Dakle, najavih nekoliko crtica "o roditeljima i djeci u Švedskoj", bez pretenzije da dam neku meritornu nedajbože psiho-sociološku studiju. Samo ono što mi je, lateralnom promatraču, nekako upalo u oči... i što uspjeh zabilježiti "objektivom".
Gledajući svojevremeno neke švedske filmove nisam baš uvijek bio oduševljen prikazanom realnošću svijeta njihovih tinejđera, kao "produkta" odgojne prakse djece ranije dobi. Možda su to bili filmovi nekog "Crnog vala" ili je pak paralelna priča, "Pipi duga čarapa", bila preidealizirana slika tamošnjeg djetinjstva.
Kako god, u Švedskoj se, bar načelno, odgoju djece pristupa "nekako drugačije". Čak, kažu, postoji i Zakon koji izrazito strogo sankcionira svaki oblik "maltretiranja" djece.
Iako se i kod nas u posljednje vrijeme osjeća "ekspanzija" nazovimo tako - "didaktičkih" dječjih igrališta koja su u Stockholmu postojala i prije četrdeset godina, tamo se i danas u funkciji održavaju prostori koji, ipak, djeci u njihovom razvoju nude i malo više nego što smo kod nas naviknuti.
A i životni stil izvjesne "nekompliciranosti", ležernosti... potiče simpatičnu slobodu prepuštanja aktivnoj igri zajedno s djecom... pa i na neočekivanim mjestima.
Roditelji su, vidjeh, češće nego kod nas aktivni sudionici njihovih igara, prepuštajući im da igru "kroje" prema vlastitoj dinamici.
I... stječe se dojam da djeca pri tom nemaju osjećaj sputanosti u idejama (ono naše tako tipično: "Nemoj, past' ćeš!"), a i roditelji... kao da nekako više uživaju u toj njihovoj samostalnosti.
Ta "sloboda" katkada ide do pomalo čudnih krajnosti; primjerice djeca najčešće (obavezno?) voze svoje bicikliće s kacigama na glavi, ali pri ovoj nenadziranoj igri i dječačkom naguravanju oko "fontane" u parku ovaj je malac, vidjeh na svoje oči, zamalo ostao bez svojih prednjih zubi.
Njihovi parkovi katkada su, kao slučajno, opremljeni nekonvencionalnim "rekvizitima" gdje se, u društvu vršnjaka, može ispoljiti uzbudljiv socijalan kontakt.
Ponegdje se, dakako, može naići na primjer strpljivog "Baka/Dida-servisa", ali to ne vidjeh tako često. Kao da to kod Šveđana nije poželjna praksa.
Netko će na moje viđenje: "Tamo se roditelji ne izderavaju na svoju djecu!" ili na prikaz ove "idilične" scene s podsmijehom reći: "Big deal!". Ali...
Ali... baš nekidan ovdje u Novalji u supermarketu nazočih obiteljskoj sceni - tata, mama, maloljetni sin i kći od nekih desetak, dvanaest godina pune svoja kolica za kupnju...
Kći, mala simpatična plavušica, donosi s police nešto pakirano u papir, brašno, što li...! I krene dijalog između nje i njene (!) mame: M: "Pa curi ti!"
K: "Što mi curi? Ne razumijem."
Mama joj nervozno pokazuje kako iz paketa nešto sipko "curi", sipa se. Doslovce joj gura paket pod nos. M: "Pa curi ti iz paketa, GLUPAČO JEDNA!"
Kći posramljeno odlazi po paket "koji ne curi"...
...
Ajme majko! (op. GP)
