Kad smo već kod vode, tj. mora, jezera, rijeka ili bara..., sâma njena prisutnost uz neku urbanu sredinu ne znači "automatski" saživljavanje grada, njegovih stanovnika ili putnika namjernika sa "sadržajima" koje takva blagodat nudi.
U Stockholmu je sasvim "normalno" zateći stanare relativno elitnih stanova zgrada uz jezersko-morske zaljeve kako iznose svoje ležaljke ili prostirke na obližnja mola... i provode tamo svoje vrijeme upijajući njima tako "poslovično deficitarno" sunce.
Čak štaviše, Grad se pobrinuo za obogaćivanje potencijalnog "kontakta ljudi s vodama" raznim prilagodbama obalnog pojasa - drvenim montažnim šetnicama, sunčalištima ili kupalištima.
Čak i u samom centru grada, gdje god je to moguće, osim klasičnog i nama uobičajenog "lučkog" kontakta obale i vode/mora, s kopna se pristupa s nekim... poštovanjem.
Nacija željna sunca ne bira mjesta gdje će se, kada ako ne u dane oko ljetnog solsticija - Midsommara, izležavati uz vodu.
Jezero Mälaren ne poznaje većih valova pa tako uglavnom nema ni pješčanih plaža. Uostalom, tlo koje ga često okružuje, sa svojim golim granitnim trbusima koji izviruju iz obalne šume, pruža sasvim drugačiju priliku za kontakt s vodom... Taj običaj se omilio i nama sâmima. Glatkoća granita gotovo dopušta sjedanje na topli kamen bez ikakvih prostirki, a pogled s omanje visine nad vodom je katkada stvarno "meditativan".
Nije ni rijetkost da se i u strogom centru grada netko nenadano svuče i namoči u luci, pri temperaturama zraka na kojima očevici iz drugačijih klimatskih sredina i navika katkada nose i vjetrovke. A da o temperaturi vode i ne govorim.
Zbog već rečenog morsko-jezerskog ispreplitanja u gradu, uz njega je za vidjeti brojne varijacije i flore i faune... Iako mi nekako percipiramo labudove kao "slatkovodne" ptice, u Stockholmu tog pravila nema.
[A propos, za parove (!) labudova kažu da se sklapaju da traju za cijeli život - upravo smo, kao i cijeli niz prolaznika na suprotnoj obali, svjedočili bjesomučnoj (!) borbi labudova mužjaka za prevlast pri osnivanju jedne takve veze s labudicom... koja ih je u stopu pratila "znatiželjno" iščekujući "ishod".]
Stockholm ubrzano, po osobnom sudu čak možda i preubrzano... širi svoje granice stvarajući samodostatno organizirane "mikro-rajone", koji se nerijetko osnivaju uz dotada zapuštene ili divlje obale. Većinom su te četvrti i njihovi unaprijed oformljeni javni sadržaji, na prvi pogled barem, izrazito pusti - kao da se nitko tamo "ne želi tako igrati", ali moj kratkotrajan uvid (i škljocaj fotoaparata) očito ne treba biti meritoran.
Ovo brdašce, viđeno slučajno usred jednog intenzivno napučenog predgrađa Stockholma, izrazito me zaintrigiralo svojim "napravama" - pokazalo se da je to jedno od gradskih skijališta s punom opremom žičara-vučnica i "snježnih topova"... desetak minuta udaljeno (!) od lokalne stanice brze željeznice.
Netko se može pitati kakve to veze ima s mojim umovanjem o štokholmskim vodama... E pa tek na vrhu tog brdašca koje je bilo pretvoreno u meni neshvatljivo gradilište, naiđoh na tobožnje objašnjenje "što se tamo gradi". Jer ni poslije pročitanog, ma kako da odlično zvuči, nisam shvatio kako će to brdo (!) sudjelovati u sljedećem projektu: "U doba ubrzanog rasta Stockholma dužni smo zaštititi naš vodeni okoliš. (...) Postrojenje za preradu gradskih otpadnih voda razvijamo u jedan od najmodernijih svjetskih pogona za tu namjenu. (...) Investicija će rezultirati u još čišćoj vodi Mälaren jezera, smanjenom zagađivanju Baltičkog mora te u eliminaciji prijevoza kanalizacijskog mulja kroz naseljena područja grada."
I za današnji kraj - izađe li se iz klišeja standardnih turističkih itinerara i prošeće li se nekim od štokholmskih "satelitskih" naselja i njihovih jezerskih obala, može se, na svakom koraku rekao bih, prepustiti idiličnim mislima i scenama...
A o roditeljima i djeci u Stockholmu, ili Švedskoj općenito, valjda... pokušat ću se oglasiti sljedećim postom.
