S gledišta putnika namjernika javni prijevoz u Stockholmu je... u najmanju ruku - "ležeran", a što je najvažnije - točan i dovoljno frekventan. Dijele li sa mnom to mišljenje i sâmi Štokholmđani, ne znam. Ali sam u tih desetak dana tamo rijetko vidio neke nervoze među putnicima i konflikata s osobljem. Točnije, samo jedanput.
Opće je pravilo da se na svim autobusnim linijama u bus ulazi samo na prednja vrata (ma kakav da se "rep" stvorio na stajalištu) gdje se svatko mora (!) na uređaju "registrirati" svojom kartom, iskaznicom ili aplikacijom na mobitelu. Vozač se sa svojim sjedalom okreće prema ulazećima i pomno prati postupak te zahvaljuje svakome: "Tack!" [Hvala!].
Muški vozači pokatkad znaju (pri tom) biti pomalo mrzovoljni, ali su vozačice zato "super"!
U sve "zatvorene sustave" s peronima tipa podzemne željeznice, brzog ili lokalnog vlaka te kod nekih tramvaja ulazi se preko sustava brzo otvarajućih (i brzo zatvarajućih) barijera koje odlično reagiraju na bilo koji oblik "registrirane" prijevozne karte.
U javni prijevozni sustav svi psi su dobrodošli ako su na uzici i redovno se uspijevaju provući u žustrom hodu preko barijera zajedno s vlasnic(i/a)ma.
Jednom je zajedno sa mnom kroz barijeru šmugnula i (prilično ljudska) "švercerica", ali ta njena praksa je zbog drakonskih kazni izniman slučaj.
Na kompleksnijim stanicama u više nivoa postoji uredno
održavan i funkcionalan sustav pokretnih (gdjegdje veselih)
stepenica... ponegdje samo u smjeru prema gore... a za
slabije pokretne ili koferima opterećene putnike uvijek (!)
postoji i lift ili liftu-slična uspinjača.
Strožim centrom grada linije prolaze pod zemljom... ili mostovima koji premošćuju otočiće "arhipelaga", ali prema periferiji pruga uglavnom izlazi na svjetlo dana i... klasične, otvorene dvostrane perone.
Brzine šinskih vozila i njihovo ubrzanje ne čine mi se osobitim, pogotovo u usporedbi s bečkom podzemnom, ali sam poslije shvatio da se vjerojatno "samo" radi o tome da su štokholmska vozila tiša... i da su njihove pruge "bolje" pa u jurnjavi manje ljuljaju.
Čak i za vrijeme vrhunca prometa ("rush hour") nisam osjetio pretjerano gnječenje (slovenski "gneča" - gužva), ali naravno nije to isto kao u neka ležernija doba dana kad se u vozilima između "dokonih" putnika nađe i pokoje slobodno sjedeće mjesto viška.
Osim iznimno modernih prometala, što tramvaja, što autobusa... na jednoj od linija u redovnoj je i, čini se, posebno nadoplativoj ruti i nekoliko old-timera koji neodoljivo podsjećaju na tramvajske modele iz zlatnog doba tramvaja po Europi s početka 20. stoljeća.
Iako sam to već spominjao, ovdje ponavljam da u gradskom
javnom sustavu za prometno povezivanje otoka arhipelaga
plovi i nekoliko linija brzih putničkih brodica koje prema svom
minijaturnom pramcu podsjećaju na mini-trajekte.
Pristajanje, izlazak i ulazak putnika toliko su rutinirani i brzi da
bih rekao da pri tome nema duljeg "oklijevanja" broda od nekog,
recimo, vlaka na stanici periferije.
Kao kuriozum navodim da i Stockholm ima svoju "Uspinjaču", čak i konstrukcijski prilično atraktivnu, ali je ona dijelom internog sustava golemog etno-parka u širem centru grada... i podložna je nadoplati. Zanimljivo: vožnja prema gore košta 30 kruna (cca 20 kn), a prema dolje 20 kruna (cca 14 kn)... valjda jer se motor za one koji silaze "manje muči".
I za današnji kraj... nešto što me prvih dana iznimno fasciniralo - veza između štokholmskog aerodroma Arlanda i centra grada (cca 40 km) uspostavljena je posebnim neovisnim kolosijecima i po njima četiri puta na sat prometuju vlakovi koji jure do... pazi sad - 200 km/h. Japancima možda "piece of cake", ali za europske pojmove... i gradsko područje - Fijuuu!
