Klik - Po Europama

ponedjeljak, 06.05.2019.

Stilske i ine figure

Padova je grad koji je relativno nezagađen grafitima... ili barem bezveznim škrabotinama po zidovima. Ne osjeća se ta neka zapuštenost prostora kao kod nas.


Tu i tamo nađe se nešto... i po zidovima i po prostorima što može "zaplijeniti" pažnju.


Malo humora...


Malo tjelovježbe...


Malo putokaza "K rektoru"... poput prijetećeg srednjoškolskog "slanja k direktoru" na porciju ukora.


Na stanicama njihovog osebujnog javnog gradskog prometala nađu se kojekakve sil(h)uete - žive, živahne, strpljive...


Nađoh i "tragove" naših ostrašćenih navijača...


A i talijanski-pompozne objave lokalne političke supkulture.


Imaju oni i svojega Marka Markovića... ili bolje rečeno, Bogdana Bogdanovića.


Ali sve u svemu, Padova mi ima, unatoč ili baš zbog svog viđenog tamo,
onu neku mirnoću i spokoj.

[Padova - travanj 2019.]
Time sam do daljnjega ispucao svoju želju za Padovom, a onima kojima fali malo, malo više "konkretnije" padovanske "supstance", nudim linkove na moja dva kratka posta o njoj otprije dvije godine:
Padova 2008/2011. #1
Padova 2008/2011. #2

© • 06.05.2019. u 14:45 • Komentari (5) #



nedjelja, 05.05.2019.

Urbane sitnice padovanske



Po Padovi baš nisam nailazio na velebne vodoskoke ili fontane a la Bandić... od te silne vode unaokolo grada nije im, valjda, do dodatnog močenja. Ali ovaj "arteški bunarčić", u poslovnoj zoni, nekako mi je ostao i otprije u sjećanju.


Zato ne zaboravljaju na svoje "zelenje" koje su obilato raspršili po gradu. Neke "institucije" tamo očito rade svoj posao.


Čak štaviše i dapače - na granici središnje pješačko trgovačke zone u jeku gungule imaju angažiran i "pomoćni nadzor", ne biste vjerovali, protiv jurećih biciklistâ.


Svaki njihov, pa i nenamjeran ulazak "na sedlu" među pješake energično, popraćeno i zvučnim signalima pištaljki, uljudno prizemljuju.


S druge strane, toleriraju se živahni, vrlo kvalitetni ulični svirači ili pjevačice operno-školovanoga glasa... a "prolazi" i ovaj "čovjek u lancima" koji, čini mi se, osebujno protestira protiv njihovog, njemu nepravednog Zakona o radu.


Meni je obično, kao i ovom čovcu, najdraže sjest' u prikrajak te u nedogled promatrati taj šareni "šušur"...


Moglo bi se sigurno još govoriti o prostranim padovanskim, oblucima prekrivenim trgovima. Za bicikliste neugodna vibracija, za pješake tanjih đonova prava "refleksoterapija", a za neke "drznike" i privremeno parkiralište.


Veseli me kad u nekom stranom gradu naiđem na neki komadić urbanog "instrumentarija" kojem ne znam, čak ni ne naslućujem namjenu.
Je li ovo neka umjetnička "instalacija" ili koristan gradski inventar, ne mogu još sa sigurnošću utvrditi? Sljedećeg puta u Padovi bez srama ću priupitati prvog prolaznika... ili nekoliko njih dok ne doprem do "istine".


Možda ću tada i više koncentracije uputiti privlačnim padovanskim
boltama/voltama - toliko opće rasprostranjenim da ih čovjek tamo
nekako počinje "uzimati zdravo za gotovo".

[Padova - travanj 2019.]

© • 05.05.2019. u 19:01 • Komentari (3) #



subota, 04.05.2019.

Vodeni prsten Padove

Za razliku od opustjele Palmanove, Padovu, barem u njenom strožem centru, opsjedaju kolone turista, u nekim prilikama i hodočasnika... Ima u tom muvingu šarma,. ne može se poreći, ali ovoga puta pokušali smo barem dijelom vremena osjetiti djelić njenog vodenog prstena.


Uza sve pregledne mape grada, to čudnovato vijuganje rječice Bacchiglione (koju ne samo da skoro ne mogu izgovoriti nego niti zapamtiti) te njenih razgranatih kanala i slučajnih pritoka po prstenastoj putanji kroz grad i oko antičkih zidina i bastiona nisam mogao "uhvatiti" ni za glavu ni za rep.


Voda se kroz grad većinom provlači tiho i mirno, bez turbulencija i virova...


... navodeći neke da u tom gotovo idiličnom okruženju zastanu na nekom od mostova te "kontempliraju" uz omiljenu knjigu.


Dodir urbane jezgre i vode je neposredan. Stanovnici tih zgrada na svojim balkonima... i krošnje obalnih stabala... izravno nadvisuju zrcalnu zelenkastu vodenu površinu.


U neka pompoznija vremena plemenitaške kuće su si priuštile i vlastiti izlaz na vodu, no kako sada po vodi uopće ne vidjesmo čamaca, nedajbože gondola, čini se da je "plovidba" tim vodotokovima iz nekog razloga potpuno zamrla. Ili još nije bila nastupila sezona?


No patkama/guskama nitko ne priječi njihove vlastite užitke po vodi... i mjestimičnim zelenim obalnim padinama.


A onda na nekom mjestu usred grada "desi se" nekorištena ustava, brana... očito nekada vitalnog i smislenog "vodenog sustava", a sada skoro kao "memento" nekim bivšim vremenima.


Zahrđali ostaci njenog mehanizma možda su, ipak, ostavljeni radi neke prilike koja bi zahtijevala "intervenciju". Zlu ne trebalo (?).


"Valjalo je", sad, iz "vodenog" prstena Padove, po ponegdje (na "radost" biciklista!) oblucima prekrivenim kolovozima, okrenuti prema njenoj ne manje užitnoj jezgri!

[Padova - travanj 2019.]

© • 04.05.2019. u 19:01 • Komentari (5) #



četvrtak, 02.05.2019.

Piazza Grande - Veliki trg



Htio to on ili ne htio - čovjeka u Palmanovi što radijalno, što koncentrično postavljene ulice neminovno dovedu do središnjeg trga tog golemog deveterokuta.
Kad mu se prilazi, uočava se velebna središnja "bandiera" (da ne kažem 'bandera')... neki kipovi, palme... (ta valjda smo u Palmanovi)... i tako...


A onda, kada se uroni u taj golemi svijetao prostor - Uauuuu! Mislim da bi rijetki mogli zatomiti uzbuđenje energijom tog naglo rastvorenog prostranstva.
Ova fotografija jedva ili nimalo ne može dočarati prostor omeđen šesterokutom (!) zgrada, s prosječnim promjerom od 160 metara. S jarbolom zastave u sredini, bijelim šljunkom u širokom središnjem "krugu" te popločenjem uz rubne zgrade i katedralu.


I, da se ne "preskoči" - s uzanim "simboličnim", mjestimično premoštenim kanalom po cijelom opsegu... a koji je ovih dana bio "zimsko-sezonski" ispražnjen.


Tih je dana, vjerojatno već neko vrijeme, unaokolo trga bila postavljena izložba replika "strojeva" na koje su Palmanovljani vjerojatno vrlo ponosni jer predstavljaju ključnu tehničku kariku koja im je omogućila, prije četiristotinjak godina, izgraditi tako fascinantan višestruko utvrđen grad.

Inženjeri koji su ga projektirali... i izveli... vodili su se, očigledno, bar načelno, idejama Leonarda da Vincija o transformaciji ljudskog rada u korisne preduvjete tako opsežnog projekta kao što je "osnivanje grada". Primjerice, ovdje, crpkama za vodu...


Ili sabijačima zemljanih elemenata za gradnju "bastiona"...


Ili batovima za zabijanje drvenih pilona u tlo (naši vole reći "pilota")...


Ili kolicima za izvlačenje iskopane zemlje iz rovova i opkopa...

------------------------------------


Neki novovjeki inženjeri i projektanti, pak, uspjeli su mjestimično u sâmoj jezgri potpuno negirati izvorni identitet i "stil" grada.
Budala ima posvuda. I, nažalost, "p(r)olazi" im za rukom...


Na "ispraćaju" iz grada ugodno nam je bilo zapaziti "sukus" tog neobičnog prostora iz kojeg neodoljivo zrači "Il tempo e sapore" - "vrijeme i 'šmek'..."

[Palmanova - travanj 2019.]
Palmanova "definitivno" zaslužuje puno više od ovog i ovakvog jednosatnog obilaska (i pola sata macchiata).

U sljedećem postu nastavljam s Padovom...
Veselim se.

© • 02.05.2019. u 19:01 • Komentari (4) #



utorak, 30.04.2019.

Utopija u odličnom stanju

Odmaknuti se, bar nakratko, od atmosfere lažljivaca i lopova domaće politike dobar je potez. Odmaknuti se od koliko-toliko zacrtane rute po Italiji i naći se u ovom čudesnom gradu, bio je još bolji potez.
Palmanova, gradić blizu Trsta, bijaše osnovan(a) prije nešto više od četiristo godina, možda više uz odjeke jenjavajućih Osmanlijskih osvajanja u tom području, a manje kao izravna utvrda protiv njihovih nadiranja. Ili potencijalnih austrijskih (!).


Plan grada bio je, kažu, potaknut renesasnim idejama o Utopiji, kao idealnom gradu "sâmom sebi dovoljnom". I što je najupečatljivije, on se uglavnom kao takav i sačuvao sve do današnjih dana.


Deveterokraka zvijezda unutarnjeg sustava utvrda omogućavala je, bar
teoretski, idealnu obrambenu taktiku i kontrolu prilaza neprijatelja s
bilo koje strane, a tom tlocrtu bijaše podređen i unutrašnji raspored ulica.


Izvan urbane jezgre još je itekako očuvan i vidljiv "vanjski sustav" masivnih zemljanih "bastiona" i rovova nadograđenih prema istom deveterokrakom obrascu u kasnijim stoljećima... pa čak i za vrijeme Napoleona.


A uz jednu, pak, od triju prilaznih cesta stoji i sada, očigledno nedavno restauriran, akvedukt kojim se za razdoblja mira bila dopremala voda u grad.


Samo tri pristupne ceste prolazile su kroz bedeme trima uskim vratima postavljenima u pravilnom trokrakom rasporedu. Sva ta troja vrata su i danas u punoj funkciji, ova čak i uz "semaforsku" prilagodbu novijim uvjetima prometa.


S unutrašnje strane unutarnjih bedema posvuda su prepoznatljive i tipične "garnizonske" zgrade, za nekadašnju posadu i opremu... Jedna od njih, čini mi se, pretvorena je danas u Vojni muzej.


Često suočen s "našim" zanemarivanjem povijesnih lokaliteta, ugodno sam se iznenadio vidjevši da im je cijeli "zeleni opseg" grada izvan unutrašnjih zidina uređen i održavan (!) kao šetnica koju se, u duljini nekih 4-5 kilometara, može prošetati u sat, sat-i-pol vremena.


Zrakasto osmišljene ulice ne razlikuju se puno od ulica gradića s uobičajenom dvokatnom gradnjom u tom dijelu Italije.
I jedna mala "bizarnost": Ispočetka je naseljavanje grada bilo slabije od zamišljenog (i potrebnog) te je "Venecija" odlučila (i uspjela) grad napučiti pomilovanim "lopovima" kojima je tamo nuđen besplatan teren i materijal za gradnju...


Gradu koji "iz aviona" i danas izgleda nestvarno,
trebalo je napokon doći i "do srca"...

[Palmanova (Italija) - travanj 2019.]
A o tom, u sljedećem nastavku.

© • 30.04.2019. u 19:01 • Komentari (4) #



srijeda, 06.03.2019.

I još nešto...

Potaknut Shadow-ičinim spomenom riječi "rafter" u komentaru prošlog posta, našao sam za shodno/zgodno spomenuti i još neke brežičanske "štoseve".


Nisam bio u spomenutoj slaščičarni, ali ti su "rafter(s)i", ako dobro naslućujem, splavari koji su svojevremeno na splavima Savom "spuštali" iz Gornje Slovenije kojekakvu robu. Koja gužva...!
[Preslike fotografija u ovom postu su s uličnog panoa u Brežicama]


Drugi pak majstori koji su operirali po Savi između dva rata bijahu "kolnarji", ugljenari, koji su, za ne vjerovati, bili "lovci na ugljen" iz rijeke Save.

To je otprilike opisano i u članku koji je 1957. godine objavio zagrebački "Vjesnik", kako slijedi:
"Seljaci iz okolice Brežica u Sloveniji povremeno se prihvaćaju još jednog posebnog zanimanja: postaju ugljenari! Njihovi 'ugljenokopi' nalaze se u rijeci Savi koja protječe kraj njihovih sela, a ugljen umjesto lopatom hvataju mrežom, baš kao da love ribe. Zapravo vade iz Save komadiće ugljena koji u Savu dolaze iz Trbovlja (gdje se nalazi velika separacija). Izvađeni ugljen koriste uglavnom za svoje potrebe, a jedan dio prodaju. Najbolja sezona 'lova na ugljen' je u proljeće i jesen kada naraste vodostaj Save.
Na slici: Karel Budič za vrijeme rada s mrežom za dizanje ugljena s riječnog dna."



Kvaka je u tome što se ugljen iz rudnika Trbovlje godinama "prao" vodom rijeke Save i time se od težeg ugljena uglavnom odvajala lakša, plivajuća "jalovina"... no tokom te separacije očito je niz rijeku "pobjeglo" i nešto ugljena.
Lukavci su kod Brežica, kako pokazuje skica, kopali jame u riječnom dnu u koje se zbog vrtloga u riječnoj struji slegavao ugljen kojeg je bujica nosila. Trebalo ga je onda samo mrežama/hvataljkama izvaditi.

[Za mog djetinjstva Sava je kod Zagreba bila odurno prljava. Uvijek su stariji govorili - "To Trbovlje pere gore ugljen". Unatrag nekoliko desetljeća se em promijenila tehnologija, em pozatvaralo ugljenokope u Sloveniji pa je Sava kod Zagreba, za promjenu, katkada nevjerojatno čista]


Još je jedna posebnost prikazana na uličnim panoima - most preko Save i Krke koji je izgrađen početkom 20. stoljeća te je tada bio jedan od tri najdulja mosta u Monarhiji.


U doba početaka "automobilizacije" na njemu je, prema slici, bila istaknuta tabla "Vozite korakom, inače slijedi kazna". Štono bi Englezi rekli: "Dead slow!"
Ja sam ga imao čast proći nekoliko puta biciklom tokom ere mladenačkog bicikliranja po okolici Zagreba te, i ne znajući za takve "propise", vjerojatno nisam prekršio zakon.


Danas je most u potpunosti zatvoren za promet dok se na njemu obavljaju sanacijski radovi. Željezo je željezo! Posliej sto godina više nije bio siguran za promet (na prvim snimkama GoogleStreet-a još se snimatelj provozao njime).

[Kuriozum za mene bila je ograda pristupnog kolovoza čiji su metalni stupovi (ono desno) od ljevanog željeza, isti onakvi kakvima je ograđen zapadni dio Strossmayerovog šetališta u Zagrebu (i mnoge gornjogradske štenge), a koje je (stupove) projektirao znameniti Lenuzzi.]


Uz jednu usputnu kuću koja me je u prvi mah podsjetila na "kuću na brdu" iz Hitchcockovog filma "Psycho", Brežičani su uredili vrhunsko parkiralište za tri turistička "kampera" s potpunom uslugom dobave vode i struje, pražnjenja kemijskih zahoda te dječjim igralištem za male turiste. Kao u našim vrhunskim marinama na moru.


S ovim smiješnim sistemom zaključavanja poštanskog sandučića i ja zaključujem ovaj kratki serijal scena viđenih tokom jednosatne posjete Brežicama.

[Brežice - ožujak 2019.]

© • 06.03.2019. u 19:01 • Komentari (3) #



utorak, 05.03.2019.

"Što je grad bez rijeke!?"


Na povijesnim "crtežima" su Brežice često bile prikazivane u "romantičarskom" tonu, s obližnjom rijekom Savom kao zamalo jezercem za dokono veslanje i provod.


Danas taj isti dio krajolika izgleda nekako grublje - do prije koju godinu to je bilo blatnjavo poplavno područje Save bez ikakve urbane gradnje.


I novovjeka tabla uz pristupni puteljak jasno je davala do znanja opasnost
te sugerirala izbjegavanje prilaza u slučaju očekivane / prognozirane visoke vode.


Međutim... situacija se tamo u posljednjih četiri-pet godina potpuno promijenila. U tri godine Slovenci su uspjeli tik kod Brežica izgraditi još jednu u nizu hidroelektrana "na donjoj Savi".


Formirano je akumulacijsko jezero 4-5 puta veće površine od zagrebačkog Jaruna koje vodom "hrani" elektranu. Za razliku od "diskutabilne" energije Nuklearke Krško koja se vidi u pozadini (!) na udaljenosti od nekih sedam kilometara, njena petnaest puta manja proizvodnja energije je, laički promatrano, apsolutno čista.


Sve hidroelektrane se ozbiljno hvataju u koštac sa "separacijom" neželjenog, rijekom doplavljenog materijala, a ovdje je on, potaknut vodenom strujom, formirao pravu "splav" i privremeno stanište lokalnih ptica močvarica.
[Mala digresija za Zagrepčane - jeste li primijetili kako se Sava, na protoku ispod naših mostova, ovih tjedana doima nekako neuobičajeno čistom, plavozelenkastom...?]


Nizvodno od brane Sava se zajedno sa simpatično izvedenim drenažnim kanalima ponovno vraća u svoje korito uobičajenih dimenzija i poznatih vizura... te se kilometar nizvodno spaja s rijekom Krkom.


Iako se do sâme vode akumulacijskog jezera ne može prići, barem ne u neposrednoj blizini brane, ipak je cijeli kompleks očito prepoznat kao potencijalno rekreacijsko područje te je, uz česta upozorenja o "prilasku na vlastitu odgovornost", pješacima i biciklistima ovim mostom omogućen / dozvoljen pristup i gibanje po nasipu jezera.


Nekadašnje "poplavno područje" ostalo je i dalje na raspolaganju "opičenijim" motoriziranim adrenalincima... i, koliko sam shvatio, lovcima.
Ne bih se začudio da do neke moje sljedeće posjete tamo nikne i ozbiljnija rekreacijska zona.

[Brežice - ožujak 2019.]

© • 05.03.2019. u 19:01 • Komentari (4) #



ponedjeljak, 04.03.2019.

Vljudno vabljeni, nič siljeni

"Tako blizu, a tako daleko"... moglo bi se reći za slovenski gradić Brežice, udaljen od nas jedva 35 km, od vrata do vrata. Jer... ne mogu nabrojati koliko sam puta prošao autom po njegovoj obilaznici, periferiji... a, koliko se sjećam, samo sam dva-tri puta u životu baš pješice prošetao gradom i pobliže ga osjetio.


S ovom izjavom koju si slobodno prevodim kao "Ljubezno pozvani, nimalo prisiljeni" oduševili su me, makar je to samo slogan njihovog bogatog Posavskog muzeja.


Gradić nam je, iako u nedjeljno popodne pomalo neprirodno pust, odavao neku toplu mirnoću i šarmantnost, barem ona njegova "stara jezgra". A da o čistoći i urednosti i ne pričam! Čak se i golema "žitnica", valjda najstarija zgrada u gradu (na slici) nekako čini "kao apoteka".
Po konfiguraciji terena pak, gradnji i položaju urbanog središta na uzdužnom brežuljku podsjetio me na (ovdje) već nekoć opisan austrijski Bad Radkersburg... ili Kranj...


U grbu (?) općine Brežice dominira novovjeki vodotoranj, ali i, kao
neizostavna vrijednost, (plava) rijeka Sava s kojom se neposredno sljubljuje.


Toranj je vidljiv skoro sa svakog mjesta u gradu (a i šire) i nije čudo da su ga odabrali kao upečatljiv "orijentir".


Starost mu je jedva malo preko sto godina, ali je izveden
u maniri njemačke renesansne gradnje pa odaje poseban šarm.
[Fotografija je presnimak s njihove ulične izložbe o gradu...]


Puno "vrjedniji primjerak" gradnje je "fortifikacija" koja svojim volumenom dominira rubom grada tristotinjak metara od rijeke Save.


Spominje se prije više od četiristo godina, a i njen položaj nad Savom bio je tada, kako se čini, nekako neposredniji... i "opakiji".
[Fotografija je presnimak s njihove ulične izložbe o gradu...]


Danas utvrda figurira, uglavnom valjda, kao "Muzej na kraju grada" i ugodan je vizualni "background" rekreacijskoj zoni uz Savu...


Ondje gdje je naplavno područje rijeke odmah pod brijegom, tamo obično ima i žaba... pa pretpostavljam da je ovaj par žab(a/i)ca na kućnom pragu stare prisavske hiže, neka njihova lokalna simpatična "maskota"...

[Brežice - ožujak 2019.]
A o rijeci Savi "pod" Brežicama - u sljedećem postu.

© • 04.03.2019. u 19:01 • Komentari (2) #



<< Arhiva >>


gp.zagrebancije@gmail.com