| rujan, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
filozofija, film, politika, autorefleksija....
Linkovi
www.mi2.hr
www.malmoe.org
www.liberation.fr
www.radicalphilosophy.com
www.aldaily.com
http://www.heise.de/tp/
www.boo.mi2.hr/~ognjen/
multitude
critical secret
technikart
political theory daily
postmarxist studies
translate!
www.radiofrance.fr/chaines/france-culture2/sommaire
www.diezeit.de
kontakt
jameson@net.hr
les esprites distingues
http://gulistan.blog.hr/
anaximandrake
infinite thought
charlotte street
la philosophie en france
kleeon
Boul'mich
- 14:21 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Večeras krećem prema svom najdražem bulevardu i trgu: Saint Michelu. Ostatkom Pariza nisam nešto fasciniran. Cjelodnevno njuškanje po antikvarijatima Latinske četvrti i Saint Germain-des-Presa, po koja kavica uz stješnjene male stolove uz rub ceste jedino je od 'malih' užitaka vraćanja na Rive gauche (za mene Paris nikada ni nije bo ništa drugo). Što je s 'velikim' užicima'? Najprije samo putovanje, najbolji katarzični oblik. Putovati znači imati duhovne vježbe. A potom i svrha puta: Međunarodna konferencija o Marxu (na Paris-Nanterru). Sresti Marxa u Parizu znači sresti ga još razuzdana, najdivljeg. Prije bijede u koju s obitelji zapada u Engleskoj. Kada govorim o putovanju pitam se uvijek na što je mislio Gilles Deleuze kada je rekao da ne voli putovati kako ne bi uplašio postojanje. Možda put (još ako je i dug) znači egzodus. A egzodus je uvijek reteritorijalizacija svog psihičkog života... Nadam se da se neću vratiti s pregrštom novih kodova, već da ću se riješiti i ovih postojećih. |
Obilje širine
- 11:55 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Jedan od mojih uobičajenih rituala (u funkciji prolaženja krize, povratka koncentracije...) jest predvecernje sjedenje na željeznoj ogradi Strossmayerova šetališta. Dok ljudi prolaze iza mene čuju se različiti komentari (neki su čak u kušnji da me gurnu prema dolje jer sam laka žrtva...). Neki dan se odvijao ovakav razgovor. Djevojčica (oko 6 godina): Mama, a zašto ovaj striček sjedi ovdje? Mama: Ne zna što da radi pa bulji u gradske krovove...(Glas protagonistkinja gubi se u drvoredu kestena, djevojčica trči da zagrli Matoša itd...). Skoro sam se i sam uvjerio u zluradi komentar te prolaznice. Svejedno, on mi je pomogao da si artikuliram ono što je moja želja ionako dobro znala. Shvatio sam da se moje oslobađanje od napetosti i nemira događa najintenzivnije kada se preda mnom oslobodi prostor. Kada se naglo rastegne obzor. Sinoć mi se slična stvar dogodila s jednom dobrom starom prijateljicom. Unutarnji kvalitativni skok u našem prijateljstvu kao da je naglo rastvorio obzor. Prostor našeg prijateljstva postalo je pravo poprište rasprostiranja naših unutarnjih proturječnosti. U tome slučaju obzor nije imao nikakve šanse. A sada, širine u izobilju. Barem za neko vrijeme. |
Boja istine
- 11:02 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
U filmu 'Heroj' Zhanga Yimoua svaka istina ima svoju boju. Time naravno i svoju snagu. Uz crvenu, plavu, zelenu tu je i njezina bijela boja. Ona najjača. Boja u kojoj se doista umire. I to baš kada glavni akteri/borci postaju svjesni da je vrhunac svakog ratnika kada "nema mač ni u ruci ni u srcu". Duša ratnika njegov je mač. Brzina tog mača, snaga je njegove duše. Ta snaga ne mjeri se brojem žrtava već intenzivnošću kojom se mijenja priroda oko njega. Tako ona iz povjetarca može napraviti pravu vijavicu, a snaga strasti jedne ratnice blago žute i crvenkaste nijanse lišća u tren pretvara u najkrvaviju crvenu boju. Herojstvo ratnika upravo je u tome da prihvati bijelu boju istine. Ispuštanje mača iz ruku, ispuštanje duše iz tijela. |
Dan kada se nema što za reći...
- 18:39 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Nije to nikakva 'nedjelja, prokleta nedjelja'. Samo mala zadrška i odoljevanje iskušenju da se uvijek ima nešto za reći. Uvijek se može naklapati. Ali pisati nešto, a da to nema snagu dobro razmotrene istine ili one koja mi dođe izvana i prisili me da nešto artikuliram... Ne zaslužuje čak ni jedan blog. |
Taoci prijateljstva
- 14:18 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Prekrasan sunčan dan, zadovoljstvo i trezvenost pobuđeno iz same činjenice života. A onda susret s prijateljicom. Ona ne može biti gore. Priča ti svoju istinu. Ludu. Trenutak odluke: biti i dalje trezven i zadovoljan zbog sam činjenice života ili biti taoc njezine istine, a time i ludila. Kompromis je nemoguć. Meni je pravi izbor oduvijek bio jasan: pozdraviti se s mirom, koncentracijom, joie de vivre... No to ne znači da ćeš time biti manje usamljen. Ne, samoća će biti još gora, a ludilo udvoje od prijatelja napravi samo nepodnošljivog protivnika. |
Festival svjetskog kazališta
- 14:10 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Bondy je nezaobilazno ime njemačkog i francuskog kazališta, redatelj koji je inovativno interpretirao europsku dramaturgiju, podjednako uzbudljiv u režiji svjetskih klasika i suvremenih dramatičara. PRva predstava 'Okrutan i nježan' samo je skupo plaćeni uvoz zapadnjačke dosade. To nezaobilazno ime europskog kazališta nije nam donio ništa novo niti zanilmljivo iz te dosadne i sterilne zapadne europe. |
Prijateljstvo koje preobražava...
- 11:24 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Prijateljstvo mi sve više postaje paradigma života. Kao što mi je nekada bila sloboda dog sam čitao Schellinga: sve učiniti analognim slobodi, proširiti ju na sve životne sfere. Tako mi prijateljstvo postaje temeljni analogat ne samo za društveni život, već i za intimu (prijatelj sam sebi), politički (političko opredjeljenje kao ulazu zajednicu prijatelja..) itd... Kada se tako postavi stvari uvijek ste u iskušenju da pitate a gdje i kako ona doživljava svoj zenit? Odgovor na to pitanje došlo mi je na neki način izvana, snagom susreta jednog konkretnog prijateljstva. A on glasi: vrhunac prijateljevanja s nekim nastaje onda kada on preobrazi vaše shvaćanje o samoj biti prijateljstva. To nije prelazak u neki viši nivo kao u video igricama. Već, kad sam zapeo na analogiji video igrice, ili sama promjena te igrice ili njezino potpuno odbacivanje. Prijateljstvo koje doživi svoj zenit opasno ugrožava sva ostala prijateljstva. Ta ostala prijateljstva postaju družakanja, povremeno ispijanje kave, podsjećanje na stare dane itd... Svoj istinski rast mogu mjeriti samo intezivnošću preobrazbe koje nameće zenit prijateljstva. Možda upravo zato što ono ima snagu istine koja dolazi izvana. A istina je uvijek radikalno društvena. |
"Pokloni mi mjesečinu"
- 12:14 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Još jedan ljubić. Ali na ruskom. Jezik se može shvatiti kao vrsta naočala kroz koje gledate na svijet. Mislim da je Wittgenstein rekao tako nešto. Kako izgleda ljubavna priča gledana kroz naočale ruskog jezika? Kroz jezik na kojem se 'istina' kaže 'pravda', a 'svijet' 'mir'? Bolje nego sve dosada ispričane ljubavne priče koje dolaze sa Zapada, naravno. Istina ljubavi u Rusiji je pravda. Ljubav Serjože i Ire vraća se svom snagom u svoje korito tek kada se ekonomija njihova preljuba potpuno izravna, ispravi, podvrgne pravdi. To trenje ova dva lika o pravdu biti će pomalo halucinatorno, nadrealno i strasno. A ako sam do sada mislio da se prava ljubav odvija u odsutnosti dvoje zaljubljenih, ovaj me film razuvjerio. Ili barem uvjerio u izuzetke koje potvrđuju pravilo. Tu odsutnost može zamjeniti ludi delirij, polunagih zaljubljenika, ali samo u gluhoj noći i to na rubu samoubojstva. |
scarlett johansson - bill murray
- 19:33 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Stalno iznova gledam 'Lost in translation'. Prvi, najpovršniji dojam nakon prvog gledanja jest da je to neka vrsta filma ceste. Naravno ne u doslovnom smislu već mu je jednak po učinku koji na mene ostavlja: kao da sam se pošteno naputovao dok sam gledao film. Svako putovanje određeni je režim gledanja, promatranja. Drugačiji od šetačkog, usamljeničkog ili nekog drugog načina promatranja. Izmicanje jedne panorame i otvaranje druge uskovitla žudnju. Sličnu onoj ljubavnoj. Dolazci kao i povraci uvijek su tjeskobni. Putovanje ne smije završiti. 'Lost in translation' je upravo jedna od rijetkih filmova za koje mislim da ne smiju završiti. Ovaj duduše nije imao pravi završetak, on je ostao otvoren: John na kraju šapće nešto Charlotte na uho. Ta mala gesta pobuđuje nadu da film nije gotov. Beskrajno duga odjavna špica kraj pokušava još više odgoditi. Nameće se i pitanje što se to gubi u prijevodu. To otkriva jedna scena: kada John snima reklamu o whiskeyu, dok mu japanski režiser dugo objašnjava kako mora odglumiti scenu, prevoditeljica taj dug govor prevodi samo s 'budite intenzivni!'. Neprevodivost zbunjujućeg svijeta znakova koja izaziva umor i nesanicu, nadoknađuju oba lika intezivnošću susreta jedno s drugim. Intenzivnost njihovih želja preobrazila im je izgubljene živote. |
Fahrenheit 9/11
- 13:13 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Michael Moore bio mi je mrzak čim se pojavio u široj svjetskoj javnosti. Antiamerikanizam ionako vlada Europom, a ideološku koristi od te klime imaju mnogi, i lijevi i desni. Antiamerikanizam naravno ne potjeće od te izuzetno potrebne javne, društvenokritičke svijesti već od oslobođenja psihičke energije koja nema veze ni sa kakvom vrste kritike. Kompleks od velike sile koju osjeća ujedno i sama Europa s jedne strane, i s druge, naše nacionalne kulture, pravi je izvor antiamerikanizma. U tome kontekstu razumijem (ali samo razumijem, što znači da ne opravdavam) jedino antiamerikanizam kojemu i sam često podliježem jest onaj koji potjeće iz nemoći da se poduzmu nekakve mjere protiv njihove agresije na Afganistan i Irak, protiv ideološke mašinerije koja nemilosrdno melje republikanske glasače itd... Novi Moorov dokumentarac još je uvijek odviše usmjeren na glupost samoga Busha, a premalo na proces ideologiziranja jedne nacije. No pruža mnoštvo raznolikog materijala koji u nekoj mjeri ipak uspješno ukazuje na brisani prostor između hard core ideologizirane osobe i društveno-političke osviještenosti. Da sam ja režiser ne bih se micao s tog mjesta rascijepa. Susret majke koja u Iraku gubi sina i tako dolazi do svijesti o ideološkoj republikanskoj pozadini i prolaznice koja ovoj kaže da nije jedina koja je izgubila svoje dijete (valjda bi trebala biti ponosna)mjesto je čiste nijemosti. One iznova u simboličkom smislu, pred Bielom kućom, ostvaruju susret napadača i žrtve. Pokazuje se tako da je napadač, agresor, svatko tko sebe ne problematizira, ne postavlja u pitanje svoja uvjerenja. |
Vrste ljubavi
- 17:44 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Jedan od najvećih grijeha upotrebe (javne, u pjesmama itd...) riječi ljubav sastoji se u trivijalnoj oskudici značenja koja ta upotreba iza sebe tu lijepu riječ ostavlja. Možda bi tu riječ trebalo prešutjeti. kao kad u nekim javnim medijskim razgovorima ili filmovima umjesto sočne psovke dobijemo nekavo pištanje, tri točkice, ili čak 'hebi se'. No, kao što kaže Buber za riječ bog, tu riječ ne može opravdati nikakva šutnja. Zanimljivo je usput spomenuti kako su Židovi riješili stvar s riječju 'Jahve' (bog, onaj koji je jest) koja se normalno pisala, ali se uvijek čitala drugačije, kao 'adonai' (gospodine). Vrsta ljubavi koja mi je sve češće na pameti je ona prijateljska, ali pri tome da je eros uvijek tu negdje u prikrajku i može uskočiti u taj lijepi odnos kad mu se prohtjedne. Osobu koju volite na taj način upoznajete više i bolje nego ikada. Rađa se posebna vrsta blago ljubomorne znatiželje koja vam o toj osobi otkriva ono što ne može otkriti ona stabilna, mirna i kontemplativna radoznalost. Toj se znatiželji otvaraju pore i tajni prolazi u željenu intimu. Ona izoštrava oko pa zamjećujete stvari koje s to važnije što su bezazlenije i neznatnije... Ono što je najopasnije je što više pišete ili mislite o toj vrsti ljubavi sve više, a da i ne znate, otvarate vrata onome pritajenom erosu. Zato prestajem pisati kako bih u međuvremenu spasio po koju prijateljicu od moje požude............... |
Pravo na čašu vina
- 18:10 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Podrugljiv pogled društvenog komentatora (od kojeg svi mi, istini za volju, nismo dovoljno dobro cijepljeni) primjetit će u toj akciji tipičnu spremnost Hrvata (stiliziranog u karikaturi uvijek pripitog zagorca) da se pobuni samo ako mu oduzmu njegovo omiljeno piće- izvor posredovanja istine. Kao što su se prije nekoliko godina zagrebački studenti pobunili protiv oskudnih menua koje im nude studentske menze. Za više jabuka u štrudlama! Čak ako je ovaj cinik i u pravu, ne treba podcijeniti te sasvim konkretne motive pobune inače vrlo pitoma i mirna naroda. Nadasve poslušna! Ideološki angažman i društvena kritika ionako samo zamaraju. "Ideološki državni aparat" izvrsno se nosi s tom šačicom dosadnjakovića kao što su kod nas bili arkzinovci ili kao što je danas jedan SRP (pogotovo bez Šuvara). Treba otići korak dalje i ispitati granicu te poslušnosti i pitomosti. Proglašeni su razni štetni zakoni (pogotovo onaj o radu i sl...), a vlast je i dalje ostala neokrznuta. A onda su dirnuli u čašu! U roku od nekoliko sati na Jelačič placu peticiju protiv novog zakona o sigurnosti u prometu potpisalo je već nekoliko tisuća. I neka! Jedini je problem što se pravo na čašu vina brani svim i svačim ("mi smo turistička zemlja", "propast će nam prozvodnja vina"...) osim vinom samim. Pravo na pijanstvo treba braniti samim pravom na užitak. Država je doduše ovaj put doznala neke granice koje ne bi trebala prelaziti, ali i još jednom potvrdila da joj je ideološka pozadina sigurnija nego ikada. Eh, sada, kad bi ovaj narod barem jednom, kad se već krenulo i nešto sakupilo ljudi na tim javnim mjestima, krenuo u osvajanje prava i na druga zadovljstva po državu opasnija (npr. droge)... ili bi ovo potpisivanje trebali shvatiti samo kao dobar trening... To su već neke granice koje vas smještaju u dobro nam poznate kategorije pesimista ili optimista... |
Čait i Sibel
- 13:28 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Dugo ću pamtiti ova imena. Fatih Akin napravio je svakako jedan od filmova ("Gegen den Wand") koji se natjeću za osvajanje prvog mjesta u kategoriji 'ljubavnih parova koji se pamte'. Ja se kladim na Čaita i Sibel. Premda film naizgled završava nesretno, Čait odlazi u Mersin, svoje rodno mjesto, a Sibel ostaje s kćeri Pamuk i suprugom, dosada vjerovatno nisam vidio uspjelijeg ljubavnog završetka. Da su otputovali zajedno njihova ljubav bi, kao i svaka druga, vjerovatno presušila. No Akin, kojemu je po svemu sudeći dobro poznata prevrtljiva ekonomija ljubavi, rastavlja ih zauvijek u trenutku kada su oboje potpuno svijesni što znače jedno drugomu bez obzira što ih niz okolnosti razdvaja. Udaljivši se jedno od drugog spasili su na kraju ono što im je i spasilo živote. |
poznastvo vs prijateljstvo
- 21:15 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Neprestano odmjeravam ljude kojem poznajem u kojoj mjeri su mi samo poznanici, a u kojoj su mi prijatelji. U svakom slučaju ne mogu biti oboje u isto vrijeme. Jedna nedavna rasprava o kašnjenju na dogovore s prijateljicom koja mi je ujedno i nadređena u poslu poslužila mi je kao dobar povod kako da preciznije odredim te kategorije. Sažeo sam si to ovako: kašnjenje kod prijateljstva mora biti potpuno normalna stvar, a kod poznanika treba vladati najveća discipilina ophođenja koja isključuje i najmanje kašnjenje. Prijatelj je onaj tko trpi svaku vrstu nasilja od drugog prijatelja: kašnjenja, uvrede, svađe, sve samo ne toleranciju. Onaj prema kome se ponašaš tolerantno i poštuješ, a on to prihvaća kao potpuno normalno ne može ti postati prijatelj. Danas sam eto poput svih ostalih zagrepčana s dvojicom prijatelja odmaglio do Samobora. Ovaj put ne samo na kremšnite. Upoznah i decke i filmskog kluba itd... Pomislio sam na trenutak da u Samoboru ovi uvjeti za prijateljstvo ne vrijede. Sva ta kontemplativnost tog grada ima snagu promjene navedenih pojmova ili sve postavlja drugačije. No povratak u ZG sve vraća na staro. Baš kao što i Deleuze piše, pojmovi imaju svoju geopolitiku. Ali i na manjoj razini nego što to on misli. |
još o narcizmu...
- 14:03 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Kao da moram najprije riješiti pitanje narcizma da bi se onako mirne duše upustio u blogiranje. To je vezano uz pitanje samog pisanja općenito. Posebno onog javnog u koje sam uvučen po naravi svog posla. Dobivam inače različite savjete: 'samo piši, i to svemu nikada ne znaš kada će ti nešto dobro doći kasnije'. Takve savjeti vode me u smjeru Benjaminove Jednosmjerne ulice. Brusiti uporno stil o detalje. Gdje god stigneš, opkoli pojavu, stvar, riječima. Želiš li je obuhvatiti na ljubavni način Benjamin preporučuje da ih se obavije sedmerostruko. Sinoć me prijateljica pita planiram li napisati knjigu u kojoj bi dosljedno, do kraja razvio nekakav svoj sistem mišljenja. Zaprepastilo me zapravo da me to pita jedna ozbiljna osoba, inteligentna, koja i sama piše i još je k tome nešto i teorijski osvještena. No takva pitanja kada ostanu samo u svojoj naivnosti i ispražnjenosti uvijek imaju nekakvu metodološku svrhu. Otvore ti polje pitanja od kojeg ipak ima neke koristi. Siguran sam da imati svoj sistem znači biti debelo narcisoidan. Možda ne po sebi, ali jedno vodi do drugoga. |
narcisoidnost blogiranja
- 12:17 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Prihvaćam ovu vrstu narcisoidnosti. Ima ona neku metodičku vrijednost. Blogiranje barem uči pismenosti, a možda navrati i neki stranac pa mi se uplete u tekst. Nikada ne znaš kamo te sve ovo može odvesti. Mali, prenosivi i neobvezatni laboratorij mišljenja. |