ruralno" obilježje, doimaju se poput kakvih "kopanja" iz kojih se "nezaključanim" kantama može odgrabiti voda za zalijevanje cvijeća...
A da o urednosti pokrajnjeg odlagališta smeća (za razliku od naših sličnih) i ne govorim.


Dijelovi ovog groblja pretapaju se s prostranim otvorenim livadama i parkovnom arhitekturom koja je čak, čini se, smišljena za neke manifestacije širih razmjera...


I brdašce usred tih livada, neposredno uz neupadljiv krematorij, izgleda poput nekakve mogile, ali bez nekih pompoznijih sadržaja na vrhu.


I, skoro za ne vjerovati (barem za naše pojmove),
tamo se cijeli prostor bez ikakvih primisli
"oskvrnuća" slobodno koristi za... jogging...


... ili šetnju sa psima.


Prolazak autobusa javnog prometa središtem groblja bio mi je isprva iznenađenje, ali kad mi se stišala ucijepljena "rigidnost" oko ponašanja na takvim mjestima, s ležernošću sam prihvatio slobodan ulaz automobilima, bicikliste u slobodnom prolazu... te motocikliste u laganini vožnjici grobljanskim cesticama. A da nitko nije pritom zafrktao nosom i zakolutao očima.
Jer, ustvari, "red i mir" ni na koji način nije bio narušen.


I za današnji kraj, s čuđenjem sam zapazio da je naš ustaljeni, meni prihvatljiv, prilično dojmljiv, simboličan običaj paljenja svijeća na grobovima ili uz "centralni križ" tamo, u Švedskoj, skoro potpuno nepoznat.
Umjesto toga, nadohvat ruke nude se limeni tuljci u koje posjetitelji groblja stavljaju svoje doneseno cvijeće što se, napokon, umeće u za to predviđene "uložnice"... uz decentnu fontanicu, klupicu... mir...

[Stockholm - lipanj 2019.]

[Pisano na Pagu]

subota, 27.07.2019.

IKEA-i na izvoru...

IKEA je, inače, jedna čudna "biljka" - mnogi u njoj uživaju i koriste je i kupuju tamo kad god stignu, dok je mnogi doslovce preziru i izruguju sustav i stil koji je ona promovirala... i ne bi ušli u nj ni za živu glavu.
Ja sam jedan od onih prvih; svako toliko volim navratiti u onu "našu", zagrebačku, i bez prave potrebe za kupnjom. Tek toliko da se promuvan njenim prostorima, i pomirišim je... čak i kad "ceh" na izlaznoj blagajni ne dosegne ni sto kuna.


U njenoj štokholmskoj varijanti, u voluminoznom sam ulaznom pretprostoru zapazio reprodukcije izvornih fotografija kako je ta "prva IKEA na svijetu" izgledala kad ju je promoćurni gospodin "taj i taj" bio osnovao.


Gledajući danas njeno okruženje usred golemih šoping-centara na dalekoj periferiji Stockholma, skoro je teško povjerovati u kakvoj je idiličnoj, prirodnoj sredini bila sagrađena. A da o švedskoj fascinaciji valjkastim zgradama i ne govorim.


I današnja se, ponešto dograđena zgrada još uvijek "vrti" oko primarne okrugle jezgre u kojoj se na nekoliko etaža i poluetaža izmjenjuju izložbene cjeline. Nama se osobno taj cijeli prilično zbunjujući koncept, tamo u stvarnosti, nije osobito dopao te smo završili u jednoj od brojnih kafeterija kako bismo prekinuli "vrtoglavicu".


Jedan od zanimljivijih švedskih blogova u svom postu o IKEA-i bio je vrlo realan - davao je čak i naputke "što raditi ako ćete se izgubiti, a sigurno ćete se izgubiti...".
Bilo je upravo indikativno kako su mnogi posjetitelji poput nas, bez izrazite potrebe za kupnjom, zauzimali prostore izložbenih interijera i tamo se "provodili".


Mnogi su pribjegli općoj pošasti "živahne društvene komunikacije", čak i s "Coffee 2 Go" pri ruci...


... a neki su, bogme, pritom i prilegli!


Uglavnom, poslije prolaska nekoliko zbunjujućih i sve zamornijih krugova, iskobeljali smo se van kroz goleme regale self-service skladišnog prostora. S dvije-tri kupljene sitnice, "prčkarije" tek tako, za pedesetak kruna.
Opći dojam nam je bio: "Je da je ovo prva, izvorna IKEA, ali sve one druge koje smo do sada u životu vidjeli, u Beču, Grazu, Padovi... nekako su "humanije" pitomije... i ugodnije".
A da ne govorim o našoj zagrebačkoj koja se, sva "baš po mjeri čovjeka", nema ni zbog čega "stidjeti".


I za današnji kraj, evo i jedne naoko nevezane scene, žene s tetovažom "jig-saw puzzle"-komadićka iza uha.
IKEA-in sustav samo-montaže namještaja donekle nalikuje slaganju "pazla" (neki, više germanski orijentirani, kažu i "pucla"), a ova dama je bila jedna od suputnica u besplatnom autobusu koji, kako je to uobičajeno u svijetu, vozi kupce (i znatiželjnike) iz centra (Stockholma) do robne kuće na dalekoj periferiji. (I) za one željne "sight-seeinga", dušu dalo!

[Stockholm - lipanj 2019.]

Prethodno - Stockholm

Početak serijala o Stockholmu

Sljedeće - Stockholm

četvrtak, 25.07.2019.

Štokholmski prstohvat I

Atipične ribarske brodice ukotvljene u strogom centru grada, tik do Kraljevske palače... ili tako nečega tamo.


Galebi-posvuduše sa smislom za humor... na tuđi račun.


Crkva s pravom kavno-čajnom kuhinjicom i stolovima sa stolcima u pokrajnjem brodu.


Goli vitki betonski stupovi... usred ničega, na nekoliko mjesta u gradu.


Vrlo raširena noćna osvjetljenja kućnih numeracija.


Gomile iscijeđenih polovina naranči uz "vegetarijanske" barove u Starom gradu.


Potpuno funkcionalna oprema za pranje tepiha (tekuća voda!) na okućnicama zgrada u satelitskim naseljima predgrađa, naseljenim ne tako davnim imigrantima s Istoka.


Strujni kablovi koji ponegdje, na gradskim ulicama, vire iz oluka za kišnicu - s propisanim upozorenjem o "visokom naponu".


Privatna inicijativa na švedski način - "Unajmite supruga".

[Stockholm - lipanj 2019.]

[Pisano na Pagu]

srijeda, 24.07.2019.

Säkerheten först - Safety first!

U Švedskoj, kao skoro "besprijekorno uređenoj zemlji", opća sigurnost "na kritičnim mjestima" je vrlo pragmatična. Zbog već opisanog silnog kontakta urbanog prostora s vodom, u Stockholmu su se pobrinuli sve te šetnice unaokolo jezera ili mora u relativno kratkim razmacima "pokriti" s "punktovima" opremljenim s pojasevima za spasavanja iz vode.


Na moje čudo, ne vidjesmo ni jednoga koji bi bio vandaliziran ili "otuđen". Tamo ne prijete paragrafom tim i tim nekog Zakona... koji vjerojatno besprijekorno funkcionira. Uljudno objašnjavaju da svojim uništenjem sigurnosnog pojasa "dovodite tuđi život u opasnost".


Pojasevima su, njihovom logikom, opskrbljena sva mala pristaništa...


... ali i organizirana sunčališta s pristupom obližnjem jezeru kroz šaš i trsku.


Čini se da je opći stav prema toj vrsti sigurnosti toliko jak da se i na jezercu, kao standardnom dijelu golf-igrališta u predgrađu, našao i pojas za spasavanje, ako se kojim slučajem golfer u potrazi za zalutalom i potonulom lopticom počne u njem daviti.


Zlu ne trebalo!


U predgrađima pak, mirnim i prelijepim uličicama gdje vozači i bez odioznih "ležećih policajaca" voze i manje od 30 km/h, naiđosmo na poseban oblik upozorenja da je to područje u kojem se djeca intenzivno igraju na ulici.


Nisu to neke improvizirane lutke - cijela figura tog tipa očito se može "kupiti u dućanu".


A i improvizacija "triciklom" sa strane sasvim im je razumljiv znak.


Donekle me iznenadio jedan od inače uobičajenih prometnih znakova uz tom smislu. Naoko "propisan"...


Ali slikovni sadržaj poljuljao je ponešto moje mišljenje
o posvemašnjoj mlakosti švedskog odgoja. Ili je to
postavio pred svojom kućom jedan malo nabrijaniji
roditelj - realist!?

[Stockholm - lipanj 2019.]

Prethodno - Stockholm

Početak serijala o Stockholmu

Sljedeće - Stockholm

ponedjeljak, 22.07.2019.

Prometala amo-tamo

Opće je pravilo da se na svim autobusnim linijama u bus ulazi samo na prednja vrata (ma kakav da se "rep" stvorio na stajalištu) gdje se svatko mora (!) na uređaju "registrirati" svojom kartom, iskaznicom ili aplikacijom na mobitelu. Vozač se sa svojim sjedalom okreće prema ulazećima i pomno prati postupak te zahvaljuje svakome: "Tack!" [Hvala!].
Muški vozači pokatkad znaju (pri tom) biti pomalo mrzovoljni, ali su vozačice zato "super"!


U sve "zatvorene sustave" s peronima tipa podzemne željeznice, brzog ili lokalnog vlaka te kod nekih tramvaja ulazi se preko sustava brzo otvarajućih (i brzo zatvarajućih) barijera koje odlično reagiraju na bilo koji oblik "registrirane" prijevozne karte.
U javni prijevozni sustav svi psi su dobrodošli ako su na uzici i redovno se uspijevaju provući u žustrom hodu preko barijera zajedno s vlasnic(i/a)ma.
Jednom je zajedno sa mnom kroz barijeru šmugnula i (prilično ljudska) "švercerica", ali ta njena praksa je zbog drakonskih kazni izniman slučaj.


Na kompleksnijim stanicama u više nivoa postoji uredno
održavan i funkcionalan sustav pokretnih (gdjegdje veselih)
stepenica... ponegdje samo u smjeru prema gore... a za
slabije pokretne ili koferima opterećene putnike uvijek (!)
postoji i lift ili liftu-slična uspinjača.


Strožim centrom grada linije prolaze pod zemljom... ili mostovima koji premošćuju otočiće "arhipelaga", ali prema periferiji pruga uglavnom izlazi na svjetlo dana i... klasične, otvorene dvostrane perone.
Brzine šinskih vozila i njihovo ubrzanje ne čine mi se osobitim, pogotovo u usporedbi s bečkom podzemnom, ali sam poslije shvatio da se vjerojatno "samo" radi o tome da su štokholmska vozila tiša... i da su njihove pruge "bolje" pa u jurnjavi manje ljuljaju.


Čak i za vrijeme vrhunca prometa ("rush hour") nisam osjetio pretjerano gnječenje (slovenski "gneča" - gužva), ali naravno nije to isto kao u neka ležernija doba dana kad se u vozilima između "dokonih" putnika nađe i pokoje slobodno sjedeće mjesto viška.


Osim iznimno modernih prometala, što tramvaja, što autobusa... na jednoj od linija u redovnoj je i, čini se, posebno nadoplativoj ruti i nekoliko old-timera koji neodoljivo podsjećaju na tramvajske modele iz zlatnog doba tramvaja po Europi s početka 20. stoljeća.


Iako sam to već spominjao, ovdje ponavljam da u gradskom
javnom sustavu za prometno povezivanje otoka arhipelaga
plovi i nekoliko linija brzih putničkih brodica koje prema svom
minijaturnom pramcu podsjećaju na mini-trajekte.
Pristajanje, izlazak i ulazak putnika toliko su rutinirani i brzi da
bih rekao da pri tome nema duljeg "oklijevanja" broda od nekog,
recimo, vlaka na stanici periferije.


Kao kuriozum navodim da i Stockholm ima svoju "Uspinjaču", čak i konstrukcijski prilično atraktivnu, ali je ona dijelom internog sustava golemog etno-parka u širem centru grada... i podložna je nadoplati. Zanimljivo: vožnja prema gore košta 30 kruna (cca 20 kn), a prema dolje 20 kruna (cca 14 kn)... valjda jer se motor za one koji silaze "manje muči".


I za današnji kraj... nešto što me prvih dana iznimno fasciniralo - veza između štokholmskog aerodroma Arlanda i centra grada (cca 40 km) uspostavljena je posebnim neovisnim kolosijecima i po njima četiri puta na sat prometuju vlakovi koji jure do... pazi sad - 200 km/h. Japancima možda "piece of cake", ali za europske pojmove... i gradsko područje - Fijuuu!

[Stockholm - lipanj 2019.]

[Pisano na Pagu]

subota, 20.07.2019.

Kult FKK

Nisu to, očito, neka "posebno umjetnička" djela, ali se, laički gledano, ugodno uklapaju u kontekst.


Indikativno je što su ženski aktovi, zbog logike golog tijela valjda, obično postavljeni uz vodu, fontane...


... parkovna jezerca...


... ili, uobičajeno, kao "sirene" na obali mora.


U jednom od "penzićkih parkova", uz stolce za "odmaranje", odlično se uklopila i jedna vremešnija varijanta.


Ni, rekao bih, najveći engleski park tamo nije mogao proći bez uobičajenih Apolona i sličnih "amoroznih" likova. Da pospješi sentimentalnu atmosferu društvanca na travi.


Stvarna posebnost Stockholma su (mi) česte skulpture parova u kojekakvim dinamičnim situacijama. Teško je procijeniti plešu li...


... ili se hrvaju.


U okolišu njihovog najpoznatijeg, klasičnog stadiona koji je bio početkom 20. stoljeća izgrađen zbog održavanja Olimpijskih igara, postavljeni su, logično, "motivacijski motivi" sportaša i sportašica u pokretu...


... i u ključnom detalju konkretne atletske discipline.


I polaznike obližnje visoke škole, faksa (?)... za nešto poput zdravstvene kulture i tjelesne spremnosti odlučili su na sâmom ulazu odgovarajuće nadahnuti.


A da se skulpture mogu katkada naći i na sasvim neuobičajenim mjestima pokazao mi je i ovaj par koji se, čak u nekom neuglednom okolišu, razdragano uputio prema obližnjem šumarku.


U jednom od mjestašaca na obali Baltičkog mora dojmljivo se, već iz daljine, pokazala i neobična fontana, s dva lika koji tim lukom kao da čeznutljivo streme k vječnosti.


Da ni "aktovi" djece kod Šveđana uopće ne predstavljaju tabu-teme pokazalo se u nekoliko usputnih parkova...


... i dječjih igrališta.


I za današnji kraj - da naposljetku nekoga i odjenem(o), pobrinuo se i skulptor relativno novog lika/likinje koji, kao, simbolizira tako poznati "Peace" iz nekih prijašnjih desetljeća.

[Stockholm - lipanj 2019.]

Prethodno - Stockholm

Početak serijala o Stockholmu

Sljedeće - Stockholm

četvrtak, 18.07.2019.

Odgoj djece u Šveđana

Gledajući svojevremeno neke švedske filmove nisam baš uvijek bio oduševljen prikazanom realnošću svijeta njihovih tinejđera, kao "produkta" odgojne prakse djece ranije dobi. Možda su to bili filmovi nekog "Crnog vala" ili je pak paralelna priča, "Pipi duga čarapa", bila preidealizirana slika tamošnjeg djetinjstva.
Kako god, u Švedskoj se, bar načelno, odgoju djece pristupa "nekako drugačije". Čak, kažu, postoji i Zakon koji izrazito strogo sankcionira svaki oblik "maltretiranja" djece.


Iako se i kod nas u posljednje vrijeme osjeća "ekspanzija" nazovimo tako - "didaktičkih" dječjih igrališta koja su u Stockholmu postojala i prije četrdeset godina, tamo se i danas u funkciji održavaju prostori koji, ipak, djeci u njihovom razvoju nude i malo više nego što smo kod nas naviknuti.


A i životni stil izvjesne "nekompliciranosti", ležernosti... potiče simpatičnu slobodu prepuštanja aktivnoj igri zajedno s djecom... pa i na neočekivanim mjestima.


Roditelji su, vidjeh, češće nego kod nas aktivni sudionici njihovih igara, prepuštajući im da igru "kroje" prema vlastitoj dinamici.


I... stječe se dojam da djeca pri tom nemaju osjećaj sputanosti u idejama (ono naše tako tipično: "Nemoj, past' ćeš!"), a i roditelji... kao da nekako više uživaju u toj njihovoj samostalnosti.


Ta "sloboda" katkada ide do pomalo čudnih krajnosti; primjerice djeca najčešće (obavezno?) voze svoje bicikliće s kacigama na glavi, ali pri ovoj nenadziranoj igri i dječačkom naguravanju oko "fontane" u parku ovaj je malac, vidjeh na svoje oči, zamalo ostao bez svojih prednjih zubi.


Njihovi parkovi katkada su, kao slučajno, opremljeni nekonvencionalnim "rekvizitima" gdje se, u društvu vršnjaka, može ispoljiti uzbudljiv socijalan kontakt.


Ponegdje se, dakako, može naići na primjer strpljivog "Baka/Dida-servisa", ali to ne vidjeh tako često. Kao da to kod Šveđana nije poželjna praksa.


Netko će na moje viđenje: "Tamo se roditelji ne izderavaju na svoju djecu!" ili na prikaz ove "idilične" scene s podsmijehom reći: "Big deal!". Ali...

Ali... baš nekidan ovdje u Novalji u supermarketu nazočih obiteljskoj sceni - tata, mama, maloljetni sin i kći od nekih desetak, dvanaest godina pune svoja kolica za kupnju...
Kći, mala simpatična plavušica, donosi s police nešto pakirano u papir, brašno, što li...! I krene dijalog između nje i njene (!) mame:
M: "Pa curi ti!"
K: "Što mi curi? Ne razumijem."
Mama joj nervozno pokazuje kako iz paketa nešto sipko "curi", sipa se. Doslovce joj gura paket pod nos.
M: "Pa curi ti iz paketa, GLUPAČO JEDNA!"
Kći posramljeno odlazi po paket "koji ne curi"...
...
Ajme majko! (op. GP)

[Stockholm - lipanj 2019.]

Prethodno - Stockholm

Početak serijala o Stockholmu

Sljedeće - Stockholm

ponedjeljak, 15.07.2019.

Kad smo već kod vode...

U Stockholmu je sasvim "normalno" zateći stanare relativno elitnih stanova zgrada uz jezersko-morske zaljeve kako iznose svoje ležaljke ili prostirke na obližnja mola... i provode tamo svoje vrijeme upijajući njima tako "poslovično deficitarno" sunce.


Čak štaviše, Grad se pobrinuo za obogaćivanje potencijalnog "kontakta ljudi s vodama" raznim prilagodbama obalnog pojasa - drvenim montažnim šetnicama, sunčalištima ili kupalištima.


Čak i u samom centru grada, gdje god je to moguće, osim klasičnog i nama uobičajenog "lučkog" kontakta obale i vode/mora, s kopna se pristupa s nekim... poštovanjem.


Nacija željna sunca ne bira mjesta gdje će se, kada ako ne u dane oko ljetnog solsticija - Midsommara, izležavati uz vodu.
Jezero Mälaren ne poznaje većih valova pa tako uglavnom nema ni pješčanih plaža. Uostalom, tlo koje ga često okružuje, sa svojim golim granitnim trbusima koji izviruju iz obalne šume, pruža sasvim drugačiju priliku za kontakt s vodom... Taj običaj se omilio i nama sâmima. Glatkoća granita gotovo dopušta sjedanje na topli kamen bez ikakvih prostirki, a pogled s omanje visine nad vodom je katkada stvarno "meditativan".


Nije ni rijetkost da se i u strogom centru grada netko nenadano svuče i namoči u luci, pri temperaturama zraka na kojima očevici iz drugačijih klimatskih sredina i navika katkada nose i vjetrovke. A da o temperaturi vode i ne govorim.


Zbog već rečenog morsko-jezerskog ispreplitanja u gradu, uz njega je za vidjeti brojne varijacije i flore i faune... Iako mi nekako percipiramo labudove kao "slatkovodne" ptice, u Stockholmu tog pravila nema.
[A propos, za parove (!) labudova kažu da se sklapaju da traju za cijeli život - upravo smo, kao i cijeli niz prolaznika na suprotnoj obali, svjedočili bjesomučnoj (!) borbi labudova mužjaka za prevlast pri osnivanju jedne takve veze s labudicom... koja ih je u stopu pratila "znatiželjno" iščekujući "ishod".]


Stockholm ubrzano, po osobnom sudu čak možda i preubrzano... širi svoje granice stvarajući samodostatno organizirane "mikro-rajone", koji se nerijetko osnivaju uz dotada zapuštene ili divlje obale. Većinom su te četvrti i njihovi unaprijed oformljeni javni sadržaji, na prvi pogled barem, izrazito pusti - kao da se nitko tamo "ne želi tako igrati", ali moj kratkotrajan uvid (i škljocaj fotoaparata) očito ne treba biti meritoran.


Ovo brdašce, viđeno slučajno usred jednog intenzivno napučenog predgrađa Stockholma, izrazito me zaintrigiralo svojim "napravama" - pokazalo se da je to jedno od gradskih skijališta s punom opremom žičara-vučnica i "snježnih topova"... desetak minuta udaljeno (!) od lokalne stanice brze željeznice.

Netko se može pitati kakve to veze ima s mojim umovanjem o štokholmskim vodama... E pa tek na vrhu tog brdašca koje je bilo pretvoreno u meni neshvatljivo gradilište, naiđoh na tobožnje objašnjenje "što se tamo gradi". Jer ni poslije pročitanog, ma kako da odlično zvuči, nisam shvatio kako će to brdo (!) sudjelovati u sljedećem projektu:
"U doba ubrzanog rasta Stockholma dužni smo zaštititi naš vodeni okoliš. (...) Postrojenje za preradu gradskih otpadnih voda razvijamo u jedan od najmodernijih svjetskih pogona za tu namjenu. (...) Investicija će rezultirati u još čišćoj vodi Mälaren jezera, smanjenom zagađivanju Baltičkog mora te u eliminaciji prijevoza kanalizacijskog mulja kroz naseljena područja grada."


I za današnji kraj - izađe li se iz klišeja standardnih turističkih itinerara i prošeće li se nekim od štokholmskih "satelitskih" naselja i njihovih jezerskih obala, može se, na svakom koraku rekao bih, prepustiti idiličnim mislima i scenama...

A o roditeljima i djeci u Stockholmu, ili Švedskoj općenito, valjda... pokušat ću se oglasiti sljedećim postom.

[Stockholm - lipanj 2019.]

Prethodno - Stockholm

Početak serijala o Stockholmu

Sljedeće - Stockholm

subota, 13.07.2019.

Voda, voda, voda...

Smješten na čvorištu impozantnog "arhipelaga", kako te svoje otočiće i zaljeve Baltičkog mora s ponosom naglašavaju, bio je u svojoj povijesti, logično, i ratna luka.
I.... možda kao neukusan vic, prije nepunih četiristo godina na svojem se djevičanskom isplovljavanju ponos tadašnje mornarice u borbi protiv prekobaltičkih susjeda, jedan od najnaouružanijih jedrenjaka tog doba, Vasa, uspio prevrnuti i potopiti usred štokholmskog zaljeva, ne plovivši čak ni jednu današnju morsku milju. Danas ga s priličnim ponosom pokazuju potpuno restauriranog u velebnom muzeju...


Stockholm od svoje vode nije bitnije "pobjegao". Dapače, sâma gradska jezgra danas dostojno i dopadno, velebnim zgradama, uokviruje njegove zaljeve.
A šarmantnosti sadašnjeg živahnog lučkog prometa, turističkog uglavnom, doprinosi i poneki "oldtajmer" koji se, možda si umišljam, "čuje" na ugljen (?).


Razvedenost grada i prigrada po otocima i otočićima nužno je u sustav javnog prijevoza grada uvela i brze putničke brodiće, nalik na minijaturne trajekte, koji u zavidno čestimn intervalima prometuju arhipelagom. I, što je najbolje, cijena prijevoza je uredno "pokrivena" u "vrijednosnim kartama" kojima se po Stockholmu možete voziti podzemnom ili nadzemnom željeznicom, tramvajima raznih vrsta ili autobusima.


U ime preciznosti trebam objasniti da se dio bivšeg zaljeva Baltičkog mora s vremenom (tu spominju i post-glacijalne pokrete tla) transformirao u jezero (!) tako da je "središnja os" grada razdjelnica između golemog jezera Mälaren i mora. A kako se nivo jezera podigao za cca 70 cm prema moru, ne nekoliko mjesta je bilo potrebno uspostaviti sustav brana i prevodnica kojima se plovila s mora "prevode" u jezero i obratno. Ako tko to poželi.


U plićem jezeru je, logično, stacionirana većina manjih, sportskih brodica koje se ondje za vidjeti kako dosta živahno plove, onako sportski, amo-tamo. Ili u dublju unutrašnjost Švedske.


U nekim mojim prijašnjim postovima o Europama, konkretno o Budimpešti i Salzburgu, pokazao sam njihovu atrakciju - turističku plovidbu autobusima-amfibijama kojima se turisti tokom sight-seeinga provoze i kopnom i vodom. Tamo Dunavom i Salzachom, a ovdje, ovakvom "opakom nemani", Baltičkim morem.


Da netko ne bi pomislio da je Stockholm nekakva kenjkava lučica za parobrode, trajektiće i amfibije, pokazujem i drugačiju svakodnevicu - impozantne kruzere koji prometuju na linijama prema npr. Finskoj i na kojima se već nekoliko desetljeća, navodno, vikendom putuje zbog neobuzdanih zabava na eksteritorijalnom moru. Ne znam ukazuje li na to i golemi "simbol" iscrtan uzduž broda (!?).


Stockholm je, logično, i grad galebova koje možete zateći i na najneuobičajenijim urbanim prostorima - javnim parkovima i šumarcima. Njima očito nema veze je li voda "slatka", jezerska... ili slanija, morska.
Možda sam zbunjeniji bio ja, dok se nisam navikao na jezersko-morske koordinate pa sam oblizivanjem prsta uronjenog u vodu utvrđivao "što je što". Domaći kažu: "Uzalud!"... budući da je slanost Baltika navodno jedva zamjetljiva.


I za današnji kraj - ne mogu odoljeti pokazati svu ubavost štokholmskih predgrađa raspršenih po obalama arhipelaga. Njihova tipična kuća, osim što kao skoro obavezan inventar u dvorištu ima i "kućicu za goste" (!) dizajniranu u skladu s glavnom zgradom, vrlo često, ako je uz obalu, ima i vlastito pristanište, molić, sunčalište i - spremište za čamac/čamce.

[Stockholm - lipanj 2019.]

Prethodno - Stockholm

Početak serijala o Stockholmu

Sljedeće - Stockholm

utorak, 09.07.2019.

Blažen izum - kotač!

Dok se ne shvati "princip" i činjenicu da su to "javna prometala" bez zadane stanice za odlaganje, zaista je intrigantno vidjeti romobile parkirane na "čudnim" mjestima, ne nekoj periferiji, usred šumarka ili sl.


U sâmom centru grada odloženi romobili susreću se doslovce na svakom koraku.


Na nekim švedskim blogovima pročitao sam kako ta "pošast" prometa u stajanju pomalo počinje zakrčivati štokholmske pločnike i ozbiljno smetati pješacima... čemu sam se i izravno osvjedočio.


Dokle ide ta načelna sloboda i "nonšalancija" u ostavljanju romobila poslije najma "gdje god se stigne", može se vidjeti posvuda po brojnim štokholmskim gradskim parkovima


A gdje su vozači romobila u vožnji? Romobilisti?
Posvuda! Doslovce. I uglavnom voze po organiziranim stazama za bicikliste i samo iznimno po pločnicima.


Inače pravila za realizaciju najma su jednostavna. Dovoljno je "skinuti aplikaciju" na pametniji telefon i...:
- skenirati QR-kod koji je istaknut na romobilu (lampicama se signalizira aktivacija vožnje)
- romobil se početno zagurne i tipkom gasa/kočnice upravlja se pogonom (vještina vožnje se razumijeva)
- u bilo kojem mjestu u javnom prostoru grada smije se prekinuti vožnja - doslovce po uputi: "Uredno parkiraj i zaključi vožnju preko aplikacije".

Sâm najam vožnje je relativno skup čak i za švedske pojmove - između (preračunato) 1,5 kn i 2,5 kn po minuti najma... A minute samo teku...
Ali je fora!


Osim sveprisutnih romobilista znalo se tu i tamo vidjeti i drugačijih... "vozača nordijskih disciplina"!


A ovaj električno-pogonjen trokotačni mini-bolid nekog penzića toliko me iznenadio svojom pojavom (i tihim dolaskom) da ga nisam uspio pravovremeno okinuti...


I da ostanem vjeran nekim našim predodžbama o
Skandinavkama, evo i jedne scene za "Gradsko-prometnu rubriku".

[Stockholm - lipanj 2019.]

Prethodno - Stockholm

Početak serijala o Stockholmu

Sljedeće - Stockholm

ponedjeljak, 08.07.2019.

Zezancija na prvom mjestu

Iako proslava obično kulminira u predvečerje i onamo nismo stigli suviše kasno, čini se da se dio sudionika već "pokupio", nastavljajući možda svoju proslavu "na vlastitom terenu".


Na toj lijepoj livadi, na nekadašnjem imanju Alfreda Nobela i području njegove tvornice dinamita (!), nije bila postavljena (erektirana) "Midsommarska štanga" (nešto poput "svibanjskog Kranz-a" u zemljama s germanskom tradicijom) tako da se "nije imalo oko čega plesati i pjevati" (što je inače uobičajeni stereotip za takve proslave) te je cijeli prostor odavao smireniju atmosferu masovnog piknika.


Djeca su trčkarala unaokolo naganjajući svudaprisutne galebove, a očevi su se intenzivnije bavili svojom nejakom djecom dok su njihove "ovjenčane" žene vjerojatno izborile pravo na predah...


Dok su neki igrali meni nepoznatu varijaciju boćanja (?), jedan je ridikul uzaludno pokušavao zajašiti monocikl, popraćen dobronamjernim smijanjem svog ženskog društva.


I sad dolazim na još nespomenutu, ali ne manje važnu pojavnost koja se tog dana, skoro bih rekao "iznimno", posvuda tolerira. Opijanje. Pod krinkom "nazdravljanja bogovima".
Alkohol je u Švedskoj nekako... "posebna kategorija". Ima se dojam kao da se općenito smatra sramotnim (pisat ću o tome), ali tog dana su mnogi po ulicama bez ikakve nelagode nosili amo tamo vrećice pune boca žestokih pića. Jer pivo bi, za taj dan, bilo "kamilica"!
Ponosno postavljena dvolitrenka uz ovaj dvojac prijatelja nekako mi se doima "metaforom" stava: "Eto, mi to smijemo, naveliko!".


Uredno odložena vrećica s ambalažom popijenog
pića pored (iznimno) pretrpane kante za otpatke
otkrila mi je, možda, prosječne navike i prioritete
- šampanjci za žene i "Smirnoff" votke za muževniji spol.


Kad je razigranost janjala, a sve predviđeno se pojelo i popilo, društvanca su se pokrenula unatrag, prema gradu... tegleći "opremu" obavljenog piknika i ispražnjene hladnjake za piće.


Neki su, pak, svoj odlazak sa slavlja izveli "sa stilom" - vozeći svoju piknik košaru... i sebe... na horizontalnom "kvadrociklu", pritom nehajno čavrljajući.


A na nekima su se tragovi (i fizički i emotivni...) proteklih pretjeravanja odražavali i sljedećeg dana.

[Stockholm - lipanj 2019.]

Prethodno - Stockholm

Početak serijala o Stockholmu

Sljedeće - Stockholm

nedjelja, 07.07.2019.

Dan vijenaca u kosi

Mnoge žene i djevojke s radošću se, osjeća se, kite vijencima ne bi li se pridružile općoj ležernosti kojom se na javnim prostorima i zelenim tratinama Švedske proslavlja taj dan svjetla... Vijenaca ima, vidjet ćete, svakakvih... pa i plastičnih... Jer, čini se, jedino je "važno" - sudjelovati.


Tradicija ne bira dob. primjetno je bilo da taj
običaj, osim što je možda "nametnut" sasvim
malim djevojčicama, rado prihvaćaju i u njega
se uživljavaju i "školarke".


Nisam primijetio ni jednog muškarca koji bi se tog dana odvažio na nošenje vijenca, osim možda lovorovog (kad bi ga eventualno zavrijedio), ali su neki od njih zato bili prilično ponosni, koračajući uz svoju ovjenčanu družicu.


Za "konstrukciju" vijenca dovoljno je posegnuti za nekom pogodnom lisnatim granom lipe, graba ili čak bršljana.

Za razliku od često odbojnih pogleda i grimasa kojima sam kod nas bivao "počašćen" snimajući opće scene na javnim prostorima, u Švedskoj sam bez ikakve mrzovoljne reakcije mogao fotografirati išta ili ikoga gdje mi se god prohtjelo...


Sâm Stockholm šarmantno je ispresijecan šumovitim prostorima i ponegdje iskačućim golemim "trbusima" golih granitnih stijena. One su toliko ugodne za hodanje i izležavanje da su, ne samo na Midsommar nego i inače, prepune ljudi koji se na njima relaksiraju, druže, sunčaju.


Primjetna mi je bila ugodna atmosfera koja se stvarala na tim "otocima". Bez galama, muzika... svi su djelovali sretno sudjelujuću sa svojim društvancima u tom najduljem danu, predvečerju... i suncu koje nikako nije "željelo" zapasti. [Snimljeno u 21:30]


A na povratku s nekog takvog veselja, "zbrajale" su se i "share"-ale emocije doživljene tog dana.

[Stockholm - lipanj 2019.]

Prethodni serijal - Italija

Početak serijala o Stockholmu

Sljedeće - Stockholm