Ne treba biti, šta ja znam, neki nekromanijak ili nekro-nešto da se u nekom od novo posjećenih mjesta u svijetu svrne i na lokalno groblje, ne bi li se i tamo osjetio mentalitet naroda i njegovog odnosa prema mrtvima... i smrti uostalom.
O grobljima sam već pisao na ovim stranicama, u pričama o austrijskom Beču, gdje potpuno neočekivano i valjda u skladu s nekom tvrdom tradicijom, svaki "Bezirk" ima svoje groblje.
U Stockholmu su groblja izrazito "nedominantna pojava". Ne spotiče se o njih čovjek baš na svakom koraku.
Onima koji su naviknuti na naša "gusto pakirana" groblja, a u provinciji usto i pretrpana kojekakvim groznim grobljanskim plastičnim kičem, i prvi dojam rastresitog, livadnog groblja s minimumom nadgrobnih obilježja može izazvati pravu nevjericu.
Još idiličnije, ako se to može reći, doimaju se dijelovi koji su saživljeni s gustom, tipičnom švedskom crnogoričnim šumom.
Ta prozračnost grobljâ kao da odražava njihovu, skoro bih rekao nativnu potrebu za svjetlom i zrakom.
Čak se ponegdje može naslutiti trag i nama bliskijih načina "gradnje" grobova, ali i takvi primjeri pokazuju svu jednostavnost... i privlačnu decentnost.
Nužni "mokri čvorovi" imaju, na ovom primjeru, unatoč pretenciozne brončane lavlje figure za dozirani dotok vode, neko svoje "ruralno" obilježje, doimaju se poput kakvih "kopanja" iz kojih se "nezaključanim" kantama može odgrabiti voda za zalijevanje cvijeća...
A da o urednosti pokrajnjeg odlagališta smeća (za razliku od naših sličnih) i ne govorim.
Dijelovi ovog groblja pretapaju se s prostranim otvorenim livadama i parkovnom arhitekturom koja je čak, čini se, smišljena za neke manifestacije širih razmjera...
I brdašce usred tih livada, neposredno uz neupadljiv krematorij, izgleda poput nekakve mogile, ali bez nekih pompoznijih sadržaja na vrhu.
I, skoro za ne vjerovati (barem za naše pojmove),
tamo se cijeli prostor bez ikakvih primisli
"oskvrnuća" slobodno koristi za... jogging...
... ili šetnju sa psima.
Prolazak autobusa javnog prometa središtem groblja bio mi je isprva iznenađenje, ali kad mi se stišala ucijepljena "rigidnost" oko ponašanja na takvim mjestima, s ležernošću sam prihvatio slobodan ulaz automobilima, bicikliste u slobodnom prolazu... te motocikliste u laganini vožnjici grobljanskim cesticama. A da nitko nije pritom zafrktao nosom i zakolutao očima.
Jer, ustvari, "red i mir" ni na koji način nije bio narušen.
I za današnji kraj, s čuđenjem sam zapazio da je naš ustaljeni, meni prihvatljiv, prilično dojmljiv, simboličan običaj paljenja svijeća na grobovima ili uz "centralni križ" tamo, u Švedskoj, skoro potpuno nepoznat.
Umjesto toga, nadohvat ruke nude se limeni tuljci u koje posjetitelji groblja stavljaju svoje doneseno cvijeće što se, napokon, umeće u za to predviđene "uložnice"... uz decentnu fontanicu, klupicu... mir...
© •
28.07.2019. u 19:01 •
Komentari (4)
•
#