Jedan od mojih uobičajenih rituala (u funkciji prolaženja krize, povratka koncentracije...) jest predvecernje sjedenje na željeznoj ogradi Strossmayerova šetališta. Dok ljudi prolaze iza mene čuju se različiti komentari (neki su čak u kušnji da me gurnu prema dolje jer sam laka žrtva...). Neki dan se odvijao ovakav razgovor.
Djevojčica (oko 6 godina): Mama, a zašto ovaj striček sjedi ovdje?
Mama: Ne zna što da radi pa bulji u gradske krovove...(Glas protagonistkinja gubi se u drvoredu kestena, djevojčica trči da zagrli Matoša itd...).
Skoro sam se i sam uvjerio u zluradi komentar te prolaznice.
Svejedno, on mi je pomogao da si artikuliram ono što je moja želja ionako dobro znala. Shvatio sam da se moje oslobađanje od napetosti i nemira događa najintenzivnije kada se preda mnom oslobodi prostor. Kada se naglo rastegne obzor.
Sinoć mi se slična stvar dogodila s jednom dobrom starom prijateljicom. Unutarnji kvalitativni skok u našem prijateljstvu kao da je naglo rastvorio obzor. Prostor našeg prijateljstva postalo je pravo poprište rasprostiranja naših unutarnjih proturječnosti. U tome slučaju obzor nije imao nikakve šanse. A sada, širine u izobilju. Barem za neko vrijeme.
Post je objavljen 24.09.2004. u 11:55 sati.